Ponavljanje je majka znanja

30 listopad 2014

Grupa ljudi u ime svih branitelja iz Republike Hrvatske traži smjenu ministra branitelja i njegovih pomoćnika, jer im se nisu svidjele neke njihove izjave.
Istovremeno, srdačno dočekuju predsjednike i predsjedničke kandidate HDZ-a. Koji je već jednom, prije desetak godina, izveo dio branitelja na ulicu s nakanom rušenja vlasti izabrane na izboru.
Tada se je HDZ kleo u dvije svetinje: branitelje i domovinu. I tokom dva mandata na vlasti pljačkao domovinu i njene novce nosio u kožnim torbama. A generale i branitelje u koje se je stalno kleo hapsio i predavao sudovima širom svijeta kao da su povratne boce.
Izgleda da nisu svi sve naučili pa žele još jednom utvrditi gradivo...

Oznake: ponavljanje gradiva

Naš čovjek na terenu

24 listopad 2014


Tko stoji ili ne stoji iza uhapšenog gradonačelnika Zagreba možda se dozna, a možda se neće nikada doznati. No neke se stvari znaju. Ne stvari od one vrste koliko se kojoj debeloj guski mazalo vrat, nego od one vrste, na prvi pogled skrivene, ali vrlo značajne i teško razmrsive.
Već nekoliko godina Bandićevi kritičari i oponenti, ali i mnogi "obični" politički i ekonomski stručnjaci upozoravaju na jednu stvar. Bandić je sa svojim ljudima stvorio jednu "paralelnu" političku i financijsku strukturu i "šprancu" po kojoj je grad u stvarnosti funkcionirao. Zvanične institucije su bile tu samo za zapošljavanje "naših ljudi". Po ovom drugom, usmeno dogovornom sistemu se je sve u gradu odvijalo. Nešto slično kao, recimo, Crvena armija u drugom svjetskom ratu. Niti generali nisu mogli donijeti nekakvu malu odluku ako ju nije odobrio politički komesar. Tako niti u gradu Zagrebu nije mogao pasti gradski pečat na ništa ako to prije neslužbeno nisu vidjeli i blagoslovili gradonačelnik i njegovi najbliži suradnici. Kako će se i kada raspetljati to klupko, vidjet ćemo. Ali da će biti teško, hoće. I trebat će posebno oštar mač da razriješi taj čvor.
Znamo da Milan Bandić nije budala. Te da nije ostavljao puno pisanih tragova o svojim mutnim rabotama. Upravo je zato i stvorio paralelni univerzum gradskog poslovanja. A pobrinuo se i stvoriti solidnu biračku bazu, koja mu je, eto, priskrbila već četvrti mandat. Vremena su teška, živi se teško. Nije blesav niti narod, barem ne u onoj mjeri kojom ga smatra većina etabliranih političkih struktura. Vide ljudi koliko oni rade i kako žive, a vide i što i koliko rade saborski zastupnici i ministri i kako oni od toga svog "rada" žive. I na tu je kartu mudrijaški zaigrao Bandić. I naravno da je dobio. I glasove i danas potporu mnogih struktura građana. A to je krivica koliko njegova nečasnim i nezakonitim radnjama, toliko i političkih struktura na državnom nivou i njihove bahatosti i neosjetljivosti na vrijeme i okruženje u kojem djeluju.
Koliko god se to Bandićevoj biračkoj bazi čini lijepo i normalno, javni interes građana Zagreba nisu plaćena hodočašća i godišnji skupovi zavičajnih klubova bosanske Posavine i Hercegovine, niti šarolike aktivnosti stotinjak što braniteljskih, što "braniteljskih" udruga, a ponajmanje prenamjene zemljišta za potrebe prijatelja i stvaranje radnih mjesta kumovima, nećacima i raznim gospodičnama. To bi ipak bile bolnice, vrtići, škole, jeftiniji gradski javni prijevoz...
Jer ipak se tu, na kraju krajeva, radi o novcu SVIH građana koji plaćaju porez, prireze i režije.
No, ponavljam, kada se to sve usporedi sa situacijom na državnoj razini od kako nam je mlade države, nije tim ljudima što se u djecu kunu za "svojeg" Milana, ništa za zamjeriti. Takav je sustav od strane političara svih "fela" stvaran svih ovih ljeta i udomaćio se toliko da narod misli da jedino tako mora i može biti. Jer, u stvarnosti, dobrim dijelom zaista ništa ne funkcionira i ništa ne možeš ako nemaš svojeg čovjeka negdje. A Bandić se je nastojao profilirati upravo kao "naš čovjek" za što više ljudi. I u tome je uspio. Jedini je problem što to sve i nije baš po zakonu. A tu i tamo se i kod nas netko uhvati zakona.
I za kraj, prisjetimo se i rezultata lanjskih izbora za gradonačelnika hrvatske metropole.
Grad Zagreb ima na popisu 680 000 birača.
U drugom krugu izbora 84 000 glasova je dobio Bandićev protukandidat.
A Milan Bandić je dobio 596 000 glasova.
170 000 glasova od onih čiji je čovjek već postao i još 426 000 glasova od onih koji se nadaju da će njihov čovjek tek postati.
I od onih koje takve stvari ne diraju...

