lončarstvo.hr
14.10.2007., nedjelja
|
Stigli smo i do samih proizvoda. Naša lončarska povijest obiluje predmetima specifičnih formi i ukrasa. Pogledajte... 4. LONČARSKI PROIZVODI POSUĐE I PRIMJENA Lončarsko posuđe prvenstveno je zadovoljavalo uporabne kriterije budući da je bilo nužno potrebno u svakodnevnom životu stanovništva a tek nakon toga imalo je i estetsku funkciju. Svaki je predmet na najbolji mogući način bio oblikovan za svoju namjenu. Konkretno, za kuhanje jela radilo se posuđe prema vrsti ognjišta pa se za pripremu jela u krušnim pećima izrađivalo posuđe trbušasta oblika sa uskim dnom i široka otvora sa izbočenim obodom. Zbog uskog dna u odnosu na gornji dio posude takvo se posuđe u krušne peći stavljalo pomoću posebno napravljenih vila. S pojavom štednjaka u domaćinstvu počelo se izrađivati posuđe sa širokim dnom i jednom ili dvije ručke a neke su od njih imale i poklopce. Za otvoreno ognjište izrađivalo se plitko posuđe sa tri noge i dugom drškom u kojima se uglavnom peklo krumpir, meso ili jaja. Do pedesetih godina 20. stoljeća a u pojedinim slučajevima i kasnije taj se tip posuda upotrebljavao i za pripremanje jela na poljima kada se za većih radova nije hrana donosila od kuće. Posuđe se dijelilo na ocakljeno i neocakljeno. Neocakljeno se uglavnom izrađivalo od crvenkaste gline često slabije kvalitete a moglo je biti bez uresa ili sa uglavnom geometrijskim ornamentima. Veće posude iz ove skupine korištene su za čuvanje sjemenja dok su manje uglavnom služile za pripremu hrane na otvorenoj vatri. Bonja – oveća trbušasta posuda ovalnog oblika s relativno malim dnom i kratkim uskim grlom. Ima ručku na sastavu grla i trbušnog dijela koja ne služi za nošenje ili podizanje pune posude. Izrađuje se od crvenkaste, rjeđe od bjelkaste gline. Ima desetak litara zapremnine a na grlu se u pravilu nalazi konični poklopac. Služi za spremanje sjemenja i zrnja te za sipku hranu. Radi se, uz srabljivec, o najinteresantnijoj posudi zagorskog lončarstva koja po obliku izvedbe i po funkciji odgovara analognoj posudi iz kasnog Letena značajnoj za keltske nalaze u zadnja dva stoljeća prije nove ere na prostoru današnje Švicarske preko Češke duž zapadnog ruba Panonske nizine. Nefunkcionalne ručke vjerojatno su kasniji, više estetski, dodatak. Lonec – veliki trbušasti lonac široka otvora i uska dna sa dvije kratke vertikalne ručke pričvršćene ispod trbuha. Najčešće pojačan sa nekoliko reljefnih obruča sa utiscima prstiju. Izrađuje se od svjetlije crvene gline. Visine oko 58, promjera trbuha oko 52 cm. Služi za spremanje zrnja. Kuhač ili črni lonec – trbušasti lonac široka otvora sa ili bez dvije ručke. Izrađuje se od žilave i masnije gline. Najčešće ga se oplete žicom. Služi za kuhanje na otvorenoj vatri a od uporabe na otvorenom ognjištu takvi lonci pocrne po čemu su i dobili naziv. Srabljivec – valjkasta vrč sa širokim dnom i malim obodom i izljevom. Ima jednu vertikalnu ručku. Površina mu je izrazito hrapava. Koristi se kao vrč za vino. Uz bonju najinteresantniji proizvod zagorskog lončarstva čija se tehnologija izrade i hrapava površina može usporediti sa hrapavom površinom iz Latena dok mu oblik odgovara srednjovjekovnom inventaru. U lončarstvu Hrvatskog zagorja srabljivec je jedina posuda gdje se glini dodaje neki dodatak, konkretno fini riječni pijesak najčešće iz rijeke Bednje. Ime srabljivca dolazi od njegove hrapave površine. Svinjščak – lonac uska dna sa trbušastim trupom u gornjem dijelu. Otvor širok sa izljevom i izvrnutim uskim obodom. Izrađuje se od crvenkasta glina. Visine oko 23, promjera trbuha oko 32 cm. Koristi se kao lonac za kuhanje hrane svinjama i najčešće je opleten žicom. Vrč – trbušasti visoki vrčevi ljevkasta grla i uleknuta izljeva na obodu. Ima okomitu ručku. Izrađuje se od svijetle gline sa najčešćim ukrasima u obliku ravnih ili valovitih linija iznad trbuha. Ima zapremnino od oko 10 litara. Visine oko 43, promjer trbuha oko 30 cm. Ovi se vrčevi koriste za donošenje većih količina tekućine sa izvora ili slično. Ocakljeno posuđe daleko je brojnije a imalo je vrlo različitu primjenu primjenu. Prema lončarevoj zamisli posuđe je moglo biti i djelomično ocakljeno. Najčešće se iznutra ocakljivalo a izvana je ostajalo neocakljeno iako su se pojedini uglavnom viši predmeti ocakljivali samo izvana. Baja za mast – bačvasta posuda lagano trbušasta oblika sa širokim otvorom i dnom. Dvije vertikalne ručke u gornjem dijelu. Obavezno s poklopcem a najčešće i opletena žicom. Obično nešto veća: visine oko 38, promjera trbuha oko 30 cm. Ova posuda služi za čuvanje masti. Bidra ili bidrica – mala zdjela kaneliranih bokova. Izrađuje se od crvenkaste gline. Najčešće iznutra bezbojno ocakljena sa ili bez ornamenata po dnu. Ukoliko se engobira, ukrasi najčešće u obliku biljnih motiva.. Vanjska se strana najčešće ne ocakljuje. Visine oko 7, promjera oboda oko 17 cm. Služi za pečenje kolača, posebno povodom Božića ili Uskrsa. Cedilka – posuda zdjelasta oblika sa dva horizontalna prihvata. Dno i bokovi imaju rupice. Najčešće se izrađuje od crvenkaste gline iako može biti i finija svjetla glina. Uglavnom bezbojno ili zeleno ocakljeno i bez ukrasa. Visine oko 10, promjera dna oko 17, promjera oboda oko 32 cm. Služi kao cjedilo za ispiranje kuhanog tijesta i sličnog. Cej za repu – posuda trbušasta oblika i široka otvora s dvije vertikalne ručke u gornjem dijelu trbuha. Ocakljen najčešće tamno zeleno i bez ukrasa. Visine oko 37, promjera trbuha oko 30 cm. Služi kao posuda za kiseljenje repe. Cimplet ili cimpret – okrugla posuda niskih stranica. Izrađuje se najčešće od svijetle gline. Ocakljen bezbojno i ukrašen cvjetnim motivima ili rozetama po dnu. Visine oko 7, promjera oko 42 cm. Služi za pečenje kolača, mesa i druge hrane. Lonček – slabo trbušast lonac široka dna i otvora s oblučnom ručkom. Izrađuje se od crvenkaste gline. Ocakljen uglavnom smeđe ili zeleno; ukoliko je engobiran po trbuhu ima biljne motive kao ukrase. Može imati končasti poklopac. Ovakvi