Lonelily

Iako bih ovo trebala zapisati na kraju, e ja baš neću, ja ću baš odmah zahvaliti Smuki koja me potakla na pisanje ovog posta!!!

Ponekad o odrastanju razmišljam na izrazito crno-bijeli način, izrazito isključiv način koji ne ostavlja mnogo prostora za nijanse sivoga između...

Kada samo odrasli? Kako znati da smo odrasli? Koji je taj prijelomni trenutak u kojem zakopavamo dijete i postajemo odrasle osobe?

Poznajem jako puno klinaca za koje se kaže da su «prerano odrasli», koji, čini se, nisu imali priliku uživati u svim onim bezbrižnim trenucima koji bi jedini smjeli i morali činiti svako djetinjstvo.

Poznajem i jako puno onih za koje se kaže da «nisu nikada odrasli» što bi mojim riječima značilo «nezreli su», iako imaju već 20, 30, 40, 50, 60 godina... Trude se izgledati jednako, razmišljati jednako kao u 5.oj, 10.oj, 15.oj... I zapravo, mislim da su «zaglavili» u nekom davnom periodu života, samo zato što se boje odrasti. (No, to ne znači da nisu odrasli, samo, upitno je to koliko dobro znaju živjeti svoj odrasli život).

Osobno, niti mislim da su svi «prerano odrasli» zaista odrasli, niti mislim da su «nikada odrasli» zaista djeca.

A opet, poznajem i (samo) nekoliko onih koji su zaista odrasli, ali nisu sasvim prestali biti dijete koje su bili nekada.


Zapravo, ja razmišljam u nekim potpuno drugačijim kategorijama «odraslosti», i u suštini ne priznajem gore navedene kategorije odraslog i neodraslog.

Osobno, mislim da nas odraslima i neodraslima ne čini sve ono na što svatko od nas najprije pomišlja... godine koje se nemilosrdno sve brže nižu, roditelji koje napuštamo, ili oni nas napuštaju, ili prvo zapošljavanje, ili naše vlastito dijete koje bi nas naprosto «moralo» natjerati da odrastemo...

Ne, ja mislim da ODRASLIMA POSTAJEMO, ili NEODRASLIMA OSTAJEMO u jednom sasvim različitom trenutku od svih tih uvriježenih trenutaka...
Mislim da se to događa u trenutku kada postanemo svjesni tog izbora, te odluke koju mi sami moramo donijeti... Postati odrastao ili ostati neodrastao... (Crno-bijelo s početka priče...)

To je trenutak u kojem moramo odlučiti što ćemo s tim djetetom koje je do jučer bilo jedino što jesmo (zaigrana djevojčica ili dječak, iskričavih pogleda, pun snova i planova koje nitko od «odraslih» ne doživljava ozbiljno, važno, moguće). A danas smo baš shvatili da više nismo samo to dijete. I moramo odlučiti što s njime, što učiniti s tim djetetom??!!!

To dijete možemo zakopati. Iskopati rupu i zatrpati ga u njoj, s namjerom da od tog trenutka počinjemo živjeti odrasli, realan život u kojem nema mjesta za dječje igre, i vjerovanja u bajke.
Ili, s druge strane, to dijete možemo uvažiti. Odlučiti se na suživot s njime. U jednoj osobi, dakako, nama samima. Da, baš kao «2 u 1». Odrasli-mi, i dijete-mi. I otad nadalje na njega paziti, ne dopustiti da ga ugušimo, ne zaboraviti da ono postoji u nama. Povremeno postati samo to dijete. S vremena na vrijeme poslušati što ima za reći, živjeti njegovu verziju «najboljeg za nas», prihvatiti njegovu ideju i savjet (intuicija?).

Eto, odlučimo li zakopati to dijete, naravno da nas to ne čini nužno i sretnima. Da, lakše se probijati kroz svijet «odraslih» ako smo i sami odrasli po mjerilima ostalih «odraslih ljudi» oko nas. No, jesmo li pritom sretni, to je jedna sasvim druga priča. Eh, tu kategoriju nazivam «ostati neodrastao».


Odlučimo li, pak, odrasti zadržavajući taj zaigrani, zaneseni, djetinji dio sebe, možda nas nikada svi ti «odrasli ljudi» oko nas neće doživjeti stvarno odraslima. Možda će nas čitav život proganjati prijetnjama da je nužno odrasti (a pritom misliti na «stapanje s masom»).
Da, odraslima koji su zakopali dijete u sebi teško je s vremena na vrijeme podnositi naše nekontrolirane «tako djetinjaste» ispade smijeha bez razloga, našu potrebu da trčimo po kiši i pritom uskačemo u svaku lokvu na putu umjesto da sjedimo na večeri na kojoj se odlučuje o budućnosti firme. Ništa lakše neće prihvatiti ni naše obrazloženje da samo pokušavamo slijediti svoje srce. Teško će prihvatiti i to da plačemo kad smo tužni, a još teže da plačemo onda kada smo sretni. Teško da će prihvatiti i da se ljutimo kada mislimo da nešto nije pravedno (jer, u svijetu odraslih odavno je poznato da se time samo djeca zamaraju).
Zapravo, teško da će prihvatiti bilo koju iskrenu emociju od nas. Zašto? Zato što smo emocije trebali zakopati zajedno s onim djetetom koje smo nekada bili, zato što odrasle osobe jednostavno «ne smiju osjećati onako iskreno, onako intenzivno kao djeca».
Zato što svaki naš korak u životu koji je potaknut tim djetetom kojeg smo odlučili sačuvati u sebi predstavlja strašnu prijetnju njima koji su ga zakopali. Zato što svaki susret tih «odraslih ljudi» s djetetom u nama budi njihov strah da ćemo prizvati to zakopano dijete u njima, probuditi ga, i onda će ono izaći, a oni ga neće moći, neće znati kontrolirati (panika, panika, panika – «Ne, ne, ne, to se ne smije dogoditi, nikako, nipošto si to ne smijem dopustiti, moram pronaći način da ušutkam ovu osobu pred sobom: ODRASTI VEĆ JEDNOM!»).


