utorak, 22.01.2008.

HVALA....


Hvala ti za krila golubice
kojima si spasio moje žalosno lice.

Hvala ti za osmjehe anđeoske
kojima si otjerao protivnike zvjerske.

Hvala ti za svaku potporu
kojom si uklonio onu groznu moru.

Hvala ti što si zaključao ponos i ljutnju
čime si otklonio svaku negativnu slutnju.

Hvala ti što si tu kad te trebam najviše
jer zbog tebe moje tijelo još uvijek diše…


Image Hosted by ImageShack.us


btw: i hvala vama blogerima koji ste bili uz mene dok ja uz vas nisam...

| 16:17 | Komentiraj (8) | Print this! | #

nedjelja, 11.11.2007.

I'm sorry....

ponekad je tako teško izgovoriti tih par slova....ali ovaj put s razlogom kazem: OPROSTI!!!!!

Image Hosted by ImageShack.us

| 01:56 | Komentiraj (13) | Print this! | #

nedjelja, 04.11.2007.

Doživi fantaziju mistične noći!

Dođi! Pozivam te da živiš moj san, da se zajedno gubimo u maglovitim nijansama plavo- ljubičaste čarolije. Osjetiš li mirise noći? Čuješ li zvuk harfe koji te poziva u dubine vilenjačkog kraljevstva? Ne moraš vjerovati u malena čudesna bića, ne moraš dokazivati postojanje nadnaravnog, ne moraš osporavati postojanje Višeg… samo prihvati noćašnju igru boja i dozvoli prekrasnoj melodiji da bude melem za tvoje uši. Vidiš li sjene koje svjetlucaju na jednom od tisuću jezera, čuješ li šum lišća koje noćas veselo pleše? Prihvati izazov i nemoj previše razmišljati o njemu! San svakoga trenutka može izgubiti čari, ali ako ga želiš živjeti bit će u tvojim rukama. Može postojati dok god postojiš i ti, može se širiti dok god mu daješ dah života. Udahni život kroz svoje snove! Ne dozvoli kraljici imena Stvarnost da uništava ovu čaroliju. Plovi jezerom nade, putuj šumom života, čuvaj svoje ciljeve!
Stigneš li pratiti melodiju mojih riječi, slažeš li ih na naše crtovlje? Dođi, ali molim te ne dozvoli spletkarima da obrišu koju notu jer bi mogli uništiti fantaziju mistične noći!


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

| 23:55 | Komentiraj (8) | Print this! | #

utorak, 09.10.2007.

Zaključaj trenutak istine...

Kako je bolno slijediti stazu na kojoj nesvjesno programiraš život dopuštajući demonima stvarnosti da opkole sve pozitivne misli i obrišu taj mali program kojim želiš svjesno upravljati. Nevjerojatno je koliko se brzo možeš izgubiti u nepravdi otuđenosti koju si sasvim slučajno stvaraš stavljajući svoj ponos na najviše prijestolje. Čudno je što možeš podnijeti sav taj pijesak i udisati svu prašinu koja se tako podivljalo uzdiže u visine.
Hodaš, lutaš, gubiš se…. I onda ti dođe neka nevina sretna glavica želeći bezuvjetno stvoriti osmijeh na tvom licu, no osjećaji su ti toliko zaleđeni da ih ni zrake najjačeg podnevnog sunca ne uspijevaju otkriti. Uvijek imaš vremena za borbu s nebitnim junacima poraženima na samom početku priče. Nikada ti se ne žuri, čak ni onoga trenutka kada shvatiš da život juri pored tebe. No, ti ne sudjeluješ u njemu, ti si uvijek u pravu i slijediš staze prokletstva koje se hrane trnjem, dišu tuđom patnjom i piju vodu ukletog jezera. Ne trudiš se pronaći smisao jer vjeruješ da je u tvojim rukama i duboko u sebi znaš da ga stvaraš sam.
I dok u slobodno vrijeme probireš po stranicama velike knjige, uvjeravajući se da čitaš između redaka, nisi ni svjestan kako tvoje sljepilo briše i one zaista svakome vidljive rečenice. Čudno je što tako olako prihvaćaš sve eksplozije koje razaraju emocionalnu toplinu i što u najvećim ruševinama vidiš nove pobjede. Znaš i sam da nije tako lako kao što se čini na prvi pogled i iako uspješno bježiš od toga, svjestan si da mržnja u ljubomornim očima razara najveće dubine tuđih osjećaja. Ipak, nisi svjestan koliko boli duboka strepnja protkana strahom gubitka. Tako je nerazumno, čak pomalo djetinjasto, što zaklanjaš lice pred kutijom problema koju nikada neće prekriti prašina. Neshvatljiva je snaga kojom uspješno trčiš kroz ponore patnje, tuge, nesreće, samoće i boli protkane nekim nedavno probuđenim nitima bijesa. Neobična je povezanost koja se stvara između naših pogleda kada progovoriš jezikom duše i kada tvoje oči traže novi oprost, kada negdje iz najvećih dubina izlaze riječi kajanja…
I tada opet nešto prekine trenutak istine, izgubiš se u isprekidanoj stvarnosti, daješ mi ruke, a ja ti nijemo pružam papirić s molbom srca:


