04 Beskonačni drugi dan : Pravila prijateljstva
Ovaj post je za nju, a ona zna zašto. ;)
Neobično je to. Proveo sam u izolaciji tek nepunih dvadeset četiri sata, ali izlazak na svježi zrak mi je upalio sve alarme. Bio sam spreman za preživljavanje, koliko to može biti kržljavi gradski dječak koji je prirodu vidio na slikama i iskusio u kultiviranim parkovima.
Edha je imala pravo, ali Edha je uvijek u pravu. Mračni oblaci nejasnijh granica su skrili sunce kojim sam samo dan ranije bio okupan. Vrijeme je odlučilo biti suputnik mojoj glavi. Kiša će početi. Bilo je to pitanje minuta. Moj um je zaista London. Promijenjiv i kišovit.
Sjeo sam poslušno u automobil. Nije Edha izdala nikakvu naredbu, ali njen pogled, nakon toliko godina poznavanja mi je govorio toliko da sam razumio čitave monologe što su se u njima znali ponekad skrivati.
„Zaveži se.“ rekla je nakon što je upalila automobil i kratko me pljusnula po ruci kada sam pokušao upaliti radio. To je bila njena najdraža radnja, a u prostor njenih navika i rutina se ne ulazi nepozvan. Prekršio sam prvo pravilo našeg prijateljstva.
1. Ne zadiri u moje rituale. (naučeno: dva tjedna nakon što smo se upoznali)
Zvuk slapova je ispunio automobil. Ironično, s obzirom na očigledan, nadolazeći pljusak.
2. Ne kritiziraj ono što slušam. Nisam pobornik glazbe. (naučeno: nakon 2 prve minute razgovora i moje glupe kritike na zvukove prirode)
Vozili smo se nepoznatim krajevima. Divljim krajevima za koje nisam mogao vjerovati da su sakrili neko naselje ili život množine ljudskih bića. Cesta je bila neodržavana i moj želudac je to osjećao, a moje misli proklinjale.
„Trebam kupiti i papir. Ima li knjižare u tom gradu?“
„Imaš papira.“
„Rozog.“
„Pristaje tvojom osjetljivom karakteru.“ Javno manifestirana osjetljivost je za nju bilo obilježje žena. Na sebi svojstven način je kritizirala nedostatak moje karakterne čvrstoće u tom trenutku.
3. Budi muškarac. Dosta je žena u mom okruženju. (naučeno: prvi dan otmice, potvrđeno: sada)
„Moj očaj je plodno tlo za tvoju kritiku?“
„Očaj? Sada si mi prvi put rekao da si očajan.“ rekla je ozbiljno, ali sa snažnom notom zabrinutosti koju nisam mogao ignorirati. Ovo i jest bio njen plan. Službeno sam prošao fazu njekanja. Priznao sam njoj da sam očajan, a ona je ujedno najbolja i najgora osoba za takvo priznanje.
Šutke sam dočekao zaustavljanje automobila u centru jednog od onih gradova sagrađenih uz cestu. Nisam krivio te ljude i ja bih se doselio uz cestu u ovakvoj divljini, a ne čekao cestu da dođe k meni. Vjerovao sam da postoji neki naziv za upravo ovakva naselja, ali nisam ga se mogao sjetiti. Srednjoškolsko znanje je zavila tmina vrlo brzo nakon što sam maturirao i još uvijek nije nestala.
(Ljudi su neobična bića, imaju naziv za sve. Dali su i 'očaju' riječ. Bilo bi ljepše da nikada nisu imali tu potrebu.)
Edha je otvorila kišobran izašavši iz auta. Mene je pustila da kisnem.
„Čekat ću te u 'Hrastu'. Telefon je u pošti.“
„A knjižara?“
„Pitaj u pošti.“ rekla je i okrenula se. Dugim, brzim korakom je prešla cestu i izgubila se iza vrata kavane 'Hrast'. Nikada nisam mogao pratiti njezin ritam hodanja. Bio je odlučan i snažan. Nedostajale su mi obje karakteristike.
4. Kada sam zabrinuta potrebno mi 30 minuta samoće da formuliram misli. (naučeno: u drugom razredu srednje škole kada je Phillip imao prometnu nesreću, potvrđeno: sada dok sam promatrao njezina leđa)
Ušavši u poštu sam shvatio da je to ujedno i knjižara. Dvije police knjiga koje nisu mogle pružiti mi izbor na kakav sam navikao i čitava jedna prostorija posvećena papiru. Tek sam kasnije naučio da je taj grad živio od tvornice papira. I njega bi kao i mene Priroda osvetnički progutala zbog izdaje svakim potrošenim papirom.