lončeki služe za nošenje hrane težacima u polje. Lonec za kuhanje – slabo trbušast lonac široka dna i kratka vrata sa širokim otvorom. Ima vertikalnu ručku. Uglavnom se izrađuje od bijele gline; ukoliko se izradi od gline druge kvalitete obleva se bajsom. Iznutra ocakljen bezbojno ili žuto a izvana može biti opleten žicom. Visine oko 22, promjera oboda oko 23 cm. Služi za kuhanje svih vrsta namirnica, a budući da je izrađen od bijele zemlje smatra se boljim (finijim) loncem za kuhanje. Kraljeki ili dvojke – dvije trbušaste posude široka dna i otvora spojene ručkom. Izrađuju se od crvenkaste gline. Ocakljuju se u svim varijantama. Ukoliko su engobirani ukrašavaju se biljnim motivima. Služe za nošenje dvije vrste jela težacima u polje. Kuglof ili kuglovnjak ili kuglovnjača – duboka zdjela kaneliranih bokova sa stožastom izbočinom u sredini. Izrađuje se najčešće od svijetle gline. Najčešće iznutra bezbojno ili žuto ocakljeno. Izvana najčešće neocakljeni. Rijetko kada ima kakav ukras. Visine oko 12, promjera oboda oko 43 cm. Služi za pečenje kolača, posebno za Božić i Uskrs. Lonac za vrhnje – trbušast lonac kratka vrata i široka otvora sa izljevom na obodu. Ima vertikalnu ručku. Najčešće izvana engobiran i sa biljnim ukrasima ili samo žuto ocakljen. Ponekad između vrata i trbuha linije kao ukrasi i bezbojno ocakljen. Visine oko 16, promjera trbuha oko 15 cm. Maslenka ili tunjka ili tujica ili tunjica ili stepka – s obje strane relativno trbušasta, lagano sužena vrata i dosta široka grla koje završava s rubom prema van. Ručke su sa svake strane i okomito postavljene na sam rub. Poklopac je u obliku male zdjelice na čijem je dnu probušena rupa kroz koju ide štap i drvena pločica sa rupicama. Gotovo uvijek je ocakljena iznutra najčešće bezbojno ili u svjetlijoj boji a izvana tamno zeleno. Visine oko 28, promjera trbuha oko 16 cm. Služi kao posuda za izradu maslaca. Medenica – široka zdjela kaneliranih stranica a ponekad i kaneliranog dna. Izrađuje se od crvenkaste gline. Iznutra je engobirana uz biljne ali i druge motive. Ponekad ocakljena žuto ili žučkasto smeđe bez ukrasa. Izvana ponekad neocakljena. Visine oko 12, promjera oboda oko 43 cm. Služi za pečenje kolača najčešće od dizana tijesta. Mudrijaš ili varalec – svojevrstan vrč koji na grlu ima rupe a obod je zadebljan sa kanalom iznutra i povezan s ručkom. Na obodu su i tri siska. Izrađuje se od crvenkaste gline iako u finijoj varijanti može i glina bolje kvalitete. Ocakljen uglavnom žutozeleno ili u drugim varijantama. Ponekad po tijelu ima natpise prema željama naručitelja ili prema nahođenju majstora. Visine oko 13, promjera trbuha oko 11 cm. Služi za klađenje i zbijanje šala jer onaj koji iz njega pije mora znati koji je od više otvora pravi inače se polije. Peharec ili pehar – trbušasti vrč široka grla sa uleknutim izljevom na obodu. Ima vertikalnu ručku. Izrađuje se d crvene gline. Engobiran, ukrašavan i ocakljivan na najrazličitije načine. Ponekad u raznim varijantama natpisi ili netipični ukrasi što su želje naručioca ili nahođenje majstora. Visine oko 19, promjera trbuha oko 14 cm. To je vrč za vino. Piskr ili piskrček – lonac trbušasta oblika s velikim otvorom i naglašenim vanjskim rubom. Unutrašnjost je najčešće ocakljena žuto smeđe a izvana je opleten žicom. Visine oko 14, promjera oboda oko 12 cm. Služio za pripremanje različitih jela. Protfan ili protvan – oveća posuda ovalna ili koliko toliko pravokutna oblika. Ima ravno dno i relativno ravne kutove te niske stranice. Ponekad ima mali prihvat na jednoj strani. Dužine oko 35, širine oko 20, visine stranica oko 7 cm. Služi za pečenje svakovrsne hrane u pećnici. Puranščica ili škrljak ili riglja ili purenarka ili puranjka –posuda duguljasta oblika sa uzdignutim uzdužnim stranicama. Ima žlijeb i izljev s jedne (šire) strane i okomitu ručku s druge (uže) strane. Ocakljena najčešće tamno zeleno iznutra dok je izvana najčešće neocakljeno i opletena žicom. Visine oko 45, dužina oko 41 cm. Služi za pečenje purana po čemu je i dobila ime iako se u njoj može peči i drugu živad. Rajica – lonac trbušasta oblika i široka otvora sa naglašenim obodom. Iz oboda je izvedena široka ručka okomito pričvršćena s vanjske strane trbuha. Ocakljen najčešće svijetlo žuto ili zeleno. Visine oko 20, promjera trbuha oko 18 cm. Lonac za mlijeko. Rajnglica – Ronek – relativno plitka posuda sa tri nožice i dugačkom drškom. Iznutra najčešće zeleno ocakljen a izvana neocakljen i opleten žicom. Visine oko 13, promjera oko 20 cm. Služi kao posuda za kuhanje na otvorenoj vatri. Ročka ili muzana ili muzanjka ili muzajnka – trbušast vrč kratka vrata i široka na van izvinuta oboda sa duboko uleknutim izljevom. Ponekad je izljev bio posebno napravljen na trbuhu. Otvor je napola zatvoren ravnom pločom. Ima vertikalnu ručku i opleten je žicom. Izrađuje se od crvenkaste gline. Najčešće smeđe ocakljen iako može biti i zeleno ili žutosmeđe. Visine oko 26, promjera trbuha oko 20 cm. Služi za nošenje vode u polje. Polu zatvoren otvor sprečava da se voda pri nošenju izlijeva. Sirnica – okrugla zdjela s dvije vertikalne ručke i rupicama koje najčešće sežu do polovice posude iako mogu biti napravljene skroz do gornjeg ruba.. najčešće zeleno ocakljena. Visine oko 10, promjera oboda oko 31 cm. Služi za cijeđenje sira. Šalica – niska i široka sa okomitom ručkom. Izrađuje se najčešće od crvenkaste gline iako može biti i od gline bolje kvalitete. Iznutra i djelomično izvana najčešće bezbojno ocakljena. Ponekad engobirana i ukrašena različitim ukrasima. Visine oko 7, promjera oko 12 cm. Služi za ispijanje mlijeka, čaja i sličnog. U samom početku izrađivane su od obične gline i bezbojno ocaklivane da bi se s vremenom počelo sa njihovim ukrađavanjem u najrazličitijim varijantama. Poneki su lončari na njih ispisivali uobičajena imena kako bi ih se odabralo prema imenu nekog od članova obitelji. Štublek ili štubljak – vrč relativno uska dna, lagano trbušast sa širokim grlom. Ima jednu vertikalnu ručku