lončarstvo.hr
27.09.2007., četvrtak
Dobro došli na lončarstvo.hr.
|
Kao profesionalni lončar i veliki zaljubljenik u lončarstvo hrvatske koje svojim formama i ukrasima predstavlja specifično ostvarenje u svjetskoj keramici nastojat ću vam približiti što to zapravo je tradicionalno hrvatsko lončarstvo. Pridružite mi se… 1. POVIJEST OPĆENITO Glina kao materijal podatan za modeliranje poznata je od samog početka ljudske civilizacije. Kako se pretpostavlja na osnovu arheoloških nalaza prvotno se od gline izrađivalo figurice korištene u tadašnjem sustavu vjerovanja da bi izrada posuda za praktičnu primjenu krenula nešto kasnije. S nastankom neolitske kulture prije otprilike 10 000 godina koja se javlja s pojavom poljoprivrede, promjene u načinu rada uzrokovale su sve ostale promjene. Redoslijed nastanka prvih ljudskih djelatnosti: 1. Lov i ribolov, 2. Proizvodnja tekstila (odjeće), 3. Stočarstvo; 4. Zemljoradnja; 5. Lončarstvo; 6. Metalurgija. Predmeti rađeni od gline na samom su početku sušeni na suncu i koriste ih u magijskim obredima ili pak za držanje i prijenos krutih namirnica. Kako navodi Katica Mrgić «Vatrom obrađena glina označava jedan od prvih većih pomaka u razvoju ljudskog roda. Lončar je bio prvi koji je uspio promijeniti stanje materije. To je vjerojatno bio posao vezan za određene ljude: šamane, vračeve koji su imali povlašteni položaj upravo zbog znanja koje su imali o nekim stvarima a koja drugim ljudima nisu bila ili nisu smjela biti dostupna.» Paljenjem predmeta od gline isparava se kemijski vezana voda koja nije uspjela «izaći» sušenjem a kvarc iz sastava gline tali te se glina pretvara u tvrdu, teže lomljivu masu. Normalno pečena glina porozna je čemu su različiti narodi različito pristupali; od tzv. kaljenja pri čemu se posude još vrele od paljenja umaču u vodu pomiješanu sa brašnom, preko trljanja stjenka posuda slaninom do pečenja na visokim temperaturama bez prisustva zraka. Gleđ, korištena u ocakljivanju kako bi posude postale nepropusne, pronađena je na istoku i dovezena u Europu početkom nove ere. Lončarstvo kao zanat važan za civilizaciju nastaje na osnovu naroda i kultura koje iznalaze načine da žive od prirodnih sirovina kojima su okruženi. Lončarski oblici posuda su drevni i nikada se neće promijeniti budući da je izrada pojedinih oblika uvjetovana namjenom a namjena je jednaka od kulture do kulture. U lončarskim su se proizvodima čuvale tekuće i krute namirnice a oblik koji je nastao iz potrebe uvijek je bio u osnovnim odrednicama jednak za sve kulture. Iz toga proizlazi da su sve kulture imale vrlo slične oblike za slične potrebe. U samom lončarstvu različitih zemalja na različitim kontinentima postoje velike sličnosti. Lončari su u vrijeme svojih početaka te nekoliko stoljeća kasnije bili iznimno traženi majstori budući da su svaka zdjelica, tanjur ili lonac korišteni u svakodnevnom životu bili izrađeni ručno upravo od strane lončara. Na tom polju prošlo je dosta vremena dok nije došlo do masovne proizvodnje, a ostaci rada danas su vrijedna arheološka svjedočanstva na osnovu kojih se točno može odrediti u kojem je vremenskom periodu koji stil izrađivanja posuda prevladavao te koje su mu bile odlike. Lončarsko je kolo, pretpostavlja se, prvi mehanički izum čovjeka. Izumljeno je četiri tisuće godina prije nove ere na području Egipta i Mezopotamije da bi se u zemljama Sredozemlja pojavilo i počelo primjenjivati već u starome vijeku. U naše je krajeve kolo doneseno u desetom stoljeću. LONČARSTVO PANONSKE NIZINE Lončarstvo u etnografskom smislu na prostoru Hrvatske sastoji se od tri kulturna areala – panonski, dinarski i jadranski. Jadranski i dinarski karakterizira upotreba ručnog kola sa posudama specifičnog oblika uvjetovanog radom na ovoj vrsti kola a i ukrasi se razlikuju i uglavnom su funkcionalne prirode. Radi se prvenstveno o debelim stjenkama i o ukrasima u smislu svojevrsnih obruča oko posuda utisnutih prstom na stjenku. Ovim se obručima pojačava posuđe kako se ne bi zbog vlastite masivnosti raspalo. Iako cjelokupno lončarstvo Panonske nizine karakterizira upotreba nožnog lončarskog kola, specifični ukrasi i postojanje tzv. lončarskih centara, lončarstvo se Panonske nizine dijeli na donji ili istočni sloj panonskog lončarstva a karakterizira ga sklonost arhaičnim oblicima prvenstveno u smislu debljine stjenki posuda. Ovaj sloj karakterizira i vrsta tzv. crne keramike koja se dobivala posebnim sistemom pečenja tzv. paljenjem u crno. Paljenjem posuda pri visokim temperaturama (1000 stupnjeva C) bez prisustva zraka dobiva se nepropusnost a posuđe je sjajne tamno sive ili crne boje. Ovakve su se posude zbog boje nakon pečenja, ukrašavale urezivanjem niza tankih ili debljih linija u obliku koncentričnih krugova te točkicama. Gornji ili zapadni sloj lončarstva