Ali, ako smo u tom ključnom trenutku donijeli odluku da ćemo odrasti pazeći da dijete u nama ostane jednako malo i živahno kao nekada, mi ih nećemo poslušati. I nikada nećemo odrasti na način na koji od nas očekuju. I uvijek ćemo ostati «2 u 1» ljudi, zanesenjaci, neodrasli, nezreli, suludi, neshvaćeni, a s vremenom će nam nakalemiti još mnogo više epiteta. I postati ćemo odrasli.

Ali mi ćemo čuvati tu svoju tajnu, tajnu da smo i odrasli, i da smo sretni. Odrasli i sretni!!!
Ok, ne uvijek, ne baš uvijek sretni, ali povremeno ćemo osjetiti takvu sreću da ćemo zaista moći letjeti baš kako smo planirali u 5oj godini.
Biti ćemo ushićeni, jednako ushićeni kao kada smo u 2.razredu nakon mjesec dana mukotrpne potrage napokon sakupili dovoljno dokaza da vanzemaljci postoje, i to ne samo da postoje, nego postoje čak i u našem naselju(!!!! Zamislite to!) (a dokazi su bili: razbijena limenka pive nepoznatog dizajna, koja se ne prodaje u lokalnoj trgovini; 3 pogužvana papirića na podu koja slijede linije zamišljenog trokuta; crna linija na cesti koje nije bilo jutros kada smo krenuli u školu; polovica stabla koja se osušila dok je druga ostala sasvim "živa" i zelena – da da, to su sve bili nepobitni dokazi naše velike studije o postojanju vanzemaljaca, a naše ushićenje nisu uspjeli umanjiti ni svi tupi pogledi naših mamica i tatica koji su na sve odmahivali rukom).
Mi ćemo moći s vremena na vrijeme osjetiti onu snažnu vjeru u nemoguće, kao kada smo s 10 godina vjerovali da će naše poruke u bocama oploviti svijet (a da nas nimalo nije obeshrabrila činjenica da morske struje odnose naše boce u sasvim pogrešnom smjeru od tog «svijeta» u koji ih šaljemo).
Moći ćemo se smijati, tako slatko i silno smijati da će nas trbusi boljeti još danima nakon toga. I tada nam neće biti važno jesu li ti trbusi preveliki, predebeli, išarani strijama i ožiljcima carskih rezova i drugih operacija.
Moći ćemo voljeti, i zaljubiti se na prvi pogled... u ljude, u oblake, u igru, u leptirića, u ljiljan u bakinom vrtu... moći ćemo se zaljubiti u trenutak...

Pa da vidimo onda tko je zapravo odrastao!

Možeš li doći tiho, bez najave, samo doći? Sjesti pored mene, ovdje, na još topli pijesak, i čvrsto me zagrliti?

Možeš li mi dozvoliti da zatvorim oči? Ne da bih sanjala, nego da se osjetim živom.

Možeš li uživati u tome što sam ja samo ja, a ti samo ti?

Možeš li mi vjerovati kada kažem da je to jedino što želim - da ti budeš samo TI, a ja samo JA? I ništa drugo?

Možeš li barem na trenutak uz mene zaboraviti na sve ograde, zidove kojima se okružuješ, i osjetiti slobodu, potpunu slobodu?

Možeš li barem na trenutak živjeti samo u ovom trenutku?



...nedostaje mi taj osjećaj...
...nedostajem sama sebi... onakva kakva odavno nisam bila – ranjiva, ali dovoljno hrabra i slobodna da zatvorim oči i ne izgubim povjerenje....

Uzimam onu najobičniju gumicu za brisanje... i brišem... brišem sve lijepe riječi... jednu po jednu... dok ne izbrišem sve...

Ti misliš da sam dirnuta time što si ustanovio jučer (o meni)?
Pa, zar zaista misliš da se to može nazvati "nečime"?

Zar ti stvarno misliš da je toliko važno i neprocjenjivo s tvoje strane bilo dotaknuti moj trbuh, pokušati otkriti granicu moje izdržljivosti?
Ah, ja ne mislim tako.
Zar bih se trebala sramiti? Pred tobom?
Zar bih se trebala bojati? Bojati tebe?
Oh, kakva ludost!

I taj tvoj pobjedonosni smiješak na licu, u onom trenutku kad su tvoje ruke napokon probile put do moje utrobe, i isprevrtale tamo sve na što su naišle... Ah, zapravo si samo izvrtio moj želudac, i sada će mi, nadam se, zauvijek biti zlo kada pomislim na tebe...
Što si mislio?
Da si pobjednik?
Pa zar si zaista mislio da sve što vrijedi, sve moje, čuvam tamo?
Što si mislio, da ću se opirati?
Pa čemu, jedva sam čekala da mi tvoji prsti upale svijetlo, i da napokon stvari vidim kakve one uistinu jesu -
tvoji su prsti sterilni - ali hladni;
tvoj komentar je istinit - ali lišen svake ljudskosti;
tvoje su namjere časne - ako se napijem i zaboravim na sve svoje moralne granice, na sve svoje ideale.

Čemu da se opirem?
Tvojim prstima u mojoj utrobi?
Ma daj molim te...
Samo ti kopaj...
Uvuci ih još stotinu puta unutra i traži to po što si došao.
Ja ću se samo nasloniti na nevidljivi zid, zatvoriti oči i vrtjeti neke drage mi stihove u glavi. Neću ni primijetiti da si tu.
Jer to što si doticao svojim prstima u meni, sada ću ti iskreno reći, to je samo forma, forma lišena sadržaja, lišena duše.
Dušu čuvam negdje drugdje. Negdje gdje se ti, očito, nikada ne bi sjetio potražiti je...
Ma sve da ti i kažem, ne bi znao što da činiš, i kako da je nađeš.
(Ti baš ništa ne znaš, doktore!)

