srijeda, 17.10.2007.
BUĐENJE
Prsti na tipkovnici, oči upiljene u ekran...
Cijeli dan mi se glavom roje misli u nastojanju da se oblikuju u riječi, da izađu, da mi olakšaju disanje, misli, život.
Nije mi normalno da tugujem ovako gorko za nekim kog u biti ne poznajem.
Klara mi je SMS-ala: SI ČULA ZA TOŠU?
Bila sam na sastanku i nisam slušala radio, ni spamala s blogeljicama.
Pitanje je već bilo zlokobno, ali na to nisam htjela pomisliti. Klara je bila neumoljiva i nije mi SMS-om htjela ništa reći, tek telefonom. Kratko. Telegrafski.
AUTOPUT. NOVA GRADIŠKA. NEMA GA VIŠE.
Suze joj nisu dozvolile ni više ni dalje!
Tek sam tada sam shvatila Barbarin tragičan glas na radiju, sviranje Tošinih pjesama jedne za drugom...
Slučaj je htio da sam morala poslom na drugi kraj grada.
Pola sata tamo, pola sata natrag.
Svaka druga na Obiteljskom - Tošina.
Svaka proslušana, propjevana riječ sručila se kao vruča slana kaplja niz obraz. Nisam marila da vozim, da ljudi gledaju mahnitu plavušu za volanom koja pjeva i briše suze... vjerujem da nisam bila sama!
Svjesna da mi svaka pjesma koju čujem pada ko kamen na dušu, koja ispusti opet slap suza, nisam ni u jednom trenu pomislila ugasiti radio. Skratiti si muke. Ne! Svaka minuta tišine bila bi mi još gora.
Kao mazohista, opijala sam se "Igrom bez granica", "Ubijaš me usnama", "Volim osmjeh tvoj" i ridala, neutješno!
Jutros mi je bilo jasno da će uzmanjkati Tošinih pjesama na radio frekvencijama, pa sam uzela Mikicin CD! I opet pjesma za pjesmom, suza za suzom! Svaka suza vruča kao i svaka prije nje...
Tek predvečer, vračajući se iz kupovina, slušajući Tošu - osmjehnula sam se! Izgleda da je terapija upalila! Konačno sam shvatila da je sve to stvarno i konačno! Probudila sam se.
Ono što si ni sama ne mogu protumačiti je ta moja beskrajna tuga.
Izgubila sam već drage i bliske ljude, ali nikad ovako silno nisam tugovala.
Otišao je i Dražen, bilo mi žao.
Poginuo je i Falco, moja srednoškolska "ljubav", bilo mi žao.
Ali ne ovako!
Nije mi jasno.
Zašto?
Nisam neki fan "u koštanu srž".
Dečko je drag.
Pjesme su mu OK.
Glas mu je divan.
Osmjeh je ono što ja nalazim anđeosko!
I sad ono majčinski: on je ipak nečiji sin!
I ono ljudski: poginuo je čovjek. Ali jučer se utopio u Jarunu 22 godine star student... gotovo ništa, osim ljudskog shvačanja vijesti na radiju.
Analiziram svoju tugu.
Ne shvačam je.
Možda zato što mi je poljubio kćer u obraz, pa ona sad duboko pati za prvom djetinjom simpatiom, koja joj je bila tako blizu u tom času.
Možda je to povezano s onim kratkim boravkom u istom prostoru s njim.
Možda zato što smo sve planirale doći uživati u njegovom glasu ponovo u Lisinski krajem studenog.
Možda zato što smo planirale napisti par riječi 11 godišnjom rukom na makedonskom i umotati s medvjedićem i pokloniti.
Možda je sve to bio san.
Divan san.
Zašto ste me probudili?
"Da se bar mogu probuditi
U svijetu ljubavi,
Bez starih duga i onih nakaza
Što su me stalno pratile..."
Nadam se da si se bar ti probudio onako kako si u pjesmama priželjkivao, dragi naš Toše!
FINAL UPDATE (19.10.):
Ne nalazim drugog objašnjenja nego da je bio u najmanju ruku posebna osoba, anđeo (?) koja se na osobit način dotakla naših života. Kako inače objasniti ovu opću histeriju i rezignaciju? Kako objasniti tolike suzne oči oko mene već danima?
Nikad te nećemo prežaliti!
- 21:31 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
