|
Da nešto napišem dok još imam volje. Naime, napušila sam se pa me uhvatila inspiracija, možda bi trebala češće jer nisam čest konzument toga, zbog toga jer ne volim tupo i bezosjećajno stanje. Uvijek sam željna nekih vrhunaca, moćnog osjećaja i ponekad se bojim sama sebe baš zbog toga.
Osjećam se uopće nedostojnom pričati o nekim svojim problemima kad se osvrnem malo i pogledam ljude oko sebe i kad se sjetim činjenice da sam još ovako mlada, naporno mi je uopće objašnjavati što trenutačno prolazim jer nisam sigurna ni sama ali možda je ovo način traženja nekog odgovora koji nikako da dobijem, a kako u biti uopće doći do toga, kad neznam na što to točno tražim odgovor. Iako ga znam da ga ovdje neću dobiti, ili će se opet sve svoditi na iste dosadne, nekorisne savjete eto tako samo da se nešto napiše, ili će netko možda odozgo čuti moj vapaj i pomoći mi u ovom uraganu.
U jedno životno pravilo čvrsto vjerujem, čvrsto do boli... « Sve se vraća, sve se plaća! ».
Zato se pomalo i bojim moje budućnosti, velika sam grešnica za svoje godine, ali tješim se uvijek da ima i gorih. Jedino je što želim da kasnije ispaštam za svoje grijehe samo ja, a ne ljudi koje volim.
Jedan primjer kako olako shvaćamo život mogu primjeniti na sebi iako nije dovoljno čvrst, ali bih htjela ukazat na gore navedeno pravilo koje se meni dogodilo. Uvijek sam željela smršaviti, i mučila se s dijetama, uvjeravajući se da je to jedini način. Nikakva normalna prehrana, nego obavezno dijeta ! Dogodilo se to da sam smršavila stjecajem okolnosti uopće nepazeći na prehranu. Smršavila sam na nezdrav način, uopće ne razmišljajući o tome.
Da, dogodilo se to da sam totalno promjenila stav o svemu tome i shvatila da dijete jednostavno nepostoje, to je varka sve dok ti se ne dogodi sklop u glavi nema nade. Puno ljudi mi je to govorilo ali ja jednostavno to nisam mogla razumjeti, dok nisam proživjela, kao i što će morati svi ostali tada slični meni jer to ipak nije tako jednostavno.
E što se dogodilo, ja sam moj organizam uništila, moje srce tako nepravilno kuca, ne samo zbog naglog mršavljenja ali to je isto jedan od uzroka,ali ja i dalje nisam zadovoljna svojim tijelom ali to je tema za jedan drugi post jer je puno još ovdje važnijih misli.
Plakajući i deprimirajući se kakav ja to problem, predstavljajući ga sebi kao najveći problem čovječanstva, došlo je do toga da mi se naplatila obijest i moja sebičnost.
Danas me totalno briga za te dijete, pravilnije gledam na prehranu, hrana nije number one kad sam u kurcu ali sam dobila niz puno gorih i kompliciranijh problema i odjednom moj najveći životni problem jednostavno je nestao i ostaje samo činjenica koja sam glupača bila i kako ti život sve naplati duplo. A pitam se samo kad će počet otplaćivanje dugova zbog svega ostalog.
A prava činjenica je da nikad nisam bila debela, punija da, ali u pravom smislu riječi debela ne. I imam puno fizičkih prednosti, al ja sam samo gledala mane. No ovo sve ne znači da se puno toga promjenilo, samo sam došla do zeru pameti i promjenila neke stavove. A gradit se još trebam. Danas se isključivo trudim bit nasmiješena u društvu, zračit pozitivnim stvarima a ne bit mršava. Jednom će mi uspjet i netko će me zavoljet.