Oznake: kako stvari funkcioniraju

Nova ekonomska politika

19 listopad 2014

Ekonomska i gospodarska politika koju zadnjih godina vodi Hrvatska je potpuno kriva. Treba nam zaokret za 180 stupnjeva. Sada je svima jasno i vidljivo da nam privlačenje stranih investitora ne ide od ruke i da nas to neće spasiti. Stoga se mi moramo okrenuti izvozu ideja, investicija i projekata koji su u Hrvatskoj svojim tvorcima donijeli zarade i stotinu puta veće od standardnih.
Zamislite da koncesionari koji su farbali tunele na Dalmatini dobiju posao farbanja tunela ispod kanala La Manche! Ili da im se povjeri bojanje tunela u kojem je smješten Cernov akcelerator!
Pa sva ta halabuka s obnovljivim i novim izvorima energije koja je sada u modi po cijeloj Europi. Mogli bi naši energetski i ekološki stručnjaci ponovno po cijeloj zapadnoj Europi projektirati i pokretati elektrane na ugalj. I predstaviti to i prodavati kao novi, revolucionarni izvor energije. Vjerujem da bi se u mnogim zemljama to i tretiralo kao novi, ponovno otkriveni izvor, jer većina njih tu tehnologiju ne koristi od kraja pretprošlog stoljeća.
Pa recimo slučaj probijanja tunela koji je na kraju vodio u provaliju ili mosta nasred livade, bez ceste kojom bi se na taj isti most došlo ili s njega otišlo. Širom bi Europske Unije naši stručnjaci mogli projektirati i graditi takve infrastrukturne zahvate iznenađenja, gdje naručitelj i financijer do samog kraja ne bi znao što će dobiti.
Onda projekt pelješkog mosta. Most nećemo biti u stanju izgraditi do stoljeća 27., ali projektiranje nam ide čudo jedno. Tako bi naši vrli stručnjaci za povezivanje kopna s kopnom mostovima mogli napraviti projekte za povezivanje mostom Italije s Italijom preko San Marina ili Španjolske s Francuskom grandioznim pedesetkilometarskim mostom preko Andore.
Dakle, ideja imamo, stručnjaka s iskustvom imamo, trebamo ih samo prezentirati u inozemstvu i kada se jednom pročuje dobar glas o njima, novci će se u proračun slijevati takvom brzinom da će nas se za kratko vrijeme i Dubai postidjeti.

