Lonelily

Iako bih ovo trebala zapisati na kraju, e ja baš neću, ja ću baš odmah zahvaliti Smuki koja me potakla na pisanje ovog posta!!!

Ponekad o odrastanju razmišljam na izrazito crno-bijeli način, izrazito isključiv način koji ne ostavlja mnogo prostora za nijanse sivoga između...

Kada samo odrasli? Kako znati da smo odrasli? Koji je taj prijelomni trenutak u kojem zakopavamo dijete i postajemo odrasle osobe?

Poznajem jako puno klinaca za koje se kaže da su «prerano odrasli», koji, čini se, nisu imali priliku uživati u svim onim bezbrižnim trenucima koji bi jedini smjeli i morali činiti svako djetinjstvo.

Poznajem i jako puno onih za koje se kaže da «nisu nikada odrasli» što bi mojim riječima značilo «nezreli su», iako imaju već 20, 30, 40, 50, 60 godina... Trude se izgledati jednako, razmišljati jednako kao u 5.oj, 10.oj, 15.oj... I zapravo, mislim da su «zaglavili» u nekom davnom periodu života, samo zato što se boje odrasti. (No, to ne znači da nisu odrasli, samo, upitno je to koliko dobro znaju živjeti svoj odrasli život).

Osobno, niti mislim da su svi «prerano odrasli» zaista odrasli, niti mislim da su «nikada odrasli» zaista djeca.

A opet, poznajem i (samo) nekoliko onih koji su zaista odrasli, ali nisu sasvim prestali biti dijete koje su bili nekada.


Zapravo, ja razmišljam u nekim potpuno drugačijim kategorijama «odraslosti», i u suštini ne priznajem gore navedene kategorije odraslog i neodraslog.

Osobno, mislim da nas odraslima i neodraslima ne čini sve ono na što svatko od nas najprije pomišlja... godine koje se nemilosrdno sve brže nižu, roditelji koje napuštamo, ili oni nas napuštaju, ili prvo zapošljavanje, ili naše vlastito dijete koje bi nas naprosto «moralo» natjerati da odrastemo...

Ne, ja mislim da ODRASLIMA POSTAJEMO, ili NEODRASLIMA OSTAJEMO u jednom sasvim različitom trenutku od svih tih uvriježenih trenutaka...
Mislim da se to događa u trenutku kada postanemo svjesni tog izbora, te odluke koju mi sami moramo donijeti... Postati odrastao ili ostati neodrastao... (Crno-bijelo s početka priče...)

To je trenutak u kojem moramo odlučiti što ćemo s tim djetetom koje je do jučer bilo jedino što jesmo (zaigrana djevojčica ili dječak, iskričavih pogleda, pun snova i planova koje nitko od «odraslih» ne doživljava ozbiljno, važno, moguće). A danas smo baš shvatili da više nismo samo to dijete. I moramo odlučiti što s njime, što učiniti s tim djetetom??!!!

To dijete možemo zakopati. Iskopati rupu i zatrpati ga u njoj, s namjerom da od tog trenutka počinjemo živjeti odrasli, realan život u kojem nema mjesta za dječje igre, i vjerovanja u bajke.
Ili, s druge strane, to dijete možemo uvažiti. Odlučiti se na suživot s njime. U jednoj osobi, dakako, nama samima. Da, baš kao «2 u 1». Odrasli-mi, i dijete-mi. I otad nadalje na njega paziti, ne dopustiti da ga ugušimo, ne zaboraviti da ono postoji u nama. Povremeno postati samo to dijete. S vremena na vrijeme poslušati što ima za reći, živjeti njegovu verziju «najboljeg za nas», prihvatiti njegovu ideju i savjet (intuicija?).

Eto, odlučimo li zakopati to dijete, naravno da nas to ne čini nužno i sretnima. Da, lakše se probijati kroz svijet «odraslih» ako smo i sami odrasli po mjerilima ostalih «odraslih ljudi» oko nas. No, jesmo li pritom sretni, to je jedna sasvim druga priča. Eh, tu kategoriju nazivam «ostati neodrastao».


