Helou. Helou.
Petak. Svaki petak.
Zvoni mobitel. "Ajde silazi, odem na benzinsku i kupim te." There he is. "Hoćemo do Lidla ili Konzum?" Ma reko, ajmo do konzuma. Čips, pašteta, 2 peciva, rajčice, žvakaće i voda. Glupo naguravanje do auta. Sjedamo, poljubi me i krećemo. Najdražih 15ak minuta vožnje do njegove vikendice. Prelazak preko pruge i zamijenimo se za mjesto. Ostatak vozim ja. Ma spora sam i svaka rupa je moja, al on mi to dopusti jer zna da volim vozit. Otključavanje, prenošenje stvari unutra, paljenje malih svjećica i ostatak večeri variramo od najboljih maza do.. Da.. :)
Ali kad meni nema ništa dražeg nego kad legnemo i on me približi i svoju glavu stavi uz moju, a ja kada prebacim nogu preko njega. I već u polu snu osjetim kako mi poljubi nos, a ja ga podragam. Otvorim uvijek oči i vidim kako se nasmiješio. I obožavam kako mi, u toj maloj prostoriji, s vrlo malo svjetla, s jednim prstom prolazi po koži, a u meni toplina neka raste. Mislim, nema tog mjesta i nema te osobe pored koje bi radije bila tad.
Luda. Zaluđena. Neobuzdana. Ljubav, šta li je..
Milion dolara.