Zahvala Vladi RH

30 siječanj 2014



Sve hrvatske Vlade zaslužile su od građana pohvalu što su pedantno i uspješno prokockale perspektivu i budućnost sadašnjim i budućim generacijama.
Zaslužuju i pohvalu što se vrlo profesionalno prave da ne razumiju osnovne principe funkcioniranja ekonomije ili to stvarno ne razumiju. No, najprije će biti da im puca ona stvar za to.
Zahvala ide i za to što je, od cijele bivše države, jedino još Hrvatima zakonski omogućeno da traže savjete i spas od Vidovitog Milana, kada je već zakazao Prosvijećeni Zoran.
Hrvati moraju biti posebno zahvalni svojim Vladama što su im omogućile da izdašno financiraju muškarce koji se oblače u haljine i tako odjeveni podučavaju narod koja stvar ide na koje mjesto.
Posebna zahvala Vladi ide i za to što je veliki dio hrvatskih radnika natjerala da se kockaju sa svojim mirovinama uplatama u mirovinske fondove. Vlada, u svojoj brizi za građane i opće dobro, sada će ljude koji rade, osloboditi te brige i obaveze, pa će se umjesto njih kockati ona.
Sve Vlade do sada, pa tako i ova, znale su i znaju da mogu raditi što god im padne na pamet. Smjer kojim se kreću nepromijenjen je bez obzira na formalne stranačko-ideološke promjene nakon izbora, a vodi nas u jedan oblik liberalnog feudalizma. Vlada je svjesna da ih se spriječiti u potpunoj devastaciji svega na ovim prostorima može jedino silom, sličnim metodama koje se trenutno provode recimo u Ukrajini. Isto su tako svjesni činjenice da se to kod nas neće dogoditi još jako dugo vremena. Pošto nitko od njih nije niti glup niti lud koliko se prave ili nastoje nekoga uvjeriti da jesu (naprotiv: iznimno su lukavi i prepredeni u svojoj raboti), dobar dio njih svjestan je da za ono na što su zemlju u četvrt stoljeća doveli ne zaslužuju bolji kraj od jednog libijskog pukovnika ili rumunjskoj predsjednika partije.
Jer oni su završili onako kako je njihov vlastiti narod mislio da trebaju završiti, nakon što su ta dotična gospoda odlučila završiti sa svojim narodom.
Vladi stoga ide i zahvala što je najnovijim potezima valjda konačno potaknula ljude da otvore oči i počnu razmišljati o tome kakvom kraju ovo vodi.

