LOKI - GLAZBENA KRITIKA
31.01.2015., subota
Damir Avdić, Denis Katanec @ Tvornica, 23.01.2015.
|
Petak predvečer. Meni mučan period dana, jer moram smislit kako da sestru obrlatim da odemo van tamo gdje ja hoću. Ali tako mi i treba kad si uzimam za pravo da smatram kako biram bolja mjesta od nje. Rekoh joj: „Ajmo u Tvornicu! Sviraju neki plačljivko i nadrkani starkelja koji sipa crnjake!“. Ali, ne zato što to doslovno mislim. Nego znam da bi ona meni, nakon što joj to YouTube-iram, rekla nešto slično samo da se obrani od mog prijedloga. Zato sam ju odlučila preduhitriti. I nakon 20 minuta igrokaza tko će izvaliti veću gadost na račun večerašnjih izvođača, upalilo je. Tako treba s njom. Slaba je na ironiju, sarkazam i paradokse. Da sam išla taktikom: „Slušala sam s frendicom onomad frajera u Močvari i pale smo na guzice!“, ne bi prošlo. I eto tako nas u Tvornici. I bit ćemo valjda opet za mjesec dana. Tada će sestra mene pokušat nagovorit na „Pablofest“. Bit će gusto. DENIS KATANEC Pridružujem se negodovanju recenzenata „Terapije“, „Ravno do dna“ i „Rolling Stonea“ po pitanju odabira „predgrupe“, jer nije mi neka fora ispred „diplomca hardkor škole“ staviti neoromantičkog veltšmercera čija muzika i riječi bi se raspale čim bi ga ovaj mrko pogledao i odsvirao jedan ton na gitari. Zamišljala sam paralelni svijet gdje je Katanec 50-godišnja lokalna emo legenda s preko 500 fanova, a Avdić mladi nabrijani punker s ulice koji mu otvara show društveno-politički provokativnim pjesmama. Dalje si možete sami zamisliti WTF reakcije zabezeknute mase. Možda pretjerujem, ali u najmanju ruku sumnjam da se publika Kataneca i Avdića preklapa. Tako da mi nije jasno čemu forsirati različite senzibilitete na istom koncertu, kada se to gotovo uvijek ispostavi faktorom polarizacije, a ne ujedinjenja. Jasno da Denis nije tomu kriv. Pa nije blesav odbiti priliku da zasvira prije bosanskog psiha. Publika poput nas to neće pamtiti kao dobar potez, ali njemu se svejedno piše u CV. Katanec je u predkoncertnom intervjuu za „Ravno do dna“ izjavio da ga ne zanima što će o njemu reći „ljudi i kritika“. Tim bolje, jer to što je sestra meni komentirala o njemu, ja ne bih izgovorila ni smrtnom neprijatelju. A ja se nakon podjele na „ljude i kritiku“ više ne ubrajam u ljude. DAMIR AVDIĆ: Umjetnost gunđanja ili istina koja oslobađa? „Šta je OVO?!“. Nije komentar moje sestre. To je pitanje koje mi uvijek iznova prostruji ne samo glavom, nego me protrese od glave do pete kada stanem pred one man armiju zvanu Damir Avdić. On je zaista od onih „koji se ne boje učiniti sami za šta drugima treba rulja“. I kako nastup prolazi, sve jasnije mi „ovo“ prestaje biti zamjenica i prelazi u neobično slojevitu imenicu. Ovo nije ni slam-poezija, ni monodrama, ni performans, ni politički govor, pa čak ni muzika. A opet je sve to skupa, pa čak i više od toga. Frajer sam s gitarom sa samo nekoliko stihova razbuca čitavo krdo „društveno angažiranih“ bendova i prokazivača kao tornado Kaliforniju. Obezvrijedi sav njihov trud i raskrinka im pozu u tren oka. Njegove riječi ušutkavaju glasne budale, a pametne šutljivce tjeraju da progovore. I koliko god bile slojevite i moćne, ostaju dovoljno jednostavne da za esencijalno razumijevanje istih ne treba biti upućen u baš sve brojne reference kojima barata. Gotovo da nema osobe u publici koja izbečenih očiju na svaki njegov stih ne kimne glavom i ne pomisli: „Jebote, to sam i ja cijelo vrijeme mislila, a nisam znala kako da kažem!