Uzmi ove tamne bisere boli,
pretvori ih u ogrlicu topline
i čuvaj da se nikada ne razdvoje.

Primi ove izblijedjele ruke,
pretvori ih u dlanove sreće
i drži ih čvrsto da se ne izgube.

Uzmi ove kapljice s lica,
pretvori ih u osmijeh
i pazi da ga ne uklone.

Primi ovu napuklu žarulju,
pretvori ju u svjetlost života
i podari joj nježnost da se ne razbije.

Uzmi ovaj trenutak,
pretvori ga u vječnost
i zaključaj negdje u srcu.




| 16:09 | Komentiraj (15) | Print this! | #

petak, 21.09.2007.

WISH YOU WERE HERE

''I miss your laugh, I miss your smile,
I miss everything about you...
Every second's like a minute,
Every minute's like a day
When you're far away...''


Posljednji potezi nevidljivom olovkom i osmijeh je nacrtan…oh…gle čuda…nije ga potrebno crtati…noć je…sloboda…samo me staklo dijeli od neba gdje tisuće zvjezdica treperi nekim nesvakidašnjim, blijedim, istrošenim sjajem… Izgubljene su, više nemaju smisao… mnogo ih je, a svaka pokušava svirati svoju melodiju… ne mogu se više spojiti… njihovi se putovi gube… Ne znaju bez tebe…
Svaka uspomena u ovoj noći toliko boli… svaka me riječ ovih tužnih pjesama probada kao vrh najoštrijeg mača.. Više se ne uspijevam izgubiti ni u čudesnom svijetu snova koji su uvijek bili mnogobrojni, snažni i beskrajni…
Kada bih samo mogla naslutiti gdje su sada tvoje misle, kada bih na trenutak mogla osjetiti ono što ti osjećaš dok tako nemoćno ležiš na bijeloj postelji… kada bi mi barem dali da promijenim samo jedan trenutak, izbrisala bi taj kobni trenutak u toj ukletoj večeri…
Sada bih htjela imati dar pisanja kao neki koji ga ne znaju ni cijeniti, sada bih htjela posjedovati taj talent za sklapanje svega onoga što osjećam u slikoviti tekst koji bi dočarao ovu prazninu….
Gubim se…. rušim posljednje zidove ove osamljene tvrđave koja je obrasla trnjem ….
Nadam se da ćeš mi oprostiti za ove trenutke slabosti…
Iako se sve teže borim s ovom iscrpljenošću, još uvijek duboko vjerujem u tebe…još uvijek vjerujem da si dovoljno snažan, da ćeš brzo ispustiti makar jednu jedinu riječ i da ćeš mi obećati da ćeš bez obzira na sve pobijediti sve boli onim osmijehom koji se pojavljivao i kada ga na drugim licima nije bilo, onim osmijehom koji je stvarao sretnija lica oko sebe…..

| 01:49 | Komentiraj (4) | Print this! | #

četvrtak, 06.09.2007.

Ajmo dalje......

