četvrtak, 26.01.2006.
BRZOPLETOST
1. UVOD
Koliko puta smo se uhvatili da smo brzopleti u donošenju nekih odluka. Ponekad je potrebno stati, duboko udahnuti nekoliko puta i dobro razmisliti da li bi trebali našto učiniti ili reći. Često nakon što učinimo nešto brzopleto, tek kasnije shvatimo da je naš glavni problem bio baš u toj brzini i nepromišljenosti. Pravi problem javlja se tek kada vidimo da je kod nekoga brzopletost uvijek prisutna, i to u čovječjem najvažnijem i najspecifičnijem segmentu – govoru. Često te osobe toga nisu niti svjesne, a njihov govor im postaje problem jer ih okolina stalno opominje da govore sporije, laganije, razumljivije... U ovom seminarskom radu pokušat ću opisati nekoliko terapija brzopletosti koje uvelike mogu pomoći osobama s tim velikim problemom.
2. DEFINICIJE BRZOPLETOSTI
U govornoj patologiji način govora koji je obilježen jednom kaotičnošću, prijelazima s jedne misli na drugu, u najvećem broju slučajeva ubrzanim tempom govora, nedovoljnim ograničavanjem osnovne ideje, nemogučnošću razrade osnovne ideje, obiluje čudnim asocijacijama ravnopravnim po važnosti osnovnoj ideji, prisutne su poteškoće koncentracije na bitno, a sve to najčešće manifestira u usmenom govoru. Takav tip govora u govornoj patologiji naziva se brzopletost. Prema D.A.Weissu «brzopletost je poremećaj pripremnih misaonih procesa koji prethode govoru i zasniva se na hereditarnim predispozicijama. Brzopletost je verbalna manifestacija središnje jezične neuravnoteženosti koja zadire u sve kanale komunikacije.» Zbog verbalnih obilježja (jedan od najčešćih simptoma su zastoji u govoru) često se u diferencijalnoj dijagnostici zna zamijeniti s mucanjem.
Prema American Speech-Language-Hearing Association brzopletost je karakterizirana brzom i/ili nepravilnom govornom brzinom, neumjernom netečnosti i često ostalim simptomima kao što su jezične ili fonološke pogreške i deficiti pažnje. Da bi identificirali brzopletost moramo slušati govor osobe koja ne muca. Dokazi za poremećaj tečnosti (za onaj koji nije mucanje) i neumjerenu netečnost bio bi predstavljen kod osobe koja ima sljedeće:
- ne zvuči tečno, tj. ne djeluje jasno kako želi nešto reći ili što želi reći
- ima neumjerene razine «normalne tečnosti» kao što su revizije
- ima malo ili uopće nema jasno fizičko naprezanje u govoru
- postoje popratna ponašanja.
Brzopletost, odnosno nepravilan govor je prisutan u govornika koji ima jedan od sljedećih faktora:
- priča «prebrzo» i to ostavlja dojam da kaže previše slogova u minuti
- zvuči «smiješno»
- ima pauze koje su prekratke, preduge ili stavljene na neprikladno mjesto
Prema Kenneth O.St.Louis, Lawrence J.Raphael, Florence L.Myers i Klaas Bakker brzopletost je sindrom karakteriziran govornom brzinom koja je ili jako brza i nepravilna ili oboje.
3. KLINIČKA SLIKA KOD OSOBA KOJE SU BRZOPLETE
Klinička slika izgleda ovako:
- neorganiziran jezik i konverzacijske vještine
- ograničena svjesnost kod same osobe da ima poremećaj ritma
- postoji poboljšanje kada se osobu upozori da uspori ili obrati pozornost na svoj govor
- kod dužih riječi ispuštaju slogove
- to je govor koji je jako teško razumijeti
- u obitelji je postojalo nekoliko rođaka koji su mucali ili bili brzopleti
- socijalni ili glasovni problemi koji su rezultat simptoma brzopletosti
- nemogućnost učenja nije rezultat manjka inteligencije
- nestašan rukopis
- distraktibilnost, hiperaktivnost ili ograničena pažnja
- teškoće auditivne percepcije
4. KAKVO JE DIJETE S BRZOPLETOŠĆU?
To je obično neuredno, simpatično, nemirno, vedro, otvoreno dijete. Vrlo teško prihvaća norme okoline. Jede kad je gladno, spava kad mu se spava, zaboravlja se oprati ili staviti na se uobičajene dijelove odjeće. Svaka igra mu brzo dosadi. U školi su to djeca koja brbljaju, dižu se iz klupe, ne slušaju što im se govori. Zaboravljaju zadaće, knjige i sl. Budući da se govor uči slušanjem, djeca brzopletaši i govor nauče aproksimativno, budući da na njega nikada nisu obraćala dovoljno pozornosti. Govor je savladan površno pa se često polaskom u školu iskristaliziraju i druge smetnje, a najčešće smetnje čitanja i pisanja. Djeca najčešće nisu svjesna svog poremećaja, dapače, ona su jako otvorena i komunikativna. Zbog tih osobina roditelji u rijetkim slučajevima prepoznaju ovaj poremećaj, tako da se djeca s brzopletošću logopedu najčešće javljaju zbog nekih drugih problema (neispravan izgovor određenih glasova koji je roditelje zabrinuo jer se dugo zadržao u govoru i sl.). Zbog svoje kompleksnosti, rad s djecom sa sindromom brzopletosti dugotrajan je i iziskuje mnogo strpljenja.
5. KAKO SE DIJAGNOSTICIRA BRZOPLETOST?
Prije početka terapije važno je osobu koja misli da je brzopletaš ispravno dijagnosticirati. Poželjno je konzultirati se s terapeutom oko dijagnostike. Proces procjenjivanja je obično opsežan i može zahtijevati dvije ili više terapija. Isto tako može zahtijevati procjene ostalih stručnih osoba, kao što su učitelji, psiholozi ili neuropsiholozi. Procjenjivanje bi trebalo uključiti razmatranje problema tečnosti, ali i postojeći jezični, izgovorni ili socijalni problem. Ako je brzopletaš u školi bilo bi dobro dati mu sveobuhvatan test (npr. matematički, čitanje i pisanje) i čak test inteligencije. Dijagnoza bi trebala dati da li je brzopletost prisutna ili ne, i da li su još koji problemi prisutni kao što je mucanje, jezične teškoće ili teškoće u učenju.
6. TERAPIJE BRZOPLETOSTI
Jedan od početaka terapije je reducirati govornu brzinu, iako im to nije lako ostvariti.
Weiss vjeruje da je u većini slučajeva djetetovom mucanju prethodila brzopletost. On daje nekoliko savjeta pri terapiji:
1. Osoba se treba fokusirati na samosvijest. Većina brzopletaša nije svjesna tog problema, pa im možemo pomoći tako da ih snimimo na audio ili video vrpcu i pustimo im da je slušaju ili gledaju.
2. Brzopletašima je beskorisno govoriti da uspore. Weiss preporuča pljeskanje za naglasiti slog, kao i poželjno ponašanje po modelu. Također i terapeut mora usporiti govor.
3. Froeschels (1946.) je preporučio čitanje riječ po rijec na glas. I to npr. tako da se preko teksta stavi papir te se otkrije samo željena riječ.
4. Što se tiče testova uobičajen je test artikulacije, kao i DAF sistem kod sporijeg načina govora da svlada artikulaciju.
5. Uobičajena je loša memorija, te se zbog toga preporuča pričanje i prepričavanje priča te kasnije unošenje sve više i više detalja. Ako je potrebno mogu se koristiti i sličice.
