ponedjeljak, 21.01.2008.
ŠLJUNAK, MULJ I RUPE NA TRBUHU
Kako je ovo mjesto zamišljeno za dijeljenje iskustava, pletačkih, heklačkih i inih rukotvornih, pa i onih posve osobnih, tako dijelim s vama svoje posljednje iskustvo.
Odmah nakon novogodišnjeg slavlja stigla me boljka. U noći s prvog na drugi dan u godini probudla me bol. Negdje u visini žličice (sredine prsa), pa sve okolo-naokolo. Bol je bila gotovo neizdrživa, te sam jedva dogmizala iz kupaone do kuhinje popiti analgetik. Smirilo se malo, ali nije u potpunosti nestalo.
Kako se bol i sljedeće noći ponovila u točno isto vrijeme (oko 3h!!!) tako sam se požalila svojim svakodnevnim družicama (čitaj blogeljicama-spamericama), te je mnogobrojni konzilij zaključio da je možda u pitanju nešto sasvim benigno... npr. muskulfiber!
Pozitivna, kakva jesam, prigrlaila sam to kao prihvatljiviju dijagnozu nego, recimo, žuć. Pa sam odlučila dvojbe riješiti jednostavnim testom: napapati se špeka i vidjeti jel žuć ili upaljeni mišići. Za taj postupak postoji i znanstveni naziv (prema nepisanim priručnicima drage nymphee) – to vam je tzv. Špek-proba!
Dakle, pouzdanom i znanstveno utemeljenom metodom, špek-probom, utvrdila sam da me za sat vremena RASTURALA UTROBA!!!!! Naglašena bol je bila pod desnim rebrom i moja me liječnica opće prakse uputila na ultrazvuk i na laboratorijske pretrage krvi... Doma sam dobila upute da bol mogu spriječiti samo gladovanjem. Hedonistica, po životnom opredjeljenju, je udarena gdje najviše boli – po želucu. Živeći tako na dvopeku i nezaslađenoj kamilici, nakon 3 neprospavane noći i redovite boli u 3 ujutro, bol je konačno nestala. Ja sam konačno prespavala noć i jela!!! Jela!!! Kuhanu piletinu, kuhanu mrkvu i kuhanu rižu... ali, ruku na srce, to je gozba nakon 3 dana gladovanja! Vikend je prošao i trebalo je krenuti na pretrage.
Kako imamo (hvala Bogu) i privatne klinike, nisam morala čekati red u bolnici da obavim potreban pregled, već sam iskeširala 300 kunića i u isti dan dobila i pregled i nalaze!
Sve je ukazivalo na šljunak i mulj u žućnom mjehuru. Taj sadržaj je već krenuo raditi sranja po mom organizmu, pa se striček Kirurg prenerazio i preporučio hitnu laparoskopsku operaciju.
U tri dana je vaša HyperLorna pribavila sve potrebne nalaze i papire kako bi bila operirana u što kraćem roku... nije da mi se baš išlo, samim tim kaj me više niš nije boljelo, ali strah od ponovne onako jake boli je bila jača!
Tako nisam o svemu tome ni razmišljala, a kamo li si vizualizirala cijelu blisku budučnost predamnom... bljak, pa ko bi normalan mislio na to??? Zato vam postoji pregled kod tete Anesteziolog, da se konačno suočite s činjenicom da idete na operaciju i da je to gotova stvar. Pa kad ste u potpunosti osvijestili kaj vas čeka shvatite prednosti vladanja ručnim radovima. Umjesto da „štrikam“ živce, ja sam štrikala vunu (na veliku radost Janka čija je dolčevita u pitanju).
Vuna je došla samnom i u bolnicu, pa je prva večernja vizita, na moje pitanje kakve su upute, imala kratki naputak: „Red pravo, red krivo!“ Smještena u sobu – apartman s TV-om, zasebnom kupaonom i tehnokrevetom (obrati pažnju na komandnu ploču!!!) samo me pomisao na rezanje mog tkiva odvajao od potpunog wellness užitka!
Ujutro je krenula frka u mojoj iglofobnoj malenkosti! Kaj je najstrašnije opet sam bila gladna. Opet niš nisam jela već drugi dan i znala sam da ni neću do sutra dobiti jesti... Hajd, oprala sam se u „roza tekućini“, ničim se nisam mazala, ni pila nisam ništa od ponoći prethodne noći... i obukla sam njihovu spavačicu. Tu se treba osvrnuti na krojeve, tkanine i modne detalje! Radilo se o minici rezanoj nad prsima od popelina bijele boje s decentnim plavim cvjetovima ruže i sexy detaljem u vidu rasporka na rukavu (pretpostavljam spontano nastalog).
Došla je sestra s tehničarem (bila su dva mlada... jako mlada) i omotali mi noge elastičnim zavojem kako bi sačuvali moje noge od vidljivih vena. Te me počastili jednom „za hrabrost“ u guzicu. Sama sam se uspela na kolica (prijevoz do sale), a i u sali sam se sama namjestila na operacioni stol. Jedino se nisam sam svukla!!!
Pružila sam ruku na uvođenje braunile (ili kako se to već zove), vidjela da je 10:55, skužila masku nad facom i nakon što se maska počela spuštati na lice... mrak. Ne sjećam se ničeg do buđenja.
Probudila me prvo sonda koja me tjerala na povračanje, pa sam si ju u polusnu izvukla. Mislim, kaj bu ona mene gutila???!!!
Pa me probudilo sablažnjavanje sestara nad sondom koja viri iz usta.
Pa su me stvarno budili... Pa se meni spavalo, ali samo sam drijemala i dočekala dragog u posjeti. On mi je pružio, velikodušno, mogučnost da mi priča, a ja nek drijemam, ako mi se drijema! Ali nisam, slušala sam ga. Ustala sam isti dan 7 sati iza operacije. Moje „fige“ na trbuhu jedino su kaj ukazuje na devastaciju...
Sljedeći dan su me i blogeljice-spamerice posjetile u sastavu Tedy, Gally i Nuica, donijele mi cvijeće i jastučić u živim bojama da mi osvježi bolničko sivilo. Naravno da su me nasmijavale pa me još neko vrijeme tupo zatezanje u trbuhu podsjećao na njih... hvala cure!
Već u petak sam došla doma i me evo tu, onakva kakva sam i bila ...samo s kojim gramom mulja i šljunka manje i kojom rupom na trbuhu više!
Sve sam fotkala mobom pa fotke nisu bog zna kaj... možda i bolje!
- 16:23 -
Komentari (21) - Isprintaj - #