Zamisli veliku, bijelu, zagušljivu prostoriju. Pokušaj zamisliti tu groznu bolničku sobu koja tako nemilosrdno guta osmijehe, u kojoj se tvoji najdraži gube u fantaziji čudnih snova, koji plutaju stazom nesvjesnosti…
Kada bih znala da ove suze imaju smisao i kada bih bila sigurna da bi one mogle ubrzati tvoj oporavak, isplakala bih zadnje kapljice koje se nalaze na rubovima ovih uplašenih očiju…
I sada slažem nabacane rečenice koje na prvi pogled nemaju smisla, ali ipak postoji nešto što ih povezuje… postoji nada, snaga, želja, a čak i vjera koja govori da ovo iščekivanje ima smisla, da će sve ove jednostavne rečenice što prije postati prošlost koju više nećemo gledati, da će one barem malo ubrzati buđenje iz tog užasnog sna, da će ukloniti ovu noćnu moru što prije…. I već tisućiti put prevrćem ove slike koje vežu toliko lijepih uspomena, a sada su toliko bolne… kada bih samo postojao način koji bi te što prije dozvao… kada bismo mogli napraviti bilo što za tebe, vjeruj mi da bih među prvima poduzela sve što se od mene zatraži…
I već treći put se javlja taj grozni osjećaj krivnje da sam bila previše sebična i da ti nisam pokazala koliko mi značiš… ipak… postoji taj tračak nade koji mi govori da osjetiš moju brigu i želju da ponovimo sve ono što smo stvarali u 4-5 mjesecu…. Da ponovo provedemo sate i sate u glupom CD-u makar pričajući o filmovima koje ne gledam… Oprosti na ovim pomalo djetinjastim i nepromišljenim riječima, ali nostalgije su jače od razuma… ovi osjećaji koji sada kao pokošeni lutaju mojim tijelom tražeći ta zrnca topline koja tvome tijelu pomažu da se što prije vrati…. Znam da možeš! Znam da želiš ! znam da si dovoljno snažan da se vratiš i da nastaviš normalno! Želim da znaš da ćemo uvijek biti uz tebe i voljeti sve tvoje vrline, mane, sreću, pogotke i promašaje…. Želim da znaš da je tako bilo i prije ove tragične noćne more i želim da znaš da se užasno kajem ako ti to u zadnje vrijeme nisam dovoljno pokazala… ali znam da ćeš se sjetiti onih zadnjih proljetnih mjeseci…
I sada mi se glavom mota toliko retoričkih pitanja…. I opet ono na koje nikaaada neću dobiti odgovor…ali stvarno ne shvaćam zašto uvijek stradaju oni najpošteniji, zašto tuđom krivnjom stradaju oni koji to ne zaslužuju, zašto se nesreća mora dogoditi kada konačno prava sreća pokuca na vrata….
Suze…
Sjećanja….
Iščekivanje…….

| 14:52 | Komentiraj (7) | Print this! | #

nedjelja, 01.07.2007.

bol....dno....kob....ne znam.....

Prošla je i ta kobna noć…po pričama koje sam načula, jedna od najkobnijih noći u mome životu…žalosno je što je se ne mogu prisjetiti…još je žalosnije što su glavni dio zapleta činili likovi koje nikada ne bih očekivala na vrhuncu priče … sva moć bila je u rijeci…. Prokleto velikoj rijeci koja je bila toliko blizu, a tako nedostižna… toliko sam tužna što se ne mogu sjetiti tog mirisa boli, tuge, mirisa koju je donijela neobična spoznaja protkana noćnim krikovima… Osjećam veliku prazninu jer moram vjerovati pričama drugih, pričama koje zvuče kao film, a unatoč tomu svjesna sam da su uljepšane do krajnjih granica. Moram ostaviti taj čudesni zaplet iza sebe, te trenutke koji su u očima drugih odjeknuli kao zastrašujući krikovi, a koji bi možda značili konačni prekid problema…
Evo već drugi dan probirem po ovim prokletim kontrastima svojega života i shvaćam da su kontrasti samo ono u što sam željela vjerovati, ali tek sada shvaćam dubinu ove crne boje koju prije nisam željela vidjeti. Možda sam bila slijepa zbog iluzije da su se nakon toliko ustajalih godina ponovo otvorila vrata gdje ću biti dobrodošla kad prođem.. no sve je to ostala neostvarena iluzija koja me držala na životu 9 mjeseci. I evo s ovo malo snage priznajem da nisam zaslužila sve ono što sam željela ostvariti jer nisam posjedovala u duši onaj mir koji sam trebala imati…znam da je sve bilo gubljenje tvog dragocjenog vremena… Moram priznati da užasno boli ta nit kojom si posjekao sve moje osjećaje i da nikada nisam slutila da će se kraj čarobne priče utopiti u jednom poljupcu koji ne mogu shvatiti… Oprosti mi za onu scenu koju sam čula samo iz uljepšane priče… Zapravo nemoj mi oprostiti jer toga nije vrijedno…znam da će zvučati lažno i prijetvorno , ali molim te ju čuvaj i samo mi obećaj da ćeš svojom ljubavlju zasjeniti one kobne riječi koje su nesvjesno izašle iz mene…
A vi…prijatelji…i svi koji ste zaista i koji se trudite biti uz mene…ne brinite…pustite me…ja želim sama gurati ovu pokidanu lađicu dok ide nek' ide… kad ju unište vjetrovi, nemojte forsirati njen povratak….

| 23:44 | Komentiraj (3) | Print this! | #

četvrtak, 28.06.2007.