Oznake: nove ekonomske strategije

Sasvim obična basna

15 listopad 2014


Bilo jedno selo čiji su seljani generacijama živjeli od ovaca. Ovce svih seljana su zajedno pasle i svi su ih seljani zajedno čuvali od vukova. Kad je nekome trebalo novaca, uzeo bi ovcu od svojeg broja i prodao ju u gradu. Vukovi su već bili na rubu očaja i lipsali su od gladi. Onda su se odlučili na jedan sasvim novi pristup, o kojem su čuli priče da ga koriste vukovi u dalekim zapadnim šumama.
Vukovi su se podijelili u tri grupe i sa tri su se strane približili stadu. Prvo su se počeli umiljavati psima, a onda i samim seljanima i polako započeli priču s njima. Obećali su im da će, ako ih oni pripuste sa svoje strane samo na trenutak među ovce, uzeti za sebe samo svaki po jednu ovcu da oni i njihovi mladi ne uginu od gladi i to od broja onih drugih seljana, sa one druge dvije strane stada. Također su vukovi seljane uvjerili da će, kada oni uzmu ovce njihovim susjedima, njihove ovce vrijediti puno više. I tako su seljani malo-pomalo popustili i povjerovali u slatke riječi vukova te ih pripustili u stado, svaki sa svoje strane i još su ih pozivali da u što većem broju uđu s njihove strane kako bi onima s druge dvije strane odnijeli čim više ovaca.
Što se dogodilo kada su vukovi jednom ušli među ovce, ne treba posebno objašnjavati. Nisu se posebno zamarali čije su ovce u čijem vlasništvu niti su se zadržali samo na jednoj ovci, nakon što su jednom okusili krv i probudili svoju pravu ćud. Među seljanima je tada nastao prvo metež, a onda međusobna svađa tko je kriv što su vukovi zašli među ovce, odnosno, tko je prvi pustio vukove u stado. Padoše i teške riječi, kletve, zavade se komšija i susjed, rodbina i prijatelji, razvrgnuše se i kumstva i brakovi , a onda sijevnuše i toljage i sjekire i bijaše i krvavih i razbijenih glava. Ono malo razumnih pasa što je ostalo u selu razbježalo se glavom bez obzira kada su ih seljani počeli huškati prvo na vukove koje su si sami u selo pripustili, a onda i jedne na druge.
Vukovi su u selu zaveli svoju haračiju i tiraniju, te se gostiše svaki dan svježom i mladom ovčetinom. Podijelila se vučja družba i u selu na tri dijela i nisu jedni drugima zalazili u obore koje su nadzirali. Seljani tada pozovu lovce iz grada da ih spase od zla i istjeraju vukove iz sela. No, vukovi opet promijeniše svoju ćud kada stigoše lovci i počeše se i njima umiljavati i uvjeravati ih kako oni sada čuvaju seljane i njihove ovce od ona druga dva čopora, a ne može se biti siguran da se i odbjegli psi neće vratiti i pokušati odvući ovce sa sobom u šumu. Ne znamo jesu li lovci povjerovali u tu priču, no iz sela su otišli kako su u njega i došli. Mislili su, neka seljana i vukova, to su ionako njihovi posli, pod tim su si kazanom sami vatru potpalili pa neka se sada u njem i sami krčkaju.
Prolazile tako godine, seljani zapali u sve veću bijedu, sad je njih preuzeo očaj i jad, a vukovi se širili kao begovi i gostili kao da su im slave i sveci zaštitnici svaki dan. Tu i tamo bi seljani malo podigli glas, no jedan pogled na očnjake njihovih "čuvara" ili prijetnja da će ih ostaviti "nezaštićene" od onih "njihovih" brzo bi umirila svaku želju za buntom i suprotstavljanjem zlu i jadu koje su si ljudi sami na vrat natovarili. No, uvidješe ljudi da im na duge staze ovakvoga života nema te se počeše opet međusobno dogovarati što i kako da zajedno učine, kako im od sela i ognjišta ne bi samo zapisi i spomeni ostali. I dogovoriše se brzo seljani, skoro kao da i nije nikakve zavade i zla među njima bilo. Jer, bijaše to selo i prije nadaleko poznato po svojim stanovnicima kao pomalo naivnim i lakovjernim ljudima, ali i na svaku pomoć spremnih susjedima i svima koje je nevolja zadesila. A njih je zadesila zaista velika nevolja.
No, ne bi vuci bili vuci kad ne bi vidjeli što se u selu sprema i kakve bi to posljedice moglo imati na njihov lagodni stil života, kojem su se taman navikli. I opet su zvijeri svoju ćud promijenile, počeše se oko ljudi umiljavati poput mačića, počeše im najtustije i najmekše janjce prepuštati. I opet im krenuše pričati priče o tome kako će im oni dalje vjerno služiti, bolje nego njihovi ovčarski psi prije, kako će "one druge" daleko od njihovih ovaca tjerati, kako će sada stvarno samo od "onih drugih" ovce čerečiti i kako će njima sasvim sigurno biti bolje. Možda ne odmah kao i ljudima u okolnim selima, ali sigurno će im biti bolje nego onima iz preostala dva dijela sela.
Kao što već rekosmo, bijaše seljani iz tog sela nadaleko i naširoko na glasu kao vrijedni i dobri ljudi, ali i naivni i lakovjerni.
I eto, javilo jučer na radiju i televiziji...
Pomisliše seljani, pa prošlo je skoro četvrt vijeka, možda su vuci do sada već i ćud promijenili, pa ovaj puta neće toliko krvoločni i proždrljivi biti. A i ovaca više jedva da i ima u selu. Ako zvijeri ne smanje apetiti, sad mogu jedino njima s leđa kožu oderati. I vidješe seljani kako se vuci opet lijepo u čopore podijeliše i mirno ih mjerkaju, keseći očnjake i oblizujući gubice željne svježe krvi, svejedno čije. I pomisli u tom trenu gdjekoji od seljana da su možda i oni među njima u pravu bili, koji se cijelo vrijeme pitaše kako su bez vukova mogli tolika ljeta živjeti, sasvim mirno i dostatno i s ono malo ovaca što su imali. I da nije možda sve koji su tako razmišljali trebalo iz sela protjerati...

