Vrlo je velika vjerojatnost da se u bliskoj budućnosti sveukupna situacija u našoj zemlji neće pokrenuti nabolje. Neće doći do nekih drastičnih, revolucionarnih promjena, jer oni koji ih zagovaraju još nemaju kapacitete za takvo što sprovesti. Strukture koje su duboko pustile korijene i prožimaju sve segmente društva, neće same odstupiti s društveno-političke scene, a narod kao narod, dosada je bezbroj puta pokazao i dokazao da želi podleći manipulacijama. Stanje laganog odumiranja i apatije po svojoj će se prilici nastaviti još neko vrijeme. Naša će politička i gospodarska "elita" svoj model poslovanja nastaviti i dalje, pronalazit će nove i nove metode i načine da iscijede i zadnju životnu i monetarnu kap iz ljudi. I pritom će nas uvjeravati da može biti jedino tako i nikako drugačije.
Oni znaju da nije tako. Zna i većina građana. No, među građanima je mnogo interesnih grupa, svatko od njih igra svoju utakmicu i tako će teško nadigrati ili pobijediti uigranu i rutiniranu ekipu Sistema. Naša je zemlja članica EU. Svaka glupost i slaboumnost koju se naša politika sjeti sprovesti ili isprobati na narodu, opravdava se pritiskom i obavezom nametnutom iz EU. Isto tako, oponenti vlasti, Uniji i općenito sistemu te zagovornici razno raznih utopijskih rješenja koja u stvarnosti ne bi funkcionirala ni u teoriji, imaju stav da je ta Unija kod nas došla s namjerom da nas zatre, uništi, povalja, zakopa kao Floki svoju kost.
U kojem će se smjeru koja država uputiti ovisi o njoj samoj. Za sve moguće djelatnosti postoje zajednički europski propisi i pravila, a postoje zato da bi svi imali približno jednake kriterije i mogućnosti razvoja i rada. No, hoće li svaka pojedina članica Unije nešto raditi ili neće, to ovisi samo o njoj i njenoj politici, odnosno, sad dolazimo do ključne riječi u cijeloj priči – o strategiji razvoja koju svaka zemlja planira i provodi. U toj Uniji ima oko pola milijarde ljudi koji žive i rade i stvaraju već nekoliko desetljeća i većini ide koliko-toliko dobro. Da taj cijeli sustav funkcionira samo za to da sam sebe uništava i jede ili da provodi svaku maloumnost koje se netko dosjeti, danas bi cijeli naš kontinent sličio na neki Burtonov film ili pak drugog i trećeg Mad Maxa. Istina, svakim danom sve više sličimo Velikom Bratu, no birokracija ima tendenciju rasta u svim sustavima, od kada je svijeta i vijeka. Ona je , jednostavno, poput imele.
Neke su se zemlje Unije odlučile ravnomjerno razvijati cijelo društvo, neke su sve podredile razvoju industrije i gospodarstva. Netko je razvijao bankarski sektor, netko se specijalizirao za burzovno mešetarenje. Netko se orijentirao na poljoprivredu, netko je u svojoj mudrosti zaključio da se može dobro živjeti i na račun tuđeg rada i truda. Netko je opet korupciju i mito stavio u zakonske okvire, a ljude druge vjere proglasio manje vrijednima. Gdje smo tu mi, najbolje je opisala jedina dosada premijerka za svojeg mandata. Na pitanje novinara kakvu strategiju razvoja ima naša zemlja za narednih nekoliko godina, gospođa premijer je prvo ostala zatečena i zbunjena tim pitanjem, a onda se blesavo nasmiješila u kamere i odgovorila da naša vlada planira strategiju do 15 dana unaprijed.
Sada i kod nas svi daju analize i mišljenja o tome što smo mogli napraviti, što nismo, gdje smo krivo skrenuli, kako nam je bilo, kako bi nam trebalo biti, kako nam nikada neće biti. Sve kao u onoj narodnoj "gdje sam bio, gdje sam dangubio"! Od prolivenoga mlijeka koristi nema. Ako ima pameti, može se ubuduće izbjeći da se opet ne prolije. Žalosno je to što nema niti ideja niti poteza kojima bi se spasilo još ono malo gospodarstva koje je u državi ostalo. Jer, koliko god se svi trudili narod uvjeriti da se nije moglo učiniti ništa, to jednostavno nije tako. A to najbolje oslikavaju tri jednostavna primjera, tri rješenja kojima su tri države, članice EU, u kakvih 25-30 godina, riješile svoje ključne gospodarske i društvene probleme koji su ih kočili u razvoju.
