četvrtak, 26.03.2009.

Nevjerojatno je kako ti samo jedan poziv može promijeniti život. Odnosno, ne cijeli život, samo dio ... PRIJATELJSTVO !

Dan je bija sunčan. Išla sam na tjelesni. Baš sam bila 'prazne glave' i samo sam razmišljela o cvijeću kraj kojeg sam prolazila.
Dolazilo je proljeće, onaj sretni dio godine.
Ona me zovnila: "Martina, znaš li da U2 dolazi u Zagreb?!? "
"Molim?! Kad?!"
" U 8. mjesec!!! Oćemo ić?"
"Obavezno!"

- Da, ta riječ je presudila...'obavezno'...
To sam rekla u euforiji, u trenutačnoj želji...
zapravo, nisam ni znala šta sam rekla.

Ja imam 15 godina, tek sam prvi srednje, sama nikad nigdje nisam išla (osim sa školom), nekako sam znala da će moji negodovat...

"Mama... ... ... U2 dolazi u Zagreb.... u 8.mjesec"
"...?"
"Bi li ja mogla ići...?"
bilo je to pitanje u krivu uru, 24h, mama je spavala,
" mhhhmmm... "
valjda je to značilo DA?

Za 2 tjedna sam je opet pistala.. rekla je...
Ti si još mlada, sama u Zagrebu, kod prijateljičine tete, 2,3 dana,
a na koncertu, masa ljudi, još da ti neki pijani, napušeni, nešto napravi?!
ja bi te i pustila, ako bi znala sve detalje (di si, šta si, sa kin si, ko će te dovest doma, šta ćeš jest, i kad bi se čule svako malo)
ali neznam za oca...

Pitala sam i oca... "NE"
bio je to tzv. lakonski odgovor...
"Ali bit ćemo kod njene tete..."
"Martina, svatko voli imati svoju privatnost. Ja tu ženu ni ne znam. To je ipak Zagreb, a ti, da si iti malo starija, znala bi i sama za sebe neke stvari, a ovako mislim da je to još prerano."

Razmilila sam... i uvijek ću poslušati ono što mi roditelji govore. Bez obzira koliko dobru prijateljicu imam! Smatram da je to pametno. Mogla sam ih izmolit i da me puste, ali da se nešto, nedajbože, desi... onda sve na MOJU savjest?!
Pesimistik sam, priznajem, ali u čemu je stvar?
Nije samo zabrana problem, nego su mi moji stvarno svašta priuštili ovih mjeseci,... od nove robe, do odlaska u RIM, kupili smo malog pasa, bili smo na skijanju, i onda kad mi iznesu svoje mišljenje, pa daj, poslušat ću ih.

Osim toga, i ja smatram da sam premlada za to i da sam punoljetna, možda sa većom ekipom, puno bi lipše doživila koncert i samo putovanje.
A i nisam nešto posebno luda ua U2om.

Tila sam ić zbog prijateljice, jer znam da joj je stalo!
Ali sad me više nije briga.

Poslala mi je mail, koji je obilježio cijelo naše druženje. Na ružan način obilježio.
Istresla se na mene, neznam, kao da se radi o pitanju života i smrti, a ne o jednom usranom, pišljivom, jadnom KONCERTU! Ibit će još koncerata u životu, u Berlinu, Londonu, NY, Beču, Moskvi i drugim fuckin' gradovima!
Ali, našeg prijateljstva više neće biti.

Ona keže : "Čut ćemo se jednog dana za kavu, kino, sad imaš svoje društvo i budi sretna, i ja sam"
Koja bezvezna rečenica...! Čut ćemo se jednog dana ?! Šta se mene tiče NIKAD!
Imam novo društvo, ne, imam novi razred, a sa ljudima, normalno da ću bit dobra! Osim toga, i ona je.
Koliko sam puta """rezrednom društvu""" odgodila redi nje ?! To ne vidi! ma ni ne treba vidit!

Ako misli da su moji razlozi zapravo izvlačenje, ako misli da san tolika tuka koliko misli, neka misli! Jebe-mi-se! (ne doslovno)

Bude li ovo čitao netko tko ju zna, neka ništa ne komentira.
Ili ako želi komentirat, neka komentira. Na sve sam jednostavno - hladna.
Takva sam bila i kad sam joj odgovorila na mail, zapravo, nisam odgovorila... poslala sam mail , a u subjestu : >nema komentara<
istina.

A ona, bude li čitala ovo, savjetovala bi joj da ne čita, jer sve to zna i mnogo više.
nek se goni k'vragu!

Ja sam razočarana. Duboko.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

0