koja seže od ruba oboda do polovice trbuha. Izrađuje se od crvenkaste gline. Najčešće iznutra bezbojno ocakljen a izvana žuto ili zeleno. Također je često iznutra i izvana bezbojno ocakljen s koncentričnim krugovima između grla i trbuha. Visine oko 24, promjer trbuha 16 cm. Služi kao posuda za kiseljenje mlijeka. Prema tvrdnjama jedna od najboljih posuda korištena u tu svrhu uopće. Štuca – vrlo trbušasta posuda relativno uska dna i vrlo uska grla s jednom ručkom koja seže od vrha grla do pola trbuha. Najčešće je ručka iznutra šuplja a na samom je vrhu, na mjestu gdje okomiti dio prelazi u vertikalni, izveden pipac na koji se pilo dok grlo služi samo za ulijevanje. Najčešće ukrašena geometrijskim ornamentima u vidu valovitih linija, koncentričnih krugova i točaka izvedenih u gornjem dijelu trbuha. Najčešće zeleno ocakljena. Visine oko 28, promjera trbuha oko 22 cm. Služi za čuvanje i prijenos tekućina; najčešće vina ili vode. Prilikom radova na polju u štucama se nosilo piće jer zadržava temperaturu a po potrebi su je zakapali u zemlju da bi još bolje držala temperaturu. Štuce su služile i za pravljenje ulja i masti od lanenog sjemenja. Nema pouzdanih podataka da se to radilo u Zagorju ali ima da se radilo u Sunji. U štucu se stavilo sjemenje lana, iskopa se rupa u zemlji u koju se stavi prikladna posuda a štuca se začepi kudjeljom i okrene grlom nadolje u postavljenu posudu te se sve zajedno zagrne zemljom. Na površini zemlje loži se vatra cijeli dan sve dok se sjemenje ne pretvori u ulje ili mast koja može izlaziti kroz kudjelju i kapati u pripremljenu posudu. Dobiveno se ulje upotrebljava kao zaštita za konje i krave koji se s par poteza kistom premažu po cijelome tijelu da ih ne napadaju muhe jer ih odbija intenzivan miris ulja. Štuca octenka ili octenjka – izvedbom gotovo jednaka kao i klasična štuca osim što ima izljev sa strane nazivan cecka ili cec nasuprot vertikalnoj ručki koja je u ovom slučaju uvijek klasična ručka bez šupljine. Ponekad joj je otvor nešto širi sa poklopcem od pluta. Izrađuje se od kvalitetnije bijele gline. Iznutra bezbojno ocakljena a izvana zeleno sa geometrijskim ornamentima u obliku linija kao ukrasima. Visine oko 30, promjera trbuha oko 23 cm. Služi za čuvanje octa. Ponekad se izrađuju različite veličine za različite količine i potrebe; od vrlo velikih za skladištenje većih količina octa do manjih u kojima se držalo ocat za potrebe u kuhinji. Tanjur – plitke ili duboke forme. Izrađuje se od crvenkaste gline. Najčešće ukrašen gusto nanizanim vijugavim linijama napravljenim izvlačenjem bajsa nazupčanom kožicom. Bezbojno ocakljen. Promjera oko 20 cm. Služi za konzumiranje gotovo svih vrsta jela iako su se određena jela kao primjerice žganci s mlijekom ili sir i vrhnje jeli uglavnom iz manjih zdjelica a ne iz dubokih tanjura. Tanjure za svakodnevnu upotrebu izrađivali su domaći lončari dok se s vremenom u domaćinstvima znalo naći i posuđa tvorničke izrade koje je stajalo na policama ili u staklenim vitrinama ili gredencima a upotrebljavalo se samo za goste ili na blagdane. Siromašniji su to posuđe dobivali ili jeftinije kupovali u tvornicama kao robu s greškom dok su je imućniji kupovali u dućanima. Trinoga ili trenog ili dreifus – plića zdjela na tri noge s vertikalnom ručkom i izljevom na jednoj strani. Ima naglašen vanjski rub. Najčešće žuto ili zeleno ocakljen iako može biti i bezbojno. Izvana gotovo uvijek opleten žicom. Visine, s nogama, oko 13, promjera oboda oko 32 cm. Služi za kuhanje na otvorenoj vatri; najčešće za zapršku. Vandlin ili vanglek ili vajdlin– zdjelasta posuda sa jednom ili dvije vertikalne ručke u gornjem dijelu posude a ispod oboda i sa širokim izljevom. Iznutra najčešće engobiran bijelo i sa biljnim ukrasima. Ocakljen iznutra bezbojno a izvana neocakljen. Visine oko 20, promjera oboda oko 40 cm. Može biti manji kao i veći ovisno o potrebama. Služi za ispiranje salate i drugog povrća. Nekada je korišten i za pranje suđa. Veklin – uska duguljasta posuda kaneliranih bokova. Izrađuje se od crvene gline. Najčešće bez ukrasa i bezbojno ocakljen. Ponekad engobiran i sa biljnim ukrasima. Visine oko 7, širine oko 15, dužine oko 40 cm. Služi za pečenje dizanog tijesta u obliku štruca. Vrč za vodu – trbušasti sa ljevkasto proširenim otvorom i izljevom te jednom vertikalnom ručkom. Izrađuju se od crvenkaste gline. Ponekad ukrašen sa geometrijskim motivima ili sa cvjetnim grančicama. Najčešće ocakljen smeđe ili zeleno i bez ukrasa. Visine oko 30, promjera trbuha oko 24 cm. Služi za držanje vode u kuhinji ili za donošenje vode sa bunara ili izvora. Vrnjak – posuda uska dna, vrlo trbušasti u gornjem dijelu i sa širokim otvorom sa dvije ručke. Često ima konični poklopac. Izrađuje se od crvenkaste gline. Najčešće ocakljen tamno zeleno i bez ukrasa. Ponekad unutrašnjost može biti žutosmeđa. Visine oko 24, promjera trbuha oko 28 cm. Služi kao posuda za spremanje masti i druge hrane. Slični vrnjaku je i lonac za spremanje masla samo što je on najčešće više ukrašen sa linijama ispod oboda ili sa biljnim motivima. Zdjela – plitka ili dublja okrugla ili ovalna posuda. Izrađuje se od crvenkaste gline iako se ponekad koristi i glina bolje kvalitete, najčešće bijela. Vrlo je različito ukrašena: oko bokova valovita linija, na dnu rozeta izvedena bajsom, biljni motivi... Najčešće bezbojno ocakljena iako i ocaklina može biti u različitim bojama. Visina i promjer razlikuju se od zdjele do zdjele. Služi za serviranje salate ili drugih jela ili kao ukras. Bogatstvo formi i ukrasa najveće je upravo kod zdjela i stvar su nahođenja majstora ili želja kupaca. S vremenom se zdjele, kao i tanjure, u nekim domaćinstvima znalo naći i kao posuđe tvorničke izrade koje je na policama ili u staklenim vitrinama ili gredencima čuvano za goste ili za upotrebu na blagdane. Siromašniji su to posuđe dobivali ili jeftinije kupovali u tvornicama kao robu sa greškom a imućniji su kupovali u dućanima. Za svakodnevnu upotrebu korištene su zdjele koje