Oznake: basna

Poslovati s profitom je lako - pitajte vlast kako

12 listopad 2014


... maratonci i dalje trče...

Brojem općina i gradova nadmašili smo bivšu SFRJ i današnju Englesku. Dobar dio tih lokalnih jedinica svrha su same sebi i stranačkim poslušnicima i „zaslužnicima“, a financiraju se najvećim dijelom iz državnoga proračuna.
No, imaju te lokalne samouprave još nekih čari i ljepota. Mogu, recimo, donositi razne propise i uredbe. Mogu raspisivati i izmišljati raznorazne poreze, prireze i ostale namete. Kada ti je općinska kasa pri kraju, samo raspišeš neki novi namet, na dimnjake na primjer, ili na brkove, i ne možeš propasti…
Uhodana je praksa da gradovi i općine takve stvari rade preko svojih internih „bankomata“: gradskih komunalnih poduzeća. Prikupljanje otpada, distribucija vode i plina, odvodnja, uređenje javnih površina, groblja… Prostor za djelovanje zaista je velik, čak i za one ne pretjerano maštovite na području isisavanja novca od vlastitih sugrađana i susjeda. U zadnje vrijeme kod nas je u porastu trend izdvajanja više manjih firmi iz jednog velikog komunalnog poduzeća koje je objedinjavalo sve gore navedene djelatnosti. To se provodi pod izlikom prilagođavanja novim europskim pravilima i propisima, povećanja učinkovitosti i transparentnosti poslovanja i još koječega.
U stvarnosti, sva ta poduzeća služe i za „uhljebljivanje“ stranačkoga kadra onih koji su na vlasti u općini ili u gradu. Svaka vlast puni komunalna poduzeća svojim kadrovima. I nakon nekoliko krugova promjene vlasti tu se, bogme, nakupilo svijeta! I to ne na lopatama i kosilicama, nego u svojstvu referenata, savjetnika i raznog drugog „neborbenog kadra“. Znalo se tako desiti i da svaki grobar ima vlastitoga računovođu, kao da pokojnike ukapa u temelje njujorškoga nebodera, a ne u kakvu moslavačku ili prigorsku ledinu.
Upravo su groblja pravilno i pravovremeno prepoznata kao „zlatne koke“ od svih tih naših lokalnih vlasti, koji su za njih krenuli u otvoreni rat protiv vlastitoga naroda. Jer, čak i ako nemate vodovod i kanalizaciju i grijete se na drva, prije ili kasnije će i vas i sve vaše bližnje iznijeti iz dvorišta s nogama prema naprijed. I sada, u vremenima sveopće besparice i recesije (koja se kod nas odužila kao indijska sapunica), lokalna samouprava okrenula se k djelatnosti u kojoj vidi spas za svoje platne liste, stolice i guzice.
U slučaju s grobljima lokalna samouprava pobrinula se da joj komunalna poduzeća u svojem djelokrugu imaju i djelatnost upravljanja i održavanja groblja. Ili je jednostavno osnovala novu tvrtku za te poslove, a onda je jednom političkom odlukom donijela odredbu da sva groblja na svojem području stavi pod upravljanje te svoje tvrtke. I sve je to legalno i prema zakonu. Jer ipak smo mi pravna i pravedna država u kojoj sve institucije rade svoj posao. A u ovom slučaju ljudima gaće kroje oni koji nadziru ladicu s općinskim pečatom.
Kada se jednom dočepate takvoga posla, „na konju“ ste. Sami određujete cijenu svih usluga. A ako i nakon toga poslujete s gubitkom, onda vam nije mjesto čak niti u fotelji općinskog načelnika, nego u gumenoj sobi. Pojednostavljeno rečeno, radi se o sljedećem: građane iznuđuje vlast za koju su glasali i kojoj osiguravaju plaću.
Trenutno je aktualan jedan takav slučaj s upravljanjem grobljima u gradu Jastrebarsko, u Zagrebačkoj županiji. Grad ima svoju tvrtku, Groblje Jastrebarsko d.o.o., koja trenutno upravlja jednim grobljem i posluje s gubitkom. Tumačenje gradskih otaca zašto je tome tako je da tvrtka ima premalo posla pa ne može ostvariti profit. Pa je gradsko vijeće donijelo odluku o tome da ostalih dvanaest groblja na području grada Jastrebarsko po sili zakona padne pod upravljanje gradske tvrtke – kako bi ista imala dovoljno posla i mogla ostvarivati profit, te svijetom pronositi glas o sposobnosti i viziji onih koji je vode i onih koji su se dosjetili prisiliti zakonom ljude poslovati samo i jedino s njom.
