ponedjeljak, 29.10.2007.

DOSADA, LIJENOST I INOVATIVNOST

Trenutno me pere dosada pa sam se sjetila tema koje lebde neko vrijeme tu negdje i ne stižu biti napisane. Nema onog presinga i „ludnice“ s rokovima ovaj čas, pa mogu trabunjati.
O izborima ne želim jer su tema koju trenutno ignotiram. To je tema koju uvijek ignoriram i nešto je što jedva čekam da prođe, da nas više ne maltretiraju audio, vizualno, na TV, uz cestu, u pašteti...
Tako već duže vrijeme pronalazim paralelu koja spaja lijenost i inovativnost.
Postoje ljudi koji su jako vrijedni, uživaju u bilo kom obliku produktivne aktivnosti i bezpogovorno izvršavaju svoje zadatke. To su ljudi znani kao vrijedne radilice. Njih se zove kao pomoć u svaku akciju, berbu, betonažu, kolinje...
Postoji i druga vrsta ljudi koji nikad ništa ne žele i ne vole raditi. Koji bi rađe prespavali dan i bilo kakav posao. To su ljenčine. Njih se rijetko ili gotovo nikako ne zove jer uglavnom zahtjevaju više pažnje nego posao kojeg se treba napraviti!
Samu sebe vidim kao vrstu između...
Ne mogu reći da sam lijena, ali da se ludo veselim svakom bogom poslu... baš i ne. Zato se smatram inovativnom.
Inovacije tipa aviona, leta u svemir, padobrana, ronjenja u dubine oceana, televizije i ostalih, rezultat su snova i vizionarstva. To je posebna kategorija!
Ja bih o inovacijama koje nam olakšavaju svakodnevni život!
Ali od kud mi ideja za temu?
Pred nekoliko tjedana naš zimski vrt je još bio otvoreni trijem s armiranobetonskim stupovima i nadsvođen terasom... dan prije postavljanja prozora je padala kiša pa je unutrašnjost bila nalik na bazen na dijelovima. Prozori su sjeli na svoje mjesto, ali voda je ostala. Moj dragi Kosmički je mislio kak bum se naoružala spužvama i kantama ne bih li to posušila. Yeah, wright! Uzela sam metlu i razmazala vodurinu po suhim dijelovima betona i sve se za tili čas osušilo.
U stanju sam donijeti naramak stvari samo da ne idem dvaput. Načini na koje se „okitim“ su tragikomični, ali sve stigne na mjesto čitavo i u samo jednom potezu... I pitam se kako bi svijet izgledao da nije obogačen ljudima kojima se ne da baš sve raditi, a svjesni su potrebe odrađivanja posla!!???
Dragi moji, ne bi bilo vodovoda kao takvog, jer bi se svima i uvijek dalo otići do bunara i nositi kante i kante vode potrebne za kuhanje, piće i pranje!
Ne bi bilo mašine za pranje veša... jer bi sve žene oduševljeno nosile korita puna zmazanog veša na potok (jer nema vodovoda!) i tamo cijeli dan vrijedno lupale jadnim komadima odjeće po rifljačama i kamenju... i slatko iscrpljene zaspale.
Ne bi bilo ni suđerica!!! Kome je palo na pamet izmisliti stroj koji pere suđe dok gazdarica mirno plete (npr.)? Nekoj „lijenoj“ osobi kojoj nije bio gušt sate provoditi kraj sudopera, rukama do laktova u sapunici i noktiju izlomljenih struganjem tava.
Ne bi bilo prijevoznih sredstava: kotača, kola, kočija, pa i automobila! To je smislio netko lijen nositi stvari od točke A do točke B. Pa je mozgao kako olakšati i ubrzati proces... dok mu se kotačić u glavi nije okrenuo i – eto kotača...
Pa je netko pametan smislio aparat za kavu. Tako ne moramo stajati uz štednjak i čekati da zakipi voda i da ne prekipi kava... odemo se umiti i oprati zube, a za to vam vrijeme vaš vjerni aparat pripremi omiljeni napitak!
Usisavač prašine bi ostao san! Još bismo svakodnevno satima mlatile metlama i gutale tone prašine nakon obavljenog posla. Dobro, valjda bismo za vrijeme dok se prašina sliježe otišle na potok oprati veš!
A tek centralno grijanje? Ujutro ustanete u 5, do 5:30 čistite kamine od pepela(po jedan u svakoj sobi... cca 3-4 kom!), zatim se donese triješće i papir, raspiri vatra, donesu drva, sve zasipa ugljenom... i eto već je 7 i morate se spremati za posao... fino namirisani svježim jutarnjim dimom!
Ne bi bilo ni telefona da nekom nije išlo na živce poslati informaciju i čekati na odgovor danima i mjesecima... a onda su smislili internet! Pa mi lajave babe možemo raditi i istodobno žlabretati s istomišljenicama!
Ne bi bilo kalkulatora jer bismo imali vremena računati sve „pješice“, pa to i iskontrolirati (opet „pješice“)... svima bi se to dalo jer bismo svi voljeli matematiku i algebru! Pa se otišlo i korak dalje pa je kompjutor olakšao i ubrzao puno manualnih poslova!
Pa šivača mašina, razne pile, bušilice, blanjalice...
Kako se nižu rečenice, tako meni sijeva sve više tih i takvih rezultata nečije lijenosti! Zato kad mi se zada zadatak ja ne skočim odmah u akciju, nego promislim može li se to brže i lakše obaviti? Ko zna kad mi nekaj korisno padne na pamet!!!