su izradili lončari. S vremenom se među proizvodima moglo naći i stranih utjecaja, najčešće slovenskog i njemačkog (austrijskog) jer su lončari sve više radili po stranim predlošcima i za strane naručitelje. Forme su najčešće ostajale iste uz eventualne manje izmjene dok se promjena odražavala na ukrasima i bojama koji su prilagođeni stranim kupcima. OSTALI LONČARSKI PROIZVODI Lakovnica – veliki lijevci za pretakanje vina. Kahle – predmeti četvrtasta oblika. Nekada su izrađivane uglavnom od crvenkaste gline koja se iznutra najčešće bijelo engobirala, a izvana zeleno ili bijelo ocakljivala. Veličine 16 x 16 cm. To su keramičke odnosno kaljeve ploče za sobne peći. U 19. stoljeću javljaju se obrtnici specijalizirani za ovaj posao koji su kahle izrađivali i od drugih vrsta gline. Posebno efektne su izrađene od bijele gline i bezbojno ocakljene. Kokot – radi se o ukrasnim pijetlovima od crvene pečene gline koje su ljudi po selima stavljali na vrh svojih kuća. Kotel i klobuk – kotao je velik s uskim dnom, u gornjem dijelu trbušast i s plosnatim ramenima. U široki otvor na vrhu stavlja se poklopac ili klobuk u obliku spljoštene kugle sa širokom valjkastom cijevi koja se malo ukoso spušta prema dolje. Najčešće iznutra žuto ocakljeni. Izvana ostaju neocakljeni i opleteni žicom. Kotao: visine oko 45, promjera trbuha oko 51 cm. Klobuk: visine 23, širine 28, dužine cijevi 32 cm. Kotao i poklopac kotla služe za pečenje rakije. Okarina – sviralo duguljasta oblika sa probušenim rupama po stjenkama. Ukupne dužine oko 14 cm. Radi se o vrsti dječje svirale, odnosno o svojevrsnom instrumentu. Špricalka - trbušasta posuda kratka i tek neznatno naglašena vratnog dijela sa širokom ručkom i rupičastim izljevom na trbušnom dijelu posude. Izrađuje se od crvene gline. Koristi se kao kante za zalijevanje cvijeća i za polijevanje lanenog i konopljanog platna pri bijeljenju na suncu. Teglin s tacljom – umjereno trbušasta posuda valovita oboda. Izrađuje se u jednom komadu sa tanjurićem ili je tanjurić odvojen od tegle. Za izradu se koristi crvena glina. Najčešće izvana zeleno ili bezbojno ocakljen. Visine oko 17, promjera tanjurića oko 14 cm. Ukoliko je u jednom komadu sa tanjurićem služi kao ukrasni lonac za cvijeće. Ukoliko su tanjurić i tegla odvojeni, tegla najčešće ima na dnu rupu i služi za sadnju cvijeća. Vrenjača – služila je za pomaganje pri vrenju vina. Žlabrača ili žlaburača ili žveglica ili kokotiček – igračka najčešće u obliku ptica ili pijetlova iako su se izrađivale i u obliku drugih životinja (zečeva, svinja, krava…). Stavljanjem vode i puhanjem proizvode zvuk nalik žuborenju vode po čemu su i dobile ime. Lončari su izrađivali i druge igračke tipa «zajca kao mužakanta» te golubinjake i ftičeke po čemu se isticao Joža Rudnički koji ih je ukrašavao drvenom daščicom ili nazubljenim kotačem od ure a postali su toliko popularni da ih je imala gotovo svaka kuća. |
08.10.2007., ponedjeljak
|
Evo nas i kod pečenja lončarskih proizvoda... 3. PEČENJE LONČARSKA PEĆ Peć ili pečnica najčešće je bila smještena u dvorištu, vrtu ili u voćnjaku a više je lončara rabilo jednu peć. Prvotno je postojao oblik koji je imao svod od lonaca građen u obliku luka da bi se kasnije prešlo na četvrtasti oblik koji je praktičniji jer je peć oblika pravokutnika lakše napuniti a i svod je kod ove vrste peći lakše zazidati. Ne postoje strogo određene standardne mjere ali se ipak gradilo najčešće jednu veličinu sa vrlo malim odstupanjem prvenstveno zbog praktičnosti u planiranju troškova jer su se tako troškovi znali unaprijed na osnovu iskustva drugih lončara koji su rabili jednake takve peći. Vrlo je velika vjerojatnost da je taj «standard» i najveća moguća mjera kod koje je stupanj iskoristivosti topline najviši uz najveću količinu ispečenog posuđa iako ovo nije potvrđeno eventualnim mjerenjima ili sličnim. Pečnica se, teoretski, može izgraditi i u manjim dimenzijama kao i u većim no upitna je potrošnja drva jer manje dimenzije ne garantiraju i manju potrošnju a zbog prevelikih dimenzija postoji realna mogućnost da bi se gubilo previše topline što bi bitno smanjilo ekonomičnost a možda i učinkovitost. Kod tradicionalnih peći zbog konstrukcije i načina izgaranja veća je iskoristivosti topline jer plamen i vrući plinovi dolaze direktno do svakog predmeta. Sa pola hvata dobrog drva može se jednu punu peć ispeći i prvi i drugi put što znači da se s jednim hvatom drva može i do 1 200 komada posuđa ispeći i ocakliti. Pečnica se sastoji od dva bočna zida ili stene građenih od kamena ili cigle koji su međusobno oblijepljeni zemljom. Debeli su oko pola metra i nešto su širi u podnožju nego na vrhu. S vanjske su strane pojačani nasutom zemljom a razmak iznosi najčešće između 1.5 i 1.75 metara te se tako dobije širina peći. Stražnja strana ili začeljak iznosi oko 20 cm debljine i građena je od cigli ili od starih polupanih lonaca koji se nazivaju pečevina Svod pečnice izveden u prvotnom obliku luka građen je od starih lonaca koji se počnu slagati od začeljka prema prednjem zazidu te se jedan do drugog nižu redovi sastavljeni od 8 do 10 lonaca koji ulaze jedan u drugog u luku od jednog bočnog zida do drugog. Redova ima 10 do 12 što ovisi o veličini peći. Redovi su međusobno povezani i dobro zamazani zemljom pomiješanom sa pljevom a na jednak se način povezuju i sa bočnim stenama. Kod zamazivanja lonaca zemljom ostave se otvori koje između pojedinih redova čine ručke lonaca. Ovakvi otvori ili preduške ili preloščice služe za odvod dima. Bočne stene, začeljak i svod tri su čvrsta djela pečnice koja se ne ruše osim ako se koji dio ne ošteti prilikom paljenja ili rušenja prednjeg dijela. Prednja strana ili zazid zatvara se kada je roba naslagana u peć a građen je od starih napuklih lonaca ili črepnji te omazan glinom pomiješanom sa pljevom. Kada je roba pečena a pečnica ohlađena prednji se zazid ruši kako bi se roba mogla izvaditi. Na dnu začeljka su otvori za loženje ili prela koji su paralelno povezani sa