27.06.07

Slomljena brojkom koju sam jučer vidjela na kalendaru, pomislila sam da će vrijeme prije stvoriti današnji dan ako se sakrijem iza maske dima i ako poletim snovima gdje se miriši na alkohol. I istina je… jučer sam se dobro držala, no današnji je dan samo probudio sjećanja, a mučnina, koja se pojavila još noćas dok sam usamljeno hodala beskrajnim ulicama, postaje sve veća. Sada razmišljam o tim crtama prokletstva koje su u mojim očima uprljale tvoje ime. Tužno je što sam svjesna da imam dovoljno snage da ponovimo sve to što je tako lijepo raslo, da oživimo sve vrtove koji su nakratko zaspali i da ponovo zaplovimo onom lađicom o kojoj smo još prije pričali. No, ipak neka crta ponosa pomiješana s točkicama inata i mrljicama boli ne dozvoljava mi da sve zaboravim. Možda si mislio da sam ja ona koja će oprost dijeliti kao žig na potvrdu, ali ipak ono što si razorio kada si izgovorio otrovne riječi ne daje mi dopuštenje da ti oprostim……..hvala ti za sve ove neuspjele pokušaje pisanja………….

| 23:54 | Komentiraj (1) | Print this! | #

ponedjeljak, 18.06.2007.

Otrovna istina

Možda sam pogriješila što sam se naivnošću djeteta opet uplela u mrežu osjećaja, ljubavi i istine i što sam kao pauk vrijedno čuvala i stvarala naše zajedničke niti vjernosti, sreće i nade.
Priznajem, sama sam kriva jer me dugogodišnji porazi nisu naučili da je vjera u ljubav apstraktan pojam koji se ne smije tako olako shvatiti. Nije mi žao, samo se kajem zbog nepromišljene odluke koju sam donijela kada sam naslutila prve znakove da se trebamo razići. Žao mi je samo zbog toga što se nisam odmaknula onda kada sam još bila zasljepljena onim prekrasnim zelenim svjetlom koje mi je bilo vječna inspiracija za nove stihove. Kajem se samo zato što u mom sjećanju sada polako blijedi ono smaragdno svijetlo koje nisam željela da se ikada ugasi.
Ne krivim samo tebe jer moram priznati da si mi pomogao da shvatim koliko se ne poznajem i koliko sam razočarana ovom pojavom koja živi u meni i koja me svakim danom sve više razara. Zaista je fascinantna činjenica kako je čovjeku potreban najmanji poraz koji će ga natjerati da utjehu traži u sjećanju, davno zaboravljenom i zakopanom ispod velikih naslaga teške zemlje. Brine me ovaj otpor koji se automatski javlja sa svakim novim porazom i uvijek odlazi u prošlost potražiti jedini sigurni trenutak sreće koja se više nikada neće ponoviti.
I ove puzzle nade koje su se konačno počele slagati u smislenu sliku, iznenada su postale pepeo koji sve brže nestaje s vjetrom.
Hvala ti na ovoj otrovnoj istini jer ipak ju više cijenim nego da si za koji dan uprljao usta lažima…..

| 22:15 | Komentiraj (6) | Print this! | #

utorak, 05.06.2007.

Tebi.....koji putuješ novim stazama.....

Tintom boli, prokletstva i kajanja zapisujem ova slova koja razaraju svaki djelić ovih trulih ostataka nezahvalne čovječnosti. Prezirem svako podcjenjivanje života i mrzim sva ljudska jadanja.
Tebi koji sada, nadam se, snivaš nekim sretnijim snom i koji si sada izgubljen između tisuću oblaka želim ostaviti barem trenutak zabilježen na papiru kako bi oprosti ovu moju prokletu nemarnost.
ako postoji pojam samopreziranja onda znaj da sada caruje mojim životom i da sve prepuštam ovoj lađici vlastite mržnje.
Tebi koji sada lutaš nebeskim svijetom želim da pronađeš sve duše koje si izgubio i da pronađeš pravi mir.
I svaki se put iznova javlja to odvratno retoričko pitanje ZAŠTO koje donosi toliko patnje i tuge. Tko upravlja tim trulim životim stazama čija se svijetla gase u najboljim godinama, čije rupe gutaju one koji nisu stigli prijeći ni trećinu puta? tko vlada tim šugavim carstvom sjena koje kao hranu koriste mlade ljudske živote i kao piće gutaju naše suze? Tko je taj prokletnik koji caruje imanjem na kojem ostaje samo pustoš? Molim te priđi mi barem još jednom i šapni odgovore na ova užasna retorička pitanja...
Oprosti mi krajnju nezainteresiranost koja se prisilno javila u dobroj namjeri... Oprosti mi barem ti jer si sama nikada neću....
oprosti i na ovoj smetnji koja je sigurno izazvala nemir na tvom novom putu...

| 19:58 | Komentiraj (4) | Print this! | #

petak, 04.05.2007.