Kada sam te pitala ima li smisla da ti vrata ostavim odškrinuta, da možeš proći k meni jednog dana ako to poželiš, pitala sam to zbog duše.
A tvoj je odgovor bio upravo ono što nisam željela čuti.
I zatvorila sam vrata.
Baš zato što si tražio suprotno.
I slijedeći put kada pokušaš naći taj procijep u vratima koji bi trebao postojati samo za tebe, nećeš uopće više naići na ništa moje.
Ovo ti je bio zadnji put da ruješ po meni.
Da te moje oči gledaju.
Da se moji plahi prsti boje povrijediti tvoju dušu.
Da govorim o nježnosti.
Još ćeš jedino moći prevrnuti moj želudac.
Svaki put kad pomislim na tebe.

I zato... uzimam tu najobičniju gumicu i brišem brišem brišem... dok razmišljam o riječima dragih mi Framesa:


...i razmišljam... sigurno bi volio čuti da te molim da odeš... prekasno... izbrisan si...

...KRUGOVI...
Sav je naš mir, sva naša previranja, usponi i padovi, čitav je naš život sadržan u tim koncentričnim krugovima...
Svaki naš udah i izdah vodi nas uzduž te tanke linije za koju volimo vjerovati da je pravocrtna i vodi u neke ljepše priče, vodi u neke nove snove u kojima neće biti strahova i suza...
...ali čitavo vrijeme zaboravljamo da ne postoji pravocrtno, da ćemo prije ili kasnije ponovno doći na tu točku, odavno ostavljenu, napuštenu, možda čak i gotovo zaboravljenu... i da ćemo se još jednom morati pitati je li se uopće išta promijenilo?

Okrenuli smo još jedan krug...

Pitam te Stranče:
Koliki je bio tvoj posljednji krug? Kakav je bio tvoj krug ovog puta?
Je li bio duži nego onaj prije njega?
Jesi li ga pretrčao? Ili je svaki korak trajao toliko dugo da si zaboravio kamo si krenuo?
Jesi li se mnogo smijao?
Jesi li šetao držeći nekoga za ruke? Jesi li bio sam?
Je li iščeznula i posljednja suza s tvog lica – da, ona posljednja koja je krenula na kraju prošlog kruga?
Jesi li zaboravio na trenutak tko si? Je li bilo lijepo biti netko drugi?
Jesi li pomislio jučer da si OPET na ISTOM mjestu, i to baš onda kad si povjerovao da si odmakao daleko, daleko, i da više nikad neće boljeti?
Jesi li svjestan da drugačije nije moglo biti?

...znam da jesi...
...znam da hoćeš...

Jednako kao i ja.

Okrenula sam jedan krug. Pa još jedan. I još nekoliko. Neki su trajali dugo. Neki nisu. U nekima sam se puno smijala. Neki su se sveli na pokušaj da skinem preostale suze s lica. Za neke sam željela da nikad ne završe (a prošli su prebrzo). Neki su bili toliko bezlični da ih se više ni ne sjećam.
Ali svaki, baš svaki put došla sam na mjesto s kojeg sam krenula puzati, trčati lebdjeti tim svojim novim krugom. Ili neku vrlo blisku točku. I opet je sve krenulo ispočetka.
Nove suze, ista pitanja.
Novi drhtaji, isti strahovi.
Nove uspomene, ista bol.
I uvijek, baš uvijek je sa mnom onaj osjećaj da sam stajala na tom mjestu već bezbroj puta ranije, i pitala se jesam li se uopće pomakla s tog mjesta, nije li još jučer sve bilo lijepo, toliko lijepo da sam mislila da se više nikad neću naći ovdje.

Ne ljutim se na tebe, Stranče (jer samo si Stranac za mene), što ne pitaš kako sam.
Ljutim se na sebe jer opet imam potrebu pričati ti o tome.
O tome kako nisam naučila sve što sam trebala naučiti. Sve što sam željela naučiti. Sve što bi mi pomoglo da proširim ovaj posljednji krug, i da u slijedeći krug mogu ponijeti daleko veću putnu torbu i u nju ugurati dvostruko više nade u bolje sutra. Nade u bolji novi krug.

No, što je tu je, zar ne?!
Sada ću, ako mi dozvoljavaš, Stranče, zastati malo.
Neću odmah krenuti dalje.
Najprije ću pustiti nove suze,
opipati nove drhtaje,
prelistati nove uspomene.
Postaviti ista pitanja,
osjetiti iste strahove,
zagrliti istu bol.
I nadati se da neću opet završiti ovdje. Pokušat ću se zavarati time. S vremena na vrijeme mi to uspijeva, baš jednako kao i tebi.

---

A tebi, Stranče, želim samo najbolje. Uistinu. Hvala ti na iskrenosti. Hvala ti što si me pustio da se dostojanstveno vratim na ovu točku.
Sama.
Bez tebe.
Bez tebe i nje.
I želim ti da pronađeš smisao u njoj, ona u tebi.
Znam, baš kao što si rekao, vi ste već koračali zajedno (koliko ste krugova zajedno prošli?), i ne možeš to ostaviti iza sebe.

Ipak, nađeš li se opet na onom istom mjestu, i poželiš opet prstima lagano dotaknuti moje lice, tišinom ispitati moju dušu, daj mi znak.
Možda budem negdje u blizini. Možda poželim opet stajati na prstima da prislonim čelo na tvoje usne. Možda ćemo dotad oboje naučiti mnogo, i možda ćemo svojim krugovima hodati s daleko više nade, i s mnogo manje dilema.
Možda oboje pružimo ruke, isprepletemo prste i naši se krugovi opet dotaknu...

