Stranac u noći

01 lipanj 2017

Jedne zime, u prvim godinama braka koji je, sa moje strane, od samog početka bio topao, prijateljski odnos dvaju suučesnika u jednoj priči i ništa više od toga, put nas je doveo u Ulm. Gradić u Njemačkoj, najpoznatiji po tome jer je u njemu rođen Einstein, dražestan gradić, sređen poput sredovječnog gospodina sa cilindrom na glavi, tipično njemački, ni previše ni premalo finoće. Trebali smo tu prespavati jednu noć i poslije nastaviti put dalje, do Pariza, gdje smo odlučili čekati novu godinu.

Još se živo sjećam malih, pitoresknih kuća koje su podsjećale na naša licitarska srca, sa slatkim svodovima iznad prozora boje meda i crvenkastim crijepovima. Pa ipak, koliko god ta ljepota bila šarmantna, nešto u načinu na koji se mrak brzo spuštao nad krovove i ta oštra, kontitentalna hladnoća, u meni su izazivali želju da što prije pobjegnem odatle. Šetali smo ulicama po kojima je svjetlucalo inje, slušali pjesmu veselog društvanca iz obližnje pivnice, tražili mjesto gdje bi mogli popiti nešto da nas ugrije u toj hladnoj, prosinačkoj noći. On je otišao u jednu sporednu uličicu kao izvidnica ne bi li pronašao neko slobodno mjesto u pubu ili restoranu, a ja sam ruku zabijenih duboko u džepove ostala čekati na trgu.

I tad je naišao taj muškarac. Odjednom, iza ugla, stvorio se ispred mene, sa tamnim, vlažnim očima dubljim od najdubljih oceana i čuperkom tamne kose koji mu je nehajno pao preko čela.

Sad, kad evociram taj trenutak u svom sjećanju, sasvim jasno vidim to nježno lice i taj pogled kojim me prožeo cijelu, u svega par sekundi slučajnog susreta. Gdje smo li se već prije sreli, u kojem životu? Ne znam. No, vrijeme je tako relativan pojam - ono što traje u jednom životu svega par sekundi može postati vječnost. Pa tako i taj pogled koji sam tako dobro znala odnekud od prije, način na koji je zastao i, kao da mi nešto želi reći, zagledao se duboko, duboko u moju srž, u ono što jesam i u ono što sam zaboravila da jesam. I, na neki čudan način, kao da smo u tom trenutku koji je bio vječnost i sve što postoji, vodili ljubav na tom bezimenom trgu okupanom mutnom rasvjetom i našim dahom, a da se nismo ni dotakli.

Trenutak je prošao. Poznati glas me zazvao po imenu i ja sam krenula dalje, u toplinu birtije, u kojoj sam svega par minuta kasnije pila pivo i odsutno klimala glavom dok mi je moj zakoniti pričao nešto, nemam pojma što.

U nekom paralelnom svemiru, razmišljala sam kasnije, ostali smo još danima u Ulmu. U tom svemiru, iskrala sam se iz bračne ložnice i jedno drugome ušli smo u trag na isti onaj neobjašnjiv način na koji smo se prvi puta sreli. U toj paralelnoj priči, koja je tekla usporedo sa ovim realnim, grubo narisanim životom, ja sam prevarila svog muža i to ne jednom, nego svaku noć, bez imalo grižnje savjesti i bez trunke kajanja. U tom paralelnom svemiru ruke tamnokosog neznanca obavijale su se oko mene dok je hladnoća padala po šarmantnim krovovima starog grada a magla plesala oko plinskih svjetiljki, iza stakala zamagljenih od našeg toplog daha.

I iako se ništa od svega toga nije dogodilo, kao da jeste. Varanje u mislima samo je suptilnija varijanta tjelesnog čina.

Kad prođe trenutak, pogled, susret, ostaju riječi. One su, valjda, čarobni portal koji vodi u taj paralelni svemir.

Frizure ocvalih duša

21 svibanj 2017

Bio bi to sasvim običan dan da nisam poljubila vrata ukupno pet frizerskih salona . U svakome ista priča: "Možete li mi podšišati ispucale vrhove? Ne trebam farbanje, ne trebam trajnu, samo jedno brzinsko šišanje...." "Žao mi je, zauzeti smo, jedino da se naručite, pa ćete doći na red za dva-tri dana."