6. Za reduciranje impulzivnosti i distraktibilnosti mogu se koristiti vježbe opuštanja i vizualnog zamišljanja.
7. Neki brzopletaši imaju problema sa motornom koordinacijom, ritmom i govornom melodijom. Ovdje mogu pomoći različiti ritmički i govorno prozodijski obrasci.
8. Tipični su poremećaji čitanja i pisanja. Preporuča se učiti pisati pisanim slovima, a ne tiskanim slovima. Također se pomaže sa osoba napiše priču od jednog paragrafa, i kasnije se ta priča pročita i prepriča, te se proba sa pričom od jedne strane.
Kod brzopletaša je obično prisutan velik broj simptoma, pa se kod njih prvo radi na rješavanju onoga što je najviše poremećeno, a zatim brzina govora.
St.Louis daje nekoliko prijedloga za terapiju:
1. USPORAVANJE BRZINE GOVORA
Usporavanje, više nego ostali ciljevi, može utjecati na cijelo područje simptoma brzopletosti. Ovo se može činiti lakim, ali terapeuti moraju voditi računa da je brzopletašima mnogo teže postići prosječnu brzinu nego osobama koje nemaju tih problema. Terapeuti također moraju biti svjesni da se brzina govora pojačava u nekim emocionalnim situacijama. DAF sistem je ponekad i od pomoći pri usporavanju brzine govora. Druga strategija je da se upozori kada naiđe brzi govor, te da bi osoba trebala ponavljati za terapeutom kako da sporije govori. Isto tako, terapeut može dati «kaznu za brzu vožnju», tako da osobi pomogne sjetiti se da uspori govor. Brzi govor se može i snimiti i zatim transkribirati u pisanu formu – bez razmaka između riječi – da bi se naglasilo koliko su potrebne pauze između fraza i riječi.
2. POJAČAN NADZOR
Brzopletaši moraju naučiti nadzirati svoj govor. Mnogi od njih nisu u stanju razmišljati o svojem govoru, pogotovo kada nemaju motiva da ih potakne da paze na svoj govor. Naučiti osobu da nadzire svoj govor nije lako; sposobnost zamišljanja i promatranje osobe su potrebni za uspjeh i učinkovitost. Sve strategije brzine zahtijevaju pojačan nadzor. Analizom video ili audio vrpce možemo utvrditi mjesto na kojem nije bilo nadziranja. Terapeut može prpremiti audiovrpcu sa primjerima njihovih najgorih, upitnih i najboljih primjera govora, i zatim im pomoći da usvoje slušanje te kazete nekoliko puta na dan da bi poboljšali nadzor.
3. UPOTREBA ČISTE ARTIKULACIJE
Usporena brzina ili učenje nadzora nad svojim govorom obično učinkovito djeluje u jasnijem govoru. Ako nije tako, potrebne su dodatne terapije. Sistematične poremećaje artikulacije trebalo bi ispraviti konvencionalnim terapijama artikulacije. Često su te pogreške krivo ocijenjene kao prioritet terapije. Ako je tako, terapija brzopletosti bi trebala biti usmjerena da se naučeno integrira u govorni uzorak. Ponekad je potrebno vježbeti kratke rečenice da bi se izvukao najbolji kompromis između nejasnog, brzopletog govora i točnog o neprirodnog govora.
4. UPOTREBA PRIHVATLJIVOG, ORGANIZIRANOG JEZIKA
Jezična terapija se upotrebljava ako gore navedene strategije nisu bile dovoljno efektivne. Više sintaktički prihvatljive rečenice i usklađene naracije bi dobili kad bi počeli sa jednostavnim, kratkim rečenicama te postupno krenuli prema dužim, kompleksnijim rečenicama. Terapeut može transkribirati neke od brzopletih iskaza, te ga tražiti da to ponovi, ali samo bitne riječi za iskaz. Isto tako mu se može dati da istakne sadržaj poruke, i zatim i formu te poruke.
5. INTERAKCIJA SA SLUŠATELJEM
Brzopletaši obično trebaju više vježbati govor u interakciji sa ostalim sugovornicima. Vježbanje bi trebalo početi sa pravilima za tzv.turn-taking kao što su: govori dok tvoj partner sluša, zatim slušaj dok on govori. Na kraju, brzopletaš može iskoristiti period dok ga slušatelj pita da li je razumio ili da li treba ponoviti.
6. PRIRODAN GOVOR
Brz govor, nepravilna brzina isto kao i usporen govor daju dojam neprirodnog govora. Kada se to dogodi, preporučamo učenje na obraćanje pažnje trajanja slogova i na intonaciju glasa.
7. SMANJIVANJE NEFLUENTNOSTI GOVORA
S obzirom da mnogi brzopletaši i mucaju, pretpostavljamo da će im se dati i jedna od terapija za mucanje. Preporučamo sa nefluentnost govora bude zadnja faza u govoru za terapiju, pogotovo ako brzopletaši malo ili uopće ne mucaju.
7. ZAKLJUČAK
Ovo su bili neki od ciljeva terapije, ali ima i mnogo drugih simptoma koji ovim metodama nastaju ili se smanjuju. Nadam se da je ovaj seminarski rad dao barem mali uvid o problemu brzopletosti kao i o nekim terapijama koje se primjenjuju.
LITERATURA
www.mnsu.edu/comdis/kuster/cluttering/ddaly.html
www.speechpathology.com/askexpert/display-question
www.mankato.msus.edu/comdis/kuster/cluttering/ddaly.html
www.stuttersta.org/brochures/br_clutt.html
www.hld.hr/stranice/poremecaji.shtml
- 09:41 -
VRSTE I SIMPTOMI AFAZIJE
1. UVOD
Donedavno je afazija bila bolest ljudi starije dobi ( između 70. i 80. godine ), no današnji tempo življenja s nizom stresnih situacija negativno utječe na funkciju središnjeg živčanog sustava i uzrokuje njegovu bolest.
Izraz afazija potječe od grčke riječi " aphasia " ( a – bez; phasia – govor ), što znači " bez govora ". Afazija predstavlja gubitak ili poremećaj jezika i govora uzrokovan ozljedama mozga. Termin afazija uveo je Trousseau 1864. godine i tako zamijenio Brocaov termin afemija koji se koristio dotada. Termin afazija koristi se za osobe koje imaju dezintegriranu govornu komunikaciju nastalu poslije potpunog usvajanja govornih i jezičnih struktura kao i čitanja, pisanja te računanja. Uzroci nastanka afazije su oštećenja mozga dominantne hemisfere. Do oštećenja mozga može doći zbog:
bolesti krvnih žila ( tromboza, embolija i krvarenja ),
trauma, ozljeda,
tumora ( intracerebralni, ekstracerbralni ),
infekcija ( Parkinsonova bolest, Alzheimerova bolest, Pickova bolest… ).
U SAD – u je zabilježeno da oko milijun ljudi ima afaziju. Afazije se češće javljaju od Parkinsonove bolesti, mišične distrofije, cerebralne paralize. Može se pojaviti kod osoba bilo koje dobi, spola, rase ili nacionalnosti. Može biti privremena te se naziva tranzijentnom, a odnosi se na komunikacijski problem koji traje samo nekoliko sati ili dana. Do sada nisu poznati lijekovi kojima bi se afazija mogla izliječiti. Osobama s afazijom se ponudi govorna terapija, ali ona ne garantira izlječenje. Svrha govorne terapije je da se pomogne osobama s afazijom da iskoriste preostale vještine.
U ovom seminarskom radu opisat ćemo razlike između afazija i disfazija, vrste i simptome afazija, klasifikacije prema Boston testu, Luriji i Jakobsonu te usporedbu tih klasifikacijama.