Oznake: vizionarstvo

Opet drvo na panj

27 siječanj 2014


Malo smo opet u rukometu osvojili drvenu medalju. Sad već imamo lijepu zbirku, kao i kakva pobožna bakica onih drvenih tanjura s natpisima "Uspomena iz Marije Bistrice". Kao da nas vodi majstor Gepetto, a ne rukometni stručnjak. Koji motivi krase te drvene medalje, ne znam. Ali nije ni bitno. Da se mene pita, ja bi ih ostavio čiste, pa se svatko gore naslika što mu se sviđa, u preferiranoj tehnici.
Među pedesetak europskih i dvjestotinjak svjetskih država, naši su rukometaši već 20 godina u vrhu, među četiri najbolje momčadi. Znam da je to samo sport, sporedna stvar, razbibriga, zabava, profit za kapitaliste i buržuje. Kod nas je to i manipulativno sredstvo velike moći. No, rukometaši su u tom svojem poslu u samom svjetskom vrhu. Zahvaljujući svojem radu, talentu, zalaganju. Ista je stvar i s vaterpolistima: i oni se više od 20 godina vrte u svjetskom vrhu, u društvu susjeda sa sve četiri strane svijeta. I tko god kaže da to - u toj djelatnosti - nije uspjeh, taj je seronja. Gdje bi nam bio kraj da smo i u ostalim područjima kao u rukometu ili vaterpolu? Dobro, u svjetskom smo vrhu po financijskom i gospodarskom kriminalu, korupciji, nepotizmu, anemičnoj birokraciji. Ali, da smo i približno toliko dobri u ekonomiji, industriji, poljoprivredi, bili bi i Švicarska i Norveška i Austrija u malom. No, ne možemo tražiti baš sve.
U rukometu se godinama četiri iste reprezentacije vrte u vrhu. Nama sada na europskim prvenstvima već duže vrijeme izmiče i treće mjesto. Za nijansu, konjski nokat, što bi rekli ljudi. Ili onu jednu dlaku. Tu nijansu treba iznijeti trener. A naš je ovaj puta ispao pravi panj. Osramotio nas je pred cijelim svijetom, rukometnim i "civilnim". Nakon Šimunićevog konceptualnog projekta, cijeli nas je svijet počeo doživljavati kao fašiste. Nakon Golužinog intervjua novinarima, doživljavati će nas kao uvrijeđene frajle, neotesane, nezahvalne i bezobrazne goste.
"Svi što gube se ljute, to je poznata stvar." No, istovremeno bi svaki sportaš trebao znati da se u porazu ne treba ponižavati ili vrijeđati protivnika. A trebao bi znati i da su sportaši još uvijek najbolji i najpopularniji ambasadori naše zemlje i da to što u svijetu oni naprave ili kažu, vidjet će i komentirati deset puta više ljudi od onoga što kažu ili naprave političari, ekonomisti, doktori ili ne znam tko. No, to znaju i tako se ponašaju oni veliki. A Goluža nije velik, niti kao sportaš niti kao trener. To je sam pokazao i dokazao. On je samo trener. Kao i Štimac, Prosinečki u Zvezdi (koji je, eto, uspio biti drugi, odmah iza Partizana), braća Kovač. Veliki su treneri Wilbek, Bora Milutinović, Milovan Rajevac. Veliki trener zna isprovocirati sreću, kada je nanjuši, zna joj zavrnuti jaja i ne puštati je dok je ne iscjedi do zadnje kapi. Zato je veliki trener i Ćiro Blažević, što god mi mislili o njemu.
Našim rukometašima sada još samo treba stručnjak koji će ih do kraja pripremiti na svim područjima, uraditi onaj završni glanc. Pa da pometu ovaj trojac koji je sada ispred nas. A za to očito trebaju novog trenera. Jer, s ovakvim igračkim kadrom, bili bismo četvrti da nas vodi i Winnie the Pooh. Isto kao što i Dinamo treba nekog s kim će službenu utakmicu eurokupa igrati i u veljači. Jer će u Hrvatskoj biti prvi ako na klupu dovedu i Jagodicu Bobicu. Ili jazavca iz zvjerinjaka preko ceste.
Sada je još jedan uspjeh sportaša, koji su zaslužili svojim trudom i radom, ostao umrljan izjavama i ponašanjem jednog neotesanog glupana. A na naše drvene medalje trebamo biti ponosni: ipak smo mi zemlja velikih stoljetnih šuma i drvenog bogatstva. A i uvijek možemo pitati Nijemce, Šveđane, Srbe, Slovence, Ruse, Mađare i ostale kakve su medalje oni osvojili..