Trebalo mi je nekoliko sekundi da se sjetim bratovog broja, a potom ni je trebalo nekoliko monotonih tonova u slušalici da se sjetim razloga zbog kojeg ga zovem. Dok sam se nervozno prebacivao s noge na nogu, periferno sam vidio sijedu osobu iza pulta kako me sa zanimanjem promatra. Pretpostavljao sam da je ovo mjesto u kojem svi znaju sva imena i pripadajuća im lica.
„Halo?“
„Dylan?“
„London?“
„Oponašaš me.“
„Mhm. „ namrštio sam se zbog tog izravnog priznanja.
„Imaš 28 godina. Uozbilji se.“ Bilo je to uopće glupo reći osobi koja još uvijek svako jutro jede čokolino i gleda crtiće, uz izliku da zadržati takvu rituale iz djetinjstva znači i zadržati dječju vedrinu. Svi smo znali da mu je jutro najdraži dio dana zbog toga. Nikada ga nismo pokušali promijeniti.
„Reci.“
„Da upoznaš djevojku koja miriše na rotkvicu, bi li se svojim prijateljima hvalio da imaš djevojku koja miriše na povrće umjesto na cvijeće?“
„Ne bi mi vjerovali.“
„Da postoji djevojka koja miriše na rotkvicu?“
„Ne, nego da sam upoznao djevojku.“ nasmijao se u slušalicu glasnije nego što su to moje uši mogle podnijeti. Dylan nikada nije bio naročito duhovit.
„Nebitno. Trebao mi je odgovor da ga kažem Edhi. Nego... dođi po mene, jer me Edha drži u zatočeništvu.“
„Ne mogu.“ rekao je kratko i prebrzo. Iako sam znao odgovor svejedno sam pitao.
„Zašto?“
„Edha me nazvala prije nekoliko minuta i rekla da ne smijem doći po tebe.“ Prokletstvo! Edha je vrhunski igrač šaha života. Uvijek je barem jedan potez ispred sviju oko nje.
„I poslušat ćeš je?“
„Naravno. Bojim je se koliko i ti. Mislim da nam je to u genskom kodu.“ nasmijao se kratko i pozdravio me. Nisam uzvratio pozdrav. Bio sam iznerviran i fasciniran u isto vrijeme.
Kupio sam zeleni papir i sretno to prekrižio s liste na komadiću zgužvanog rozog papira. Uputio sam se prema 'Hrastu' s odlučnošću i hrabrošću rimskog legionara da ću se suočiti s Edhom i autoritativnim glasom izraziti svoje neslaganje s njenim uplitanjem u moj život. Koraci kojima sam prelazio cestu su umanjivali moju hrabrost, a ni kiša nije pomogla. Umjesto kao blještavi ratnik, u 'Hrast' sam ušao kao pokisli miš. Preplašen i mokar.
Pogled koji mi je uputila jasno mi je dao do znanja da likuje. Vidjela je po mom držanju sve što nisam htio priznati i sve protiv čega sam se htio boriti. Umjesto strogosti, u glasu mi se čuo poraz.
„Nazvala si Dylana.“
„Jesam.“
„Nisi mi rekla.“
„Nisam.“
5. Ja ne lažem. Ne govorim sve, ali govorim uvijek istinu. (nikada je nisam uhvatio u laži.)
„Što je odgovorio na pitanje o rotkivici?“ Znala je da znam da zna zbog čega sam htio nazvati brata, ali svejedno je nastavila očekivanu rutinu nekog neupućenog.
„Rekao je da mu nitko ne bi vjerovao.“
„Da djevojka može mirisati na rotkvicu?“
„Ne, nego da je upoznao djevojku.“
„Dylan nikada nije bio duhovit.“ nasmijao sam se u sebi. Hladan, nemoćan izraz lica sam morao zadržati kako bih joj odaslao poruku svog nezadovoljstva. Edha je uvijek znala jako dobro čitati lica. Ugasila je cigaretu i za cigaretom je nestala aureola dima koja ju je obavijala. „Htjela sam te upoznati s nekim.“
Gestom ruke mi je preusmjerila pozornost sa svog prodornog pogleda, koji razgolićuje i ljude u maskama, na mršavu djevojku lijepog lica i kratke, modro-plave kose.
„Ovo je Midnight, a ovo je London.“