2. DEFINICIJE AFAZIJA I DISFAZIJA
Neke od definicija afazija su:
" Poremećaj sinteze pojedinih vidova simultane strukture jezika " ( A. R. Lurija, 1962., prema Vladisavljević, 1983. ).
" Gubitak i / ili dezorganizacija jezično – govornog sustava različitog intenziteta i modaliteta na bazi disfunkcije moždanog mehanizma" ( S. Vladisavljević, 1975., prema Vladisavljević, 1983. ).
« Afazija je smetnja u izražavanju ili razumijevanju govora, vezana uz povredu određenih cerebralnih regija. U širem smislu, u afaziju se uključuju teškoće različitih oblika govora: glasovnog govora, pisanja, čitanja, mimike i gesta te emocionalnog govora. U užem smislu kliničari pod afazijom razumijevaju oštećenje ili gubitak mogućnosti izražavanja i razumijevanja glasovnog govora. » ( Medicinska enciklopedija, 1959. , prema Vuletić 1996. )
« Afazija je nesposobnost uporabe jezika : kao takva, ona se manifestira kroz sve jezične modalitete. Pogađa sposobnost slušanja i govorenja, čitanje i pisanje, a ne ovisi o osjetilima sluha i vida. « ( www.hld.hr) ’ Ovo je jedna od starijih definicija koja danas više nije prihvatljiva, a pobijena je i od stranih autora.
« Afazija je oštećenje jezika koje utječe na produkciju ili razumijevanje govora i na mogućnost čitanja i pisanja. Uzrokovana je oštećenjem mozga, najčešće nakon moždanog udara, uglavnom kod starijih osoba. Uzroci također mogu biti i trauma glave, tumori mozga ili infekcije. « ( www.aphasia.org )
« Afazija je neurološki poremećaj uzrokovan oštećenjem dijelova mozga koji su odgovorni za jezik. Primarni znaci poremećaja uključuju teškoće u produkciji govora, teškoće u razumijevanju govora i teškoće s čitanjem i pisanjem. Afazija nije bolest, već simptom oštećenja mozga. Najčešća je kod odraslih koji su doživjeli moždani udar, može biti rezultat tumora mozga, infekcije, ozljede glave ili demencije koje oštećuje mozak. Tip i veličina jezične disfunkcije ovisi o lokalizaciji i veličini oštećenja mozga. « ( www.med.umich.edu )
« Afazija je potpuni ili djelomični gubitak sposobnosti upotrebe riječi. Može biti uzrokovana ozljedom mozga. Najčešće je uzrokovana moždanim udarom koji oštećuje centar za jezik u mozgu. Neki ljudi s afazijom se oporavljaju brzo i potpuno nakon moždanog udara, dok drugi mogu imati trenutne govorne i jezične probleme. « ( www.americanheart.org )
« Afazija je jezični poremećaj uzrokovan oštećenjem mozga. Ne uključuje razvojne poremećaje jezika i govora koji su ograničeni na motorički aparat za govor ( dizartrija). Poremećaji koji prate afaziju uključuju aleksiju ( poremećaj čitanja ) , agrafiju ( poremećaj pisanja ) i apraksiju ( nemogućnost izvođenja pojedinih pokreta ) . « ( www.emedicine.com )
" Afazija je poremećaj koji je rezultat oštećenja jezičnih centara u mozgu. Za većinu dešnjaka i polovicu ljevaka oštećenje lijeve strane mozga uzrokuje afaziju. Pojedinci koji su prije mogli komunicirati govorom, slušanjem, čitanjem i pisanjem, postali su ograničeniji u tim sposobnostima. Najčešći uzroci afazije su moždani udar, traumatska oštećenja, tumori i druga moždana oštećenja " ( www.asha.org ).
Definicije disfazija:
« Disfazija je jezični problem uzrokovan oštećenjem mozga, obično lijeve strane. Karakterizirana je cjelovitim ili djelomičnim gubitkom sposobnosti razumijevanja, govorenja, čitanja i pisanja. Vrste i veličina jezičnih teškoća ovise o mjestu oštećenja mozga. Uzrokovana je najčešće moždanim udarom, traumom glave ili tumorima. « ( www.tyquin.com )
« Disfazija je govorni poremećaj kod kojega postoji oštećenje govora i razumijevanja govora. Riječ disfazija dolazi od grčke riječi dys – oštećenje i phasia – govor. Termin disfazija zamijenjen je terminom afazije, posebno u području govorne i jezične patologije da se ne miješa sa poremećajem gutanja ( disfagija ) . « ( www.wikipedia.org )
« Disfazija spada u grupu govornih poremećaja gdje postoji oštećenje ekspresivnog govora, pisanja i oštećenje razumijevanja govornog ili pisanog jezika. Teži oblici disfazija nazivaju se afazijom. « ( www.medterms.com )
« Afazija ili disfazija? Ova dva termina znače isto. Disfazija je češće internacionalno upotrebljavan termin, dok se termin afazija češće koristi u Sjevernoj Americi. « ( www.speechtherapist.com )
« Termin disfazija odnosi se na lakše oblike oštećenja jezika i govora, a afazija na teže. Za djecu se obično upotrebljava termin disfazija, jer je u većini slučajeva prognoza bolja negoli kod odraslih pa se, kako god izražen bio, poremećaj smatra lakšim. Primarna disfazija ili afazija obično se definira kao neuspjeh ili krajnja poteškoća u uporabi jezika i govora. Zajednička obilježja govora djece s primarnom disfazijom su nedovoljno gramatična ili nezrela rečenica, skučen riječnik, riječi obično ne prelaze tri sloga, suglasničke skupine nedostaju ili dovode do leksičkih dislalija. U govoru se uočavaju smetnje izgovora glasova. « ( www.hld.hr )
« Ponekad sw afazija naziva disfazijom. U čemu je razlika? U riječniku, afazija i disfazija imaju različita značenja: afazija znači potpuni gubitak komunikacije, a disfazija znači oštećenje sposobnosti komuniciranja. Ali, afazija i disfazija se obično znače isto: teškoće u govrnoj i pisanoj komunikaciji uzrokovane ozljedom mozga. » ( www.aphasiahelp.org )
3. KLASIFIKACIJE AFAZIJA
Povijest klasifikacija afazija počela je znanstvenim istraživanjima u drugoj polovici 19. stoljeća. Prva podjela afazija bila je na motoričku ( Broca ) i senzoričku ( Wernicke ) i to je bio temelj svih ostalih klasifikacija. Afazije možemo klasificirati prema različitim kriterijima koji mogu biti: kanali, mjesta lezije, simptomi koji se odnose na govorno ostvarenje te lingvistički simptomi.
Klasifikacija afzija ( prema Encyclopedia of the Human Brain, str. 186 ):
Boston Head Goldstein Luria Wepman
Anomička afazija Nominalna afazija Amnestička afazija Akustičko – mnestička afazija Semantička afazija
Wernickeova afazija Sintaktička afazija Senzorna afazija Akustičko – gnostička afazija Pragmatička afazija
Brocaova afazija Verbalna afazija Motorička afazija Motoričko – kinetička afazija Sintaktička afazija
Konduktivna afazija Centralna afazija Motoričko - kinestetička
Transkortikalna – senzorička afazija
Transkortikalna - motorička Dinamička afazija
Semantička afazija
3.1. KLASIFIKACIJA PREMA BOSTON TESTU ( Goodglas, Kaplan, 1983. )
Prema Boston testu afazije su klasificirane na sljedeći način:
Brocaova,
Wernickeova,
anomička,
konduktivna,
transkortikalna motorička,
transkortikalna senzorička,
globalna.
