ili, kako su nam političke strukture omogućile da se osjećamo kao Europljani

Simbioza se, slobodnim stilom, može opisati kao suživot dva ili više organizma na nekom području. Pri tome svaki član takve zajednice ima nekakve koristi od nje, te, naravno, nečime toj zajednici i doprinosi. Tako i u našoj zemlji postoji simbioza građana i političara, odnosno političkih struktura, koja funkcionira po jednom zamršenom i teško objašnjivom principu.
Ta se simbioza ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju uzdigla na jedan viši nivo. Samim time uvelike je povećam broj beneficija i mogućnosti za nesaglediv razvoj i za građane i za političke strukture.
Tako su građani svojim izborom na referendumu i casual izborima omogućili određenom broju političara i birokratskih poletaraca da za izdašan iznos u stranoj valuti planduju po bijelome svijetu. Isto tako, izjašnjavanjem na referendumu, građani su omogućili političkim strukturama da im propisuju i provode takve zakone i propise kakvih se ne bi dosjetili ni veterani duševnih bolnica. I sve to pozivajući se na EU nametnute propise.
Nama, građanima, tom je evoluiranom simbiozom omogućeno daleko više. Omogućeno nam je da punim plućima dišemo EU zrak i osjećamo se u potpunosti kao važan dio velike europske slagalice. Evo samo nekoliko konkretnih primjera.
Omogućeno nam je, zdušnim i nesebičnim zalaganjem svih političkih stranaka, da se osjećamo kao Bugari i Rumunji, koji su razinu korupcije, nepotizma i srodnih grana privrede još malo podigli nakon ulaska u EU.
Omogućili su nam i da se osjećamo kao Španjolci po broju tako mladih, tako poletnih, tako pametnih, tako školovanih, a tako nezaposlenih.
Od strane naših političkih elita omogućeno nam je, da, kada čujemo koliko kome dugujemo, odmah se osjetimo dužni kao Grčka. Kao Grci se moramo osjećati, htjeli mi to ili ne, kada vidimo veličinu i učinkovitost birokratskog aparata, te blagodati koje državni pisari uživaju u odnosu na ostale kaste.
Omogućeno nam je da se osjećamo kao Austrijanci ili Nijemci kada plaćamo račune ili odemo u trgovinu, jer to je bilo obećanje koje nam je Vlada prvo ispunila. Mislim na to da su nam omogućili zapadnoeuropske troškove života.
S druge pak strane, kada primimo plaću ili mirovinu, osjećamo se više kao neki naši bratski i prijateljski susjedni narodi, a nerjetko i kao mongolski pastiri dugodlakih goveda.
Da se, tek s vremena na vrijeme, osjećamo poput Šveđana ili Danaca, omogućuje nam televizija kada u program uvrsti kakav skandinavski film. Onda nacija polako naginje ka kolektivnoj depresiji, tako da je dobro što ta kinematografija i nije nešto popularna kod nas.
Što se tiče Engleza, tu su osjećaji obostrani. Malo se Englezima pravi Vlada kada treba nekome ispuniti dano obećanje, malo se Englezima pravi puk hrvatski kada treba plaćati svoje poreze i obaveze.
Nakon što odgledamo utakmice naših nogometnih klubova u europskim natjecanjima, uglavnom se osjećamo kao Mađari nakon nesuglasica sa banom Jelačićem.
No, kada dođe vrijeme za opet neke izbore, postanemo neustrašivi i nezaustavljivi u ponavljanju istih pogrešnih koraka, koji nas, dokazano, vode u sve dublji glib. Tada smo kao Česi koji pokušavaju preplivati Velebitski kanal samo s gumenom patkicom oko trbuha.
I uvjereni smo kako ćemo taj put sigurno pogoditi. I izabrati oličenja poštenja, radišnosti, stručnosti i kompetentnosti. I moralne vertikale. Jer uvijek nekako, u to vrijeme, zaboravimo da se moralne vrline ne traže za nadzorne odbore, povjerenstva ili pročelništva. Nego debela koža, odsustvo kralježnice, minimalno troličnost te spremnost na uvlačenje u određene tjelesne šupljine. Jer samo političari koji posjeduju takve vrline i kvalitete isplivaju nakon svake oluje ili brodoloma. A onima moralnima ne preostaje ništa drugo nego zasjedanja po kafanama. Ili privatni nastupi, ako ih rodbina pozove u goste. I to se neće promijeniti nakon što je Hrvatska postala članicom Unije. Jer, u EU nema zakona ni propisa koji bi to promijenio. To je prepušteno nama. A mi se do sada baš i nismo proslavili po tom pitanju.
Mislim da smo do sada isprobali cijeli politički spektar koji je bio na ponudi. Ne računajući duševne bolesnike s liječničkom dokumentacijom. No, možda ipak još uvijek postoji način na koji bi se riješili cjelokupne naše političke elite i spasili se njihovih rezultata i dostignuća. Pri tome treba zaigrati na njihovu taštinu i prezentirati im plan kao nove mogućnosti za razvoj njihovog ega i veličine, koji su, sada je to već vidljivo, prerasli ne samo ovu našu malu državicu, nego i cijeli planet...
Naša bratska i prijateljska prapostojbina, Islamska Republika Iran, lansirala je nedavno svoga prvog astronauta. U beskrajne svemirske širine vinuo se jedan majmun. U Iranu su tada, prije polaska astronauta na put, svi bili uzbuđeni. Majmunu se prije polaska obratio i sam predsjednik države dirljivim govorom, nakon kojeg je majmun i zaplakao od ganuća.
Sada bi naše političare trebalo uvjeriti da se uključe u nastavak iranskog svemirskog programa, kako bi se njihove ideje, slava njihova lika i djela rasijale širom naše galaksije.
A majmuna astronauta mogli bi, kada se vrati na Zemlju, dovesti na neko vrijeme na čelo države. Ukoliko bi on pristao na to.
Kada nas se već smatra majmunima, barem bi imali pravi uzor.

Oznake: Europska Unija, mogućnosti, astronauti