ponedjeljak, 28.08.2006.
I'm still here
Da.
Još sam tu.
U onoj gužvi. Izgubljena među ljudima. Ne vidite me? Nećete me ni primjetiti. Nikada. A ako me i ugledate, zaboravit ćete me. I ja ću zaboraviti vas.
A ja ću i dalje stajati nevidljiva i čuditi se ljudima. Svima koji prolaze kraj mene uvijek žureći nekamo, gledajući u pod. Neutralnog, bezličnog izgleda. Uredni, čisti, savršeni Roboti. Zašto ne stanu jednom i ne zadive se?
Čemu bi se, molim te, trebali diviti!
Bilo čemu.
Cvijetu koji raste i živi u tišini i nevažnosti....... Nezamjetnom pjevu ptice (Iako nikad ne znamo odakle dolazi).......Nasmijanom čovjeku.......Suncu koje treperi kroz zelenu krošnju.......Veličini života i tuge koji izviru iz očiju male ciganke.......?
Život nema smisla, ako mu ga ne damo. Ako nismo sretni. Mi i samo mi odlučujemo kakav će nam biti život. Što ćemo napraviti, kako ćemo se ponašati, kako ćemo doživljavati stvari....A opet ljudi imaju hrabrosti žaliti se i plakati nad svojom sudbinom!?
Vjerojatno sam u krivu. Ali nemojte me osuđivati jer nemam odgovore, pa sama moram krojiti svoje istine, baš kao i vi.
(Oprostite, ako me niste razumjeli. Ni ja sama sebe često ne razumijem.)
- 18:56 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 07.08.2006.
Peace inside myself
Oprostite što dugo nisam pisala. Ako je ikog briga.
Moje misli su još uvijek zbrkane. Ljudi oko mene su i dalje prizemljeni. Nije se mnogo toga promijenilo. Možda je kriv ovaj uspavljujući ljetni zrak koji nam ne da da se mijenjamo i živimo, već nas tjera da se jednostavno odmorimo od ljudi i svijeta.
U meni je košmar. Sve te zbunjujuće misli, ponekad tako strašne i tuđe, čudni snovi, teški osjećaji....sve to me povlači u tugu i tamu. Postaje sve teže smijati se, biti vedrai sretna...
Ali neću danas o tome. Obećala sam si da neću.
Pričat ću vam o unutarnjem miru. (Kako je ironično da sam baš ja odabrala tu temu. Kao da je slijepac odlučio pričati o ljepoti prirode i raznolikosti boja.)
Možda vam se priča učini mala i nevažna, ali govori o nećem vrlo...predivnom? Ne. Teško je naći pravu riječ. Ali vidjet ćete.
Cijelu noć nisam spavala. Zaista sam htjela, ali nešto me tjeralo da ostanem budna. Bila sam izgubljena u vremenu i prepuštena svojim mislima. A onda sam ugledala nebo koje više nije bilo tako crno, nego su se nazirali i tonovi plave i sive. Nisam više mogla biti zarobljenik kreveta i izašla sam u vrt. Sjela sam na klupu i pokrila se dekom. Bilo je prohladno za ljetno jutro, bar mi se tako činilo.
Pogled mi se zaustavio na već zaista plavom nebu koje je tiho putovalo i mijenjalo se iza treperavog lišća. Koji sklad boja. I života. Prirode.
Osluškivala sam. I znate što sam čula? Tišinu. I vjetar. Koji su se izmjenjivali u jednoj tako neopisivoj harmoniji. Taj tako tužni i nestvarni vjetar ulazio mi je u srce i dušu. Šaptao mi je nešto, ali ga nisam razumila. Lebdjela sam negdje između stvarnosti i sna.
Tada se jutro se počelo buditi iz mračnog sna i ni ne znam jesam li umeđuvremenu spavala ili ne.
Nebo je postajalo sve svijetlije i ubrzo sam ugledala prve zrake sunca. Vjetar je nestao ili je bio zarobljen u onom trenutku između svijetova. Ptice su se probudile i počele pjevati. Čula sam prvog cvrčka. A onda je ulicom prošao i prvi auto pa sam otišla.
Počeo me opet obuzimati nemir. Sve je nestalo.
Ali taj trenutak mira je ostao, negdje duboko u meni. I znam da ću ga jednom opet pronaći. Možda ne na isti način, ali hoću. Pokušajte i vi pronaći svoj mir. Pokušajte. Vaš mir ne mora biti kao i moj. On se može nalaziti u puno malih stvari ili samo jednoj. Ali mir koji ćete doživjeti biti će važan i velik.
Pokušajte, zaista.
- 08:44 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