Hrvatska je pobrojala da trenutno u svojem sustavu visokog školstva ima preko 50 000 studenata koji studiraju ekonomiju. Na burzi rada su deseci tisuća zanimanja koja nitko na tržištu rada ne traži, no naš obrazovni sustav i dalje stvara stručnjake tih nepotrebnih profila i zvanja. Istovremeno, u školama je sve manje učenika, sve više nastavnika, a rezultati koje postižu naši školarci na međunarodnim natjecanjima sve su slabiji. S istim se problemom susrela i Finska. Sve je to detaljno opisano u knjizi "Lekcije iz Finske", autora Pasija Sahlberga. Danas se finski obrazovni sustav smatra jednim od najboljih u svijetu. Premise na kojima je napravljena reforma sustava obrazovanja u Finskoj bile su da se školski sustav ne smije bazirati na natjecanju među djecom, nego na suradnji i zajedničkom napredovanju, da se školuju stručnjaci za područja koje tržište rada treba i da država napravi projekciju koja će zanimanja biti tražena u budućnosti, te da se pažnja posveti kvaliteti, a ne broju učitelja i profesora. Zanimljivo je i to da je autor te knjige 2005. godine bio voditelj tima Svjetske banke koja je u Hrvatskoj sa 85 milijuna dolara namjeravala financirati reformu školstva po finskom modelu, no ondašnji ministar obrazovanja Dragan Primorac glatko je otpravio gospodina Sahlberga. Finac je rekao da je bio u preko 40 zemalja svijeta i radio projekte na reformiranju školstva, ali da ono što je vidio i doživio kod nas nije iskusio nigdje, te je zbog nas samih jako tužan. Naše školstvo od tada vodi bitke samo sa sobom hoće li škola trajati 8 ili 9 godina i hoće li se u njoj 8 sati godišnje učiti djecu da je dobro i zdravo prati ruke i da nije lijepo za malim Afrikancem na cesti vikati "Bježte, ljudi, ide Garo!". Na sveučilištima se provode programi od kojih neki datiraju još od Austro-Ugarske. Stari profesorski kadar ne da se sa svojih pozicija dok ih ne iznesu s nogama prema naprijed. Istovremeno, nedostaje nam osnovnih obrtničkih zanimanja, koja država ne subvencionira, nego stvara nove tisuće pravnika, ekonomista i politologa za burzu i odlazak u bijeli svijet.
Prije tridesetak godina Danska se je suočavala s problemima kakve mi imamo zadnjih tridesetak godina. Onda su zaključili da prvo i osnovno moraju restrukturirati i modernizirati javnu upravu i učiniti je efikasnom u svim pogledima i na korist svim građanima. Danas je danski model reforme uprave uzor i putokaz svima koji provode te reforme. Mi i dalje radimo na gomilanju broja zaposlenih u državnim i javnim službama, bez plana i strategije, i tamo gdje treba i tamo gdje ne treba. Ministarstva, službe i agencije nisu međusobno povezani ni koordinirani. Svi se zbog toga čude što nas strani investitori izbjegavaju i zaobilaze. Kad biste pitali nekoga zašto ide zubaru kada ga boli zub ili auto na popravak vozi k mehaničaru, a ne k mesaru, mislio bi da ste ludi. Ali da u ruke damo upravljanje općinom, gradom, državom, ministarstvom bilo kome, bez ikakvih kvalifikacija, samo na osnovu njegove predizborne slatkorječivosti, to nam je postalo normalno. Još uvijek među ljudima prevladava mišljenje da je za voditi državu najvažnije biti ispravno ideološki i svjetonazorski potkovan. Ostalo će valjda doći samo od sebe. Da, ne smijemo zaboraviti koliko je još i važno uzgajati i njegovati jedinice lokalne samouprave.
Treći primjer je onaj poljski, koji bi nama trebao biti zvijezda vodilja i prioritet. Ta velika zemlja s velikim postotkom seoskog stanovništva imala je najveći broj euroskeptika prije ulaska u Uniju i to upravo među seljacima. No, na vrijeme su napravili reformu teritorijalnih jedinica i velike novce ulagali u prilagodbu agrara na nove europske propise i pravila. Ulaskom u EU, poljoprivrednici su od samog početka mogli konkurirati na svim natječajima za subvencioniranje iz europskih fondova i zemlja su u kojoj se agrar najbrže razvija u cijeloj Uniji. Mi smo sredstva za prilagodbu na europski sustav potrošili na automobile i političke mandate, a iako smo članovi Unije već 7 mjeseci, još nismo niti počeli raditi projekte na području poljoprivrede kojima bismo konkurirali za novce iz EU fondova. Kada bi se svi u Europi ponašali kao mi, cijeli bi kontinent dijelio sudbinu Sjeverne Koreje.
Mnogo je još pozitivnih primjera što su u zadnjih tridesetak godina neke zemlje učinile da poboljšaju svoju situaciju i povise standard svojih građana. Iz naše perspektive nadrealno izgleda nizozemsko otimanje teritorija moru i onda korištenje tih površina za poljoprivrednu proizvodnju, istu onu koja se nama ne isplati. Austrija je alpska zemlja. Od turizma uprihoduje godišnje tri puta više nego Hrvatska sa svojom najljepšom obalom na svijetu. Gospodarstvo i industrija te iste Austrije počiva na malim obrtima, na istim onim zanimanjima kojih smo se mi odrekli u korist teoretiziranja i moćnog vizionarstva...
Ovo sve nisu nikakve filozofije, moćne magije, mudre knjige niti zagrijavanje vode. To su sve procesi koje su države provele i koji su rezultirali onim što se od njih i očekivalo.
Dosadašnje iskustvo nam govori da ovakve stvari kod nas ne treba očekivati još neko vrijeme. Razloga tome ima nekoliko. Prvi i osnovni je taj da današnja, a i sve bivše političke strukture to jednostavno ne znaju napraviti. Čak kad bi i željeli, morali bi zatraži pomoć od domaćih ili stranih stručnjaka, a time bi priznali da sami nisu za nešto sposobni, što im njihov ego nikada neće dopustiti. A sve dok se još negdje mogu zadužiti i dok se još koja kuna može iz naroda istresti, takvim procesima neće nitko pristupiti, jer bi to značilo, u našim okolnostima i podneblju, političku smrt na duže vrijeme.
Ovako će onima kojima je sada dobro, dobro biti i dalje. Nekolicini će biti još i bolje, a velikoj većini građana ostaje žal za propuštenim, čir na želucu u nastajanju, razmišljanje o tome kako su drugi mogli iskoristiti neke prilike, a mi koji smo imali bolje predispozicije nismo, te tračak nade koji će nas s vremenom tjerati u sve dublji očaj.

Oznake: jučer, danas, sutra