KUTIJA SNOVA

Bila sam večeras na tronu gdje smo zakopali kutiju neostvarenih snova… Nadam se da mi nećeš jako zamjeriti što sam očistila svu prašinu zemlje i ponovo otvorila zaboravljene dijelove naše mladosti. Očistila sam ju kapima sjećanja i napunila nadama sadašnjosti. Ponovno sam joj podarila malo svijetla ne bi li opet zasjala onim sjajem čežnje, ljubavi i dječjih osmijeha. Podarila sam joj i one mrvice topline koje su ostale na mojim oslabljenim rukama. Možda mi nećeš vjerovati kad ti kažem da je počela truniti iako smo se zakleli da ćemo jednoga dana zajedno doći po nju. Možda sam sebična jer te nisam zvala da ju zajedno otvorimo, ali i sam si svjestan da je to samo zbog straha da opet ne bih doživjela te bolne poraze.
Još nitko nije otkrio našu tvrđavu, ali ipak zastave su se tako smanjile. Sve je tako sićušno, sve je sastavljeno od brojnih umanjenica. Možda sam sve to prerasla? Ili me samo vara ova okrutna vizualna slika? Ili se pored tebe sve činilo većim? Ah…ne znam…ali evo pored kutije neostvarenih snova ostavit ću i kutiju neodgovorenih pitanja…. Možda ih jednoga dana zajedno otvorimo…

| 21:18 | Komentiraj (8) | Print this! | #

subota, 21.04.2007.

TEMPUS FUGIT.....

CARUM RARUM

…no sve bi bilo lijepo kada bih ipak mogla otkriti cijenu svega toga jer ako je ta rijetkost upravo onaj dio sna koji tražimo godinama, ne bi bilo teško izdvojiti ni najveće svote osjećaja, ljudskosti i duše. Ipak, problem je što se onaj tko jednom doživi veliku hipoteku i bankrot u srcu dosta teško prepušta novom riziku gubljena onoga što stvara i za čega se bori svakim danom. Spremna sam žrtvovati posljednje riječi koje u dubini čuvam za posebne prilike i spremna sam otvoriti ta mala vratašca kroz koja su jednom otvoreno ušli poslanici Zla i uništili sve dvorce do samog temelja. Dugo je trebalo da obnovim ove male krhotine i da se na porušenom tronu iznova počne odvijati život. Previše je vremena izgubljeno za obnavljanje tek dijela porušenog carstva duše. Nažalost ili na sreću, bedemi za obranu se još uvijek nisu stigli izgraditi, a ključ već stoji u vratašcima. Samo je pitanje obećanja… možeš li se zakleti da ćeš ući s pozitivizmom potpuno sam i da ćeš ih ponovo zaključati prije nego što za tobom dođu piromani i uništavači sreće? Moram ti naglasiti da ovoga puta neće biti dovoljno materijala za obnavljanje onoga što bi možda čak i ti mogao porušiti. I želim te zamoliti da mi ne otvaraš tolike poglede na nove snove kojih možda neće biti, da mi ne poklanjaš toliko nade u nešto što možda nikada neću osjetiti.. pustila sam te tamo gdje nisam smjela, a sve se dogodilo tako brzo, nenadano i nespretno. Oprosti, ali osjećaji mi nikada ne žele poslušati trunke savjesti i razuma i prebrzo se vežu za tvoj, u mojim očima, tek zamišljeni lik.
Ne znam jesam li spremna za igru zagrljaja jer bi već oni mogli okrenuti ključ do kojeg ne mogu doći….


TEMPUS OMNIA REVELAT

…No možda ga neće biti dovoljno.. Možda mi nikada neće otkriti ono što želim i upravo zbog toga svake se večeri s tim dječjim iskrenim trenucima sreće miješa strah od gubitka. Htjela bih biti sigurna u znak koji ti želim dati, ali neka neobična linija mi govori da ne trčim opet prebrzo jer vatra koja me može uništiti je bliže nego što zamišljam. Možda u podsvijesti želim tvoj znak, ali sve ono što stvaraš prepuno je simbola koje sigurno tumačim na pogrešan način. No, ja se bojim griješiti… kod mene ne vrijedi ono na greškama se uči, kod mene se na greškama samo gubi… Ljudima je tako teško opraštati…Najlakše je nestati i udaljiti se što dalje…

IMPERARE SIBI MAXIMUM IMPERIUM EST

…No što se događa kada to više nije moguće… Događa se upravo ta podjela koja je svakim danom sve veća…Ljudi prestaju biti ljudi, oni su samo titule kojima upravlja najviša titula, kojima što je najgore upravlja onaj tko ne zna upravljati ni svojim životom. No… što kada naš sređeni život uhvati ruka onoga tko zna što želi? Teško je opstajati u vječnom iščekivanju kada se gubi poimanje dobroga. Za sve je kriv strah…predugo je tu, nikako da pronađe izlaz iz klonulog tijela….


