lost_in_fantasy

Slomljena brojkom koju sam jučer vidjela na kalendaru, pomislila sam da će vrijeme prije stvoriti današnji dan ako se sakrijem iza maske dima i ako poletim snovima gdje se miriši na alkohol. I istina je… jučer sam se dobro držala, no današnji je dan samo probudio sjećanja, a mučnina, koja se pojavila još noćas dok sam usamljeno hodala beskrajnim ulicama, postaje sve veća. Sada razmišljam o tim crtama prokletstva koje su u mojim očima uprljale tvoje ime. Tužno je što sam svjesna da imam dovoljno snage da ponovimo sve to što je tako lijepo raslo, da oživimo sve vrtove koji su nakratko zaspali i da ponovo zaplovimo onom lađicom o kojoj smo još prije pričali. No, ipak neka crta ponosa pomiješana s točkicama inata i mrljicama boli ne dozvoljava mi da sve zaboravim. Možda si mislio da sam ja ona koja će oprost dijeliti kao žig na potvrdu, ali ipak ono što si razorio kada si izgovorio otrovne riječi ne daje mi dopuštenje da ti oprostim……..hvala ti za sve ove neuspjele pokušaje pisanja………….

Možda sam pogriješila što sam se naivnošću djeteta opet uplela u mrežu osjećaja, ljubavi i istine i što sam kao pauk vrijedno čuvala i stvarala naše zajedničke niti vjernosti, sreće i nade.
Priznajem, sama sam kriva jer me dugogodišnji porazi nisu naučili da je vjera u ljubav apstraktan pojam koji se ne smije tako olako shvatiti. Nije mi žao, samo se kajem zbog nepromišljene odluke koju sam donijela kada sam naslutila prve znakove da se trebamo razići. Žao mi je samo zbog toga što se nisam odmaknula onda kada sam još bila zasljepljena onim prekrasnim zelenim svjetlom koje mi je bilo vječna inspiracija za nove stihove. Kajem se samo zato što u mom sjećanju sada polako blijedi ono smaragdno svijetlo koje nisam željela da se ikada ugasi.
Ne krivim samo tebe jer moram priznati da si mi pomogao da shvatim koliko se ne poznajem i koliko sam razočarana ovom pojavom koja živi u meni i koja me svakim danom sve više razara. Zaista je fascinantna činjenica kako je čovjeku potreban najmanji poraz koji će ga natjerati da utjehu traži u sjećanju, davno zaboravljenom i zakopanom ispod velikih naslaga teške zemlje. Brine me ovaj otpor koji se automatski javlja sa svakim novim porazom i uvijek odlazi u prošlost potražiti jedini sigurni trenutak sreće koja se više nikada neće ponoviti.
I ove puzzle nade koje su se konačno počele slagati u smislenu sliku, iznenada su postale pepeo koji sve brže nestaje s vjetrom.
Hvala ti na ovoj otrovnoj istini jer ipak ju više cijenim nego da si za koji dan uprljao usta lažima…..

Tintom boli, prokletstva i kajanja zapisujem ova slova koja razaraju svaki djelić ovih trulih ostataka nezahvalne čovječnosti. Prezirem svako podcjenjivanje života i mrzim sva ljudska jadanja.
Tebi koji sada, nadam se, snivaš nekim sretnijim snom i koji si sada izgubljen između tisuću oblaka želim ostaviti barem trenutak zabilježen na papiru kako bi oprosti ovu moju prokletu nemarnost.
ako postoji pojam samopreziranja onda znaj da sada caruje mojim životom i da sve prepuštam ovoj lađici vlastite mržnje.
Tebi koji sada lutaš nebeskim svijetom želim da pronađeš sve duše koje si izgubio i da pronađeš pravi mir.
I svaki se put iznova javlja to odvratno retoričko pitanje ZAŠTO koje donosi toliko patnje i tuge. Tko upravlja tim trulim životim stazama čija se svijetla gase u najboljim godinama, čije rupe gutaju one koji nisu stigli prijeći ni trećinu puta? tko vlada tim šugavim carstvom sjena koje kao hranu koriste mlade ljudske živote i kao piće gutaju naše suze? Tko je taj prokletnik koji caruje imanjem na kojem ostaje samo pustoš? Molim te priđi mi barem još jednom i šapni odgovore na ova užasna retorička pitanja...
Oprosti mi krajnju nezainteresiranost koja se prisilno javila u dobroj namjeri... Oprosti mi barem ti jer si sama nikada neću....
oprosti i na ovoj smetnji koja je sigurno izazvala nemir na tvom novom putu...