Nadam se da svi uviđate golemi skriveni potencijal ovakvog načina poslovanja, naročito za strukture vlasti i njihove poslovne subjekte. (Sljedeće, npr. grad osnuje poduzeće za distribuciju šarenih balona i donese odluku da svako kućanstvo mora nabaviti balone od njihove tvrtke, a u svrhu tjeranja zlih duhova.) Radi se o nepresušnom vrelu poslovnih projekata i ideja. Vlast se od nekuda mora financirati. Iznuda i „reketarenje“ najjednostavniji su način za to, naročito kada ih možete sami sebi ozakoniti.
U ovom slučaju grad je na upravljanje svojoj tvrtki priskrbio groblja s mrtvačnicama – dakle, s gotovom infrastrukturom koju su sredstvima i radom izgradili sami građani, u mnogim slučajevima na crkvenom ili mjesnom zemljištu. A politika je to sve sebi lijepo uzela i sada će građani morati plaćati korištenje te iste infrastrukture koju su sami izgradili. Plus troškove ukopa pokojnika i „održavanja“ grobnih mjesta.
Nismo li prava zemlja čudesa i bezbrojnih mogućnosti za ostvarenje potencijala onih koji su na vlasti? Zakon omogućuje da se groblja daju na upravljanje i privatnicima, obrtnicima ili da njima upravljaju i ukope obavljaju sami korisnici istih – dakle stanovnici naselja u kojima se groblja nalaze, što je do sada bio dosta čest slučaj. No, zakoni su jedno, a stvarna moć i vlast su nešto drugo i u rukama su onih koji stoluju u općinskoj palači. Naročito u ovom slučaju, gdje vlasti nemaju nikakve financijske koristi ukoliko bi se posao nastavljao odvijati kao i do sada.
Sami građani u ovom slučaju i nemaju baš puno opcija. Mogu se s institucijama vlasti tužiti i suditi, a to će trajati godinama. A ljudi umiru i mora ih se negdje sahraniti. Od sada će se to raditi po pravilima i cjeniku lokalnih begova. Da vlast ima barem malo razumijevanja za trenutak i financijsku situaciju građana, mogla bi ljudima izaći u susret, pa im ono što su uložili u infrastrukturu uračunati u cijenu korištenja budućih usluga. No, teško će ljudi to doživjeti. Stanovnici grada Jastrebarskog tako će podijeliti sudbinu s mnogim drugim građanima Hrvatske i još jednom na svojoj koži osjetit će da slobodno tržište ima dijametralno suprotna značenja kada se radi o običnim građanima i kada se radi o institucijama vlasti i politike i njihovog biznisa.
Zanimljiva je stvar da je tvrtka Groblja Jastrebarsko poslovala do sada s gubitkom, iako im je npr. cijena pogreba skoro dva i pol puta veća od cijene pogreba u gradu Vrbovcu u istoj Zagrebačkoj županiji. (Grad Vrbovec također je na isti način pod svoje okrilje stavio sva groblja na svojem području, a sada je polako krenuo i u „osvajanje“ groblja u susjednim općinama.) Na primjeru to bi izgledalo ovako: Jastrebarskom čovjek sahrani ženu, a u Vrbovcu za iste novce sahrani ženu, tasta i punicu skoro do pola.
Sve dok građani samo „brundaju“ i potpisuju peticije i uzimaju zdravo za gotovo svaku glupost i „svinjariju“ koju im vlasti prepišu, sigurne su fotelje svih načelnika, pročelnika, savjetnika, predsjednika odbora, a naknade za obavljanje „teških, odgovornih i časnih dužnosti“ osigurane su. Jer glavno je da građani plaćaju svoje račune, kakvi god oni i za što god oni bili, a negodovati nakon toga mogu do mile volje.
Pokojnicima je ionako svejedno! Oni će svoj „posljednji račun“ platiti na drugom mjestu.

