utorak, 29.01.2008.

Broken hearted...once again

Skrenula je pogled gutajući suze. Vjetar joj je nosio kosu preko lica neprikrivši bol koja je izvirala iz njenih očiju. Osjećala je hladnoću ispod kaputa i tako tužni vjetar uvučen u svaki kutak njene duše, onako naslonjena na zid. A njegove tako predivne duboke oči zvale su je da ga poljubi. Bilo joj je teško gledati ga, i vidjeti sve one predivne trenutke koje nebi mijenjala nizašto. Pitala se čemu taj čudni i pomalo bolan osmjeh na njegovom licu. Ili nije. Ili se samo pitala jeli moguće da se sve to događa. Da za nju jednostavno nema happy endinga. Ma nije čak ni to tražila. Samo da sreća potraje još malo. Još samo malo. Ali ne...I njegov dlan na njenom licu. Tako nježan. Tako puno osjećaja. A tko zna što je to zapravo bilo. Zbogom. To je rekao. I još nešto, nepotrebno, što joj je i tako ostalo zamagljeno. Nije ništa rekla iako nije ni bila svjesna toga. Htjela je, ali kao da bi se riječi izgubile negdje u praznini njenih misli. Pa ona ga samo voli...A on je otišao. I ostavio ju samu s tako bolnim mislima i težinom u cijelom njenom biću. Takav mrak. I tko zna koliko je vremena prošlo prije nego je i ona otišla. Možda par sekundi, možda par sati. Ali koga briga. Tužno je bilo kako dobro je ona pjesma opisivala sve to. Bar je mislila da je to zadnji put da ju je odveo tako visoko i pustio da padne tako nisko. Ali nije bio. Ni zadnji ni prvi. A ona je svaki put iznova nasjedala. Možda je jednostavno previše vjerovala. Ljudima i svemu. Da se stvari mogu promijeniti s malo iskrene volje i želje. Pogledala je nebo. Uvijek je gledala nebo. Osjećala se jadno sjedeći na klupi na kojoj su oni prije sjedili. Kao da je pokušavala pokupiti krhotine ljepote koju je prije udisala punim plućima, pomalo nezahvalno i pohlepno. I pokušala je krenuti dalje. I iako se nije makla sa istoga mjesta, bar se prisiljavala slušati savjete kojima su joj drugi tako diskretno punili glavu derajući se i smijući, svatko misleći da je u pravu i pokušavajući nadglasati druge. A ona, kao u nekom paralelnom svemiru stajala bi i gledala u njih znajući unaprijed što će joj tko reći i nekako zagledana odavala bi dojam da razmišlja o onome što joj govore. Zapravo bi bila udaljena mjesecima unatrag.
I stvarno nije htjela opet pokleknuti pred njim. Pred tim riječima gotovo predivnim kao što je on. Najiskrenije nije htjela. Ali ipak je. I na kraju je sve uvijek bilo isto.

Da.
To je priča o meni. Ili nije. Nije ni važno. Zašto? Zato što je i o vama, zar ne? Barem malo. Jednim malim dijelom.

Znam, nisam pisala jako dugo. Ali nije me ni briga. Htjela sam izbrisati sve ovo, poklopit laptop i otići bez pozdrava. Ali sam se predomislila.
Možda ipak nastavim dijeliti svoj zbrkani život i misli i sve to s vama.

- 00:59 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.08.2006.

I'm still here

Da.
Još sam tu.
U onoj gužvi. Izgubljena među ljudima. Ne vidite me? Nećete me ni primjetiti. Nikada. A ako me i ugledate, zaboravit ćete me. I ja ću zaboraviti vas.
A ja ću i dalje stajati nevidljiva i čuditi se ljudima. Svima koji prolaze kraj mene uvijek žureći nekamo, gledajući u pod. Neutralnog, bezličnog izgleda. Uredni, čisti, savršeni Roboti. Zašto ne stanu jednom i ne zadive se?
Čemu bi se, molim te, trebali diviti!
Bilo čemu.
Cvijetu koji raste i živi u tišini i nevažnosti....... Nezamjetnom pjevu ptice (Iako nikad ne znamo odakle dolazi).......Nasmijanom čovjeku.......Suncu koje treperi kroz zelenu krošnju.......Veličini života i tuge koji izviru iz očiju male ciganke.......?

Život nema smisla, ako mu ga ne damo. Ako nismo sretni. Mi i samo mi odlučujemo kakav će nam biti život. Što ćemo napraviti, kako ćemo se ponašati, kako ćemo doživljavati stvari....A opet ljudi imaju hrabrosti žaliti se i plakati nad svojom sudbinom!?
Vjerojatno sam u krivu. Ali nemojte me osuđivati jer nemam odgovore, pa sama moram krojiti svoje istine, baš kao i vi.
(Oprostite, ako me niste razumjeli. Ni ja sama sebe često ne razumijem.)