CORRUPTIO OPTIMI CUIUSQUE PESSIMA

…upravo je to izvor straha…. Nijedna tuga ne boli kao ona uzrokovana razočaranošću slikom čovjeka koji prestaje imati ljudskost. Nijedna depresija ne traje duže od one koja se pojavi kada shvatimo da gubimo najveći oslonac u životu i da je onaj dio snova koji nas je činio sretnima ostao zatrpan ispod zemlje prošlosti. Najgora je bol koja je uzrovana od onih koje najviše cijenimo i volimo….

| 15:18 | Komentiraj (9) | Print this! | #

utorak, 17.04.2007.

Dugo noćno putovanje...

Ponesen vihorom snova i ove je noći čudesni zvjezdani plašt okupio tisuće izgubljene djece. Mjesec je, kao prvih dana, ponovo zagospodario u vječnosti crne boje protkane svjetlucajuće- srebrnim kristalima. U vodi se ocrtavaju i bljeskaju na tisuće nebeskih sijena koje ispiru nemirni valovi izgubljene sudbine. Drhte milijuni izgubljenih tijela koje svakoga trenutka grli hladni miris noći i ispire hladnoća studene vode. Čuje se tek poneki jezivi krik izazvan prevelikom dubinom noćne tišine. Vidim uplašena lica onih koji se prvi puta susreću s Mjesečevim sjenama, onih koji prvi puta koračaju stabilno u noć i onih koji s nedovoljno želje žele putovati svojim snovima. Gledam i brojne komadiće raspadnutih krila, spaljenih od čežnje, slomljenih od ljubavi i već pretvorenih u pepeo od tuge.
Slijedim neku zasada nepoznatu simfoniju koju stvaraju tek nastali snovi, simfoniju čije su note baš kao stvorene za moje uši. Ne znam je li to glazba što donosi nešto novo ili je to jednostavno odraz drugačijeg pogleda na sve ove životne sjene.
S malom nesigurnošću otvaram ta vrata misterije i započinjem jedno od svojih dugih putovanja kroz noć. Uvlačim se u veliki, plavi svileni veo neispunjenih snova i na ostacima krila odlazim u tvoj svijet boriti se s demonima koji mi protiv tvoje volje konstantno pokušavaju zatvoriti vrata. Uspješno uništavam jednog po jednog i uvijek ostajem suočena s tom mračnom silom koja me tjera da otvorim oči i odustanem od borbe. No… ovoga puta ne odustajem tako lako… možda su me uzastopni porazi toliko ojačali da ovoga puta neću odustati dok ne počneš upravljati mojim srcem istoga trenutka kada ja počnem tvojim. Ovoga puta ne želim nikakve međusobne manipulacije, nego napokon želim vidjeti taj sjaj u tvojim očima koji će mi reći: '' Neću iskoristiti tvoju ljubav!'' bez obzira na tisuće padova, na tisuće ljubomornih očiju, ovoga sam se puta odlučila boriti dok ne shvatiš da će ti samo jedan moj zagrljaj biti dovoljan da osjetiš toplinu o kojoj duže vrijeme samo sanjaš i da mojim ustima nikada neće biti teško izgovarati riječi koje će te liječiti. I kako bi rekao naš omiljeni junak, ovo je San u snu… prihvati ove riječi kao viziju duboke stvarnosti kojom brišem večernju tugu i zamjenjujem ju nekim neviđenim osmijehom. Ovoga puta ne otvaram oči jer moje dugo noćno putovanje još uvijek traje…..

| 17:32 | Komentiraj (5) | Print this! | #

ponedjeljak, 09.04.2007.

oprosti....