- 15:39 -

Komentari (24) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.10.2007.

FOTO ME-ME I ČESTITKE

Kako sam već spomenula, prozvana sam za ME-ME kod drage nymphee. Zamislila je način kako saznati gdje se plete u blogerica širom svijeta!
Mogu reći za sebe, osobno, da sam pri pletenju kao moja mačka: ako joj je dovoljno ugodno, zaspi gdje god! Ja tako nemam neko određeno mjesto za pletenje, već spajam ugodno s korisnim!
Plela sam već svuda: na plaži, u parkiću, u sloništu za vrijeme rata (tu je nastao moj prvi žakard pulover u 4 boje prema vlastitoj šemi!). Bilo je zanimljivo gledati kako prilikom oglašavanja uzbune mama hvata torbicu s sokumentima i dragocjenostima, brat svoju gitaru, tata tranzistor, a ja košaru s pletivom! Ima slikica gdje sam tjedan dana pred porod u toj vesti... odavno je završila u nepoznatom smjeru.
Rat je, hvala Bogu, odavno završio, šum valova je daleko, a klupice su mokre i hladne! Tako vam donosim svoj top 3 pletačih kutaka:

No. 3 - SPAVAČA SOBA
Mjesto koje koristim u nekim osobitim slučajevima. Ovdje pletem kad želim na TV gledati ono kaj ja hoću, kad ne želim biti sama u boravku ili kad moj najdraži želi da ga uspavljujem kuckanjem igli i mirom kojim, pri tom poslu, zračim!

No.2 - DVOSJED U DNEVNOM BORAVKU
Ovo je mjesto na kojem se družim s obitelji, ušima prikovana na njihove razgovore, a očima na pletivo. Da je mjesto ugodno, zbog blizine radijatora i pogleda na TV, garantira i Kyra kojoj je mjesto pod mojim nogama. Užitak je obostran, ona je uz obitelj, a meni su tople noge. U zadnje vrijeme dođe jako mokra pa joj je dekica prekrivena ručnikom...

No1 - and the winner is: FABIA
Ovaj mali auto najčešće služi za razvažanje i dovažanje djece na treninge i s njih. Kako je oblačenje dug, spor i vrlo zahtjevan proces, tako se čekanje ispred škole ili pak pred bazenom Mladost na Savi (gdje je i fotkana) oduži i do pola sata! Slušam radio, OK, ali nepovratno izgubljeno vrijeme me ubija!!! Zato je pod nogama, lijevo od pedala, moje pletivo... na iglama je trenutno šal za SWAP pa sam ga morala pokriti da ne otkrivam divotu prije nego bude proslijeđena vlasnici! Doduše ni ja ne znam tko je to... ali u nestrpljivom išćekivanju raste šal, red po red, trening za treningom!

U međuvremenu je moj Janko navršio 13 godina (24.10.)... kako li je proletilo vrijeme! Kao da sam jučer prvi put rodila, plakala nad dijagnozom novorođenačke žutice i provela u bolnici zdrava 10 dana! Tata je bio zadužen za dar ove godine, pa je dobio oriđiđi igricu, a ja nisam odoljela makar malom BIONICLE-u! SRETAN TI 13. ROČKAS, MOJ JANKO!

- 21:20 -

Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 19.10.2007.

UVLAKUŠA, JANJE ILI PSIHOLOŠKA PODRŠKA?