- 18:56 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.08.2006.

Peace inside myself

Oprostite što dugo nisam pisala. Ako je ikog briga.
Moje misli su još uvijek zbrkane. Ljudi oko mene su i dalje prizemljeni. Nije se mnogo toga promijenilo. Možda je kriv ovaj uspavljujući ljetni zrak koji nam ne da da se mijenjamo i živimo, već nas tjera da se jednostavno odmorimo od ljudi i svijeta.
U meni je košmar. Sve te zbunjujuće misli, ponekad tako strašne i tuđe, čudni snovi, teški osjećaji....sve to me povlači u tugu i tamu. Postaje sve teže smijati se, biti vedrai sretna...
Ali neću danas o tome. Obećala sam si da neću.
Pričat ću vam o unutarnjem miru. (Kako je ironično da sam baš ja odabrala tu temu. Kao da je slijepac odlučio pričati o ljepoti prirode i raznolikosti boja.)
Možda vam se priča učini mala i nevažna, ali govori o nećem vrlo...predivnom? Ne. Teško je naći pravu riječ. Ali vidjet ćete.
Cijelu noć nisam spavala. Zaista sam htjela, ali nešto me tjeralo da ostanem budna. Bila sam izgubljena u vremenu i prepuštena svojim mislima. A onda sam ugledala nebo koje više nije bilo tako crno, nego su se nazirali i tonovi plave i sive. Nisam više mogla biti zarobljenik kreveta i izašla sam u vrt. Sjela sam na klupu i pokrila se dekom. Bilo je prohladno za ljetno jutro, bar mi se tako činilo.
Pogled mi se zaustavio na već zaista plavom nebu koje je tiho putovalo i mijenjalo se iza treperavog lišća. Koji sklad boja. I života. Prirode.
Osluškivala sam. I znate što sam čula? Tišinu. I vjetar. Koji su se izmjenjivali u jednoj tako neopisivoj harmoniji. Taj tako tužni i nestvarni vjetar ulazio mi je u srce i dušu. Šaptao mi je nešto, ali ga nisam razumila. Lebdjela sam negdje između stvarnosti i sna.
Tada se jutro se počelo buditi iz mračnog sna i ni ne znam jesam li umeđuvremenu spavala ili ne.
Nebo je postajalo sve svijetlije i ubrzo sam ugledala prve zrake sunca. Vjetar je nestao ili je bio zarobljen u onom trenutku između svijetova. Ptice su se probudile i počele pjevati. Čula sam prvog cvrčka. A onda je ulicom prošao i prvi auto pa sam otišla.
Počeo me opet obuzimati nemir. Sve je nestalo.
Ali taj trenutak mira je ostao, negdje duboko u meni. I znam da ću ga jednom opet pronaći. Možda ne na isti način, ali hoću. Pokušajte i vi pronaći svoj mir. Pokušajte. Vaš mir ne mora biti kao i moj. On se može nalaziti u puno malih stvari ili samo jednoj. Ali mir koji ćete doživjeti biti će važan i velik.
Pokušajte, zaista.

- 08:44 -

Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.07.2006.

The first day

Vrijeme? Ne vjerujem u vrijeme. Ali...ostavlja toliko posljedica na svima nama. Previše, možda.
Kraj školske godine bio je prije više od mjesec dana, a ja se samo pitam gdje su nestali svi ti dani između. Ne sjećam ih se više. Zar sam toliko puno vremena provela u ležaljci na suncu s maškom na krilu, da sam zaboravila na sve? Vrijeme tako brzo leti pored mene, svih nas. Sjećate li se dana kada ste se rodili? A kada ste napravili prve korake? Svog petog rođendana? Prvih dana škole, kada vam je sve bilo novo i zastrašujuće? Kako sva sjećanja izblijede. Ostanu samo neki upečatljivi trenutci, prekriveni maglom. A onda s vremenom i njih zaboravimo. Ponekad zaboravimo cijeli svoj život. Ostane samo pusta bjelina kroz koju ne možemo razabrati baš ništa. I zaboravimo gdje smo, tko su svi ti ljudi pored nas, ali što je naj važnije, zaboravimo tko smo mi sami, što vjerojatno nikada nismo ni znali. I sve što nas je oblikovalo kroz život nestane. Baš kao razbijeni balon od sapunice. Kako česta usporedba, ali što ću kada tako savršeno opisuje krhkost svega oko nas.
Možda vrijeme stane. Ili barem malo uspori. Možda, samo na tren sve bude jasno i baš onako kako je...?

- 22:58 -

Komentari (21) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2008  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

just the way you want it to be

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se