Panonske nizine koji je nešto mlađi u odnosu na donji ili istočni karakterizira finija obrada i posuđe je tanjih stjenki i elegantnije a upotreba ukrasa je raznovrsnija i bogatija. Radi se o neocakljenoj i ocakljenoj keramici, engobiranoj i ukrašenoj ukrasima u obliku koncentričnih krugova, valovitih linija, cvjetnih grana i točkica. LONČARSTVO HRVATSKOG ZAGORJA Na prostoru Hrvatskog zagorja oblikuje se zona tzv. linearno – trakaste keramike karakteristična za doba neolita čemu svjedoči nalaz ulomka posude linearno – trakaste keramike na području Budinščine a koji datira u srednji neolitik ili u četvrto stoljeće prije nove ere. Na tom je prostoru u mlađe kameno doba živjela populacija koja je naseljavala riječne i potočne obale toga kraja te se bavila zemljoradnjom, stočarstvom i izradom zemljanih uporabnih posuda. Hrvatsko zagorje obiluje zemljom koja je bila dovoljno masna sa vrlo malim ili nikakvim primjesama nečistoće što je pogodovalo razvoju lončarstva. No to je često značilo da je takva zemlja izuzetno loša za bavljenje poljoprivredom što je uz napučenost uvjetovalo da je lončarstvo bilo nužan izvor prihoda za egzistenciju. Lončarstvom su se bavili svi osim onih koji su bili uspješni u obavljanju drugih obrta ili imućniji seljaci ili kod kojih se zadržao zadružni život odnosno koji su imali dovoljno zemlje za obradu. Oblici i način ukrašavanja proizvoda sa suzdržanim koloritom i ukrasima od kojih najbolji predmeti sadrže barokne crte te upotreba nožnog lončarskog kola vežu se s kulturom srednje Europe dok dio lončarske nomenklature i ornamentike upućuje na slavensko porijeklo. S obzirom da s jedne strane postoji u upotrebi proizvodnja neobojenih i neocakljenih zemljanih predmeta koji ukazuju na prastaru rustičnu proizvodnju te da se barokni utjecaj može povezati sa eksploatiranjem kmetova od strane feudalaca koji su zahtijevali određenu vrstu robe iako je kmetovi možda ne bi radili za sebe te s obzirom na povezanost sa srednjom Evropom s druge strane smatra se da je lončarstvo uvezen obrt, polugradski, koji nije bio isključivo djelatnost za vlastite potrebe ili isključivo rad za druge već je kao izvor prihoda došao sa stranim utjecajem. No svakako je lončarstvo jedan od najstarijih obrta u Hrvatskom zagorju. Iako ne postoje pisani dokazi već se sve svodi na usmenu predaju, stanovnici Jerovca prvi su se počeli baviti lončarstvom na način kako je to danas poznato. Upravo zato i jesu sela oko Ivanca: Jerovec, Bedenec i Dubravec, te Globočec kraj Marije Bistrice najznačajniji i najpoznatiji lončarski centri iz kojih su lončari i najdalje išli u prodaju svojih proizvoda. Stanovnici Bedekovčine, Krapine, Klenovnika, Kladnika, Škrnika, Zagorskih sela: Voće, Brezja, Velikog Trgovišća, Jakovlja, Stubice radili su uglavnom za sebe ili za užu okolicu te su stoga bili i manje poznati. U prodaju su lončari Hrvatskog zagorja odlazili u krajeve gdje stanovništvo nije samo izrađivalo lonce ili u krajeve gdje je godina dobro rodila kada kod njih to nije bio slučaj kako bi lončarske proizvode mijenjali za namirnice. No stanovnici ovih sela nisu samo odlazili u druge krajeve prodavati robu izrađenu u vlastitim radionicama već su u sezoni odlazili raditi i za lončare drugih krajeva, posebno oko Jasterebarskog i Petrinje a bili su plaćeni najčešće u naturi. Nekada je gotovo svaka druga kuća a ponegdje i svaka bila lončarska a znanje se nasljeđivalo u obitelji ili od rođaka i susjeda. Godine 1885. prema službenim podacima zabilježen je porast lončarskog obrta da bi već 1904. godine u izvješću zagrebačke trgovačko obrtničke komore iznesen podatak prema kojem je lončara sve manje. Razlog, kako se navodi, leži u pojavi sve jeftinijeg i trajnijeg limenog i željeznog industrijskog posuđa koje prodire na selo te se smanjuje broj oblika lončarskog posuđa a lončarstvo postaje sve manje potrebno. Viktor Pinter u Vjesniku iz 1936. u članku «Lončarstvo u Jerovcu» navodi podatak da je godine 1933. u Jerovcu nabrojeno 47 zidanih lončarskih peći a pretpostavlja da ih u okolici svih triju lončarskih sela Bedenca, Dubravca i Jerovca ima oko 120. Bez obzira na podatak o opadanju broja lončara to je još uvijek impresivna brojka uzme li se u obzir da ih danas, 2004. godine, u upotrebi nema više niti jedna. Nakon drugog svjetskog rata lončari su svoju robu prodavali još samo po okolici Varaždina i Krapine a ima ih malo po proštenjima i ponekom sajmu. Samo su neki zadržali stari način rada dok ih se velika većina modernizirala te im u radu pomažu strojevi i električna energija. Neki od njih izrađuju keramiku manje vrijednosti za razna poduzeća za koja su, iako i dalje u kućnoj radinosti, radili na normu, imali mjesečnu plaču, mirovinsko i zdravstveno osiguranje te godišnji odmor. Radili su najčešće lonce za cvijeće, vaze i tanjure. |