istovjetnim otvorima na prednjoj strani ili zazidu. Građena su od cigli i tvore kanale kojih ima tri od kojih je srednje veće a ostala nešto manja. Služe za protok vrelog zraka i plinova jer se ispred njih i u njih stavljaju drva s kojima se loži. Na prela se u smislu kanala slaže i roba za što se koriste lonci koje treba ispeći pa se oni slože u obliku luka nad prelima a između tako nastalih redova se postave novi lonci tako da se izravna prostor između prela čime se dobije tzv. pod koji je u visini srednjeg prela budući da je ono najviše. Na taj se pod onda na rahlo slažu drugi predmeti sve do vrha. Treba paziti da se slože stvarno na rahlo da vrući plinovi nesmetano obilaze oko svih predmeta i da ih dobro ispeku a i da se ne skupljaju eventualno negdje pa da ne mogu van na preduške jer će se tada vatra ugasiti. U peć se slaže u prosjeku 400 do 600 lonaca što ovisi o veličini peći i posuda. Posuđe se slaže na rahlo u obliku svojevrsnih lukova koji se protežu od jednog bočnog zida do drugog te se prvo na dno slažu veći komadi na koje postepeno dolaze sve manji. Peć je puna kada se dođe do vrha bočnih zidova a slaganje posuda obavljalo se sjedeći ili klečeći. Kad peć nije u upotrebi stavlja se na nju slamnati krov kako bi se zaštitila od kiše i snijega. Građen je od dva pravokutna djela od kojih se svaki sastoji od drvenog okvira zapunjenog snopovima slame. Dijelovi se polažu na krov pećnice koji je za ovu priliku u sredini pojačan sa dva jaka drvena stupa ili sohe da drže svod u slučaju težine snijega i vlage. Ponekad su se dijelovi krova za vrijeme žganja postavljali pred pečnicu na otprilike 2 metra udaljenosti kako vjetar ne bi raznosio žar. PRVO PEČENJE Postupak paljenja zove se paljenje ili žganje pri čemu je cilj da plamen i vrući plinovi dopru do svakog predmeta kako bi se sva roba ravnomjerno ispekla. Prvo pečenje ili hajtanje traje 4 do 5 sati sa postignutom temperaturom od 500 do 800 stupnjeva. Tako ispečena roba naziva se ophajtana. Ponegdje se ovo paljenje naziva i biskvitno pečenje što je zapravo noviji naziv. Paljenje počinje postepenim loženjem malih komada drva izvan pečnice da se peć kao i roba u njoj postepeno zagrije ili zatopi čime se sprečava pucanje robe do čega bi došlo ukoliko bi se roba naglo zagrijala na visoku temperaturu. Malo pomalo dodaju se veliki komadi drva ili sukovi postavljeni na željezne prečke položene između dva kamena da drvo ima dovoljno zraka za izgaranje. Sukovi se stavljaju u prela sa prednje i stražnje strane tako da jedan kraj suka gori unutar prela a drugi kraj vani pri čemu propuh povlači plamen kroz prela u peć a zatim gore po robi nakon čega izlazi na preduške van. Loži se bukovim, grabovim ili borovim drvima jer su visokokalorična a lončari drva za loženje pečnica nazivaju šmrekovinom bez obzira o kojoj se od nabrojenih triju vrsta radi. Sukovi su cjepanice slične cjepanicama za peć ili kamin duge od 80 do 1 metar i ne predebele. Za prvo pečenje ili hajtanje potroši se oko 1 metar drva a sukovi se slože nekoliko dana prije loženja u neposrednu blizinu pečnice u unakrsne kupove da se suše. Kupove zovu vuzelnica jer su slični slično kao uskrsni krijes ili vuzelnica Pečenje traje dok «treba kuriti dok preduške prebele», odnosno dok kroz preduške ne prestane izlaziti dim a pri pogledu kroz preduške vide se lonci koji su užareni. Pečnica se palila najčešće predvečer kako bi se do jutra ohladila nakon čega su lončari rušili prednji zazid i imali dovoljno vremena cijeli dan da ophajtane lonce ocakle i pripreme za novo pečenje. Za lijepih ljetnih večeri kada se obično i vršilo paljenje oko pečnice bi se okupilo dosta žena, djece i muškaraca koji su na žaru pekli krumpire, kukuruz i jabuke te se razgovaralo o dogodovštinama sa odlaska na menu ili su se prepričavale novosti u selu i okolici. Redukcijsko pečenje ili paljenje u crno karakteristično je za istočni dio Panonske nizine. Radi se o paljenju na visokim temperaturama (1000 stupnjeva C) bez dotoka zraka što se postiže zatvaranjem otvora za zrak ili preduški pri čemu posuđe dobiva sjajno sivu ili crnu boju od dima koji nema kuda izaći van. Posuđe se ukrašavalo sitnim paralelnim ili širokim valovitim urezanim linijama ili se uopće nije ukrašavalo a koristilo se uglavnom za tekućinu. Kako se redukcijskim pečenjem postiže nepropusnost ovakvo se pečenje smatralo naprednim sve do pojave ocaklina. DRUGO PEČENJE Drugo pečenje naziva se i cinanje jer predmeti dobivaju ocaklinu koju ponegdje nazivaju cin. Sam postupak slaganja robe u pečnicu i paljenja u potpunosti je jednak kao i kod prvog pečenja ili hajtanja s tom razlikom što traje nešto duže a potrebno je postići višu temperaturu (oko 1 200 stupnjeva C) kako bi se ocaklina potpuno rastalila i postala prozirna a ornamenti ponovo vidljivi. Je li postupak paljenja završen raspoznaje se tako da se zapali busen slame i gurne u predušku pa ako su i najgornji predmeti sjajni od ocakline onda je pečenje gotovo. Za drugo pečenje ili cinanje treba više drva nego kod prvog pečenja. Inače, moguće je sa jednim pečenjem posuđe istovremeno i ophajtati i ocakliti. U tom se slučaju posušeno i engobirano posuđe koje nije prvi puta pečeno oblije ocaklinom te se peče sve zajedno. No ovo je uglavnom rijedak slučaj jer je u tom slučaju potrebno mnogo više glazure a posuđe je čvršće i sjajnije ukoliko se peče dva puta. Osim toga, ne reagiraju sve vrste gline kao ni ocakline jednako na ovaj postupak pa je prethodno potrebno nači pravu kombinaciju gline i ocakline za ovaj postupak. |
01.10.2007., ponedjeljak
|