1861. godine Paul Broca je definirao područje odgovorno za motoriku govora, treća čeona vijuga lijeve hemisfere. Brocaova afazija se javlja kao posljedica lezija u tom području mozga ispred primarne motoričke zone za govornu muskulaturu. Govor osoba s ovom vrstom afazije je nefluentan, spor, agramatičan. Ispuštaju funkcionalne riječi i gramatičke morfeme, a zadržavaju sadržajne riječi ( telegrafski govor ). Verbalni izraz im je manjkav te je karakteriziran nepotpunim i sintaktički jednostavnim rečenicama, smanjene duljine. Karakteriziran je poremećajem prozodije i nespretnom artikulacijom. Češće koriste imenice nego glagole jer ih teško pronalaze. Oštećeno je i imenovanje te ponavljanje određenih riječi i fraza. Mogućnost slušnog razumijevanja je relativno sačuvana i funkcionalna za svakodnevnu komunikaciju, ali je narušeno razumijevanje složenih sintaktičkih struktura. Razumijevanje pročitanog je nepotpuno do onog stupnja do kojeg je oštećeno slušno razumijevanje. Pisanje je također oštećeno, a pogreške mogu kvalitativno nalikovati na one u govoru.
1874. godine Carl Wernicke je otkrio centar za razumijevanje govora u stražnjem dijelu gornje sljepoočne vijuge dominantne hemisfere. Wernickeova afazija se javlja kao posljedica oštećenja u ili oko Silvijusove brazde. Govor je fluentan, ali parafazičan, skraćen, brz i bez napora, sintaktički i prozodijski dobro oblikovan, ali bez smisla, melodičan. Osobe s Wernickeovom afazijom puno pričaju ( logoreja ), nemaju problema s izvedbom, već sa sadržajem. Prozodija i artikulacija su relativno neoštećeni. Rečenice su gramatički zamršene te su karakterizirane supstitucijom ili omisijom gramatičkih morfema i leksičkih riječi ( imenice, glagoli, pridjevi ). Javljaju se teškoće razlikovanja fonema te teškoće pamćenja slijeda riječi. Slušno razumijevanje i ponavljanje su nepotpuni i ovise jedno o drugom. Narušena je sposobnost imenovanja. Pisanje je oštećeno kao i čitanje i razumijevanje pročitanog.
Anomička afazija se javlja kao posljedica oštećenja u sljepoočno – tjemenom režnju, može se proširiti do angularnog girusa čije je područje odgovorno za pisanje. Postoje teškoće imenovanja predmeta, pojmova i ljudi – prepoznaje predmet, opisuje njegovu funkciju, no ne može se prisjetiti odgovarajućeg imena. Također osoba s anomičkom afazijom će uz ponuđene odgovore uvijek odabrati pravi naziv. Razumijevanje, ponavljanje i fluentnost govora su očuvani. Može biti ograničena na pojedine kategorije, npr. anomija za nežive predmete. Anomička afazija može se pojaviti u razdoblju oporavka Wernickeove afazije, a često ju nalazimo i kod starijih osoba.
Konduktivnu afaziju prvi je definirao Wernicke ( 1874. ). Javlja se kao posljedica oštećenja u lijevom tjemenom režnju i u području otoka koji leži duboko u Silvijusovoj brazdi, a njegova funkcija je povezana sa sljepoočnim režnjem. Govor je fluentan i parafazičan. Prozodija je dobra. U govoru se javljaju samoispravci i zastajkivanja što ometa fluentnost. Osobe s konduktivnom afazijom prepoznaju svoje greške, ali nisu ništa uspješniji u njihovu ispravljanju od osoba s Brocaovom ili Wernickeovom afazijom. Značajno je oštećeno verbalno ponavljanje. Teškoće se češće javljaju kod ponavljanja nepoznatih fraza i dužih rečenica, a teškoće rastu s dužinom i nepoznatošću rečenica, tj. fraza. Osoba nije u stanju poslušati verbalne zapovjedi. Javljaju se i teškoće u imenovanju predmeta. Razumijevanje pisanog i govorenog materijala je očuvano.
Transkortikalna motorička afazija se javlja kao posljedica prekida veze između Brocaovog područja i ostatka čeonog režnja. Osobe s ovom vrstom afazije nevoljko govore i teško pronalaze odgovarajuće riječi. Govor je nefluentan, karakteriziran redukcijom u količini, raznolikosti i razradi te manjkom u sintaktičkoj složenosti. Koriste jednostavne rečenice koje se najčešće sastoje od imenica. Očuvana je sposobnost razumijevanja i ponavljanja govora drugih. Verbalna produkcija kod ponavljanja je dobra, a kod zadataka neponavljanja je nepotpuna. Oštećene su konverzacijske vještine. Ova vrsta afazije se može zamijeniti s Brockaovom.
Transkortikalna senzorička afazija se javlja kao posljedica oštećenja srednjeg i zadnjeg dijela cerebralne arterije parijeto – temporalnog režnja. Rezultat je ometanja veze između asocijativnih vlakana i centara za jezik. Nedostatna veza između dva centra za jezik onemogućuje osobu s transkortikalnom senzoričkom afazijom da ponavlja. Govor je fluentan, prozodijski, fonetički i fonemski neoštećen, ali sadrži brojne verbalne i sintaktičke parafazije. Imenovanje je djelomično oštećeno, postoje brojne pauze u pronalaženju riječi tijekom konverzacije. Razumijevanje govornih i pisanih informacija je oštećeno, a ponavljanje je očuvano. Ova vrsta afazije se može zamijeniti s Wernickeovom.
Globalna afazija je najteži oblik afazija. Nastaje kao posljedica opsežnog oštećenja u jezičnim područjima lijeve hemisfere. Što je lezija veća, prognoza je gora. Oštećene su sve osnovne jezične funkcije, sam govor i razumijevanje govora. Postoji nesposobnost voljne proizvodnje glasova i govora, ali se može izreći slučajna riječ ili fraza kao spontani izričaj. Prisutne su aleksija, agrafija, akalkulija.
Govor Razumijevanje Ponavljanje Imenovanje
Brocaova afazija nefluentan dobro osrednje osrednje
Wernickeova afazija fluentan loše loše osrednje
Anomička afazija fluentan osrednje dobro loše
Konduktivna afazija fluentan dobro loše osrednje
Transkortikalna motorička afazija nefluentan dobro dobro osrednje
Transkortiokalna senzorička afazija fluentan loše dobro osrednje
Globalna afazija nefluentan loše loše loše
3.2. KLASIFIKACIJA PREMA LURIJI
Lurija je smatrao kako govor predstavlja složen sustav senzomotoričke koordinacije sa specifičnom organizacijom, a shvaćanje riječi se zasniva na analizi i sintezi elemenata zvučnog signala. Prema njegovu mišljenju ne postoje posebni centri za govor, čitanje, pisanje i slično, već se ti elementi nalaze u različitim dijelovima lijeve moždane hemisfere. Prema tome može se zaključiti kako lokalna lezija neće dati izolirane posljedice, već će se one protezati mnogo šire ( Lurija, prema Vladisavljević, S. ).
Prema područjima u mozgu, Lurija je podijelio afazije u četiri osnovna podtipa čime je pokušao povezati oštećenje mozga s govorno – jezičnim ispadima:
slušna afazija ( oštećen je sljepoočni dio ),
aferentna motorička ( oštećeni su gornji zatiljni dijelovi ),
eferentna motorička ( oštećena je Brocaova regija i gornji kortikalni dijelovi ),
semantička ( oštećeni su zatiljni dijelovi ).