Oznake: loptanje i prigovaranje

Svoji na svome

25 siječanj 2014


Zahvaljujući aktivistima građanske udruge "Živi zid" i mogućnostima world wide weba, cijela naša zemlja i cijeli svijet mogli su vidjeti mučne scene pokušaja iseljenja jedne obitelji iz njihove kuće. Od strane jedne banke, bez valjanog sudskog naloga. Iz kuće za koju dotična obitelj tvrdi da je njihova, a banka da nije, nego je sad u vlasništvu banke.
Do te se situacije došlo po uhodanom kod nas modelu. Banka vam da kredit, vi ga otplaćujete. Otplatite dobar dio, dođete u situaciju da trenutno više ne možete vraćati rate. Banka vam uzme zalog koji ste dali prilikom uzimanja kredita: štednju, kuću, auto, brod i proda to svojoj pod-tvrtci po cijeni da namiri sva svoja potraživanja, a ako vi to želite otkupiti natrag, morate platiti drugu cijenu, koju opet odredi banka. Tako da ste vi ostali bez svoje nekretnine koju ste dali u zalog, ostali ste bez svi dotad uplaćenih rata i ostat ćete bez novaca u budućnosti želite li svoj zalog natrag. Vama ostaje osjećaj gorčine, nemoći, bezvrijednosti u odnosu na sustav.
Nekoliko je tu stvari koje su zajedničke svim takvim slučajevima, a malo je ljudi svjesno koliko su strašne. U priči koja je osvanula na you tubeu i portalima (ne ulazimo u detalje koja je uloga obitelji koju se pokušalo iseliti) strašno je to da je takav način poslovanja banaka i njihov odnos prema građanima u skladu sa zakonima Republike Hrvatske. Zakonima koje su izglasali političari, koje su izabrali građani. A jedni i drugi: i političari i zakoni, trebali bi djelovati u korist svojih građana.
Nitko normalan i pri zdravoj pameti neće tvrditi da se novac ili bilo što posuđeno ne treba vraćati. Tko to misli, neka razmisli još jednom dobro, tako da krene od sebe: kako bi bilo njemu da mu se ne vrati nešto što je posudio. No, modeli i dobrim dijelom razlozi po kojima su se i zbog kojih u našoj zemlji građani zaduživali sliče na organizirani razbojnički prepad od strane banaka i politike. Pogledajte kako pojedine banke posluju u svojim matičnim državama, kakve su im kamate tamo propisane i dozvoljene, a kako je kod nas. Tu se ponašaju kao divlje horde u orgijanju nad građanima.
U konkretnom snimljenom slučaju banka je obitelji namjeravala oduzeti kuću zbog duga od 20 000 kuna. Kuću je sama banka procijenila na 200 000 kuna. Po nekakvoj logici, banka iseli ljude iz kuće, naplati si dug i ljudima vrati ostatak vrijednosti po njihovoj procjeni. No, prema zakonima ove države, kojom smo ostvarili naše tisućljetne snove, ljudi se moraju iz kuće iseliti i oni moraju banci platiti tih 200 000 kuna, da ih se oslobodi duga od 20 000 kuna. Na kraju će ih iz kuće izbaciti policija, dijelom i o njihovom trošku. Ljudi koji sjede u saboru i jedu za 12 kuna dnevno, donijeli su zakon po kojem vam netko može uzeti deset nečega, iako ste mu vi dužni samo jedan. I još vas o vašem trošku, ako se usprotivite, policija izbaci i prebije, ako inzistirate. Ludilo, zar ne?
Oko ovakvih pitanja i priča teško je alarmirati i animirati širu javnost, to je još strašnija činjenica. Političke strukture toga su svjesne. Isto kao što su svjesni i toga da su nam, još uvijek, fitilji za djelovanje i mete za skretanje pažnje puno jednostavniji – ime, prezime, krst ili križ, znamo li bolje nabiti loptu od susjeda i komšija i jesmo li obučeni na vrijeme detektirati pedera u prirodi. O stvarima na koji način se prema njima odnose banke, liberalni sistem i naši politički sitni glodari, ljudi počinju razmišljati tek kad se dogode njima ili nekom bližnjem.
Strašno je i to što je sustav u zadnjih deset-petnaest godina stvorio vrstu koje je ogledni primjerak predstavnik banke iz aktivističkog videa, kojoj su ovakve stvari normalne, neupitne i uobičajne. Ta vrsta novih "menadžera" polako postaje okosnica, temelj i servis liberalno-monetarnog sustava. Sustava, koji ih uči da deseci tisuća takvih kao oni mogu dobro živjeti, a da ne rade ništa konkretno, samo da opslužuju sustav, koji će dalje ostalim građanima na prijevaru i polulegalno oduzimati imovinu. Sustav će štititi njih, oni će štititi, podržavati i održavati sustav, a sve skupa će ih štititi i podržavati politika. Zastrašujuća simbioza! Koja je već oko nas. Ta vrsta ujedno predstavlja novu hrvatsku menadžersku buržoaziju, novi visoki srednji sloj, koji se do stola gospodara po svoj dio kolača penje preko glava vlastitih sunarodnjaka, bez oklijevanja ili grižnje savjesti. U pravom duhu jednakih prava i jednakih šansi za sve. Ta je nova vrsta, na kraju krajeva, u ulozi dresiranih pasa sustava. I nisu mogli ispasti drugačiji od onih koji su ih dresirali i pripremali za njihove uloge.
A najstrašnije u cijeloj toj priči je to što će ju, kao i mnoge druge slične do sada, nakon par dana svi zaboraviti...