Možda, Stranče, DANAS se još uvijek nadam...
...MOŽDA...

Prošlo je devet godina. Pred devet godina zapisali smo posljednje retke naše priče... a da je nikada nismo dovršili.
Tada nisam znala kako završiti je. Nisam imala snage. Znala sam da treba staviti taj 'the end' nakon svega i zatvoriti jedna vrata, ali nisam bila spremna.
Vjerujem da nisi ni ti znao to učiniti drugačije...

I samo smo otišli, svatko svojim putem. Ne znam za tebe, ali na svom sam putu sve više gubila sjećanja na tebe, i sve je manje bilo i lijepoga i ružnoga u meni...
Nakon devet godina, mogla sam reći da ništa od tebe nije ostalo.
Osim one misli da je to i dalje jedna nedovršena priča. I da je pogrešno što nismo stavili taj 'the end' na kraj svega da je završimo kako treba.

I onda... nakon devet godina... ovdje si...
Nisam mislila da će koljena klecati, da će se probuditi nemir u meni, da će se vratiti uspomene. Toliko uspomena.
Odjednom sam osjetila onu našu tišinu, beskrajno dugu tišinu koju je tek povremeno prekidao tvoj ili moj glas da kažemo nešto... ni približno važno kao ta tišina.

Ni trenutka nisam dvojila da li učiniti to trenutkom za ponovni susret s tobom.

I, eto, završili smo tu našu priču. Završili smo je napokon onako kako svaka priča bez mogućnosti nastavka treba završiti. S onim 'the end'.

Hvala ti što si odgovorio na moj poziv.
Hvala ti što si mi dozvolio da te upoznam i ovakvog, daleko zrelijeg od onog djeteta koje sam poznavala nekada.
Hvala ti što si saslušao moje oprosti, što si rekao svoje oprosti.
Hvala ti što smo se zajedno smijali prošlosti, sami sebi, jedno drugom.
Hvala ti na iskrenosti.
Hvala ti što smo napokon zamijenili onu tišinu sa bezbroj riječi...
Hvala ti što sam te na kraju mogla zagrliti. Zagrliti te tako čvrsto i reći ti da ti želim sve najbolje u životu. Jer zaslužuješ to.
I stojim iza onoga što sam rekla... nije važno hoću li te ikada više vidjeti. Sada više nije važno. Svaki susret s tobom biti će radostan susret rasterećen onog nemira koji prati svaku nezavršenu priču u životu. Sada smo napokon dvoje ljudi oslobođeni, potpuno oslobođeni jedno od drugog. Oslobođeni od zajedničke prošlosti. I možemo dalje mirniji, spremniji...

Izašlo je sasvim spontano iz mene u mailu prijatelju...

Želim ti...
...bezbroj sitnih radosti...
...širom otvorene oči...
...sate blage tišine...
...velike prilike...
...smijeh do suza...
...ugodna druženja...
...vesela iznenađenja...
...sitne pažnje...
...mnogo snova (neka se mnogi i ispune)...
...i... ljubav u srcu...

Možda se dogodilo sasvim slučajno, a možda tu nema mjesta slučajnosti... baš se taj cd našao u mojoj ruci...
'In the mood for love'...

Jesam nisam jesam nisam jesam nisam in the mood for love...
Ne znam...

Možda su to samo hormoni proradili (iako se ne volim vaditi na takve stvari, ali možda...)...
Možda jesam... zaista...
(In the mood for love...)
A možda se samo ne mogu dosjetiti nekog trećeg, stvarnog razloga zbog kojeg mi u posljednja dva dana dok ležim na krevetu i slušam taj 'in the mood for love' soundtrack stalno misli odlaze u one vode u koje bi bilo bolje da ne zalazim...
Ja želim... ja jako želim...
...da netko leži tu uz mene...
...da me polako sigurno čvrsto nježno zagrli s leđa, prebaci nogu i ruku preko mene, i poljubi me negdje u kosu... bilo gdje...
...da isprepletemo prste...
...da razgovaramo tišinom...
...želim samo malo našeg prostora u kojem će se odvijati taj naš nijemi film... u slowmotionu... uz ovu melodiju...
...
Ne, nisam još in the mood for love...
Samo željama upotpunjavam prazninu koju otvara melodija...
Ali lijepo je željeti...

Odlučiti nije bilo teško... nekoliko dana godišnjeg provesti ću tamo...
Vratit ću se u onu staru ulicu...
Koja je bila 'moja' ulica... godinama...
Više nije...
Spremila sam stvari i krenula...

U trenutku kada sam iz tramvaja zakoračila na snijeg, shvatila sam da mi čitav taj moj nekadašnji život nedostaje daleko više nego što mislim svo ovo vrijeme...

Sve je ostalo isto...
Kao pred dvije godine, kada sam posljednji put koračala tom ulicom smatrajući je 'mojom'. I koračala prema onome što je tada bio moj 'dom'.

Čak je i snijeg bio tu...

Vratilo se odjednom bezbroj onih malih uspomena...
Na sve što se odvijalo u meni dok sam svakodnevno prolazila njome. Na ono tko sam bila tada. Na moj nekadašnji život.

U jednom trenutku bilo je previše, previše tih uspomena. Da sam mogla samo zamahnuti rukom i otjerati ih od sebe, učinila bih to. Osjetila sam tugu.
A u meni je rasla samo jedna misao... 'zašto TADA nisi cijenila svaki trenutak svog života, zašto si pustila toliko vremena da nepovratno iscuri?'

Snijeg na ulici išaran je stopama... Tisuće otisaka u snijegu...
Tragovi ljudi koje ne poznajem. Sve sami novi i nepoznati ljudi. Pitam se koliko sam i sama puta u životu prošla tom ulicom i ostavila trag u snijegu... da bi se otopio već slijedeće minute, sata, jutra, proljeća...
Da bih ga onda ostavila ponovno...
I ponovo...