Odlučimo li, pak, odrasti zadržavajući taj zaigrani, zaneseni, djetinji dio sebe, možda nas nikada svi ti «odrasli ljudi» oko nas neće doživjeti stvarno odraslima. Možda će nas čitav život proganjati prijetnjama da je nužno odrasti (a pritom misliti na «stapanje s masom»).
Da, odraslima koji su zakopali dijete u sebi teško je s vremena na vrijeme podnositi naše nekontrolirane «tako djetinjaste» ispade smijeha bez razloga, našu potrebu da trčimo po kiši i pritom uskačemo u svaku lokvu na putu umjesto da sjedimo na večeri na kojoj se odlučuje o budućnosti firme. Ništa lakše neće prihvatiti ni naše obrazloženje da samo pokušavamo slijediti svoje srce. Teško će prihvatiti i to da plačemo kad smo tužni, a još teže da plačemo onda kada smo sretni. Teško da će prihvatiti i da se ljutimo kada mislimo da nešto nije pravedno (jer, u svijetu odraslih odavno je poznato da se time samo djeca zamaraju).
Zapravo, teško da će prihvatiti bilo koju iskrenu emociju od nas. Zašto? Zato što smo emocije trebali zakopati zajedno s onim djetetom koje smo nekada bili, zato što odrasle osobe jednostavno «ne smiju osjećati onako iskreno, onako intenzivno kao djeca».
Zato što svaki naš korak u životu koji je potaknut tim djetetom kojeg smo odlučili sačuvati u sebi predstavlja strašnu prijetnju njima koji su ga zakopali. Zato što svaki susret tih «odraslih ljudi» s djetetom u nama budi njihov strah da ćemo prizvati to zakopano dijete u njima, probuditi ga, i onda će ono izaći, a oni ga neće moći, neće znati kontrolirati (panika, panika, panika – «Ne, ne, ne, to se ne smije dogoditi, nikako, nipošto si to ne smijem dopustiti, moram pronaći način da ušutkam ovu osobu pred sobom: ODRASTI VEĆ JEDNOM!»).


Ali, ako smo u tom ključnom trenutku donijeli odluku da ćemo odrasti pazeći da dijete u nama ostane jednako malo i živahno kao nekada, mi ih nećemo poslušati. I nikada nećemo odrasti na način na koji od nas očekuju. I uvijek ćemo ostati «2 u 1» ljudi, zanesenjaci, neodrasli, nezreli, suludi, neshvaćeni, a s vremenom će nam nakalemiti još mnogo više epiteta. I postati ćemo odrasli.

Ali mi ćemo čuvati tu svoju tajnu, tajnu da smo i odrasli, i da smo sretni. Odrasli i sretni!!!
Ok, ne uvijek, ne baš uvijek sretni, ali povremeno ćemo osjetiti takvu sreću da ćemo zaista moći letjeti baš kako smo planirali u 5oj godini.
Biti ćemo ushićeni, jednako ushićeni kao kada smo u 2.razredu nakon mjesec dana mukotrpne potrage napokon sakupili dovoljno dokaza da vanzemaljci postoje, i to ne samo da postoje, nego postoje čak i u našem naselju(!!!! Zamislite to!) (a dokazi su bili: razbijena limenka pive nepoznatog dizajna, koja se ne prodaje u lokalnoj trgovini; 3 pogužvana papirića na podu koja slijede linije zamišljenog trokuta; crna linija na cesti koje nije bilo jutros kada smo krenuli u školu; polovica stabla koja se osušila dok je druga ostala sasvim "živa" i zelena – da da, to su sve bili nepobitni dokazi naše velike studije o postojanju vanzemaljaca, a naše ushićenje nisu uspjeli umanjiti ni svi tupi pogledi naših mamica i tatica koji su na sve odmahivali rukom).
Mi ćemo moći s vremena na vrijeme osjetiti onu snažnu vjeru u nemoguće, kao kada smo s 10 godina vjerovali da će naše poruke u bocama oploviti svijet (a da nas nimalo nije obeshrabrila činjenica da morske struje odnose naše boce u sasvim pogrešnom smjeru od tog «svijeta» u koji ih šaljemo).
Moći ćemo se smijati, tako slatko i silno smijati da će nas trbusi boljeti još danima nakon toga. I tada nam neće biti važno jesu li ti trbusi preveliki, predebeli, išarani strijama i ožiljcima carskih rezova i drugih operacija.
Moći ćemo voljeti, i zaljubiti se na prvi pogled... u ljude, u oblake, u igru, u leptirića, u ljiljan u bakinom vrtu... moći ćemo se zaljubiti u trenutak...

Pa da vidimo onda tko je zapravo odrastao!