Oznake: menadžeri kostolomci

Senzacije!!

23 siječanj 2014

NOVA AKCIJA STOŽERA ZA OBRANU HRVATSKOG VUKOVARA
Predstavnici Stožera za obranu hrvatskog Vukovara pokreću, uoči početka nove saborske sjednice, novu akciju prikupljanja potpisa na Markovu trgu. Od saborskih zastupnika, ministara i ostalih vladinih dužnosnika tražiti će da im prvi daju potpise na njihovu peticiju protiv dvotarifnih brojila.
"Zbog dvotarifnih brojila naši su računi za struju preveliki. Mi se za to nismo borili. Pokrećemo peticiju kojom želimo ukidanje dvotarifnih brojila. Nemojte nas krivo shvatiti, mi nemamo ništa protiv brojila i jedne i druge tarife, ali svima kojima je Hrvatska u srcu je jasno da ovdje jedna tarifa radi protiv Hrvata i branitelja", priopćili su iz Stožera.
Ovih je dana zabilježeno i nekoliko manjih incidenata u glavnom gradu, za koje se sumnja da su u režiji Stožera.
Nekoliko pripadnika HVIDRA-e Maksimir pokušalo je čekićem i vilama nasrnuti na dvogrbu devu, unutar maksimirskog zvjerinjaka. Policija je priopćila da su bili pod utjecajem alkohola,a od deve su tražili da se odrekne grbe kojoj Hrvatska nije u srcu.
Nekoliko braniteljskih udruga protestiralo je i ispred albanskog veleposlanstva, tražeći da djelatnici veleposlanstva skinu zastavu sa dvoglavim orlom ili da na mjesto druge glave, koja ne živi za Hrvatsku, stave glavu kune. Prosvjednici su se mirno i brzo razišli i uputili prema obližnjim kladionicama, sat vremena prije početka utakmice naših rukometaša na europskom prvenstvu.


IPAK SE GRADI
Vlada je donijela konačnu odluku da se ide u gradnju Pelješkog mosta. Gradnju je u potpunosti prepustila najvećem autoritetu za mostove cijele Europe i Terabithie, Juri Radiću iz IGH.
Da podsjetimo, Jure Radić je projektirao most koji se smatra simbolom neuništivog hrvatskog duha. Radi se o Masleničkom mostu, koji ponosno i hrabro, mnogo dana u godini, prkosi buri, vjetru i prometu. Hrvatski stručnjak za mostove tvrdi kako je Maslenički most vrhunac mostogradnje u Hrvatskoj i da ne razumije kritike na svoj račun, jer su neutemeljene i nerazumne. "Bura i vjetar vam mogu smetati samo onda kada pušu, stoga jednostavno tada nemojte prelaziti most i riješili ste problem", rezonira gospodin Radić.
Projekt Pelješkog mosta smatra vrhuncem svoje čudesne karijere i pristupa mu ozbiljno i staloženo, no ne sumnja u uspjeh.
"Imamo nekoliko razrađenih verzija mosta, treba se samo odlučiti za najbolju. U uži izbor su ušla tri prijedloga, sva tri su moja", ne skriva ponos naš vrhunski autoritet u mostogradnji.
Iako iz IGH nisu dali u javnost idejna rješenja dok se ne odabere konačno, neslužbeno smo doznali kojim se varijantama odlučuje.
Favorit vlade i premijera je kombinacija mosta i roller coastera.
Osobni favorit Jure Radića je takozvani skočni most, za koji mu je ideja sinula kada je sa unukom gledao film "Ghost rider".
Treću je opciju dao na doradu ministru prometa. Radi se o visećem mostu, a ministar još intenzivno razmišlja o tome na što će se most zakačiti. Ideju za tu verziju mosta Jure Radić je dobio jedne večeri u svojem dnevnom boravku, pijuckajući konjak i gledajući pauka kako se spušta sa stropa.
Na kritike koje idu u smjeru dovođenja u pitanje njegove stručnosti na području mostogradnje, Jure Radić samo odmahuje rukom i postavlja nove standarde: " Oni koji to tvrde nemaju pojma o meni i mojem iskustvu. Pokrili bi se ušima i zauvijek umuknuli po tom pitanju kad bi znali koliko puta sam ja pogledao "Most na rijeci Kwai" i "Mostove okruga Madison".
Iz Vlade su najavili kako ih potencijalni problemi sa burom i vjetrovima u ovom slučaju neće zaustaviti niti omesti. Njih, naime, namjeravaju zabraniti referendumom.