I onda sam jednog dana jednostavno odlučila... da želim svoje tragove ostavljati u nekoj drugoj ulici, u nekom drugom gradu... koračajući prema nekom novom domu.

Nisam tada planirala svoj život ovako, imala sam točno jedan 'dom' na umu. Koji se vrlo brzo otopio poput ovih otisaka u snijegu. Ne baš slijedeće minute, sata, jutra, proljeća... Ali svakako prebrzo, jer planirala sam koračati kroz snijeg prema njemu svake, baš svake slijedeće zime u životu...

Međutim, ove zime koračam nekom novom ulicom...
Ulicom koja nije prekrivena snijegom (barem ne zasad), ali zato je daleko bliža moru...
Uostalom, osjećam da mi više nije potreban snijeg... da bih imala osjećaj da ostavljam trag...
Osjećam da sada ostavljam trag koji se neće otopiti poput mojih prošlih života.
Zato što pokušavam živjeti život najviše što mogu, širom otvorenih očiju... zato što ne želim jednog dana proći istom ulicom i pomisliti 'da sam barem tada više cijenila svaki ovaj korak, svaki kutak ovog grada, svaki svoj dan, minutu, trenutak...'

A sada, sada ću izaći u snijeg, i još jednom proći ovom ulicom samo zato jer me veseli to što sam ponovno ovdje, pa makar i na kratko... i pustit ću da me preplave uspomene...

Suludo?
Možda malo.
Dobro, možda čak i puno.
Ali... možda uopće nije...
Jer... bilo je lijepo biti student u ovom gradu...

I tako... još jedan je Božić iza mene...
Nimalo poput ostalih...
Ne, nikako...

Ovaj je Božić bio pravi Božić.
Ovaj je Božić bio drugačiji... Topao, miran, nježan, pun ljubavi.

A sve to bez 'mog muškarca'.
Sve to sam odradila bez njega... ne samo baš tog 'njega', nego bilo kojeg 'njega' na ovom svijetu.

Jednom mi je netko rekao da prekid veze uvijek znači da je u pitanju bila kriva veza, koja oduzima previše energije i ljubavi. I da je to nepravedno prema svim drugim osobama u našim životima koje zaslužuju dobiti više naše ljubavi.

I, da, sada znam što mi je ta osoba željela poručiti.

Ovaj sam Božić provela sa svojom obitelji.
Koju sam na neki način zanemarila svih ovih prethodnih Božića. Ako ne fizičkom neprisutnošću, onda onom duhovnom neprisutnošću. (Jer je neki 'on' uvijek bio važniji od svega, pa, sada shvaćam, i od mene same.)

Ovaj sam Božić, naprotiv, bila prisutna i fizički, i duhom, i uživala sam.

Osjetila sam olakšanje. Ne tek sada, ali (da budem iskrena) ne ni tako davno, tek pred nekih 10ak dana. Pomislila sam 'divno je što nisam uz njega, i što on nije uz mene'.
Znam da ću još bezbroj puta pomisliti drugačije, ali sada, kada je jednom naišla ta misao, ne mogu je zaboraviti. Sve i da želim...
Ne, mi zaista nismo bili jedno za drugo.
I bolje mi je bez njega.
Samo je trebalo umiriti ego, osjetiti svu tu tugu i bol, razmisliti o svemu, okrenuti sve u sebi po nekoliko tisuća puta 'na glavu'... dozvoliti vremenu da učini svoje... i eto... jedna rečenica mijenja život...

I istina je... oduzimao je daleko više moje ljubavi i moje energije nego što je zaslužio... a sam nije znao kud bi s njom...
Istovremeno, tu ljubav su zaslužili mnogi drugi ljudi koje sam zanemarivala (tek mi sad postaje jasno). I na kraju, tu ljubav zaslužila sam i ja sama.

Nije on za to bio kriv. Za to sam kriva samo ja. A sve dok je bio uz mene, ja to nisam znala.
Bio je prevažan. (Možda baš zato jer nikada nije iskreno bio sve ono kakvim sam ga ja vidjela.)

I ako podvučem crtu, i zbrojim sve što sam dobila i izgubila – mogu reći samo da sam naučila još jednu važnu lekciju. Nimalo laku, ali tim bolje – teže ću je zaboraviti...

Zato je ovaj Božić bio poseban.
Zato što sam ovaj put svoju ljubav 'posijala' na plodnom tlu...

A što se tog osjećaja tiče, zadržat ću taj Božić i sutra.
Toplo se nadam da ću ga zadržati čitav život.

...tišina...

Lijepo je kako je napokon znam cijeniti.

Nekada je nisam znala ni prepoznati... trčala sam posvuda (oko sebe) u potrazi za mjestom gdje neće biti buke... i nisam ga pronalazila... trčala dalje, i dalje, i dalje...
I na kraju zaključila da tišina ne postoji...

I onda, jednog dana, tako sam iznenadno pala tako nisko, do dna, ravno na glavu. I više mi nije bilo do trčanja. Donijela sam odluku – suoči se! Toliko buke u meni... koju sam skupljala svih tih godina trčanja... Toliko buke!

I kada sam počela slušati tu buku u sebi (još uvijek je preslušavam, ah, tek sam na početku) odjednom je oko mene bilo sve više tišine...

Utihnulo je puno duhova u meni, nakon što sam ih pozvala da mi pokažu svoje lice, nakon što sam ih pogledala u oči i tamo pronašla neki razlog zašto viču već godinama i ne daju mi disati...
Pa kako da im zamjerim? Ignoriram ih čitav život!

I to je bilo dovoljno... priznati im da postoje, pronaći neko mjesto u sebi za njih, pronaći razlog njihovog postojanja.
Prihvatiti ih.
Poklonila sam im prihvaćanje.

I duhovi su prestali vikati. Poklonili su mi tišinu.

I osjećam se jačom. Sretnijom. Potpunijom.