Eto, Nakon što smo u prvom djelu ukratko prošli povijest lončarstva na redu su tehnike rada. Kao što ćete vidjeti, radi se o tehnikama rada do prvog pečenja proizvoda te o tehnikama rada nakon prvog pečenja. Samo pečenje obraditi ćemo kojom drugom prilikom… 2. TEHNIKE RADA KOPANJE GLINE Glina ili gnjila kopala se najčešće u poljima Dubrovca ili Bedekovčini na tzv. gliništima ili gnjilištima jer je na tim područjima bila najkvalitetnija. Zemlja kopana na drugim lokalitetima od kojih su neki bili u šumi a ne samo na poljima bila je slabije kvalitete te se kao takva upotrebljavala za posude za čuvanje sjemenja ili za kuhanje svinjama dok se čišća glina najčešće koristila za izradu posuđa za ljudsku upotrebu. Vlasnicima lokaliteta na kojima se kopalo isplaćivala se naknada u obliku odštete koja se određivala najčešće po jednom vozu koji je bio dovoljan za izradu oko 500 proizvoda. Lončari su glinu kopali sami ručno na dubini od 2 do 5 metara u sušnim razdobljima kada podzemne vode nisu navirale. Kopanje je trajalo nekoliko dana. U vertikalnom presjeku tlo je slojevito a presjeci koji se razlikuju kvalitetom vide se golim okom. Prvi je sloj mastan a zemlja izvađena iz njega pri obradi puca. Zatim slijedi žuti sloj nazivan grahornjača ili grahornjak i on je suh. Grahornjača na većim dubinama sadržava i sive dijelove nazivane ščidi iz kojih u kišnim razdobljima nailaze podzemne vode. Potom slijedi pješčani ili pjesnati dio koji je slabe elastičnosti. Najbolja je glina na nešto većim dubinama i ona je sive ili žućkaste boje a mješavina ovih dviju vrsta je i najkvalitetnija. Sastav gline na lokalitetima po Hrvatskom zagorju je takav da glini ne treba ništa dodavati. Zimi, kada je zemlja smrznuta i pokrivena snijegom te neposredno s proljeća kada su navirale podzemne vode, glinu se nije kopalo već bi se pred zimu dovozilo nekoliko vozova koji bi lončarima trajali dok gnjilišta ne bi opet bila pogodna za kopanje. Lončari koju su gnjilu kopali isključivo na gnjilištima oko Dubravca ili Bedekovčine u narodu su smatrani boljim ili boljšim lončarima od onih koji su gnjilu kopali na drugim lokalitetima no i ovi su za izradu kvalitetnijih proizvoda dopremali kvalitetniju gnjilu. Danas gnjilu vade pomoću mehanizacije čime je postupak daleko lakši i brži. ŠČINJENJE Iskopanu gnjilu vozilo se doma u posebno ograđeni prostor ili gniljnjak koji je u samom početku bio ograđen pletenim šibljem najčešće od lijeske a kasnije daskama. Na dno gnjilinjaka stavljala se plastična folija kako korov ne bi rastao kroz gnjilu i tako otežao daljnji postupak obrade. Ponekad se iznad gnjilinjaka stavljala nadstrešnica da sjemenje korova ne dođe i s te strane na glinu. Danas, ukoliko se glina drži u gnjilinjaku što je rijetkost, gnjilinjak je izrađen od betona. Kada su to okolnosti dozvoljavale gnjila se ostavljala preko zime u gnjilinjaku da se promrzne jer je nakon toga bila rahlija i lakše se kasnije oblikovala. Iz gnjile je postupkom ščinjenja trebalo odstraniti svu nečistoću kao što su kamenčići, nakupine pijeska, korijenje i druga nečistoća. Proces ščinjenja podrazumijevao je grubu obradu ili ščinjenje u grubo i finu obradu ili ščinjenje u fino. Ščinjenje u grubo radilo se već u gnjilnjakima tako da se gnjila polijevala vodom i prekapala s motikama da bi postala rahlija i da bi se iz nje odstranili svi veći komadi nečistoće. Kod ovog se ščinjenja gnjila gazila nogama i tukla drvenom palicom ili drevom dugim otprilike jedan metar a debela cca 15 mm kako bi se što više puta prekopala i nanovo spojila u kompaktnu masu. Ščinjenje na fino podrazumijevalo je unos otprilike tri vagana gnjile u radionu gdje se na podu dodatno prskala vodom i lupala s drevom oko jedan sat dok se nije formirao oblik stupa veličine jednog metra. Tako oblikovan stup postavljao se okomito te se kraj njega sjelo i s rezačem koji je bio prilagođeni stari srp kojem se dodala još jedna ručka rezalo stup na tanke šnite prilikom čega se nanovo odstranjivala eventualno prisutna nečistoća. Narezani listići slagani su na novu hrpu koja se ponovo tukla s drevom da bi se opet formirao stup jednak prethodnom. Kada se proces ponovio tri puta gnjila je bila i na fino ščinjena. Na fino ščinjena gnjila mijesiti se poput tijesta dok se nije dobila homogena i kompaktna smjesa koja se formirala u veće ili manje grude spremne za daljnju obradu. Ovakve su se grude obično pripremale za izradu posuđa za taj dan ili pak za cijeli tjedan unaprijed a prekrivane su vlažnim krpama ili najlonom da zadrže vlagu. Poneki su lončari gnjilu na fino ščinili samo tako da bi je unesenu u radionu prskali vodom i tukli s drevom pri čemu su odstranjivali nečistoću nakon čega su je rukama izmijesili u grude za daljnju obradu. Ovo je zapravo rijedak postupak jer je gnjila daleko kvalitetnija ukoliko se pri ščinjenju na fino koristi rezač a gnjila reže na listiće. Ščinjenje gnjile na fino ponegdje je bio uglavnom ženski posao a s vremenom je u upotrebu došao ručni mlin ili melin s dva valjka kroz koje se propuštala gnjila te je postupak njene obrade brži. Danas se gnjila melje električnim mlinom. Priprema gnjile za izradu srabljivca – na pod ispod gruda zemlje koje su već ščinjene na fino stavi se na fino prosijani pijesak i nogama se izgazi sve zajedno. Od nastale smjese ponovo se formiraju sada nešto manje grude koje se ponovo posipaju pijeskom i ponovo se postave da se mogu pregaziti. Ovaj se postupak ponavlja tri puta a svaki su puta grude koje se formiraju sve manje. Po završetku od nastale smjese uzimaju se manji komadi koji se mijese rukama kao pri klasičnoj pripremi gnjile za izradu posuda te se tako pripremljene zamotaju u vlažne krpe ili u najlon da zadrže vlagu. RAD NA KOLU ILI KOLOMBARU Radom na lončarskom kolu ili kolombaru dobiva se na preciznosti i brzini a karakteristične su izvijene posude tankih stjenki. Izbjegava se svaki višak a kod posuda su vidljivi jednostavni i skromni oblici kod kojih je veoma važan rub jer nečist rub asocira na nedovršen oblik. Kolombar se sastoji od drvene konstrukcije ili rušta na kojem se s jedne, stražnje strane nalazi daska na kojoj lončar sjedi dok je s prednje strane postavljena daska na kojoj je sav potreban pribor. U sredini rušta postavljena je drvena osovina ili štanga ili vreteno koje na donjem kraju ima veliki drveni kotač ili kolo napravljen od drvenih greda spojenih u krug promjera oko 70 cm i debljine 15 cm te okovano. Na gornjem