Povezujući mjesto lezije i simptome Lurija je podijelio afazije na pet tipova:
temporalna ( akustičku ) afazija,
aferentna motorička ( apraksijsku ) afazija,
eferentna motorička ( kinetičku ) afazija,
frontalno dinamička afazija,
semantičku.
Daljnjim proučavanjem afazija, Lurija je ustanovio šest tipova afazija koje je opisao kroz povrede određenih dijelova mozga te oštećenja govora koja te povrede uzrokuju:
dinamička afazija,
motoričko – kinetička afazija,
motoričko – kinestetička afazija,
akustičko – gnostička afazija,
akustičko – mnestička afazija,
semantička afazija.
Dinamička afazija uzrokovana je ozljedama čeonog režnja, njegovog donjeg dijela neposredno ispred Brocaove regije. Osobe s dinamičkom afazijom pravilno izgovaraju glasove, oblikuju gramatički točne rečenice, razumiju govor te su u stanju ponavljati iskaze. Nisu sposobni oblikovati i izgovarati riječi iako mišići za govor ( usne, jezik, grkljan ) nisu kljenuti. Kontekstualni govor im je oštećen, a javljaju se i ozbiljne promjene u njihovom ponašanju i nekim radnjama, npr. ako se od osobe traži da nešto izloži što zahtjeva duže programiranje, bilo usmenog ili pismenog teksta, ona će zastati već nakon prve rečenice; ako nastavi s iskazom, ponavljat će stalno tu istu rečenicu.
Kada nešto počnu raditi ne znaju se zaustaviti i ne mogu prijeći na sljedeći zadatak. Kontekstualna struktura unutarnjeg govora je oštećena, a spontanog govora nema. Na osobi se može primijetiti bezvoljnost, tiha je i povučena jer je svjesna stanja svog govora.
Motoričko – kinetička afazija se javlja nakon ozljede prednjih dijelova motoričkog područja. Osobe mogu izgovarati pojedinačne glasove i često su u stanju pisati pojedina slova prema diktatu. Teškoće se iskazuju u nemogućnosti povezivanja pojedinih glasova ili riječi u veće artikulacijske cjeline. Također je oštećen prijelaz s artikulacije jednog glasa / sloga na artikulaciju drugog glasa / sloga, npr. ako od osobe tražimo da izgovori riječ " muka ", osoba će početi " mu…mu…muh…ha " i time će slogovima pridati novo značenje ( " mu " – kao mukanje krave, " ha " – kao smijeh ), a samim time riječ će dobiti novo značenje. Oštećeni su čitanje, pisanje, unutarnja dinamika govora, javlja se agramatizam, telegrafski stil te raspad unutarnje sintaktičke strukture jezika. Osobe nisu u stanju mijenjati melodiju rečenice. Oštećenost aferentnih putova dovodi do gubljenja automatizama i nedostatka impulsa za organizaciju govornih pokreta.
Motoričko – kinestetička afazija je posljedica ozljeda postcentralnih dijelova, tj. dijelova iza motoričkog područja što dovodi do oštećenja kinestetičke osnove govornih pokreta. Osoba ima teškoća s izvršavanjem naloga ( otvaranje usta, pokretanje jezika, artikuliranje… ), nije u stanju brzo izgovarati glasove i riječi te često zamjenjuje glasove koji su bliski po mjestu izgovora ( npr. k – h, l – n, b – m… ). Javljaju se teškoće izvođenja složenijih artikulacijskih pokreta. Teško se izgovaraju izolirani glasovi što dovodi do usporenog govora. Postoji poremećaj čitanja i pisanja.
Akustičko – gnostička afazija nastaje zbog povrede gornjih dijelova lijevog sljepoočnog područja ( Wernickeovo područje ) koja ne dovodi do gubitka sluha, već do nemogućnosti analize i sinteze glasova i zvukova što se naročito odražava na nemogućnost razlikovanja fonema. Postoji nemogućnost kontrole pokreta artikulacijskih organa. Teškoće se javljaju kada se osoba suoči s novim, nepoznatim riječima, osnovama riječi, čije je značenje moguće shvatiti samo na osnovi dobre diskriminacije. Javlja se nesposobnost ponavljanja i teškoće imenovanja. Prozodija je očuvana, govor je fluentan, ali se javljaju literalne i verbalne parafazije.
Akustičko – mnestička afazija nastaje kao posljedica centro – temporalnih ozljeda, a oštećeno je pamćenje audio – verbalnih tragova. Smatra se blažim oblikom akustičko – gnostičke afazije. Osobe imaju očuvanu fonemsku strukturu govora i sintaksu. Teškoće se javljaju u ponavljanju riječi ( naročito nizova ), imenovanju predmeta te kodiranju složenog iskaza.
Semantička afazija je posljedica ozljeda parijeto – okcipitalnih područja. Osoba ne može organizirati pojedine dijelove iskaza u cjelinu. Kod ozljede ovog područja javljaju se specifične jezične teškoće u shvaćanju odnosa. Razumiju svakodnevni govor. Ukoliko je povreda u prednjem parijetalnom dijelu, teškoće će se očitovati kod apstraktnog oblika mišljenja, ponašanja, prostorne orijentacije, izvođenju matematičkih radnji i shvaćanju simbola.
Govor Razumijevanje Ponavljanje Imenovanje
Dinamička afazija nefluentan dobro osrednje osrednje
Motoričko – kinetička afazija nefluentan dobro loše osrednje
Motoričko – kinestetička afazija nefluentan dobro loše loše
Akustičko – gnostička afazija fluentan loše loše loše
Akustičko – mnestička afazija fluentan osrednje osrednje loše
Semantička afazija fluentan osrednje osrednje loše
3.3. KLASIFIKACIJA PREMA JAKOBSONU
Oslanjajući se na Lurijino razvrstavanje afazija Jakobson je 1966. godine podijelio afazije u dva osnovna tipa:
poremećaji enkodiranja ( odgovaraju motoričkim ili ekspresivnim tipovima afazije ),
poremećaji dekodiranja ( odgovaraju senzoričkim ili receptivnim tipovima afazije ).
Poremećaji enkodiranja:
Prozodija je narušena što se očituje teškim prijelazom s fonema na fonem, sa sloga na slog. Javljaju se teškoće u konstrukciji sloga. Na početku stradavaju veznici, prijedlozi, članovi, zamjenice, prilozi, pridjevi, glagoli. Korijen imenica ostaje sačuvan, a nastavci stradavaju, naročito oni koji izražavaju sintaktičke odnose.
Blaži oblik poremećaja enkodiranja je limitacija ( ograničenje govorne funkcije ). Poremećena je kombinacija na razini višoj od razine rečenice. Dolazi do gomilanja pojedinih dijelova rečenica bez bogaćenja njezine strukture ( npr. " Jedem kruh, meso, šljivu, bananu, kekse, kolače… " ).
Sekvenca ili sukcesivnost ukazuje na vremenski redoslijed govornih pojava
( glasova, riječi,… ), povezana je s poremećajem kombinacije. Stradava uzastopno spajanje fonema. Kontekst je iskrivljen.
Poremećaji dekodiranja:
Selekcija ili izbor zasniva se na sličnosti između dvije mogućnosti gdje treba odabrati odgovarajuću. Zbog gubitka razlikovnih obilježja glasova, osiromašuje se leksik. Osoba zamjenjuje glasove te na taj način zamjenjuje ili ne razumije riječi pa ih pogrešno izgovara. Teško pronalaze riječi ili foneme, gubi se korijen riječi, a nastavci su očuvani.
Blagi poremećaj dekodiranja je dezintegracija ili razaranje. Poremećeno je razumijevanje odnosa među riječima. Osoba razumije ustaljen redoslijed riječi u rečenici, ali joj inverzije zadaju poteškoće.
