Lonelily

...KRUGOVI...
Sav je naš mir, sva naša previranja, usponi i padovi, čitav je naš život sadržan u tim koncentričnim krugovima...
Svaki naš udah i izdah vodi nas uzduž te tanke linije za koju volimo vjerovati da je pravocrtna i vodi u neke ljepše priče, vodi u neke nove snove u kojima neće biti strahova i suza...
...ali čitavo vrijeme zaboravljamo da ne postoji pravocrtno, da ćemo prije ili kasnije ponovno doći na tu točku, odavno ostavljenu, napuštenu, možda čak i gotovo zaboravljenu... i da ćemo se još jednom morati pitati je li se uopće išta promijenilo?

Okrenuli smo još jedan krug...

Pitam te Stranče:
Koliki je bio tvoj posljednji krug? Kakav je bio tvoj krug ovog puta?
Je li bio duži nego onaj prije njega?
Jesi li ga pretrčao? Ili je svaki korak trajao toliko dugo da si zaboravio kamo si krenuo?
Jesi li se mnogo smijao?
Jesi li šetao držeći nekoga za ruke? Jesi li bio sam?
Je li iščeznula i posljednja suza s tvog lica – da, ona posljednja koja je krenula na kraju prošlog kruga?
Jesi li zaboravio na trenutak tko si? Je li bilo lijepo biti netko drugi?
Jesi li pomislio jučer da si OPET na ISTOM mjestu, i to baš onda kad si povjerovao da si odmakao daleko, daleko, i da više nikad neće boljeti?
Jesi li svjestan da drugačije nije moglo biti?

...znam da jesi...
...znam da hoćeš...

Jednako kao i ja.

Okrenula sam jedan krug. Pa još jedan. I još nekoliko. Neki su trajali dugo. Neki nisu. U nekima sam se puno smijala. Neki su se sveli na pokušaj da skinem preostale suze s lica. Za neke sam željela da nikad ne završe (a prošli su prebrzo). Neki su bili toliko bezlični da ih se više ni ne sjećam.
Ali svaki, baš svaki put došla sam na mjesto s kojeg sam krenula puzati, trčati lebdjeti tim svojim novim krugom. Ili neku vrlo blisku točku. I opet je sve krenulo ispočetka.
Nove suze, ista pitanja.
Novi drhtaji, isti strahovi.
Nove uspomene, ista bol.
I uvijek, baš uvijek je sa mnom onaj osjećaj da sam stajala na tom mjestu već bezbroj puta ranije, i pitala se jesam li se uopće pomakla s tog mjesta, nije li još jučer sve bilo lijepo, toliko lijepo da sam mislila da se više nikad neću naći ovdje.

Ne ljutim se na tebe, Stranče (jer samo si Stranac za mene), što ne pitaš kako sam.
Ljutim se na sebe jer opet imam potrebu pričati ti o tome.
O tome kako nisam naučila sve što sam trebala naučiti. Sve što sam željela naučiti. Sve što bi mi pomoglo da proširim ovaj posljednji krug, i da u slijedeći krug mogu ponijeti daleko veću putnu torbu i u nju ugurati dvostruko više nade u bolje sutra. Nade u bolji novi krug.

No, što je tu je, zar ne?!
Sada ću, ako mi dozvoljavaš, Stranče, zastati malo.
Neću odmah krenuti dalje.
Najprije ću pustiti nove suze,
opipati nove drhtaje,
prelistati nove uspomene.
Postaviti ista pitanja,
osjetiti iste strahove,
zagrliti istu bol.
I nadati se da neću opet završiti ovdje. Pokušat ću se zavarati time. S vremena na vrijeme mi to uspijeva, baš jednako kao i tebi.

---

A tebi, Stranče, želim samo najbolje. Uistinu. Hvala ti na iskrenosti. Hvala ti što si me pustio da se dostojanstveno vratim na ovu točku.
Sama.
Bez tebe.
Bez tebe i nje.
I želim ti da pronađeš smisao u njoj, ona u tebi.
Znam, baš kao što si rekao, vi ste već koračali zajedno (koliko ste krugova zajedno prošli?), i ne možeš to ostaviti iza sebe.

Ipak, nađeš li se opet na onom istom mjestu, i poželiš opet prstima lagano dotaknuti moje lice, tišinom ispitati moju dušu, daj mi znak.
Možda budem negdje u blizini. Možda poželim opet stajati na prstima da prislonim čelo na tvoje usne. Možda ćemo dotad oboje naučiti mnogo, i možda ćemo svojim krugovima hodati s daleko više nade, i s mnogo manje dilema.
Možda oboje pružimo ruke, isprepletemo prste i naši se krugovi opet dotaknu...

Možda, Stranče, DANAS se još uvijek nadam...
...MOŽDA...