Postajem svjesna pomalo svog karaktera. Prosta sam, divlja, veoma samodestruktivna i jedno takvo žensko biće se ne bi trebalo tako ponašat da bi je muškarci oblijetali, ali skužila sam da protiv toga nemogu. I neću se mjenjat iako oduvijek imam kompleks manje vrijednosti zbog toga. Ali i dalje se smatram kvalitetnom osobom.Ljudi mi govore da sam seksipilna, jebozovna, energična, pozitivna, iako ja to nemogu tako vidjeti, zaključujem da jesam usitinu jesam i trebam biti ponosna zbog toga, jer takve kvalitete jednostavno imaš ili nemaš, to je u tebe usađeno ... al što bi to u biti značilo s mog stajališta....otvorena i pomalo napadna,glasna osoba. Muškarci me se boje zbog toga, a moja intuicija me još nije izdala. U iskrici pogleda točno osjećam strah i strast i rijetko tko će se usuditi mi prići. Tu ja trebam napravit potez, ali ja neželim to. Želim muškarca, koji će bit dovoljno «snažan» potegnit me za ruku i reć:» slušaj mala, tako i tako stoje stvari.... «
Samo postoji još jedan problem... to mi je u naravi i opet protiv toga nemogu...moji nagoni i moje tijelo, um i duše puno strasti mi nedopuštaju drukčije. Autodestruktivna sam po prirodi i to jako. I jednostavno ja nisam mirna ako se ne uvlačim u neke problematične situacije. Jednostavno to tako neide, to nisam ja. I činjenica je da volim problematične odnose s muškarcima, bolesne odnose ... i nesramim se toga... i dobro je dok sam još mlada. Ali što kasnije, kako da mijenjam narav, jer to nije nezrelost to moja narav od a do ž.... Takve sam prirode i bojim se zbog toga svoje budućnosti, jer moj moto je ili nikako ili do kraja... pa tako u svemu... I zar tako dovijeka? Pronać sklad i harmoniju koju tako želim nikad neću, a onda se zapitam zar to uisitnu želim i tu dilema ostaje... jer odgovore ne nalazim.
Ja iz trena padam u najveće depresije do najvećih visina, mala je duljina puta od jednog kraja do drugog. Al lakše padam nego se uzdižem, ali na to sam već naviknuta, no želim dati do znanja da kad kažem ljudima da sam u kurcu da me ozbiljno ne shvaćaju.
Također, moja agresivna priroda je samo jedna maska, sloj koji ako podigneš nađeš jednu nježnu osobu punu dobrote prema drugim ljudima, pune ljubavi, ranjiva srca i nježnu do boli. Samo nema te osobe koja bi lako prodrla tu masku.
I ne sumnjam ja da ću naći neku osobu jednog dana koju ću smatrat osobom svog života, već sumjam u to da ću ikad biti zadovoljena. Da ću biti mirna i spokojna. Da ću vodit ispunjen život i da će s tom nekom osobm imat miran i topao odos. Ako ne postoji problem, ako je sve mirno i kako treba, meni to ne odgovara. Jednostavno tražim uvijek problem, tražim bol.
Neznam prekidam ovo sve jer već dugo pišem a imam osjećaj kao da nisam ništa rekla, da je tekst ostao nedorečen ali stvar je u tome da jednostavno neznam objasnit što mislim, što želim, što osjećam. Moj problem je što sve gledam crno-bijelo. I razumijem i sivilo, ali ga ne mogu prihvatit. Moja priroda me jebe... pitanje ostaje može li se protiv toga... a opet se zapitam zašto bih se mjenjala...zbog koga...sebe? Učinila bih se možda sretnijem, ali zar nasilno mjenjanje prirode ne bi možda donjelo još veće probleme...?
I toliko je toga ispred mene, i radujem se životu, ali nevjerujem sebi. Nevjerujem okolini, koja ti nikad neće dopustiti biti ono što jesi i pomoći ti u ostvarenju svojih ciljeva.
Život jest lijep, ali je i jedno veliko sranje. Snovi se ispunjaju rijetkim osobama, a realnost te prisiljava da u oblacima nije moguće živjet, da je nemoguće uživati u potpunosti a neosjetiti boljen posljedice...
Život jednostavno kao da je na svakom drugom uglu sakrio bol koja samo čeka da te zaskoči svojom mrežom iz koje se teško izvući, ali isto tako, uvijek ostavlja tragove...
Bojim se i osjećam da me tek puno boli čeka, jer dugo sam je potiskivala, vidjet ćemo kad će isplivati na površinu.
Voli vas vaša Maura.
|