“. Kad u pjesmi kojom se obraća Bakunjinu kaže da nije anarhist, odmah ti je jasno da je prije on anarhist, nego oni koji nam se time busaju u prsa. Graha ima karizmu istinskog vođe, a odbija nas voditi. Manje što misli da ne može, a više što zna da moramo voditi sebe sami. Na ništa nas ne tjera, ali dopušta nam sve. U potpunosti nam daje sebe i ostavlja da radimo s time što hoćemo. Čak i priznaje da bi na mrtvom Bakunjinu uzeo keš da može. Što mu vjerujem, jer ga uzima i na meni živoj. I ja mu to u potpunosti odobravam. Bolje da on s mojih 50kn od ulaznice živi od onoga što voli činiti, nego netko tko voli činiti zlo. Kad čitate tekstove drugih o Avdiću, nemate dojam da se radi između ostalog i o glazbeniku. Jer svi se fanatično raspisuju jedino o poruci i učincima njegove hipersugestivne poetike, iz čega bi se stekao dojam da čovjek uopće ne svira neku tamo gitaru. Time je ušutkao glazbene kritičare s potrebom da analiziraju nečiju tehniku sviranja čemu pribjegavaju kad nemaju ništa pametnije za reći o muzici. Ako čovjek, pa makar bio i kritičar, imalo upije poantu Avdićeve priče, postaje mu nevažno što su gitarski riffovi generički, a zvuk gitare ili tehnika sviranja ovakva ili onakva. Njegova gitara je amajlija. Dok Damir izgovara čarobne riječi, ona se sama svira i svojim hipnotičkim valovima privlači masu držeći je na okupu. Da nema nje, ne bi on okupio 600 ljudi, nego bismo vjerojatno bili osuđeni da slušamo njegove recitale po sterilnim knjižnicama i zadimljenim krčmama. Lako za to što sam ja uživala u njegovom nastupu. Ali ljudi, Damir je uspio moju sestru zaintrigirati. Frajer je vrlo brzo svojim stihovima ušutkao njenu potrebu za sarkazmom. Naime, Avdić je i sam na momente sarkastičan, pa joj je to imponiralo. Čak je uspio nakratko rastopiti ledene oči velike frajerice. A ja sam pustila suzu od sreće što je ona pokazala ganuće u javnosti. Kad se pribrala, nakon koncerta je oduševljeno ustvrdila: „Loki, ne mogu vjerovat di si me dovela! Lik je bac'o najgore crnjake, a ekipa se veselila k'o da im je pjev'o o jebenim visibabama!“. Rekoh vam, voli paradokse. A zaista je bilo tako. Ljudi dobiju porciju svih otrova ovog svijeta, a nakon nastupa se ne ponašaju tmurno i beznadno, nego razdragano kao da je posrijedi bio neki hipi koji im je pjevao o drveću, cvijeću, zeki i potočiću. Time mi je dobila potpuni smisao i Avdićeva izjava: „Snimam ljubavne albume, samo drugačije izgovaram riječ ljubav.“ Kad smo razmjenjivale u Malom pogonu postkoncertne dojmove s random ekipom, ti ljudi su djelovali puno vedrije i pristupačnije nego prije koncerta. I raspoloženiji nego obično da se sa small talka brzo prebace na neku produktivnu spiku. Naravno da to možemo pripisati i alkoholu. Ali ovaj put je ekipa bila opijena Avdićem više nego pivom. Teško je to opisati. Naprosto se osjećalo. Kao da su prošli duhovnu terapiju, a ne koncert. Rekla sam vam da je Avdićeva gitara amajlija. Prošlo je tjedan dana. Našla sam se u samoći pred laptopom ne bi li napisala ovaj izvještaj. Dok sam „porađala“ prethodne odlomke, otvorila mi se još jedna perspektiva na fenomen Avdića. Znate li onaj osjećaj kada se sve lovorike kojima ste okitili svog „idola“ osuše i odjednom dobijete sposobnost da sagledate situaciju i drugačije? Dakle, zapitajmo se što smo sa sobom ponijeli kući nakon Avdićevog nastupa? Što je ostalo od toga u nama kad je koncertna euforija prošla? I konačno, čega novoga mi zapravo možemo naučiti od Avdićevih lijepih pjesama ružnog sadržaja? Čini se da ništa. Sve njegove priče su prožvakane: jebao nas je onaj sistem, jebe nas i ovaj (ne izgledajući kao da će umrijeti „tužna kurca“), revolucija je marketinški trik, a idealisti su budale ili prevaranti. Ukratko, sve je u kurcu. A mi mu plješćemo, jer je to rekao bolje nego itko drugi. Mi zapravo tim pljeskom čestitamo sami sebi što ga kužimo i njemu što nas