kraju vretena nalazi se manja gornja ploča ili šajba izrađena od drveta. Vreteno je donjim dijelom ispod kola te gornjim dijelom ispod šajbe smješteno u ležajeve koji su jednostavne udubine u drvetu a vreteno je u njima spojeno kožom kako ne bi ispalo. Prilikom pokretanja nogom donjeg kola pokreće se i gornji dio ili šajba u pravilnim koncentričnim krugovima. U nešto novijim varijantama kolombara izrađenim od kraja 19. stoljeća na ovamo šajba i ležajevi su od metala a od metala mogu biti i drugi dijelovi već prema nahođenju majstora. Kolombar je u radioni obično smješten uz zid pod prozorom kako bi bilo dovoljno svjetla kod izrade. Nadohvat ruke, na kakvoj drvenoj polici lončar obično ima ranije pripremljene grude gnjile koju uzima prema potrebi za izradu pojedinih posuda. Prije nego se gnjila stavi na šajbu nekoliko se puta prepljeska rukama i prema potrebi navlaži vodom iako je gnjila ranije pripremljena već sasvim u redu. Kada se gruda gnjile stavi na šajbu pazeći pritom da se stavi što bliže centru uz vrtnju kola rukom se udara po njoj kako bi se dobro prilijepila i tada počinje oblikovanje ili vlečenje. Na samom početku vlečenja gnjilu je potrebno centrirati ili dobiti u centar ili deti u centar kako bi se osiguralo pravilno vlečenje i kako bi posude imale pravilan oblik. Daljnji rad nakon devanja u centar ovisi o predmetu koji se želi izraditi. Po mjestima oko Ivanca, Jerovcu, Dubravcu i Bedencu ali i dalje po Hrvatskom zagorju uglavnom se vlečenje radilo rukom. No s vremenom, najčešće pod utjecajima izvana, za vlečenje se počelo koristiti kožu za vlečenje čime je rad ubrzan i olakšan jer su posude finije zaglađenih stjenki te ih je potrebno vrlo malo ili ih uopće nije potrebno posebno zaglađivati. Trokutasta drvena daščica za modeliranje ili špriklja je trokutasti komad drveta sa rupom u sredini kroz koju se provuče prst radi čvršćeg hvata a s njome se skida suvišna gnjila sa šajbe, posude ili prstiju te se također i gladi stjenke posude. Ponekad se koristi za oblikovanje jednostavnih ukrasa a kod oblikovanja nekih posuda i za rezanje. Tanke žice ili šik izrađena je od tanke čvrste žice ili špage koja na krajevima ima privezane komadiće tkanine kao manje prihvate. Šik služi za svakojako rezanje gnjile, od rezanja većih gruda preko izravnavanja rubova kod vlečenja do rezanja posuda kako bi se mogle skinuti sa šajbe. Duga daščica ili šig ili šiglin tanka je ali široka daščica sa ručkom pomoću koje se velike posude skidaju nakon modeliranja sa šajbe kako se pri skidanju i prijenosu do mjesta za sušenje ne bi deformirale ili na koji drugi način oštetile. Zašiljeni komad drveta ili prepikača je manje okruglo ili četvrtasto drvce zašiljeno na krajevima a služi za bušenje rupica na posudama koje to zahtijevaju. Kožica ili boks tvrdi je ali glatki komad čvrste kože kojime se zaglađuju stjenke i dna posuda a služile su i za ukrašavanje posuda no te su bile manje a jedan im je kraj nazubljen. Kotaček je drvena naprava koja se sastoji od ručke i pokretnog kotačića sa urezanim utorima pomoću kojeg se posude ukrašavaju ravnomjernim utiscima u svježu glinu. Kanelirane bokove pojedinih posuda oblikuje se pritiscima prsta o još vlažne stjenke posude čime stjenke postaju valovite. Maceljnjak je trbušasti lonac sa dvije ručke izvana najčešće ocakljen tamnozeleno a iznutra neocakljen u kojem se drži voda koju se koristi za vlaženje ruku prilikom izrade posuda. U maceljnjak su do pola umočene i kožice za vlečenje kako se na zraku ne bi stvrdnule. Pri izradi većih posuda na šajbu se stavlja veća šajba ili ploh koji se pričvrsti uz pomoć gline tako da se glina razvuče po šajbi, naprave se u njoj okrugli i vertikalni utori te se ploh pričvrsti pazeći da je u centru. Suvišni dijelovi gline koji se skidaju sa posude kod obrade ili oščipki najčešće se nanovo vlaže vodom i mijese u grude za daljnju obradu kako bi se gnjila u potpunosti iskoristila. UKRAŠAVANJE ILI CIFRANJE Ukrašavanje ili cifranje je postupak ukrašavanja posuda nanošenjem boje kao različite motive ili engobiranje u vidu polijevanja ili polevanja ili oblevanja bijelom bojom ili bajsom. Posude se cifraju ukrasima u obliku koncentričnih krugova, valovitih linija, cvjetnih grana i točkica. Nešto rjeđe koriste se drugi motivi ili pisani ukrasi. Ponekad se na pojedino posuđe pišu ženska imena da bi se lonac odabralo prema imenu gazdarice kojoj je namijenjen no to je također rijetko. Inače, predmeti su se od sela do sela kao i od kraja do kraja razlikovali motivima ukrasa pa različita mjesta u Hrvatskom zagorju imaju svoje specifične ukrase kojima su ukrašavali posuđe više nego s ostalima (ili ostale uopće nisu upotrebljavali) a ti su ukrasi ipak u okvirima specifičnog ukrašavanja posuđa Panonske nizine. ENGOBIRANJE Postupak primjene engobiranja dvojak je. Gnjila s nekih gnjilišta, najčešće onih oko Jerovca, toliko je crvena nakon pečenja da je nije moguće prekriti obojenim glazurama. Stoga se polijeva bijelom bojom ili bajsom da se dobije bijela podloga koja onda lakše prima obojene glazure. S druge strane bijela glina iz Bedekovčine je lončarima bila preskupa da bi od nje izrađivali sve posuđe pa su uzimali samo malo te zemlje sa čijom se smjesom polijevaju proizvodi napravljeni od domaće i jeftinije gline tako da se dobije tanak sloj od bijele zemlje koji daje predmetu bijeli osnovni ton pa izgleda kao da je cijela posuda od bijele zemlje. Bajs se na posude nanosi kada su još malo vlažne a duboke se posude najčešće engobiraju izvana dok se plitke engobiraju iznutra. Bajs ne gubi boju nakon pečenja pa je pogodan i kao podloga za nanošenje drugih ukrasa nakon prvog pečenja. Bajs se dobiva drobljenjem bijele gline iz Bedekovčine uz dodatak vode tako da se dobije gusta tekućina. Kako ne smije imati grudica bajs se još melje u lončarskom žrvnju koji se sastoji od drvenog okvira u koji su sa gornje strane postavljena dva kamena okretanjem kojih se melje smjesa između njih. Pomoću raznih dodataka bajs se može obojiti