HDZ SE ISPRIČAO GRAĐANIMA
Povodom obilježavanja godišnjice međunarodnog priznanja Hrvatske od strane većine europskih država, HDZ je sazvao izvanrednu konferenciju za novinare.
Predsjednik stranke obratio se novinarima i svim građanima .
" Prije prvih višestranačkih izbora u našoj domovini, HDZ i naš prvi predsjednik, doktor Franjo Tuđman, obećali su građanima da će Hrvatska, sa našom strankom na čelu, biti kao Švicarska. Naša je stranka sve ove godine radila na tome da postanemo druga Švicarska i prije nego što za to dođe vrijeme.
Nitko od nas nije moga znati, a niti vjerovati da će se u Hrvatskoj dogoditi to što se dogodilo. Zato se, u svoje ime, u ime prvog hrvatskog predsjednika i u ime cijele stranke ispričavam svim građanima. Ispričavamo se svima, jer sada, kada smo ostvarili naš cilj i ispunili naše obećanje, vidimo kakvu pizdariju su od svoje zemlje napravili Švicarci i to samo zato da nama napakoste".
Iz HDZ-a su najavili da će Švicarsku tužiti Europskom sudu pravde zbog svjesne obmane, lažiranja službenih državnih dokumenata, navođenja na krive puteve i narušavanja međunarodnog ugleda Republike Hrvatske.

Oznake: prosto nevjerojatno

Kako se voli Hrvatska

20 siječanj 2014



Ljubav ulazi kroz želudac, stara je i dobro znana svima mudrost. HDZ će na tome bazirati svoju veliku reformu zdravstva kada kroz dvije godine opet preuzme vlast u državi.
Zaključili su u HDZ-u da se jedina nam domovina voli kroz zdravu prehranu, a onda došli do zaključka koji ih je sve šokirao: po tom principu većina građana ne voli svoju domovinu. Uzalud su se oni 18 godina trudili, upinjali, lili krv, znoj, suze i ostale izlučevine, zaludu su nas htjeli opametiti i izvesti na pravi put. Džabe su od nas pravili Švicarsku! Mi marva sitnozuba kakva jesmo, činili smo sve, a i dalje činimo, da im na tome putu otežamo do maksimuma. U jedinoj našoj istinskoj državotvornoj stranci zaključili su da su svi problemi koje država ima nastali zbog toga, što se građani ne pridržavaju režima pravilne prehrane. Zbog troškova koje je državno zdravstvo napravilo sanirajući nezdrave navike Hrvate, narastao nam je javni dug na 170 milijardi eura, ili koliko već bješe.
Skoro dvije decenije HDZ nam pokazuje kako se domovina voljeti i tretirati treba! A mi? Što smo mi iz toga naučili? Ništa. Samo se ko prasci tovimo i stvaramo glavobolje mudrim glavama koje danonoćno bdiju nad nama i brinu za naše zdravlje i bolje sutra. Stoga su u toj stranci zaključili da, kada opet preuzmu kormilo lijepe naše, uvedu porez na nezdravu hranu i nauče nas konačno pameti i ljubavi prema svetom tlu.
Jer, uprla je cijela nacija koliko su im trbusi široki i prostrani, samo da uništi naš zdravstveni sustav i državu samu. Ono što nisu uspjeli srbočetnički monstrumi, učiniše hrvatske žderonje i lakomci.
Zdravstvo, kako tvrde u HDZ-u, više nema čime platiti liječenje Hrvata koji nisu svjesni što i zašto jedu. Umjesto da se hrane zdravo i kvalitetno, kao i sav ostali kulturni zapadni svijet (teletinom, junetinom, bakalarom, brancinima, filetiranom puretinom i piletinom, organskim povrćem i egzotičnim voćem), sve više našega naroda uporno u sebe trpa paštete, parizere, jetrica, mast i tjesteninu, krompire i grah iz Kine. Sve ono od čega svakim danom sve više sliče Anti Đapiću. U žilama im se taloži kreč, u žuči kamen, u bubrezima pijesak. Tako da više ne sliče na ponosnog Hrvata koji voli svoju domovinu, nego na hodajuću reklamu za trgovinu građevinskog materijala.
Plaćat će te izdajice svoje domovine i rovaši! kada se HDZ vrati. Plaćat će svoj podli naum da unište zemlju do kraja i bace je u financijsku provaliju, svojom nepromišljenošću i visokim troškovima liječenja. I neka! Neka plate i neka pate!
Neka vide kako je u duši i oko srca svim onim časnim članovima HDZ-a, koji su nesebično bili spremni položiti svoje živote na oltar domovine, a sada gledaju kako nam država propada jer neuk i neprosvjećen puk ne želi kupiti kilu teletine i pola kile šparoga svaki dan.
Kako se voli Hrvatska, HDZ zna. Svima ostalima ljubav će već nekako utjerati

