*Lonely Maura*

Kada strahovi i tjeskobe pocinju dominirati i upravljati necijim zivotom, kada ometaju obiteljski, drustveni i poslovni zivot, tada govorimo o anksioznim poremecajima. Psiholoski simptomi anksioznosti su pretjerana plasljivost i strepnja, osjecaj unutrasnje napetosti ili nemira, oslabljena koncentracija, razdrazljivost, pojacana osjetljivost na buku, smetnje spavanja (tesko usnivanje, cesto budjenje tijekom noci, ruzni snovi), oslabljena memorija, cesto zbog oslabljene paznje i koncentracije. Tjelesni simptomi anksioznosti su lupanje ili preskakanje srca, osjecaj nedostatka zraka ili otezanog disanja, osjecaj stegnutosti u prsima, suhoca usta, poteskoce pri gutanju, nelagoda u trbuhu, nadutost, ucestalo mokrenje, oslabljena seksualna zelja, sum u usima, osjecaj osamucenosti, trnci u nogama i rukama, drhtanje ruku. Simptomi anksioznosti pojavljuju se u skupini poremecaja koje nazivamo anksioznim poremecajima, medju koje spada i generalizirani anksiozni poremecaj, panicni poremecaj, posttraumatski stresni poremecaj i drugi.
Simptomi panicnog poremecaja mogu biti strah, lupanje srca, kratak dah i osjecajgusenja, osamucenost i nestabilnost, mucnina i zelucane smetnje, toplo ilihladno strujanje po tijelu, sum u glavi, drhtavica, osjecaj nestvarnosti,
osjecaj gubitka kontrole i ludila, strah od umiranja, znojenje, osjecaj propadanja kroz tlo. Pojedini bolesnici imaju samo neke od navedenih simptoma, a pojedini sve. Jakost i trajanje simptoma takodjer se razlikuje od bolesnika dobolesnika. Panicni napad moze trajati od nekoliko minuta do iznimno jednog sataili cak dulje. Napad mogu isprovocirati tvari koje pobudjuju sredisnji zivcani sustav, a najcesci ekscitator je kofein iz crne kave i "cola" pica.Nerijetko se javlja i nakon zlouporabe droga.

Ne nije uopće stvar u tome da sam usamljena, depresivna pubertetlija i da je ovo normalno raspoloženje. Sjebala sam se podosta, ne skroz ali poprilično.
Odmakla sam se od svih jer mi je potreban potpun mir, bez ikakvog suvišnog društva, pogotovo ne onog koje je u drugom stanju, još puno želja za izlascima, i kojeg boli kurac što proživljavam.
Čas mislim da je sve u redu, čas se slomim u trenu. Dovoljna je sitnica, mizerna sitnica da pokrene buru, ludilo, bjesnilo, da probudi vraga u meni.
Ne... nemam osjećaj krivice... ali to tako ide, sve ono što si nekad bio droga uništi ...
savjest se ponekad javi,ali brzo prođe jer te zaokupi ludilo s kojim se nosiš svaki dan.
I sad kad bi se trebala maknut nakon debele pouke, koja se manifestirala fizičkim i psihičkim putem, neznam koji je gori, ja je još više želim.
I nema nikog da se oslonim...
Nema nikog da mi pomogne...
Nema nikog da mu je stalo...
I jedna jedina stvar me u biti muči...
Bojim se,jer tko zna kako će sve ovo završiti..Toliko sam planova imala za sebe, a sa sprženim mozgom kako to napraviti. Jedina ispravna odluka je stati. Ali ja to nemogu.
Ja se neznam vratiti normalnom životu. U biti znam, ali neželim. Ma i nemam snage, motivacije. I tako se bojim jer tko zna kako će ići ovo. JA znam da ću posrnuti opet i da je sve ovo daleko od početka kraja.
A cijeli ovaj period je bio savršen...ali kad osjetiš posljedice, bilo kakve., zapitaš se što će biti samnom.
Kako će sve završiti neznam...samo želim neku svijetlu budućnost...hoću li je dočekati neznam...
I da, VJERUJEM U BAJKE...ali mislim da sam u pogrešnu zalutala ...
O kako je ovo daleko od početka kraja...
daleko...
daleko...
daleko...

A nekako, nije me briga...