*Lonely Maura*

Nisam nestala! Tu sam ! Tu sam ! Jesam se malo otuđila, ali ne od vas nego od same sebe. Jer blog je oduvijek bio moja ispušna daska, moj dnevnik, moj prijatelj i žalosno je da ga kad ulovim slobodnog vremena umor nadvlada.
Ludo ljeto, ludo ljeto. Ali da mi netko u zamjenu za njega ponudi mirnu sobicu s nekim do kog mi je stalo i obrnuto, ne bih trenutka razmišljala.
Umorna, o da umorna pomalo od svega. Ali tempo i okolina nikad neće dopustiti da posrnem, i tjerat će me tjerat dokle god ne budem jaka 100 % reći NE.
A mislim da ću se načekat do tog perioda.
Ali ne žalim se, živim i uživam. Iako sve nosi svoje posljedice. Kao npr. konstantan fizički umor popraćen psihičkim, samo njega je lakše potisnut.
No, još malo...kojih mjesec dana i onda se nadam odmoru. Anđelčić kaže da sam umorna i da je dosta, a vražićak i dalje tjera, tjera, crpi energiju.
I tako mi treba netko, jako, jako, jako... I spremna sam čekati i čekam već dugo, ali baš mi treba netko tko će mi pokazati da mu je bar mrvicu stalo. I treba mi netko ponajviše da se uvjerim da sam još uvijek spremna pružiti ljubav u što sam debelo počela sumnjati, jer kako pružiti ljubav drugome uopće kad je nemožeš prvenstveno pružiti sebi.