Jel' moguće?
Je li moguće da sam toliko sretna?
Je li moguće da me on toliko voli?
Je li moguće da stvarno planira samnom provesti život?

Sada se već poznajemo punih godinu dana. U tih godinu dana smo čuda prošli, ali baš čuda! Od savršenog upoznavanja, dopisivanja do jutra, nalaženja, skrivanja, čak sam te i dijelila neko vrijeme (ne znam kako sam to izdržala). Od jednom je i ljubomora došla, svađe, suze, zagrljaji, poljupci, praštanja, provociranja, "volim te" i tako smo lagano shvatili da ne ide više jedan bez drugog. Ušli mi u vezu. Bilo je 2-3 prekida, ali uvijek si se vratio, a ja bi, i onakva ljuta, povrijeđena i razočarana, rekla da te volim. Ni zamisliti ne mogu koliko se ona čvrsta, bahata, samouvjerena Ena, uspjela promijenit zbog tebe. Ona je htjela putovat, pisat, fotkat i živjet za sebe. A ti se pojaviš samo tako, sasvim slučajno. Od mog poziva na čaj iz dosade, nastalo je nešto predivno! Promijenila sam svoj pogled na puno stvari. Sada želim samo mali kutak da je naš, da se uvalimo i da me čačkas, onako kako ti znaš. O, kako mi to paše. Najviše od svega mi se sviđaju tvoje sitnice. Zagrliš me malo malo, tek tako u gradu me stisneš i poljubiš u oko. Dok smo vani, nije te briga koliko je ljudi okolo, ti ćeš me grlit i poljubit kad god ti to padne na pamet. Dojuriš do moje zgrade i uvališ mi hrpu slatkiša, poljubiš me i kažeš kako žuriš. Kad spavamo, samo se random okreneš, zagrliš me i tako nekoliko puta i ujutro se toga ni ne sjećaš kad ti spomenem, što mi je još draže.

Najviše sam se zaljubila u tvoje sitnice. Nevjerojatno mi je to što ja ponovno volim!
Volim drugačije, odraslije i ozbiljnije.
Strah me tvog odlaska. Nemoj otić.

Mo cion daonnan. <3