Lonelily

Vidim... već sam se 'navukla' u ovo... pisati, pisati, pisati... To je način da usporim misli, da uopće shvatim što mislim, da izgovorim ono što inače ne bih... Pa ja to oduvijek radim, i sada napokon moje riječi nisu rasute po papirićima, računima, izvodima s bankomata, rokovnicima, kompjuterima, mailovima.... sada su tu, na jednom mjestu... i izrodit će se iz tog nešto korisno, znam...
Jednog dana ću se smijati svojim riječima, plakati za osjećajima kojih više nema, radovati se svakom koraku u nepoznato koje činim...
Jednog dana...

Dan je bio divan, i eto dokaza da treba misliti pozitivno!
(Tako sam i željela da bude, uostalom...)

Upravo sam shvatila da ovo nisu sati u koje sam običavala dolaziti kući s posla...
Nešto nesvakidašnje...
I utoliko pozitivno...

A još pred dva tjedna zaželjela sam ponovno osjetiti onu lakoću studentskog života kada sam bila neopterećena stalnim ritmom života. I dobro je da sam to onako izravno poželjela. Jer, eto, ostvarilo se, danas, jučer, prošli tjedan.
Lijepo je obnoviti stare kontakte, lijepo je malo se omamiti pričama iz tuđih života, nasmijati druge pričama o svom životu, lijepo je ne osjećati se vezano lancima za rutinu... začarani krug svakodnevice...
Prekrasno je napraviti odmak, i sve ono što je postalo toliko 'normalno' da više u tome ne vidim nikakvu posebnu ljepotu ponovno vidjeti prekrasnim, bogatim... mojim...

I zato, jedva čekam sutra doći s posla, i biti malo sama, uživati u tišini... jer, nedostaje mi ljepota tog mog mira... i samoće...

I neka sutra bude sve po starom, dobila sam što sam tražila...
I zasad je bilo sasvim dovoljno...

Danas sam promatrala jedno dijete. Sva sam se unijela u pokušaj da otkrijem kako mu uspijeva biti baš to – djetetom. U onom najljepšem obliku – radoznao, radostan, zanesen, oduševljen... svoj.
Nije to nikakva nova mudrost, ali čini mi se da sam po prvi puta svjesno pokušala to učiniti.
Pokušala sam učiniti isto što i on (iako mi u samom početku uopće nije izgledalo smisleno) – ponoviti istu priču svaki put s jednakim zanosom. Prvi put je bilo zanimljivo i meni (ah, volim priče, bajke, volim taj izlet u neki savršeno uređeni svijet u kojem svaka osoba, svaka riječ, svaki čin ima neko jasno značenje). Drugi put sam već znala čitavu priču i odradila sam je 'tek tako', u nadi da ću sad zadovoljiti njegove zahtjeve i gotovo. Ali promatram ga, i on je i dalje toliko unesen kao da uopće ne zna o čemu se radi, kao da priču nije čuo nikada do tad. Odlučim pokušati...
Treći put čitamo istu priču – i sad sam ja već zaista sve to... prelijepa mala djevojčica, i izgubljeni mali cvrčak, i zli žabac, i bolesna ptičica, i dobra mišica – kao da to zaista jesam, i kao da nemam pojma što će se sa mnom dogoditi već na slijedećoj stranici – i počinjem uživati u tome.
Četvrti, peti, šesti put... osjećam se prekrasno... smijemo se oboje... i mislim da bih mogla i sedmi put čitati istu priču, i smijati se istim rečenicama, i zadrhtati na iste riječi...
Što sam mogla nego zagrliti ga?!, kada ne bi shvatio da mu kažem 'Hvala ti, upravo si mi pružio jedno prekrasno iskustvo, i približio jednu veliku mudrost!'.
Zagrlila sam ga...
A on je nakon toga uzvratio zagrljaj i rekao 'Ti si tako dobra! Znaš? I zato ću sad pisati Djedu Mrazu i reći mu da ti mora donijeti veliki poklon jer si tako dobra! Reći ću mami da mu to napiše, i neka ti donese zlatnu ribicu, i još jednu da se mogu igrati. A ti ćeš im čitati priče kao meni!'

I tako, u slučaju da zaboravim s vremenom ono što sam danas imala priliku naučiti (a to nije rijetkost), zapisat ću je da mi ne promakne ni sutra, ni prekosutra, niti ikad više (u najboljem slučaju).
Zaboravi na sve ono prije i poslije, i unesi cijelu sebe u ono što radiš baš sada – nema boljeg načina za iskoristiti trenutak!

Da se ništa drugo danas nije dogodilo, ovo bi bilo sasvim dovoljno da proglasim dan prekrasnim.

I zato, neću uopće biti skromna, nego ću za inat svojim strahovima i nevjerici sada jasno poželjeti da i sutrašnji dan bude sunčan, da se i sutra puno smijem, da i sutra razveselim ljude koje susrećem, da i sutra legnem u krevet s mišlju – iskoristila sam svaki trenutak ovog dana.