pa se dobiju preljevi u raznim bojama ili se dobiju boje kojima se crta po bijeloj podlozi ili direktno na glinu. Crna (zapravo tamno smeđa) boja dobije se ako se bijelom bajsu doda kupovna boja ili bronštajn. Zelena se boja dobije miješanjem bajsa sa bakrenom prašinom koja se dobiva paljenjem bakrene žice te njenim drobljenjem u žrvnju. Žuta boja dobiva se od žute zemlje ili hameršlaga a crvena od pečenih komada gline koji se sa vodom samelju u gustu tekućinu. Ovako pripremljene boje ne miješaju se jedna u drugu ali prekrivaju jedna drugu. Nanošenje ukrasa ili šaranje se vrši pomoću glinene posude specifična oblika sa guščjim perom ili štučkice ili cecke u koju se stavlja boja. Pomoću nje se pisalo i crtalo dok se za nanošenje određenih motiva najčešće u obliku točkica ili cvjetnih uzoraka koristio komad posebno oblikovana drveta u obliku pečata ili druk koji se umakao u boju i utiskivao na stjenke posuda. Oslikavanje grančica ili cvjetova radilo se pomoću pemzlina ili macilnjaka. Kožica od boksa sa nazubljenim dijelom služila je za urezivanje ornamenata u još vlažnu posudu kada je ona još na kolu ili se pomoću nje skidao bajs koji je prethodno nanesen kistom. Najčešće se radilo na dnu zdjela, tanjura i sličnog posuđa gdje su se mogle izvesti lijepe rozete. Nazubljenom daščicom ukras se parao oko posude kada je ona vlažna i još je na kolu. SUŠENJE Sušenje gotova posuđa vršilo se na zraku za lijepog vremena a zimi kraj peći. Postupak traje par dana što ovisi o veličini posude no mora se paziti da se ne suši prenaglo jer u tom slučaju stjenke pucaju. Lončari su u radionama i ostalim dijelovima kuća imali postavljene daske pričvršćene za stropne grede na kojima se posuđe nesmetano sušilo. Ovakav način sušenje po svim prostorijama u kući nije bio zdrav jer je posuđe isparavalo a isparavali su i zemljani podovi što je rezultiralo velikim postotkom vlage u zraku. U kombinaciji sa slabom ishranom i malom količinom svjetlosti koja je jedva dopirala kroz male prozore na kućama dolazilo je do pojave tuberkuloze sušice. U ivanečkom kraju stariji ljudi kažu: «Sušica i lončarija idu skup, ruku pod ruku.» GLAZIRANJE Na samome početku, kada ocakline još nisu bile prisutne u ovim krajevima, posuđe se iznutra premazivalo slaninom i proključalom vodom kako ne bi propuštale tekućinu. Koristilo se i tzv, kaljenje pri čemu se još vrelo posuđe uranjalo u vruću vodu u kojoj se otopilo brašno. Pojavom ocaklina ovi su se postupci uglavnom izgubili. Nakon prvog pečenja kad je posuđe ohlađeno i izvađeno iz peći glazira se ili ocakljuju čime se postiže nepropusnost ali i ukrašavanje. Ocaklinu lončari zovu cin prema kupovnoj smjesi pod nazivom «Zinnoksid» iako ocakline ovog kraja ne sadrže ovu smjesu nego im je glavni sastavni dio olovna gleđ ili Bleiglätte koju oni zovu farba. Najčešće se koriste bezbojna ocaklina ili glaževina te žuta i zelena ocaklina. Čista bezbojna ocaklina ili čista farba dobivala se miješanjem 1 kilograma olovne gleđi sa 2 do 3 žlice drobljenog bijelog staklo ili glaževine pomiješanog s malo bijele zemlje ili bajsa. Bijelo staklo uzimalo se od prozora koje je bilo najbolje a skupljalo se na otpadima tvornica ili po kućama od razbijenih prozora. Obojeno staklo boca ne odgovara jer nastaju mjehurići. Staklo se drobilo u što sitniji prah a tada se uz bajs i olovnu gleđ stavljalo u žrvi i mljelo uz dodatak vode dok se nije dobila žitka smjesa crvenkasto narančaste boje. Za glaževinu se koristio i dravski kamen koji se pekao i užaren polijevao hladnom vodom da popuca. Takav se drobio u prah i miješao sa bajsom i olovnom gleđi te ponovo mljelo u žrvima kao i staklo dok nije dobivena jednaka žitka smjesa. Cakline na bazi kvarca, dakle od dravskog kamena, postojanije su ali im treba veća temperatura kod pečenja. Dodatak bijele zemlje u ovome postupku služi da farba bolje drži. Zelena ocaklina ili zelena farba dobivala se miješanjem 1 kilograma čiste farbe i 5 dg bakrene prašine ili kufrnog praha koja se dobivala od spaljene bakrene žice drobljene u mužaru. Žuta ocaklina ili žuta farba ili žuti cin dobivala se miješanjem 1 kilograma čiste farbe sa 12 dg kovačke okujine koju su zvali i hameršlag. Crna ocaklina ili crna farba dobivala se miješanjem 1 kg čiste farbe sa 7 dg manganovog oksida kojeg su nazivali i branštajn ili branštolin a kupovalo ga se u trgovinama u obliku praha. Olovna gleđ korištena u postupku pravljenja ocaklina kupovala se kod trgovaca. Sredinom 60 tih godina zabranjena je zbog štetnosti za zdravlje. Talila se na manjim temperaturama što su neki od lončara koristili kako bi uštedjeli na drvima za pečenje i na vremenu pa su takvo posuđe pekli manje no što je bilo potrebno. Ovako lagano zapečena ocaklina lako se ljuštila što je uzrokovalo unos u organizam i bolest a kod nekih i smrt. Paljenje olovnih glazura po svim propisima poštujući vrijeme i temperaturu paljenja nije opasno jer visoke temperature uništavaju sve otrove no zbog nemogućnosti kontrole svakog lončara posebno i njegovog postupka pečenja olovna je gleđ svejedno zabranjena za upotrebu. Neke su gazdarice ne vjerujući kakvo su posuđe kupile isto prokuhavale u mlijeku što je navodno također odstranjivalo otrove odnosno mlijeko je na sebe vezalo sve štetne tvari. Nakon zabrane korištenja olovne gleđi koristi se kupovna smjesa ili frita koja zamjenjuje ne samo olovnu gleđ već i staklo i bajs te se koristi kao bezbojna ocaklina a potpuno je bezopasna za zdravlje. Glazure se drže u kakvom lavoru ili škafu ili zdjeli a posuđe se polijeva sa šeflom. Kod ocakljivanja posuđa ocaklina potpuno prekrije prijašnje motive mat narančastom bojom a razlika između žute, zelene ili bijele boje poznaje se po nijansama. Na visokim temperaturama kod drugog pečenja ocaklina se tali te postaje prozirna a ornamenti se ponovo vide. Ocakline ne služe za izradu šara jer se boje prelijevaju jedna u drugu. Neki lončari ne glaziraju posuđe nego ga nakon pečenja glancaju mokrom krpom ili spužvom do visokog sjaja. |