Oprosti mi što ne znam kontrolirati taj izljev bijesa koji razara sve ono što mi znači i što ne znam zadržati u svojim ispraznim mislima riječi koje te uništavaju. Vjeruj mi da si zadnji kojeg želim povrijediti, da si onaj koji mi mnogo znači…. Želim samo da probaš shvatiti bol koju osjetim svaki puta kada zagonetno sakrivaš lice i kada vješto skrivaš riječi duboko u sebi. Vjerujem da si tokom ovog kobnog života osjetio bol otvorenih rana i zato te molim da shvatiš kako mi je ovo otvorilo mnoge rane koje su davno zacijelile… Znam da govorim i kada ne trebam, ali u meni se miješa još tisuće neizgovorenih riječi koje iz nepoznatih razloga poštuju zabrane… uvijek su mi govorili da ne čekam sutra jer sutrašnje tlo nije sigurno, ali ipak zbog straha da ponovo ne budem povrijeđena i ismijana patim tiho negdje u dubini do koje nitko ne uspijeva doći . I dalje nastavljam tražiti u snovima ispunjenje te želje koju čekam već godinama. Čak i ja, koja sam se tome najviše protivila, sada hodam ulicama s nacrtanim osmjehom i svoje protivnike gledam tako blaženom grimasom. Uzaludno letim na već pomalo spaljenim krilima svojih snova u nadi da će netko primijetiti taj umor od života i sve veća zrnca tuge u mojim očima. Iako zvuči nevjerojatno, možda si ti taj koji mi nesvjesno obnavlja krila i pomaže da barem ostanu zrake nade i vjere u vlastite snove koji su mi bili jedina snaga za život… Gubim se u sebičnoj želji nestanka i znatiželji da pokušam prijeći i ove prepreke. Nisam sigurna jesam li ti zahvalna što si došao baš onda kada je trebao biti kraj i što si malo obnovio ovaj ugasli sjaj ili ću se pokajati što sam dozvolila da svojom prisutnošću obnavljaš odavno uništena krila…. Bila bih ti zahvalna kada bih znala da nećeš biti jedan od onih koji usijecaju duboke rane i da nećeš otići kao i svi baš onda kada te najviše budem trebala…. Oprosti mi što ti dajem toliko malo, ali strah koji zadnjih dana obuzima moje tijelo ne dozvoljava mi da živim ono što želim živjeti i ne dozvoljava mi da pokažem ono što želim osjećati…. Oprosti mi i zbog previše istrošenih rečenica koje ne znam ukrasiti onda kada bih trebala i oprosti mi na nestrpljivosti koju ne mogu prekriti….. znam da je sumnja ona koja će sve uspješno razoriti, ali ja jednostavno više ne znam vjerovati… Oprosti mi, ali ipak mislim da sam previše izblijedjela da bi mi itko mogao vratiti boju…..

| 01:16 | Komentiraj (2) | Print this! | #

subota, 07.04.2007.

Podari život Crnim ružama.....

Polažem bijele dlanove na crne ruže kojima živost daje tek nekoliko žarkocrvenih kapljica koje padaju iz otvorenih rana. Osjetim kako se miris ustajale navike miješa sa novim mirisima koje ne bih smjela osjetiti. Živeći u svijetu vječnih zabrana, pristajem nastaviti živjeti ovaj život bez obzira na svoje želje koje se na svakom novom koraku sukobljavaju s tim teškim zabranjenim činjenicama. Hodam i dalje unatoč mislima koje mi vješto isprepliću strasti, želje i nerealne igračke. Svjesna sam da su me zatrpali duboko ispod površine i da mi je jedina hrana sol koju donose povremeni tragovi vode. To što polako blijedim ne znači da sam nesretna, neprihvaćena ili usamljena… To je samo odraz neshvaćenosti, možda samo pusta želja da progledaju te oči koje samo mogu zamišljati, oči koje me nikada neće gledati sjajem ljubavi i čežnje…. Možda slijedim pogrešni san, ali molim te oprosti mi … Drugačije jednostavno ne znam opstati jer snovi su jedini kojih se ne bojim ,oni su staze koje mi daju da kročim u svako doba…
Molim te da ne plačeš kada potpuno skrenem na pogrešnu stazu jer ti sada mogu obećati da ću tamo biti sretnija i da sam svakim korakom sve smirenija. Nemoj previše razmišljati o ovim riječima jer će zvučati strašnije nego što zapravo jesu, ali ovaj sklad koji sada pronalazim nitko neće spriječiti. Znam da sve zvuči nevjerojatno jer sam ja uvijek bila ona koja je takve ljude smatrala sebičnima, ali ne i hrabrima… Molim te nikada nemoj pričati kako sam bila sebična nego pokušaj razumjeti miris želje koju sam osjetila godinama iako ju nikada nisam smjela ostvariti…Čak ni onda kada sam mogla…bojala sam se…
Uzmi koju od ovih crnih latica i podari im novi život, ne dozvoli da opstaju na crvenim kapljicama boli, ne dozvoli im da žive od tuđe patnje… Podari im ljubav jer to je ono što pomaže i najhladnijim junacima koji se žele predstaviti u nekim čudnim svjetlima. Molim te da položiš crne ruže u vodu u kojoj nema soli jer će tada možda opet zabljesnuti onim crvenim, dječjim sjajem… Čuvaj ih najbolje što budeš mogao jer možda će s vremenom vratiti bijelu boju nevinosti i čistoće, možda ćeš ih izvući iz ralja mraka i vratiti danjem svijetlu. Shvati me… nisam spremna ponovo proživjeti one godine Pakla u kojima su se demoni vješto igrali mojim životom i kidali ga na tisuće sićušnih komadića upravljajući svakim mojim pokretom i ne slušajući molbe kojima sam preklinjala za trenutak slobode. Možda ćeš htjeti poreći moje zadnje riječi, ali potpuno sam svjesna onoga što pišem i osjetim da je ova hrana koju mi daješ u kasnim satima novi početak već proživljenog Pakla…. Oprosti mi, ali dobila sam hrabrost koju prvi puta nisam imala….ovaj put sam odlučila blijedjeti do kraja…..