Simultanost ili skupna jedinstvenost je povezana sa selekcijom gdje je oštećena selekcija koja se vrši u simultano ostvarenim dijelovima govora. Osoba ne prepoznaje fonem ili ga zamjenjuje drugim. Oštećena je rečenica i veze unutar rečenice.
Enkodiranje znači odašiljanje govorne poruke. Probleme s enkodiranjem imaju osobe s ekspresivnim tipovima afazija koji se očituju manjkavim verbalnim izrazom. Osobama s ekspresivnim tipovima afazija očuvano je razumijevanje govora iako se teškoće javljaju pri dužim iskazima i sintaktički složenijim rečenicama. Govore telegrafskim stilom, najčešće koriste imenice ( ostaju imenice koje su naučene u djetinjstvu, fonetski jednostavnije, konkretne i one koje su češće u upotrebi ), dok su glagoli i pridjevi oštećeni. Ovu tvrdnju objašnjava I Zipfovo pravilo ( rang x frekvencija = konstanta ), tj. što je riječ jednostavnija češće je u upotrebi, a što je riječ složenija rjeđe je u upotrebi te prva propada. Kod ekspresivnih tipova afazija oštećena je artikulacija, nestaju konsonanti, a mogu nestati i cijele glasovne skupine; česte su perseveracije ( ponavljanje glasa, sloga riječi, rečenice ). Sužava se značenje riječi ovisno o kontekstu, jedna riječ = jedno značenje ili kako to objašnjava II Zipfovo pravilo ( značenje riječi = drugi korijen iz zbroja pojavljivanja te riječi u tekstu ). Kod ovog tipa afazije stradaju ritam, naglasci i melodija.
Kod osoba s ekspresivnim tipovima afazija oštećeno je čitanje i pisanje. Osobe malo i teško pišu, rukopis je nespretan, javljaju se paragrafije ( zamjene riječi, slogova, glasova ). Kod čitanja u sebi bolje je razumijevanje nego kod čitanja na glas. Javljaju se paraleksije.
Dekodiranje znači primanje i razumijevanje poruke. Probleme s dekodiranjem imaju osobe s receptivnim tipovima afazija koji se očituju viškom verbalnog izraza te oštećenim razumijevanjem govora. Osobe mnogo i tečno govore ( izraz teži logoreji = bujica riječi ). Govor je nerazumljiv, iako je njegova organizacija dobra, artikulacija je spretna, naglasci su ispravni, ritam normalan i melodija je bogata. Najpodložnije greškama su imenice. Česti su teleskopaži ( premještanja udaljenih dijelova riječi ili slogova ) i neologizmi ( riječi bez značenja ). Čitanje je očuvano, nema velike razlike između čitanja u sebi i čitanja na glas, dok je razumijevanje pročitanog oštećeno. Javljaju se literalne i verbalne paraleksije. Pisanje je oštećeno i puno paragrafija, a pisanje po diktatu je nemoguće.
Govor Razumijevanje Ponavljanje Imenovanje
Ekspresivni tipovi afazije Nefluentan dobro osrednje osrednje
Receptivni tipovi afazije fluentan loše loše osrednje
4. USPOREDBA KLASIFIKACIJA PREMA BOSTON TESTU, LURIJI I JACKOBSONU
Jackobson je podijelio afazije na ekspresivne i receptivne tipove.
Ekspresivni tipovi afazija: Brocaova, Transkortikalna motorička, Globalna, Dinamička, Motoričko – kinetička, Motoričko – kinestetička.
Receptivni tipovi afazija: Wernickeova, Anomička, Transkortikalna senzorička, Konduktivna, Akustičko – gnostička, Akustičko – mnestička, Semantička.
Iz svih ovih klasifikacija možemo izdvojiti tri osnovna tipa afazija: Brocaova ( motorička ), Wernickeova ( senzorička ) i Globalna. Ostali tipovi su samo blaži oblici navedenih ili put prema oporavku od istih. Također, možemo reći da su i simptomi slični, ako ne i isti, samo je drugačiji naziv afazije kod pojedinih autora.
4.1. SLIČNOSTI I RAZLIKE EKSPRESIVNIH TIPOVA AFAZIJA
Vrste afazija Govor Razumijevanje Ponavljanje Imenovanje Čitanje Pisanje
Brocina - + +/- +/- +/- -
Transkortikalna motorička - + + +/- +/- +/-
Dinamička - + +/- +/- + +
Motoričko – kinetička - + - +/- +/- -
Motorička kinestetička - + - - - -
Globalna - - - - - -
4.2. SLIČNOSTI I RAZLIKE RECEPTIVNIH TIPOVA AFAZIJA
Vrste afazija Govor Razumijevanje Ponavljanje Imenovanje Čitanje Pisanje
Wernickeova + - - +/- +/- -
Transkortikalna senzorička + - + +/- - -
Anomička + +/- + - +/- +/-
Konduktivna + + - +/- +/- -
Akustičko - gnostička + - - - - -
Akustičko - mnestička + +/- +/- - + +/-
Semantička + +/- +/- - - -
5. ZAKLJUČAK
Kako komunicirati s osobom koja ima afaziju?
govoriti osobi s afazijom kao da je odrasla, a ne kao djetetu
tijekom komunikacije smanjiti ili ukloniti pozadinsku buku ( TV, radio, drugi ljudi… ) kadgod je to moguće
uvjerite se da imate pažnju osobe prije početka komunikacije
hvaliti sve pokušaje govorenja; učiniti govor ugodnim iskustvom i izazvati stimulirajuću konverzaciju; ohrabriti i upotrebljavati sve oblike komunikacije ( govor, pisanje, crtanje, da / ne odgovore, geste, kontakt očima, facijalne ekspresije… )
dati im vremena da govore i dopustiti razumnu količinu vremena da odgovore
prihvatiti sve komunikacijske pokušaje ( govor, gesta, pisanje, crtanje ) radije nego zahtijevati govor; izbjegavati teške kritike, ispravke; izbjegavati inzistiranje da se svaka riječ izgovori savršeno
neka vaša komunikacija bude jednostavna, pojednostavite rečeničnu strukturu, govorite normalnom visinom, naglašavati ključne riječi
uz govor koristite gestu i vizualna sredstva kad god je to moguće
ohrabrite ljude s afazijom da budu neovisni koliko god je to moguće, izbjegavajte govoriti umjesto njih, osim kada je to u potpunosti potrebno
osobe s afazijom treba uključivati u kućne aktivnosti, omogučiti im sudjelovanje u obiteljskim odlukama
Tema je bila dosta zahtjevna jer postoje mnoge klasifikacije različitih autora. Mi smo obradile samo tri klasifikacije i pokušale smo ih usporediti što nije bilo lako jer su različito obrađene u pojedinim knjigama. Većina autora dijeli afazije na motoričke i senzoričke, ekspresivne i receptivne, tj. fluentne i nefluentne. Danas se najčešće koristi klasifikacija prema Boston testu.
Postoji i najnovija klasifikacija prema Aachen testu, ali ju nismo uspjele pronaći.
Što se tiče razlike afazija i disfazija uočile smo da se kod nas termin disfazija koristi u smislu da je to blaži oblik afazije, no prema stranim izvorima disfazija i afazija znače isto.
LITERATURA
Boller, F., Grafman, J.: Handbook of neuropsychology, 2nd Edition, Vol. 3.: Language And Aphasia, Elsevier, Amsterdam, 2001.
Chapey, R.: Language Intervention Strategies in Aphasia and Related Neurogenic Communication Disorders, Fourth edition, Lipincott, Williams & Wilkins, Philadelphia, 2001.
