Užasnula me je u ponedjeljak naveče saobraćajka na Zagrebačkoj aveniji koja je čak u to vrijeme bila zatvorena. Jučer onaj užas u Varaždinu. Istina je da su naše ceste pune nesavjesnih vozača. Svi nekuda žure i česta su guranja u prometu. Ipak ja se trudim ne biti takva. Čekam red, a kad moram ući sa sporedne na glavnu, a velika je gužva, lijepo i uredno pitam. Isto tako propuštam vozače sam sporednih cesta kad imaju problema s uključivanjem u promet. Moram priznati iako je problema na cesti sve više, ja se sve manje živciram. Držim razmak, ne mobiteliram i trudim se biti korektna prema svim sudionicima u prometu. Loše su riješena mnoga raskršća. Najveći je problem Škorpikova, barem u zapadnom dijelu grada. Nije mi jasno kako to da Samobor i Zaprešić konačno ne izgrade most koji bi u mnogome olakšao promet između ta dva grada.

Moram priznati da se prometna omladina trudi, ali i njima je teško procijeniti kakav je red s koje strane. Benzin je sve skuplji, a vozila sve više na cesti. Najgore je što ima i mnogo neregistriranih vozila. Pa se ti sad naplati u slučaju sudara. Nije mi jasna ta logika.

Parkiranje je postalo ogroman problem. Vrlo je skupo, a parkirnih mjesta uvijek nedostaje. Već dugo razmišljam da na posao idem vlakom iako sam malo van uobičajenih ruta. Volim i auto jer relativno brzo dođem do svih zakutaka grada, pod uvjetom da ne idem tamo u špici što zaobilazim u velikom luku. Miško je sada ok, sluša i ne radi neke probleme. U stvari red je i da ga operem, ali uz najavu pljuskova ovih dana, nisam baš sigurna da ću to i učiniti.

Uglavnom ako idete u zagrebački promet, naoružajte se stpljenjem i budite jako pažljivi. Uvijek i ponovno me iznenadi s koliko aljkavosti pojedini vozači voze. Što se odnosi i na muški i na ženski rod.

A gradske oce bih molila da malo poštelaju semafore kako bi se ubrzala protočnost prometa. A vas da se pridžavate 0,00 promila jer svi sumo čuli što se je jučer desilo u Varaždinu.

Možda me ljubav u životu i neće, ali poslovi se mi se uvijek iznova nude. Baš ću danas pregovarati o jednom poslu u prodaji, a kako sam to već radila neće mi biti posebno teško. Danas radim i već sam imala susret s kupcima. Uživala sam u razgovoru i sve se nadam da će do 13 sati, do koliko radim navratiti još netko jer mi se jako sviđa ponuditi ljudima baš te proizvode.

Život je ponekad čudan. Ostavinska je krenula i zaprepastio me iznos novaca koji je potreban da bi se istjerala svoja prava. Da ne pričamo o vremenskom periodu da se ista ostvare jer je opće poznato da nam je pravosuđe vrlo sporo i neažurno.

Ovaj je tjedan bio i tjedan čudnih susreta. Upoznala sam nekoga tko bi mi se mogao jako svidjeti, ali je bitno da se ja dopadnem i njemu što je ipak malo teže. Malo sam starija od njega i moram priznati da sam ipak i u drugom filmu. Uspjela sam si kupili i komplet za dvadesetu godišnjicu mature i jako sam s njim zadovoljna. Sada bi mi još trebala jedna lijepa smeđa ogrlica, ali i nju ću potražiti ovih dana.

Veseli me ta proslava. Lijepim mi se čini sjesti sa prijateljima iz svoje srednje škole i malo se prisjetiti tih lijepih vremena. Radoznala sam i glede kako ti ljudi danas izgledaju, što rade, koliko dječice imaju. Vjerujem da ću se i naplesati. U stvari mogolo bi biti vrlo veselo.

Pokušavam se družiti s prijateljima i prijateljica koliko god mi vrijeme dopušta, ali je ovih dana vremena sve manje. Novi posao bi bio dobar da si stvorim i neke financijske zalihe za vođenje spora oko ostavinske, ali s druge strane trpiti će moj privatan život. Vrijeme je lijepo i unatoč svim poteškoćama ovih dana, osjećam se sasvim dobro. Jučer mi je istina bilo malo prevruće, ali za sada danas je sve ok. Čujem se povremeno s nekim blogerima i blogericama, ali kako sam sada ovdje rijetko i to se je prorijedilo. Sjetim se vremena kada sam pisala i dva posta na dan i uvijek iznova sam imala nešto za reći. Ipak moram priznati da je zadnjih godinu dana bilo prilično teško u mom životu i nekako nisam htjela da jad i čemer još i napišem, jer bi mi činilo mi se bilo još teže.

Ipak sam ja lopticaskocica, vesela i prpošna, a kako nakon kiše dolazi sunce vrijeme je da loš period i završi i vjerujem da ću opet s veseljem blogati puno češće. Blog je sve popularnija stvar i to je jako dobro. Ipak se od različitih ljudi čita mnogo različitih stvari. Što je svakako dobro.

Sat ipak ide polako. Nema nikoga već četrdesetpet minuta. Ipak manje od dva sata sam ovdje, a onda polako kući na fini ručak i po malo odmora. Vikend će brzo proći, a ponedjeljak bi mogao biti naporan. A i cijeli idući tjedan. Ipak mu se veselim. Kao i svakom novom danu. Na koncu kao prava lopticaskocica možda sam i udarila u pod, ali sada idem prema gore....pa onda oped dolje i pod, pa gore, ali život je svima takav. Ne samo meni.