Oznake: poslovanje na hrvatski način

Tu smo gdje smo

08 listopad 2014

Nadam se da je nakon posjeta premijera Milanovića SAD-u svima u Hrvatskoj jasno zašto smo najjadnije zemlja, s najjadnijom ekonomijom, zašto ništa ne proizvodimo i zašto smo stranim investitorima manje primamljivi od herpesa ili ebole.
Predsjednik Vlade jedne države obilazio je informatičke kompanije i pričao im koliko smo mi napredni na području informatičkih tehnologija. A jesmo, po njegovom smo vrlo napredni. On je to ljudima koji su informatizirali planetu zorno dokazivao i tumačio primjerima izdavanja lijekova bez papirnatog recepta i skeniranjem barkodova u dućanu sa špecerajem.
I što su na temelju toga čelni ljudi kompanija čiji su godišnji budžeti veći od našeg državnog mogli zaključiti i o našem premijeru i o nama i našoj državi? Osim nazvati portira i reći mu da našem prvom ministru na izlasku za nagradu da keks.
Turneja će se, po svemu sudeći, nastaviti.
Slijedi posjeta Norveškoj i tumačenje tim neukim sjevernjacima kako i mi u Hrvatskoj vadimo naftu i to ručnim pumpama , te uvjeravanje da će i oni doseći tu tehnološku razinu ukoliko nastave marljivo raditi i slijediti naš primjer.
A u povratku ćemo malo Nijemcima objasniti kako se proizvode automobili. Jer ipak mi proizvodimo jednu komponentu za brisače.

Oznake: dosezi i mogućnosti

Potpisati za referendum

04 listopad 2014

Ukoliko Željka Markić ne uspije sakupiti dovoljan broj potpisa za referendum koji bi joj omogućio lakši ulazak u Sabor, bilo bi lijepo od doktora da joj omoguće nesmetani ulazak u duševnu bolnicu. Razlike između te dvije institucije u Hrvatskoj jedva da i ima

Oznake: Referendum

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se