Encyclopedia of the Human Brain, A – Cog, Vol. 1, Academic Press, 2002., str. 186.
Jelčić – Jakšić, S., Maček – Trifunović, Z.: Afazija – progovorimo zajedno, logopedski priručnik, Alinea, Zagreb, 1996.
Prizl – Jakovac, T.: Afazija ( skripta za studente ), Edukacijsko – rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2001.
Vladisavljević, S.: Afazije i razvojne disfazije, Beograd, 1983.
Vuletić, D. ( 1983. ): Klasifikacije afazija U: Logopedija, VOL. 1, BR. 1 – 2, str. 43 – 48, Zagreb, studeni 1995.
Vuletić, D. : Afazija: logopedsko – lingvistički pristup, Školska knjiga, Zagreb, 1996.
www.asha.org, 17. 12. 2005.
www.americanheart.org, 17. 12. 2005.
www.emedicine.com, 17. 12. 2005.
www.wikipedia.org, 20. 12. 2005.
www.med.umich.edu, 11. 01. 2006.
www.hld.hr, 11. 01. 2006.
www.tyquin.com, 11. 01. 2006.
www.medterms.com, 11. 01. 2006.
www.speechtherapist.com, 11. 01. 2006.
www.aphasiahelp.org, 11. 01. 2006.
www.aphasia.org, 12. 01. 2006.
- 09:36 -
srijeda, 04.01.2006.
BIOLOŠKE OSNOVE POSEBNIH JEZIČNIH TEŠKOĆA
MARTINA BOLTUŽIĆ
ANITA KAČAVENDA
Zagreb, 06.04.2005.
BIOLOŠKE OSNOVE POSEBIH JEZIČNIH TEŠKOĆA
Kod djece s poteškoćama u razvoju jezika provodi se nekoliko tipičnih pretraga. Ispituje se djetetov sluh te se procjenjuje njegov kognitivni i socijalni razvoj. Ispituje se osobna anamneza s ciljem utvrđivanja neuroloških bolesti ili doživljenih trauma. Vrši se i pregled djetetovog govornog aparata. Osim osobne, za dijagnozu je bitna i obiteljska anamneza. Iako u većini slučajeva uzrok djetetovog jezičnog poremećaja pronalazimo putem navedenih ispitivanja, postoje i slučajevi u kojima to nije moguće. Dijete je fizički zdravo s dostatnim sluhom, dobrim neverbalnim sposobnostima i normalnim socijalnim odnosima, a u obiteljskoj anamnezi nema značajnijih obilježja. Tradicionalno pod nazivom ''razvojna afazija'' ili ''razvojna disfazija'' opisuje se abnormalan jezični razvoj nepoznatog uzroka. Ipak, takva terminologija nije potpuno zadovoljavajuća. Upotreba neuroloških ''etiketa'' sugerira sličnosti s disfazijama stečenim u odrasloj dobi, što je u većini slučajeva pogrešno jer se malokad radi o oštećenju mozga kod djece. Osim toga, takva etiketa upućuje na jasno definiran sindrom, dok je naprotiv u definiciju razvojne afazije uključen širok opseg problema. Zbog tih razloga primjereniji je naziv poput ''posebnih jezičnih teškoća'' (Bishop i Rosenbloom, 1987).
Kao jedno od najvažnijih postavlja se pitanje bioloških osnova posebih jezičnih teškoća. Razlikujemo tri osnovne skupine objašnjenja koje treba razmotriti:
1. žarišna oštećenja mozga
2. abnormalan razvoj neuralnih veza kao posljedica neprimjerenog senzomotoričkog inputa
3. abnormalno neurološko sazrijevanje obzirom na prenatalne utjecaje na razvoj mozga
1. HIPOTEZA: ŽARIŠNA OŠTEĆENJA MOZGA
Afazija kod odraslih je posljedica lezije centralnih područja lijeve hemisfere, stoga bismo mogli očekivati da i posebne jezične teškoće kod djece imaju slične uzroke. Međutim, samo manji broj djece s jezičnim teškoćama imaja neurološke bolesti ili su pretrpjeli ozljede glave u prvim godinama života. Preostaje mogućnost ozljede mozga tijekom ili neposredno nakon rođenja.
PERINATALNI RIZICI
Pasamanick (1952) je popularizirao ideju da oštećenje mozga, nastalo u perinatalnom, natalnom ili postnatalnom razdoblju, može uzrokovati širok raspon razvojnih poremećaja svojom hipotezom "continuum of reproductive causalty". Prema ovoj hipotezi, prijevremeno rođenje i komplikacije tijekom trudnoće i poroda mogu dovesti do različitih stupnjeva oštećenja mozga nedovoljnih da bi prouzročili smrt, ali pak dovoljnih kako bi narušili neurološke funkcije. Pojavom ultrazvučnih pretraga omogućeno je detaljnije ispitivanje neuroloških posljedica prijevremenog rođenja i ostalih perinatalnih rizičnih čimbenika, te se potvrdilo da su neurološki poremećaji učestaliji kod novorođenčadi s periventrikularnim krvarenjima ili drugim lezijama ( Stewart i sur. 1987 ).
Iako se čini logično pripisati razvojne jezične poremećaje ranim oštećenjima mozga, postoji izuzetno malo dokaza koji bi mogli poduprijeti ovu hipotezu. Pasamanick i njegovi suradnici postigli su značajan uspjeh u prikazivanju visoke razine komplikacija u rasponu neuroloških poremećaja na temelju perinatalnih ultrazvučnih snimki. Međutim, kada su pažnju usmjerili na govorne poremećaje, nisu pronašli povezanost u perinatalnim zapisima između 290 djece s govornim poremećajima i pripadnicima kontrolne skupine ( Pasamanick i sur. 1956 ). Bitno je napomenuti da su istraživanje temeljili na heterogenom uzorku, uključujući djecu koja mucaju i djecu s poremećajima glasa, a nisu razlikovali posebne jezične teškoće od općenitih kašnjenja u razvoju.
Brojna istraživanja razmatrala su ovaj problem s drugih stajališta slijedeći napredak rizične skupine djece ( primjerice djece s niskom porođajnom težinom ). Rezultati se razlikuju od istraživanja do istraživanja, ponajprije zbog napretka medicine koji je omogućavao preživljavanje i bolji tretman rizične djece. Iako su nekim istraživanjima opisani specifični jezični poremećaji kod prijevremeno rođene djece ( primjerice Fitzhardinge i Steven, 1972 ), češći su dokazi generalnih razvojnih zaostajanja koja obuhvaćaju verbalne i neverbalne vještine. Nedavnim istraživanjem provedenim u Kanadi uspoređivana su djeca s niskom porođajnom težinom i kontrolna skupina. Rezultati istraživanja pokazuju da osim lošijih rezultata na neverbalnim testovima inteligencije, djeca s nižom porođajnom težinom postižu i lošije rezultate na neverbalnim testovima što dokazuje da oštećenja mozga nastala u perinatalnom razdoblju podjednako zahvaćaju sva područja mentalnog razvoja.