| 16:58 | Komentiraj (3) | Print this! | #

<< Arhiva >>

Copyright © lost_in_fantasy - Design touch by: Tri mudraca


Komentari On/Off

< siječanj, 2008  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Siječanj 2008 (1)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (2)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (4)
Ožujak 2007 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga
opis...hm...možda samo da je to blog o mom pomalo čudnom svijetu i skrivenom pogledu na sve što se oko mene događa...tekstovi nastaju inspirirani neobičnom sekundom straha, ljubavi, patnje ili nečega sl...

Image Hosted by ImageShack.us

ZRNCA MUDROSTI UVIJEK TREBA PRIHVATITI.....

ARISTOTEL
"Nesreća otkriva one koji nisu pravi prijatelji."
"Prijateljstvo je jedna duša u dva tijela."
"Smatram hrabrijeg onog koje prevlada svoje želje, nego onoga koji pobijedi svoje neprijatelje; jer najteža bitka je nad sobom samim."

Image Hosted by ImageShack.us


GOETHE
"Ljubav se isprva naziva povjerenjem."
"Najveće se teškoće nalaze ondje gdje ih ne tražimo."

SOKRAT
"Knjige su hladni ali pouzdani prijatelji."

PLUTARH
"Duša zaljubljenog čovjeka živi u tuđem tijelu."

HERAKLIT
"Jedan je meni koliko i deset hiljada samo ako je najbolji !"

Image Hosted by ImageShack.us


HERBERT
"Nikada ne treba zamjerati na istini čak i kada boli." (Jeretici Dine)

ESHIL
"Riječi su lijek duši koja pati."
"Vode svih rijeka ne mogu isprati ruke krvave od zločina."

i još neke čije autore nazalost ne znam...

''Životinje su moji prijatelji, a ja ne jedem svoje prijatelje.''

Image Hosted by ImageShack.us


''Bolje je naučiti nepotrebno, nego ništa. ''

''Ljudi, budite ljudi. ''

''Samo istinito je lijepo.''



EDGAR ALLAN POE

San u snu

Primi na čelo cjelov taj
na rastanku, sad kad je kraj,
ovo mi barem reci daj -
nisi u krivu što moj dan
svaki je, smatraš ,bio san;
Al' ako iščezla je nada
danju, il' noću, bilo kada,
u snovidjenju, il' bez toga
zar nestala je manje stoga?
Sve to što vidimo, il' tu
jesmo, to tek je san u snu.

Stojim i slušam huku
valova što obalu tuku,
u ruci se mojoj ljeska
pregršt zrnca zlatnog pijeska-
Koliko ih je! Ali gle kako
curi mi u dubinu svako,
dok plačem tako-dok plačem tako!
Ne mogu ih zadržat, Bože!
Zar spasit ne mogu bar jedno,
od vala što ih čeka žedno?
Zar sve što vidimo, il' tu
jesmo,to tek je san u snu?

Image Hosted by ImageShack.us

HERMAN HESSE

Knjige

Sve knjige ovog svijeta
usrećit te neće,
ipak, svaka te krišom
k tebi samom skreće.

Sunce, mjesec i zvijezde,
sve što trebaš, tu je,
jer i svijetlo koje želiš,
u tebi stanuje.

I mudrost, koju ti tražiš
po knjižnicama grada,
sija ti sa svakog lista-
jer je tvoja sada.

Večernja modrina

O čista, čarobna sliko,
kad iz grimiza i zlata
pružiš se ozbiljna i mila,
ti divna modrino večernjeg neba!

ti podsjećaš na modro more,
na kojem usidrena sreća
blaženo počiva. S vesla kaplje
posljednja kap zemaljskog jada.

Image Hosted by ImageShack.us