Na društvenim mrežama mnogi aktivistički pokreti, organizacije i udruge zazivaju i proklamiraju aktivniji otpor ustoličenom političkom, ekonomskom, financijskom i medijskom sustavu. Na sve moguće načine pokušavaju animirati širi krug građanstva da podigne svoj glas protiv ne samo nepravde i nelogičnosti u društvenim odnosima- na to smo već imuni, nego protiv bjesomučne,bezobrazne i otvorene pljačke, gaženja dostojanstva čovjeka i nepoštivanja temeljnih i neotuđivih prava pojedinaca. U to društvo neprijatelja čovjeka može se ubrojiti i institucionalizirani sustav vjerskih organizacija, koje isto djeluju po obrascu prodaje ideologije i gomilanja novca, kao i političke i financijske strukture.
Stisak institucionaliziranih struktura svakim je danom sve čvršći, masa koju cijede svakim je danom sve manja, a pozivi na radikalno suprotstavljanje sustavu- da ne kažemo otvorenu revoluciju- svakim su danom od strane aktivističkih grupa i pojedinaca sve glasniji i ekstremniji. No, ne dopiru do velikog broja ljudi, a po svojoj prilici, niti neće tako brzo. Za to postoji nekoliko većih i manjih razloga, odnosno prepreka.
Prvi i osnovni razlog je uspješna medijska diverzija u obliku skretanja pažnje na sasvim nebitne stvari, barem po pitanju egzistencije i rješavanja gospodarskih i financijskih problema pojedinca i društva. Bitno je pronaći pravu žicu, koja će rasplamsati strasti kod ljudi i ujediniti ih ili suprotstaviti oko sporednih pitanja i problema, u što većem broju, da se izvedu planirane akcije, a opet da stvari ne odu predaleko i ne izmaknu kontroli. Uvijek se nađe kakvo pitanje iz '41., '45., '71., '91., zato je za naše društvo vrlo bitno da se takve stvari nikada ne razriješe i istjeraju na čistac. Referendum oko braka i pitanje dvojezičnosti su najbolji primjeri- narod se međusobno svađao, prekidala su se prijateljstva, razbijalo se pločice i glave a na kraju je sustav napravio onako kako je i zamislio. U međuvremenu su izmijenjeni zakoni o radu, ministar financija nas je u bijelom svijetu zadužio za još nekoliko milijardi, gase se tvrtke koje posluju profitabilno i od strateškog su interesa nacije. Ultimativni strojevi za ometanje pažnje i masovnu mobilizaciju nacije na stvarima s one strane pameti su sportska događanja. Njih, hvala nebesima, uvijek ima. Na globalnom se nivou pokreću upravo s tim ciljem, da se pažnja usmjeri sa pitanja vezanih uz gospodarstvo, financije i otimačine od građana na laganu razbibrigu i potpirivanje niskih emocija.
Kontroliranje glavnih medija preduvjet je za uspješnu manipulaciju društvom općenito. Do radikalnijih promjena sustava u našem slučaju teško će doći zbog još nekoliko razloga. Političke strukture su stvorile brojnu "vojsku" poslušnika, odnosno ljudi koji ovise o funkcioniranju sustava po sadašnjem modelu. Tu se prvenstveno radi o silnoj birokraciji na svim razinama, represivnom državnom aparatu te zaposlenicima državnih poduzeća koja još uvijek posluju i određenom broju povlaštenih umirovljenika.
Financijske institucije ( banke u stranom vlasništvu) posluju u našoj zemlji poštivajući sve propise i zakone, što znači da je legalnu pljačku financijskom sektoru također omogućila politička kasta, blagoslovivši sve to . Isto tako su omogućili koncentraciju gospodarskih i trgovinskih resursa u rukama malog broja pojedinaca, koji su time postali monopolisti. Sve je to građane i sve one koji se bave bilo kakvom proizvodnjom dovelo u položaj ovisnosti o svim razinama sustava, te ih time učinilo pokornim i podložnim manipulacijama i pritiscima.
Količina novca koji kola sustavom je i dalje ista ili čak iz godine u godinu i raste. Problem je samo u preraspodjeli. ( U stvari su u priči oko novca dva problema: jedan je taj da se sustav zadužuje u ime države, odnosno svih građana, a blagodati tih zaduživanja uglavnom koriste odabrani a drugi, onaj najveći je taj da još nitko ne želi otvoreno reći svima u lice da se ova zemlja nema nadati ničem dobrom dok se ne orijentiramo na to da sami nešto zarađujemo, a to možemo samo tako da radimo nešto što ćemo moći prodati izvan naših granica. Sve ostalo su prazne priče i više ili manje efektni trikovi. )
Ta se količina novca raspoređuje tako da ju dobiva određeni broj ljudi, koji održavaju i štite sustav ( procjene idu da se radi oko petstotinjak tisuća ljudi), dok se ostali građani drže u vodi do grla, s neprestanom prijetnjom da će im glave potonuti ukoliko počnu talasati ili lamatati rukama. Ukoliko se određeni dio ljudi i pobuni, sustav pokreće medijsku hobotnicu koja vrlo brzo i efektno uvjeri sve ostale građane da su upravo ti koji se bune protiv političko-financijskih parazita krivi za sve loše u društvu, a samim time i njihovu lošu situaciju. Problem nesloge i razjedinjenosti građana je prvi korak koji treba napraviti da se pokrenu bilo kakvi veći i smisleniji otpori sustavu. To je ona stara "podijeli pa vladaj" od prije par tisuća godina i da ne funkcionira ne bi i danas bila tako aktualna.
