četvrtak, 13.09.2007.

ČIPKA

Sjećam se kad sam prvi puta čuo veselu ciku djece... bio sam omotan u debelu, toplu ljušturu i ništa nisam vidio, samo sam slušao. Djeca su bila jako blizu i veselila su se snijegu. Igrali su se u mojoj blizini i bio sam sretan jer nisam bio sam.
Cike je nestalo. Bilo je sve toplije i moja je ljuštura pukla!
Prestrašeno sam čekao da vidim što će se desiti, ali nisam vidio dobro jer me zabljesnulo svjetlo. Jako svjetlo prvog proljetnog sunca! Nisam ni primijetio da mi je ljuštura postala premala i da mi rubovi izviruju... narasao sam! Prerasao svoj zaklon kao dijete hlače prošle sezone.
Sa suncem su se vratila i djeca! Brali su tratinčice u mojoj blizini i ja sam bio još sretniji jer sam vidio i lišca koja pripadaju glasićima koje sam već upoznao zimus. Spoznao sam da sam list na stablu u vočnjaku kojeg djeca zovu „trnac“. I nisam jedan od listova na vrhu stabla koji gledaju u daljine osamljeni na vjetru... ne! Ja sam list tek nešto iznad glava djece oko mene. Neke dane djece nije bilo, ali sam shvatio da idu u školu, da pišu zadaće i da dolaze samo one dane kad je manje obaveza ili kad nema nastave. Osim jedne djevojčice.
Ta je djevojčica došla makar prošetati trnacom osim kad je padala kiša. Ja kišu volim jer tako divno šušti, ispire prašinu s mene i nekako sam puniji i nisam žedan. Ali kiše je bivalo sve manje, sunce je postajalo žešće, a povjetarac me bacao na moju braću i šuštali smo.
Djeca su se vratila! To mi je olakšalo žeđ, a oni su uživali u igrama pod krošnjom mog stabla i u hladu moje braće i mene. Djevojčice su donosile lutke i igrale se na dekici, a dječaci su dolazili s loptom. Kad bi lopta pogodila moje stablo streslo bi se i mi bismo opet zašuštali... ali nisam bio sam i uživao sam!
I moja je djevojčica dolazila, provjeravala ptiće u duplji susjednog stabla, donosila hranu izgubljenom mačiću koji je tu dolazio i gledala u mene, a da nije znala. Njen me pogled grijao više od sunca.
Vručina je popuštala kao i moja peteljka. Kiša je padala češće, a ja sam bio sve suši i žući. Djevojčica me zaboravila. Ponovo je počela nastava, a kišni su se dani nizali jedan za drugim kao da nikad neće zasjati sunce.
Sunce je zasjalo, cijeli se trnac preobrazio. Više nije bio zelena oaza, već žuto crveni prostor ispunjen šuštavim zvukom lišća. Vjetar je puhao sve jače. Vidio sam neku od svoje braće kako su poneseni vjetrom spušteni na tlo, na ono isto mjesto na kojem je stajala dekica, lutke, na kojem je sjedila djevojčica... moja djevojčica!
U tim sjetnim mislima nisam ni primijetio da me snaga napustila i da letim... ja letim! Kratak trenutak ushita i i slobode...
Na tlu sam ležao u društvu svoje braće i listova sa susjednih stabala. Pomogao sam im tako istkati sag toplih tonova i šuškavog zvuka. I moja se djevojčica vratila uživati u tom doživljaju, u toj promjeni. Uzela bi u ruke naša đuškava i požutjela tijela i bacala ih u vjetar koji bi nas ponio još malo zrakom. Ponovni osjećaj slobodnog leta. Ponovno mogučnost pogleda u daljinu. Ponovo cika djevojčice!
Ostao sam ležati na tlu koje se svakim danom sve više hladilo, dan je bio jako kratak i odjednom sam postao tužan i sam, svjestan da me djevojčica potpuno zaboravila.
Neke lagane, bijele, hladne pahulje su postale nove prijateljice vjetru koji ih je spuštao na tlo. To je bio snijeg! To je značilo povratak djece i cike u trnac. No, ovoga sam puta bio ispod svih događaja, a ne visoko iznad! Osjetio sam svaki prelaz sanjki preko snijega koji me pokrivao, ali nisam bio sam i bio sam sretan.
Snijeg se otopio, ja sam postao gotovo nevidljiv, proziran, ali čitav!
Ona je to primijetila! Moja djevojčica!
Podigla me sa tla, prvi me puta dotakla. Dotakla me s divljenjem. Njeni topli dlanovi su sasušili i ono nešto malo vlage s mene.
Odnijela me svojoj majci... na moje veliko oduševljenje i majka je bila zadivljena mojom krhkom strukturom i zahvalila se djevojčici riječima: „Hvala ti, mila, na ovo krasnoj čipki prirode!“
Postavljen sam u okvir uz čipku vezenu od konca, pašku čipku, skupocjenu čipku... ovako se i ja osjećam dragocjeno! Nisam sam. Sretan sam! Image Uploaded by ImageShack Toolbar

- 19:15 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

OPIS BLOGA

Image Uploaded by ImageShack Toolbar

LORNA, 38, zagrepčanka, udana, dvoje djece, plavuša

Pišem o:
*pletenju, heklanju, šivanju i inim rukotvorinama
*kolačima i kuhanju
*djeci i odgoju
*ljubavi, prijateljstvu i međuljudskim odnosima

* * *

BLOGERI KOJE RADO POSJEČUJEM:

RUKOTVORKE/
RUKOTVORI

angie
čarobne igle
dea
drenka
elly-b
goce
helgam
iglica
jana
joop
levant
magrit
mamabb
mirjana
nympheine svaštice
pamil
ptica selica
romantales
salvetna tehnika
sandra
sassy lady
selma
slavonac
think blue
vanchy
zana

ZLATNA PERA
champs-elysees
choco
day
DJ Da Force
fulvus
galadlier
klizanje
luuluu
MadDog
nessa C.
Nuica
nymphea
povucipotegni
skaska
tedica
tyche
viola

STRANJSKE KREATIVKE
affiknitty
blue corduroy
christine
karin
margit
simplesparrow
victorian lace today
wendy
xtreme-knitting

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
stvaram
Ravelry

e-mail
lornina.skrinjica
@gmail.com

IZDVOJENO

bodljika
gužvara
kyra

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se