Spremnijom da se suočim s nekim novim duhovima.
Spremnijom da krenem nekom novom ulicom.





spuky i poluuspavanka, hvala na inspiraciji!

Vidim... već sam se 'navukla' u ovo... pisati, pisati, pisati... To je način da usporim misli, da uopće shvatim što mislim, da izgovorim ono što inače ne bih... Pa ja to oduvijek radim, i sada napokon moje riječi nisu rasute po papirićima, računima, izvodima s bankomata, rokovnicima, kompjuterima, mailovima.... sada su tu, na jednom mjestu... i izrodit će se iz tog nešto korisno, znam...
Jednog dana ću se smijati svojim riječima, plakati za osjećajima kojih više nema, radovati se svakom koraku u nepoznato koje činim...
Jednog dana...

Dan je bio divan, i eto dokaza da treba misliti pozitivno!
(Tako sam i željela da bude, uostalom...)

Upravo sam shvatila da ovo nisu sati u koje sam običavala dolaziti kući s posla...
Nešto nesvakidašnje...
I utoliko pozitivno...

A još pred dva tjedna zaželjela sam ponovno osjetiti onu lakoću studentskog života kada sam bila neopterećena stalnim ritmom života. I dobro je da sam to onako izravno poželjela. Jer, eto, ostvarilo se, danas, jučer, prošli tjedan.
Lijepo je obnoviti stare kontakte, lijepo je malo se omamiti pričama iz tuđih života, nasmijati druge pričama o svom životu, lijepo je ne osjećati se vezano lancima za rutinu... začarani krug svakodnevice...
Prekrasno je napraviti odmak, i sve ono što je postalo toliko 'normalno' da više u tome ne vidim nikakvu posebnu ljepotu ponovno vidjeti prekrasnim, bogatim... mojim...

I zato, jedva čekam sutra doći s posla, i biti malo sama, uživati u tišini... jer, nedostaje mi ljepota tog mog mira... i samoće...

I neka sutra bude sve po starom, dobila sam što sam tražila...
I zasad je bilo sasvim dovoljno...

Danas sam promatrala jedno dijete. Sva sam se unijela u pokušaj da otkrijem kako mu uspijeva biti baš to – djetetom. U onom najljepšem obliku – radoznao, radostan, zanesen, oduševljen... svoj.
Nije to nikakva nova mudrost, ali čini mi se da sam po prvi puta svjesno pokušala to učiniti.
Pokušala sam učiniti isto što i on (iako mi u samom početku uopće nije izgledalo smisleno) – ponoviti istu priču svaki put s jednakim zanosom. Prvi put je bilo zanimljivo i meni (ah, volim priče, bajke, volim taj izlet u neki savršeno uređeni svijet u kojem svaka osoba, svaka riječ, svaki čin ima neko jasno značenje). Drugi put sam već znala čitavu priču i odradila sam je 'tek tako', u nadi da ću sad zadovoljiti njegove zahtjeve i gotovo. Ali promatram ga, i on je i dalje toliko unesen kao da uopće ne zna o čemu se radi, kao da priču nije čuo nikada do tad. Odlučim pokušati...
Treći put čitamo istu priču – i sad sam ja već zaista sve to... prelijepa mala djevojčica, i izgubljeni mali cvrčak, i zli žabac, i bolesna ptičica, i dobra mišica – kao da to zaista jesam, i kao da nemam pojma što će se sa mnom dogoditi već na slijedećoj stranici – i počinjem uživati u tome.
Četvrti, peti, šesti put... osjećam se prekrasno... smijemo se oboje... i mislim da bih mogla i sedmi put čitati istu priču, i smijati se istim rečenicama, i zadrhtati na iste riječi...
Što sam mogla nego zagrliti ga?!, kada ne bi shvatio da mu kažem 'Hvala ti, upravo si mi pružio jedno prekrasno iskustvo, i približio jednu veliku mudrost!'.
Zagrlila sam ga...
A on je nakon toga uzvratio zagrljaj i rekao 'Ti si tako dobra! Znaš? I zato ću sad pisati Djedu Mrazu i reći mu da ti mora donijeti veliki poklon jer si tako dobra! Reći ću mami da mu to napiše, i neka ti donese zlatnu ribicu, i još jednu da se mogu igrati. A ti ćeš im čitati priče kao meni!'

I tako, u slučaju da zaboravim s vremenom ono što sam danas imala priliku naučiti (a to nije rijetkost), zapisat ću je da mi ne promakne ni sutra, ni prekosutra, niti ikad više (u najboljem slučaju).
Zaboravi na sve ono prije i poslije, i unesi cijelu sebe u ono što radiš baš sada – nema boljeg načina za iskoristiti trenutak!

Da se ništa drugo danas nije dogodilo, ovo bi bilo sasvim dovoljno da proglasim dan prekrasnim.

I zato, neću uopće biti skromna, nego ću za inat svojim strahovima i nevjerici sada jasno poželjeti da i sutrašnji dan bude sunčan, da se i sutra puno smijem, da i sutra razveselim ljude koje susrećem, da i sutra legnem u krevet s mišlju – iskoristila sam svaki trenutak ovog dana.

Na prvi pogled sve je bilo divno... spontano buđenje...
Vidim, onako iz kreveta, sunčan je dan... znači, danas napokon izlazim sa sunčanim naočalama i ne moram brinuti tko me gleda ili ne...
Kakvo zavaravanje same sebe...
...ali važno je to da kada ih nosim – imam osjećaj da svijetom prolazim kao veliki anonimus, kao bilo tko - i to mi je divno... Realno gledano, to uopće nije istina, jer tko me poznaje, prepoznat će me i s njima i bez njih, ali sama imam osjećaj da sam neprepoznatljiva...
Problem koji moje naočale još uvijek nisu u stanju riješiti (morat ću na proljeće kupiti još jedne u te svrhe), je onaj kako da ja sama ne prepoznajem neke ljude koje srećem...
To bi bio pravi pothvat...