I svugdje isti prizor. Sredovječna žena, negdje i više njih, sjede na frizerskom stolcu mokre kose koju je izrast dobrano načeo, čekajući svoju redovnu porciju "uljepšavanja". I gledaju me blijedo, u stilu: "Što si sad ti došla tako iznebuha, zar ne znaš da se prije dolaska kod frizera moraš prethodno naručiti, pa najaviti, pa smisliti cijeli repertoar najnovijih tračeva koje ćeš pripovjedati dok te tvoja stalna frizerka, sa kojom te već veže osjećaj nastrane bliskosti, bude strigla kao ovcu..."
I skoro svaki puta od tih pet promašaja imala sam isti osjećaj - kao da upadam na žurku namijenjenu za dvoje, troje, najviše četvero ljudi.

To me navelo na razmišljanje da je fascinantno kako žene koje je napustila mladost poklanjaju upravo ganutljivu pažnju svojoj frizuri. Zapravo, da preciziram - onog trena kad frizura postane preokupacija, to je znak da je žena nepovratno mentalno postala baba, bez obzira ima li unučad ili ne, ima li šezdeset ili tek četrdeset i koju. "Baba" je, dakle, stanje uma koje se nužno reflektira i na vanjski izgled, stil, način razmišljanja i sve ostalo što nas čini u ukupnoj pojavnosti.

I nije to 'obična' frizura. Najčešće je to instalacija u obliku šljema, obilato učvršćena količinom laka i spreja dostatnom da izazove efekt staklenika. Druga varijanta su one manje volumiozne - to su frizure u stilu drugarice iz kineskog centralnog komiteta, ja ih zovem "rudanice" , a boja je, skoro pa obavezno, bakrenasto crvenkasta jer, ne znam zašto, žene tih godina obožavaju nositi tu boju na takvoj frizuri. Neke biraju i izrazito blond nijansu, iako znatno rjeđe. Kosa, u određenoj dobi, mora biti kratka, podrezana i "prilagođena godinama". Mora odražavati stanje duha u tim godinama. Dakle, mora izgledati sjebano. Naime, ne mogu zamisliti žar, zanos i strast u ženi koja je pristala na "frizuru primjerenu godinama". To dvoje se, naprosto, isključuju. Tako da je ostrižena, u crvenkasto hrđavo obojana kosa tek refleksija konačnice svih onih čednih, ognjištarskih uloga koje jedna žena u svojoj životnoj dobi odigra da bi se dobro uklopila u sredinu i da ne bi iskakala kao crna ovca, kao Lilith. To je frizura iscrpljene žene.

Rekao bi čovjek da takva muška, jednostavna frizura ne iziskuje bogzna što truda za održavanje. Ali, avaj! Čim naslute (jer, zamjetljivo golim okom nije) da je narastao onaj jedan milimetar koji mjesečno u prosjeku raste, žene odmah trče kod frizera da suzbiju tog mrskog neprijatelja - vlastitu kosu koja raste i koju valja sputati, kao što su, manje-više, sve sputale u svome životu dok nije preostala obična ljuštura, često masivne forme i nezgrapnih kretnji, koja samo troši kisik i nerijetko otrovno komentira. Pa onda su tu još i pranja i feniranja - jer, u određenoj dobi kosa se ne pere i ne suši kod kuće, već se ide u frizera svaki puta kad se ukaže potreba za time. I tako, kad se sve zbroji, sasvim je logično da je mjesto u frizerskom salonu teško uhvatiti kraj toliko žena koje njeguju kult odlaska frizeru i poklanjaju toliku pažnju svojim smiješnim frizurama.


Posebna su, pak, podvrsta one žene koje su duboko u sebi svjesne ružnoće svoje "prikladne" frizure pa je nastoje "osvježiti" kakvim sitnim detaljem. Nekidan sam vidjela jednu takvu, dakle, kratko ošišana kosa i crvenkasta boja, a sa prednje strane, gdje inače idu šiške, frizerka je izvela neku instalaciju koja sliči kao mali repić. Jasno je na prvi pogled da je zadaća tog otužnog detalja da klasičnoj, babskoj frizuri dade dimenziju "mlađahnosti" ili čak izvjesnog nestašluka sa dozom šarma, no, barem kod mene to je izazvalo kontraefekt. Bez tog detalja bila bi samo baba, a sa tim detaljom je otužna baba.

Hoću li jednom, ubrzo, mnogo brže nego što mislim, biti poput njih? Hoću li iz svog bezvremenog balona u koji ne propuštam puno iz vanjskog svijeta jednom pasti na zemlju, postati dio babske gomile? Možda, vjerojatnost je mala ali ipak postoji. Ako se to dogodi nadam se da će u međuvremenu donijeti neki zakon koji zabranjuje uporabu ogledala. I da će me to osloboditi mučne obaveze da gledam svoj odraz u zrcalu.


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se