Prekinula sam s blogom neko vrijeme. Dzgo, dugo sam pisala, a onda je jednostavno nastala tišina. U glavi. Nije više bilo potrebe da objavljujem tekstove iz dana u dan. Prestanak pisanja je povezan sa salsom. Negdje u jedanestom mjesecu upisala sam tečaj i hrabro krenula. Oduševila sam se. Ne samo da sam se naplesala obih šest mjeseci, već sam upoznala i mnogo interesantnih ljudi. Ljudi koji se ne skrivaju iza svog računala već izlaze i druže se. Plesanjem je došlo do promjene i na tijelu. Osjetno sam smršavila, a novom figurom i novim stvavom počele su se dešavati i neke lijepe stvari u životu.

Tečaj i plesnjak je nedjeljom. Ispočetka smo u društvu bili prijatelj i ja, ali sada je s nama već cijela ekipa. Srela sam i kolegu iz razreda. Uspjela prevladati neke svoje predrasude u glavi, kao što je da nije lijepo da žena priđe muškarcu. Ništa me više ne brine, a još malo pa će stići i zasluženi odmor.

Rijetko zalutam na blog. Danas sam tu, jer sam htjela pogledati što ima novo. No iako ima mnogo novih blogera, ja imam nostaliju za starim. Za druženjima koja su se dešavala petkom ispred KIC-a. Dolazi lijepo vrijeme i možda bi bilo dobro da umjesto buljenja u komp se malo prošećemo, odemo na izlet.....

No to su samo želje. Vjerujem da se neki blogeri i danas druže, ali čini mi se da su live i online druženja gotovo nespojiva. Nisam samo raskinula s blogom. Raskinula sam i iskricom. Ne nalazim se vše s nepoznatim ljudima s kojima nisam imala ništa zajedničko osim osamljenosti. Možda i zato što nisam sama. Nemam nikog posebnog, ali postoji nekoliko ljudi s kojima se intenzivno družim. Sanjam jednu lijepu ljubav, a i u stvarnom životu se trudim da se ista desi.

Uskoro će i moj rođendan. Jubilarni....Defitinitvno život ide dalje.

Tipkamo se...ponekad