Zašto je vaša draga blogerica psihološka podrška vjerojatno naslučujete. Ako dodam: mužu, još je jasnije svakoj udanoj ženi, supruzi, majci. Dodate li k tome radove oko i na kući koji su došli u fazu da ih obavljaju majstori „iz vana“, a ne više mi sami, stvar postaje kristalno jasna.
Bezobrazno bi bilo ispričavati se na svoje dijete...
Ajmo od početka!
Jučer je naša najdraža blogeljica Tedi proslavila rođendan, što je prigodno obilježeno današnjom kavom. Ne na terasi uobičajenog „Trakoščana“ nego u prostorima „Servusa“ u Tkalči. Moje dijete, starije, muško, slavi svojih 13 lijeta idući tjedan. Dobio je Janko pozivnicu da u LAND OF MAGIC dođe po dar. Dogovor je bio: ja idem s njim u Frankopansku, a on samnom u Tkalču... Uputa je bila: „Neću reći budi pristojan, nego budi kakav jesi!“ I bio je! Bio je dobar i pristojan, uručio slavljenici ružu (onak džentlmenski).
I na vrhuncu babinjaka zvoni mi mob. Dakako dežurni partibrejkersi – muževi ne miruju. Bar je jedan, ko po dogovoru, dežuran! Danas moj.
Čujem preko telefona da je raspižđen i nije bilo druge nego obećati da stižem taj čas (dobro, tebalo mi oko 1 sat, ali bitna je volja!). Naravno da je svece i svetice poskidao s neba svim majstorima koji su proćerdali današnji lijep i sunčan dan i nisu ništa napravili. Izjadao se, ja mu nisam dozvolila da se na mene uopće ljuti, dobio je uobičajene LEDENE KOCKE... Sutra je postrojavanje svih prozvanih majstora u 8.00 i jadna im majka!
Tako je moja uloga psihoiscjeliteljice, i liječnice frustracija, dežurnog slušaća svih vrsti duševnih i inih boli...bla, bla, bla,... ovaj put prevagnula i odvojila me od ugodna druženja! Curke ostavljene za stolom: mom sinu s vama nije bilo ružno i nije kriv da sam otišla ranije!

Uvlakuša ili umiljato janje dvije majke siše! Tako su me učili prilično kasno u životu. Uvijek jogunasta i neposlušna, uvijek protiv zapovijedanja i provođenja tiranije bilo koje vrste, često sam stajala na žulju i ljudima kojima nisam trebala. Tako sam, tek odrasla, pognula glavu i odlučila koji put pregristi jezik i progutati protivljenje.
Pa sam uvela i princip da uvijek vrijedi lijepo pitati.

Stojim ja tako u redu na pultu kvartovske gradske knjižnice u želji da djeci svojoj posudim potrebne lektire. Red se sporo micao, pa sam prošetala... do Lorne Doone. Imaju ih 3!!! A sve redom posuđivane 84., 86., 87.! Pa me pita knjižničarka može li pomoći... rekoh:
„Vi tu imate tri primjerka knjige koju nitko, evo, ne posuđuje, a ja je želim, tražim po antikvarijatima! Možda biste mi jednu mogli prodati?“
„Mi nemamo običaj knjige prodavati. Jednostavno ih otpišemo kad su dotrajale. Možda mogu pitati šeficu ujutro, pa vi dođite!“
Ne budi lijena, evo mene sutra. Šefica je odobrila otpisat knjigu, ali je ja nisam htjela „badava“ pa sam im obećala donijeti neku lektiru.

Kupila sam Tomaševe „Male ratne dnevnike“, inače lektira za 6. razred. Pri povratku iz grada svratili smo moj Janko i ja i u knjižnicu...
Sad je moja, samo moja... MY PRECIOUS!!!

Prozvana sam za ME-ME. Draga Nymphea, sljedeći post o tome... moram pofotkati!

- 22:57 -

Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 17.10.2007.