TEHNIKE SNIMANJA MOZGA
U mnogim istraživanjima su korištene tehnika snimanja mozga kao što je CT, kako bi se utvrdile lezije mozga kod starije djece s jezičnim teškoćama. Zbog praktičnih, ali i etičkih pitanja takva su istraživanja rijetka, a tamo gdje su i provedena, težilo se uključiti djecu s relativno teškim jezičnim teškoćama, obično udruženim i s poremećajima ponašanja. Caparulo i sur. ( 1981 ) utvrdili su abnormalne CT snimke kod 6 od 16 djece s jezičnim poremećajima. Kod troje djece s abnormalnim CT – om opisani su problemi razumijevanja, dok su ostali imali pridružene probleme u motorici i ponašanju. Dalby ( 1977 ) opisuje abnormalno proširenje temporalnih rogova, osobito lijeve hemisfere, kod 46 od 87 djece s jezičnim teškoćama. Taj uzorak obuhvaća ispitanike koji nisu bili testirani ali i one koji su bili ispod prosjeka na neverbalnim testovima inteligencije te manji broj djece s epilepsijom. U istraživanjima koja su obuhvaćala homogeniji uzorak rezultati su bili manje statističke značajnosti.
• Elektroencefalografija
Rezultati EEG – a ovise o tipu jezičnog poremećaja. EEG abnormalnosti u obliku tipičnog šiljak – val kompleksa u području temporalnih režnjeva javljaju se kod djece koja su razvila veće poteškoće u razumijevanju nakon perioda normalnog razvoja, tzv. Landau – Kleffner sy stečenog epileptičkom afazijom ( Landau i Kleffner, 1957. )
EEG abnormalnosti rijetko se javljaju u ostalim kongenitalnim jezičnim poremećajima kod kojih nema diskontinuiteta u razvojnom procesu ( Waldo, 1978. )
REZULTATI DJECE S VIDLJIVIM OŠTEĆENJIMA MOZGA
Drugi način evaluiranja hipoteza vezanih za oštećenja mozga ja da se u obzir uzima razvoj djece za koju je poznato da su u ranom razdoblju života pretrpjela žarišnu leziju mozga koja je ostavila izraziti trag. Najteži slučaj koji se može uzeti u obzir je onaj s djecom koja su se podvrgla hemidekortikaciji. Riječ je o operaciji koja uključuje kirurško odstranjivanje korteksa na jednoj strani sa svrhom kontroliranja različitih tipova napada. Iako se operacija ne može izvesti do srednjeg djetinjstva ili pak odrasle dobi, patologija je obično prisutna već od prve godine života. Slučajevi podvrgavanja ranoj hemidekortikaciji kod infantilne hemiplegije bilježe iznenađujuće izbivanje afazije - nakon lijeve hemidekortikacije ( Basser, 1962. ). Iako je inteligencija uglavnom snižena, verbalne vještine nisu selektivno pogođene.
Odstranjenje cijelog korteksa lijeve hemisfere ne vodi k posebnim jezičnim teškoćama ( SLI ) pa brojni istraživači smatraju da lijeva hemisferalna lezija nije uzrok razvojnog jezičnog poremećaja. Ako postoji lezija lijeve hemisfere, koja uništava područja u mozgu zadužena za jezik, tada sa jezik razvija u desnoj hemisferi ( Rasmussen i Milner, 1977. ). Međutim, dijete može podnijeti leziju koja zadire u jezična područja, ali to je nedovoljno za reorganizaciju cerebralne lateralizacije. U tom slučaju produkcija jezika će biti pod utjecajem oštećenja lijeve hemisfere.
Bishop ( 1988. ) je iznijela podatke o istraživanju hemiplegične djece kod koje su se oštećenja mozga pojavila prije rođenja ili tijekom prve godine života. Ističe da su postojale i razlike u razvoju jezika kod djece s lijevom, tj. desnom hemiplegijom. Kao i kod hemidekortikacije, kod djece s lezijom u obje hemisfere snižena je inteligencija. Kada i ako bi kod te djece bile pronađene jezične teškoće, ne bi nalikovale poremećaju koji bi se viđao kod djece s PJT.
MOGU LI HIPOTEZE OBJASNITI PRIDRUŽENE KARAKTERISTIKE PJT-a
Johnston ( 1981. ) i Bishop ( 1990. ) bilježe da su kod djece s jezičnim teškoćama pronađena motorička oštećenja tipična, nelateralizirana i više uključuju sporu razinu motoričkih pokreta nego abnormalnosti refleksa i tonusa. Upravo zato mogu se smatrati više kao indikatori neurološke nerazvijenosti nego žarišnih oštećenja.
Druga karakteristika PJT-a ja da su muškarci, više nego žene, njima pogođeni. Za usklađivanje ove činjenice s etiologijom oštećenja, treba uzeti u obzir da su rana mozgovna oštećenja učestalija u muškaraca nego kod žena, te da su posljedice različite za oba spola. Postoji dokaz da dječaci više pate od klijenuti ( Rutter, 1970. ) te da se češće rađaju s manjom porođajnom težinom ( Stewart, 1987. ). No razlika u spolu nije dovoljna kako bi se objasnio veći broj dječaka s PJT.
Tayler ( 1969. ) je koristio podatke o spolnim razlikama kod učestalosti epilepsija- ističe je muški mozak nezreliji od ženskog te je ranjiviji na određene tipove napada u ranom periodu života.
2. HIPOTEZA: NEPRIMJEREN OSJETILNI / PERCEPTUALNI INPUT
Postoje istraživanja provedena na životinjama koja govore da je za uredan razvoj mozga potreban adekvatan osjetilni input. Najbolji primjer dolazi iz studije razvoja vizualnog sustava mačke ( Atkinson, 1982. ). Kod životinja koje imaju deprivirano vizualno iskustvo ili primaju iskrivljen vizualan input u ranom razvoju, dolazi do odstupanja od urednog razvoja neurološke veze koja može biti ispravljena ako na vrijeme dođe do uredne stimulacije. Ovo je dovelo do zaključka da ako nije došlo do primanja adekvatne stimulacije tijekom kritičnog perioda, može nastupiti trajno perceptualno oštećenje vida.
• Utjecaj konduktivnog slušnog gubitka povezanog s otitis mediom
Ruben i Rapin ( 1980. ) ističu plastičnost razvoja auditivnog sustava. Zabilježili su istraživanja provedena na životinjama. Istraživanja ističu važnost kritičnog perioda tijekom kojeg nezreli organizam mora primiti adekvatni slušni input kako bi se sluh normalno razvio. Smatra se da i kod ljudi postoji analogni kritični period te da tada čak i prolazni, blagi slušni gubici mogu ostaviti trajne posljedice na slušanje. Ova činjenica ima veliku i praktičnu važnost jer je otitis media često lječena bolest, pogađa oko 50 % predškolaca ( Klein i Rapin, 1998. ). Kod ove bolesti sekret se zadržava u srednjem uhu, često izazivajući konduktivan gubitak sluha od 20- 30 dB. Često se smatralo da su ovi gubici sluha zanemarivi jer kod odraslih takav gubitak ima mali ili gotovo nikakav utjecaj na funkcionalno razumijevanje. No istraživanja su pokazala da blagi gubici ovog tipa mogu biti izrazito važni tijekom kritičnog perioda dok dijete još uči jezik.
Sadržaj
• BIOLOŠKE OSNOVE POSEBNIH JEZIČNIH TEŠKOĆA................................1
• 1 Hipoteza:Žarišna oštećenja mozga.......................................................................1
• Perinatalni rizici..........................................................................................................2
• Tehnike snimanja mozga............................................................................................3
o CT...................................................................................3
o Elektroencefalografija..............................................3
• REZULTAT DJECE S OŠTEĆENJIMA MOZGA................................................4
• MOGU LI HIPOTEZE OBJASNITI PRIDRUŽENE KARAKTERISTIKE PJT-a.............................................................................................................................5
• 2 HIPOTEZA: NEPRIMJEREN OSJETILNI / PERCEPTALNI INPUT........5
• Utjecaj konduktivnog slušnog gubitka povezanog s otitis mediom...........................................................................6
- 20:16 -