Jedan od razloga zašto naši građani nisu skloni radikalnim promjenama i rješenjima je upravo u tim rješenjima. Do sada još nije ponuđena prava alternativa postojećem sustavu. Nekakve nove političke opcije i smjerovi samo su još jedan mjehur u sveopćoj političkoj močvari i kaljuži. To su dokazale i dosadašnje političke garniture iz različitih opcija, koje su sve što su radile radile u smjeru da oni i kamarila oko njih postanu još za mrvu bogatiji. Alternativu postojećem sustavu kod nas, koji se više ne može nazvati nikakvim kapitalizmom, čak niti trulim, jer se radi o nekakvom monetarnom mutantu, koji se bazira samo na rastu profita pojedinaca ili mega-korporacija, po cijenu uništenja svih ostalih ( kao vanzemaljci u Danu nezavisnosti koji putuju od svijeta do svijeta i kad ga iscrpe ostave ga i idu dalje), sve više ljudi vidi u nekom obliku socijalizma, društvenog samoupravljanja ili pak socijalnog kapitalizma skandinavskog tipa. No, nakon svih dosadašnjih loših iskustava, ljudi jednostavno ne vjeruju više nikome ( a nemaju ni kome, jer nitko nije takav ekonomski sustav kod nas niti razradio barem u teoriji i predstavio društvu), što je velik uspjeh postojeće političko-financijsko-gospodarske nomenklature, jer su ljude uvjerili da im uvijek može biti gore nego što im je sada i da im se protiv njih nikako ne isplati dići glas. Na ruku trenutno ustoličenoj buržoaziji idu i događaji u europskim zemljama u kojima su se dogodile velike pobune građana, koje na kraju nisu rezultirale velikim promjenama na bolje za sve građane, nego, uglavnom, velikim neredima i izazivanjem još veće štete.
Ne treba smetnuti s uma da u hrvatskoj više ne postoji redovna vojska. Onaj dio koji je profesionaliziran, također je dio struktura vlasti, a služi uglavnom da po svijetu skuplja loptice koje se otkotrljaju iz NATO središnjice. U revolucionarnim kretanjima i promjenama, koje su se događale u arapskom svijetu unazad par godina, upravo je vojska bila ta koja je poduprla legitimne zahtjeve i težnje naroda za prekidom dekadentnog sodomiziranja od strane političkih despota. Isto je tako bila i jamac održavanja i provođenja reda u prijelaznim razdobljima u kojima je ostavljeno građanima da sami stvore sustav za koji smatraju da će im najbolje biti na korist. Tamo gdje su se takva revolucionarna gibanja desila, a vojska se je ili raspala ili na bilo koji način bila isključena iz tih gibanja, desio se kaos koji traje još i danas. Jer policija je samo još jedna produžena, represivna ruka sustava od kojeg direktno ovisi. Kod nas i iskustvo relativno nedavnog rata kod mnogih građana izaziva odbojnost prema bilo kakvim nasilnim pokretima ili akcijama.
Sustav koji imamo ne služi dobrobiti većine građana. Strukture koje ga sačinjavaju i koje u njegovo ime djeluju, s ciljem povećanja svoje moći i bogatstva i zadržavanja većine građana na samom rubu egzistencije, sa tek malom naznakom nade u nešto bolje, a realno bez ikakve perspektive za prosperitetom, neće se same i dobrovoljno odreći svojih pozicija i svih blagodati koje idu uz to. Premazani svim mastima i naučeni svim podlostima i trikovima, elementi sustava znaju da se iz građana još uvijek ima nešto za iscijediti, te da većina ljudi još ima nešto za izgubiti, dakle, da se većina još uvijek nečemu nada, pa makar tome da će se još jednom moći zadužiti kako bi ponovno nahranili taj isti sustav, a sami potonuli još malo. Oni dijelovi stanovništva koji su prešli taj rub egzistencije i očaja nemaju tu društvenu važnost i snagu da pokrenu promjene šireg intenziteta. O tome se ustvari tu i radi. Sve dok su u stanju balansirati građanima na letvici nade i očaja- tako da ih ne natjeraju baš previše odjednom u stanje bezizlaznosti, a da im s druge strane pružaju uvijek tračak nade da će im iduće godine možda biti bolje ( nade opet ne smije biti previše, da ljudi ne pomisle da mogu nešto i sami promijeniti i na nešto sami utjecati)- naši se buržuji ne moraju bojati za svoje stolice i novčanike.

Oznake: nada, očaj i ostalo...