BUĐENJE

Prsti na tipkovnici, oči upiljene u ekran...
Cijeli dan mi se glavom roje misli u nastojanju da se oblikuju u riječi, da izađu, da mi olakšaju disanje, misli, život.
Nije mi normalno da tugujem ovako gorko za nekim kog u biti ne poznajem.
Klara mi je SMS-ala: SI ČULA ZA TOŠU?
Bila sam na sastanku i nisam slušala radio, ni spamala s blogeljicama.
Pitanje je već bilo zlokobno, ali na to nisam htjela pomisliti. Klara je bila neumoljiva i nije mi SMS-om htjela ništa reći, tek telefonom. Kratko. Telegrafski.
AUTOPUT. NOVA GRADIŠKA. NEMA GA VIŠE.
Suze joj nisu dozvolile ni više ni dalje!
Tek sam tada sam shvatila Barbarin tragičan glas na radiju, sviranje Tošinih pjesama jedne za drugom...
Slučaj je htio da sam morala poslom na drugi kraj grada.
Pola sata tamo, pola sata natrag.
Svaka druga na Obiteljskom - Tošina.
Svaka proslušana, propjevana riječ sručila se kao vruča slana kaplja niz obraz. Nisam marila da vozim, da ljudi gledaju mahnitu plavušu za volanom koja pjeva i briše suze... vjerujem da nisam bila sama!
Svjesna da mi svaka pjesma koju čujem pada ko kamen na dušu, koja ispusti opet slap suza, nisam ni u jednom trenu pomislila ugasiti radio. Skratiti si muke. Ne! Svaka minuta tišine bila bi mi još gora.
Kao mazohista, opijala sam se "Igrom bez granica", "Ubijaš me usnama", "Volim osmjeh tvoj" i ridala, neutješno!
Jutros mi je bilo jasno da će uzmanjkati Tošinih pjesama na radio frekvencijama, pa sam uzela Mikicin CD! I opet pjesma za pjesmom, suza za suzom! Svaka suza vruča kao i svaka prije nje...
Tek predvečer, vračajući se iz kupovina, slušajući Tošu - osmjehnula sam se! Izgleda da je terapija upalila! Konačno sam shvatila da je sve to stvarno i konačno! Probudila sam se.
Ono što si ni sama ne mogu protumačiti je ta moja beskrajna tuga.
Izgubila sam već drage i bliske ljude, ali nikad ovako silno nisam tugovala.
Otišao je i Dražen, bilo mi žao.
Poginuo je i Falco, moja srednoškolska "ljubav", bilo mi žao.
Ali ne ovako!
Nije mi jasno.
Zašto?
Nisam neki fan "u koštanu srž".
Dečko je drag.
Pjesme su mu OK.
Glas mu je divan.
Osmjeh je ono što ja nalazim anđeosko!
I sad ono majčinski: on je ipak nečiji sin!
I ono ljudski: poginuo je čovjek. Ali jučer se utopio u Jarunu 22 godine star student... gotovo ništa, osim ljudskog shvačanja vijesti na radiju.
Analiziram svoju tugu.
Ne shvačam je.
Možda zato što mi je poljubio kćer u obraz, pa ona sad duboko pati za prvom djetinjom simpatiom, koja joj je bila tako blizu u tom času.
Možda je to povezano s onim kratkim boravkom u istom prostoru s njim.
Možda zato što smo sve planirale doći uživati u njegovom glasu ponovo u Lisinski krajem studenog.
Možda zato što smo planirale napisti par riječi 11 godišnjom rukom na makedonskom i umotati s medvjedićem i pokloniti.
Možda je sve to bio san.
Divan san.
Zašto ste me probudili?

"Da se bar mogu probuditi
U svijetu ljubavi,
Bez starih duga i onih nakaza
Što su me stalno pratile..."


Nadam se da si se bar ti probudio onako kako si u pjesmama priželjkivao, dragi naš Toše!

FINAL UPDATE (19.10.):
Ne nalazim drugog objašnjenja nego da je bio u najmanju ruku posebna osoba, anđeo (?) koja se na osobit način dotakla naših života. Kako inače objasniti ovu opću histeriju i rezignaciju? Kako objasniti tolike suzne oči oko mene već danima?
Nikad te nećemo prežaliti!

- 21:31 -

Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 16.10.2007.

U VELIKOJ TUZI, MALO JE SUZA...

Spavaj s anđelima jer tamo pripadaš!



<3 Lorna & Mikica

- 10:21 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 13.10.2007.

PUNO SRCA, MALO RIJEČI

Mnogo ti cvijeća danas nosim
U zoru ranu goda tvog
Suzama sreće oči rosim
Zbog sretnog, sretnog dana tvog

Majko, moja majčice mila
Uvijek brižna nježna si bila
Ti si Pažnja i ljubav sama
Ti si moja jedina mama

DRAGA MAMA SRETAN TI 59. ROĐENDAN!

- 18:31 -

Komentari (15) - Isprintaj - #