Dakle, bilo bi lijepo da ujutro mogu izaći iz stana i otići na posao, prošetati gradom... a sve bez straha da će me sustići neki duhovi prošlosti...
I da će se napokon dogoditi trenutak kada ću se sresti s njime... face-to-face...

To je jedan od mojih većih strahova u životu... Jedan od najvećih...
A jednom ću se, znam sigurno, i s tim strahom morati suočiti.
Već je gotovo nevjerojatno to da živimo u istom gradu i nismo se sreli niti jednom dosad.
Premda, vjerujem da on razmišlja o naočalama koje te čine nevidljivim mnogo češće od mene. I u nedostatku istih, vjerujem da pokušava zaobilaziti dijelove grada u kojima me može sresti. Ja ne idem tako daleko. Ja se krećem. Meni to savjest dopušta. Njemu sigurno ne...

No, nečemu me život naučio – dok god očekujem nešto i o tome razmišljam – neće se dogoditi.
Zato će taj susret vjerojatno uslijediti jednom, kada budem u svom najgorem izdanju izašla do najbližeg marketa po mlijeko za kavu, kose svezane u onaj poluraščupani rep, u sklepanoj odjeći 'za-po-doma' i s onom jadnom bijelom vrećicom koju unatoč tome što je tako jadna moram platiti pola kune...
I dok budem nervozno mahala tom vrećicom u hodu, i nastojala čim prije stići do ulaza u zgradu, da me nitko, baš nitko na svijetu ne vidi, i dok mi u glavi bude samo misao o tome kako moram popiti kavu odmah, odmah, odmah...
...ispred mene će se naći to lice, to tijelo, taj glas, taj pogled, taj osmijeh... sve to o čemu i dalje sanjam, ali u stvarnosti nije prisutno...

Pokušat ću, poznajem sebe, skočiti preko neke ograde u najbliži grm u nadi da me možda nije snimio, pokušat ću pogledom iskopati rupu u podu da se zatrpam u zemlju, pokušat ću pomoću formula iz crtića nestati s lica zemlje...
Ali unaprijed znam – ništa neće pomoći...
Morat ću stati pred njega i reći 'Hej, pa to si ti!'
Morat ću sakriti ruke u džepove da ne vidi da se tresu...
Morat ću ukočiti cijelo tijelo da ne vidi da drhtim...
Morat ću izbaciti mlijeko iz vrećice i vrećicu staviti na glavu da ne vidi da se u očima skupljaju suze...
Morat ću ušutjeti nakon te prve rečenice da ne osjeti podrhtavanje glasa... (ionako ne bih imala što reći, osim jecaja)
Morat ću mu još jednom pružiti to zadovoljstvo da vidi kako sam slaba i kako se gotovo ništa nije promijenilo iako se zemlja okrenula oko sunca za gotovo cijeli krug...

A on?
On će morati još jednom svojim licem razvući onaj osmijeh koji kaže 'Tako sam skuliran, bejbe, baš mi je drago da te vidim'.
Morat će se zapitati ne 'čitam' li ga ispod tog osmjeha, kao što sam ga oduvijek čitala (i to je bila njegova najveća noćna mora)...
Morat će ostati na mjestu iako bi želio nestati kao i ja...
Morat će postaviti onih par uobičajenih pitanja o tome kako mi ide u životu...
A već u slijedećem trenutku će zažaliti što je pitao, jer odgovor zna, zna ono što ću reći (da sam dobro), i znat će da ne govorim potpunu istinu, znat će da nisam sasvim dobro...
Morat će gledati u one iste oči koje izbjegava mjesecima, morat će vidjeti mene...

I otići ćemo... svatko svojim putem... kako smo i došli... jer, zaista, više nemamo ništa zajedničko osim prošlosti...
Ne znam kako, kuda i kamo će on otići...
Ali ja ću otići kući, isključiti telefone, isključiti čitav svemir, i zatvoriti se u onu rupu u sebi, u rupu u kojoj skrivam priču o nama, priču o sebi...
I onda ću satima bezglavo tumarati tom rupom, prevrtati uspomene, ...

...i znam da će u jednom trenutku proći...

Jednog lijepog sunčanog, ili ne, jutra, probudit ću se, i više neće biti važan on. Više neće biti važna prošlost. On, kao i 'mi' koji odavno ne postojimo kao 'mi', već samo kao 'on' i 'ja' na udaljenim dijelovima grada...svemira... sve će to postati samo i isključivo prošlost...

Zaslužujem to! I čvrsto vjerujem da će biti tako, i nikako drugačije! A do tada... do tada ću vjerovati...
...u to da sam prekrasna osoba...
...u to da postoji i za mene netko...
...u to da je samo pitanje vremena kada ćemo se pronaći...
...u to da imam snage izdržati sve ovo...
...u to da je ovo vrijeme za mene, za to da se razvijem u daleko bolju osobu, i da se tako poštedim mnogih kretanja po istim (pogrešnim putevima)...
...u to da tek sada učim što to znači davati ljubav i onda kada je ne primaš kako bi želio primiti je...
...u to da se sve u životu dešava s nekim razlogom, možda nejasnim u ovom trenutku, ali postoji dan kada će taj razlog postati jasan... toliko jasan da ću ga moći pročitati u odrazu sebe u ogledalu, na licima ljudi oko sebe... toliko jasan da će pisati i na mjesecu...

...

Moram priznati, neka su me razmišljanja koja čitam na blogovima vratila u one dubine u meni u kojima postoji još mnogo boli...
Na prvi pogled, bila sam ljuta... zato što ljudi govore riječi koje bude strahove koji postoje u meni a ne želim ih gledati, živjeti... zato što prizivaju moju prošlost, zato što govore o nečemu što sam sama osjetila ne tako davno...