hrani crnjacima koji su nam očito zanimljiviji od dobrih vijesti. Ruku na srce, kada Avdićevu poetiku ogolite do kostiju, on je zapravo gunđalo. I gunđanjem nam se dodvorava, htio ili ne. Jer nama je gunđanje jedna od omiljenih zanimacija, pa se zato tako blisko s njim poistovjećujemo. Svojim „uzvišenim“ gunđanjem on daje filozofsku podlogu i opravdanje našim malim gunđanjima. I onda kroz spoznaju da sva naša individualna gunđanja stanu u jedan stih njegovog ibergunđanja doživljavamo kolektivnu katarzu. Zbog nje smo na trenutak bolje volje, ali kad nas (post)koncertna euforija prođe, mi potpomognuti njegovim intelektualno-poetskim blagoslovom i dalje nastavljamo gunđati. Ali s opasnošću da si umislimo kako je naše opetovano gunđanje postalo uzvišenije, jer ga je Avdić ovjerio svojim pečatom. On je rekao: „Danas je teže izjaviti ljubav nego potegnuti pištolj“. Naravno, pištolj nije potegnuo. Ali bogami nije izjavio ni ljubav. Izjavio je samo bezbroj puta kako drugi potežu pištolje umjesto da izjavljuju ljubav. U svijetlu te činjenice klimav je argument da on riječ ljubav samo drugačije izgovara. Da bi Avdićeva kritika bila trajno progresivna trebali bi na njegovo „sve je u kurcu!“ postaviti pitanje: „dobro, i šta sad?“. Ali ne njemu, nego sebi. Jer on zna šta sad. Zato i radi to što radi. On nas je samo izbombardirao dijagnozama. U najboljem slučaju nam je propisao terapiju za privremeno olakšanje. I na njemu zaista nije da pokuša išta više od toga. Dalje je na nama da nađemo trajni lijek, svako za sebe. Ili bolje rečeno, da ga živimo. Jer nema nikakve koristi od Avdića ako je reprodukcija gunđanja jedino što od njega želimo naučiti. Za ovo smo ga nekako uspjeli izvući, jer smo i sami odgovorni za posljedice. Ali, to nije sve! Idući gaf mu je teže oprostiv. Naime, na pitanje Anđela Jurkasa: „Što misliš o trenutno popularnim bendovima kao što su Dubioza kolektiv, SARS, Brkovi i drugi koji pune dvorane i klubove? Jesu li vrijedni pažnje ili svi stanu u jedan jedini stih s nekog od tvojih albuma?“, on kaže: „Nemam odgovora.“. Možda je time htio reći da nisu vrijedni pažnje, ali sumnjam. Nema komentara na bendove koji se savršeno uklapaju u njegovu kritiku lažnih buntovnika, jer prodaju narodnjake i pop u ambalaži prikladnoj za takozvane alternativce, dajući im tako iluziju uzvišenosti nad cajkama. Nema na njih komentara, a zaista ih sve otpuše jednim stihom. A jednom Džoniju Štuliću ima obraza jebati majku kao da je on kriv za masovne grobnice i konc-logore. Kao da dotični nije na prvoj liniji glazbene fronte uživo ratovao protiv onoga čemu Avdić jebe mrtvu majku više od 30 godina nakon Štulića. Lako je po Džoniju srati kad ga nijedan regionalni baja nema interesa štititi. Ali nije se zgodno zamjeriti kolegama muzičarima najpopularnijim u „regiji“ kojoj je također jebao majku iako mu honorira koncerte, predstave i knjige. A zanimljivo je da nije jebao majku niti jednom aktualnom domaćem političaru ili tajkunu. Lako je sipati drvlje i kamenje po onima koji ti više ne mogu ništa. Ali ako poimenično dirne u aktualne moćnike i miljenike povodljive mase, mogli bi se oni njemu najebati majke, izravno ili mučki. A to je nezgodno za karijeru. Eto, ako Avdić voli davati kritiku, sigurno nema ništa protiv ni da ju primi. On ionako ne traži da slijepo prihvaćamo sve što kaže. A ja sam sigurna da ću na idućem njegovom koncertu opet proći kroz sve pozitivne filmove kao 23.01. u Tvornici. I da će opet njegova amajlija ušutkati moje „zločesto“ ja koje mu traži zamjerke. A do tada ću si postaviti domaću zadaću da u životu manje gunđam. Lorena Biljan Loki Oznake: damir avdić, denis katanec, Tvornica Kulture, 23.01.2015. |
