Toliko ne želim sad napisati post.
Toliko sam htjela pisati sretne postove.
Toliko sam nesretna sad.
Toliko sam sve što sam mislila da nikada neću bit.
Toliko toga nije u redu.


Kako se prestaje voljeti preko noći?
Kako tebi tako uspijeva držat ego prije svega?
Kako sam još jučer bila bolja od najbolje?
Kako sam sada nebitna?
Kako ti jebeno uspijeva se toliko uvući pod kužu?
Kako uspiješ biti toliko paradoksalan? Toplo - hladno, nebo - zemlja, voliš me - ne podnosiš me, ljubav - prijatelji. Boljet ćeš ti mene još puno. Zavoljela sam te i više nego što sam ikad pomislila da hoću. Toliko puta sam na ovaj blog došla da napišem koliko mi sreće unosiš u svaki dan i koliko je još uvijek nevjerojatan osjećaj kad zazvoni messenger s tvojom porukom nakon svog ovog vremena, ali jednostavno krenem pisati i nemam inspiracije. To kako se ja osjećam kad smo skupa, to je meni neopisivo i jednostavno prsti ništa ne tipkaju. Kako mi nedostaje sad moja prijateljica koja preko ljeta radi sezonski posao na moru i cijelo ljeto sam bez nje. Al ne, Ena ima faks!! Ima jedno veliko sranje koje ju ne zanima, a ne faks. Kradu nam bodove, ništ ne prolazim, index sa 4 ocjene, tjeraju svoju politiku i nitko im ništa ne može. Nesretna sam skroz. Da je bar ona tu. Da si bar tu.

I dok on sad bezbrižno spava i dok ga vjerovatno boli kurac za mene, ja pušem nos u čarapu jer jebeno nemam maramica. Borim se da ne idem gledat naše slike, njegove slike ili neke gluposti naše koje sam screenshotala. Bojim se kako će sutra izgledat. Ponestaje mi čarapa u blizini.