A onda... neki mir... sad već znam... prošla sam to već tisuću puta...
...sve to što budi one teške emocije u meni, tu je da mi pomogne zaliječiti stare rane...
...nakon što ih svaki puta iznova probudi, izvuče ih na površinu, natjera me da ih gledam, da ih dobro pogledam, osjetim, doživim...
...naučim nešto novo o sebi... naučim da sam zaista mrvicu snažnija... da polako opraštam... da je strah u meni malo manji... da idem naprijed...

I da je svaki dan u životu dragocjen, i ako ne iskoristim baš ovaj dan, jednog dana će mi nedostajati... baš taj jedan... dva... 30... stotine... godine...
...i kako ću tada reći sebi da nemam to vrijeme zato što sam ga potrošila na ljude koji su odavno odlučili nestati iz mog života... i mirno se pogledati u ogledalo... bez grižnje savjesti... ne, to neću moći...

Zato... bio je ovo predivan sunčan dan... iako je sada noć... ali i noć je lijepa... nebo je posuto zvijezdama... barem u mom gradu (eto još jednog razloga za sreću)...
...i to što sam na kratko (a to je relativan pojam, ali nije važno) zaronila u tugu i prošlost, to je bilo samo zato da dođem do ovog... da zaključim da je ovo bio predivan dan...

...i da me za nekoliko sati čeka još ljepše sutra...

Sunčan dan...
More...

More je razlog da mislim na njega...
Na ono njegovo obećanje... u koje sam tako čvrsto vjerovala...

I dok ispuhujem dim, priznajem sama sebi da još uvijek ne znam je li to bila istina ili laž...
Ah, još jedan odgovor kojeg, sad sam već poprilično sigurna, nikad neću dobiti...

Nedostaje mi, priznajem moru...
Jako mi nedostaje...
Znaš, more, nedostaje mi onaj njegov osmijeh, nedostaju mi svi njegovi osmjesi, ali posebice onaj osmijeh...
...osmijeh u kasne noćne sate... dok ga gledam s mjesta suvozača... on gleda u cestu pred sobom, a ja gledam njega... i vidim taj osmijeh... možda on ni ne zna za njega, ali ja ga vidim...

Gdje se sve to izgubilo?
More, znaš li?
Ipak nisam toliko jaka, ipak trebam odgovore...

...i dalje sama na otoku koji je bio naš otok... sada je to moj otok... odavno znam da se više neće vratiti...
...mislim da to čak više niti ne želim... samo mi nedostaje, to je sve...
...ali što ja znam?!...

...moja obala...
...sjedim na pijesku, grčevito ga hvatam ne želeći da iscuri kroz prste... a on ipak procuri... svaki put...
... Oliver, «Trag u beskraju»...
Da, more, ti znaš da ne mogu pobjeći tim riječima... Sve bi da' da si tu... barem jedan tren da vječnost bude, da ti pratim trag u beskraju...

Odjednom je sav taj pijesak oko mene strašno blijed, a te riječi su tako jake... i podsjećaju samo na njega...
...sve bi dala da si tu...
Sve osim njega je toliko blijedo i anemično da niti ne postoji... Samo je on obojen, obojen tako jako, obojen jarkim bojama... koje bole... više ne ushićuju kao nekad...

...

Ah, more, oprosti što sam takva, ali pokušaj me razumjeti... dok te gledam, gledam svoju ruku u njegovoj, gledam one dane provedene na moliću u smijehu, gledam neke stare snove, gledam neku drugu sebe...

...

Hvala ti, more! Hvala ti što mi otvaraš put do svih tih prostranstava u meni... kad već postoje...

Moj prvi blog...
Prve riječi na mom prvom blogu...
Imam tremu...
Očekuje se da budu posebno dobre, posebno lijepe, posebno duhovite, posebno zanimljive, posebno mudre... posebno nešto... a ja se danas ne osjećam nimalo posebno...
Osjećam se kao da sam još jučer dala sve posebno od sebe...

...jučer sam pogledala Rekvijem za snove...

I odjednom su se preda mnom našli moji uništeni snovi...

Posljednji sam put taj film pogledala osjećajući se savršeno zaštićeno u njegovom zagrljaju, i razmišljajući kako su svi moji snovi već ostvareni; kako živim najdivniji san koji se ikada rodio u mojoj glavi...
I bila sam sigurna da će trajati zauvijek...

I onda se jednog dana dogodio taj trenutak. Trenutak koji moj život dijeli na život prije i život poslije.
Neko sam vrijeme vjerovala da mi taj 'život prije' nedostaje zbog njega, jer u ovom 'životu poslije' njega više nema uz mene.
I onda sam jednog dana shvatila da mi zapravo nedostaju moji snovi. Da mi nedostaje taj san kojeg sam živjela u svakoj minuti.
Da više ne znam sanjati...

...

Jučer nije bilo njega da me zagrli, da se osjetim sigurnom, da otjera moje strahove... niti je tu bio itko drugi...
Pa sam to učinila sama...
Zagrlila sam svoje uspomene, zagrlila sam sjećanja na svoje stare snove...
Zagrlila sam taj nemir u sebi, i bol, i tugu...
...zagrlila sam sebe...

I napokon mogu reći da se ostvario jedan san u mom 'životu poslije'... san o tome da mogu zagrliti samu sebe, i da mi za to više ne treba on...

...san o tome da će vrijeme učiniti svoje, da 'vrijeme liječi' (koliko god ponekad prezirem te fraze koje je lako izreći, ali teško vjerovati u njih... u tuzi je ponekad nada jedini izlaz...)

Some things in life may change
And some things they... stay the same

Like time
There's always time
On my mind

So pass me by
I'll be fine
Just give me time

Hvala Vremenu...
...što mi je napokon omogućilo da osjetim zagrljaj...
...što napokon mogu sanjati... ponovo...

A sada uz osmijeh idem u novi dan!