Oznake: ljubav je sve što nam treba

Da nam živi, živi rad

19 siječanj 2014


Početkom devedesetih, kada smo krenuli putem Švicarske, nacija je promijenila odnos prema radu. U samo dvije-tri godine, na samom početku desetljeća turbo folka i pod'zetnika, promijenio se stav prema tom socijalističkom atavizmu, koji smo nastojali odbaciti brže nego zmija noge. Rad je postao nešto sramotno i primitivno, svanulo je doba export-importa. Da nam slijedi vrijeme neslućenog i nemjerljivog obilja, obznanio nam je najdraži predsjednikov unuk, kupivši svoju prvu banku racionalizacijom školskog lanč-paketa.
Vezak je zatim vezla, marljivo, Hrvatica državica mlada i izvezla ga je do danas u tri grane i par raspletenih niti koje kvare uradak.
Jedna su grana glasnici novog doba, menadžeri, komunikatori, vizionari, mešetari, umjetna inteligencija i još umjetnija buržoazija.
Druga su grana oni koji su uvidjeli da se i bez rada može preživljavati i provlačiti. Sustav im je ostavio vrata otvorena i oni se sada provlače, na obostrano zadovoljstvo i korist, shvativši da im je isto rade li, ili su u sustavu socijalnog zbrinjavanja u bilo kojem obliku. Nije im isto, bolje im je da ne rade.
Treća su grana moderatori, mislioci i pronosioci novih ideja i rješenja. Fali nam, vele, znanja i vještina na području proizvodnje. Ali zato imamo za svako područje mislioca i rješenja na izbor. Iz svih kuteva, na sve načine. Samo više nemamo to na čemu sprovesti.
To su one raspletene niti, sjećanje na nešto što se zvalo rad, rad u proizvodnji nečega. Danas to izaziva čuđenje u našem malom svijetu, zbunjuje mislioce i kvari im razrađene koncepcije i spasonosne za sve ideje.
Usralo se pod'zetništvo, usralo se burzovanje i menadžiranje, sada su nam i misli usrane. Ukratko, usrali smo i vezilju i vezak. A da smo zmija, vjerojatno bi i noge.

Oznake: evolucija radničke klase

Gdje smo bili, gdje smo dangubili

17 siječanj 2014


Vrlo je velika vjerojatnost da se u bliskoj budućnosti sveukupna situacija u našoj zemlji neće pokrenuti nabolje. Neće doći do nekih drastičnih, revolucionarnih promjena, jer oni koji ih zagovaraju još nemaju kapacitete za takvo što sprovesti. Strukture koje su duboko pustile korijene i prožimaju sve segmente društva, neće same odstupiti s društveno-političke scene, a narod kao narod, dosada je bezbroj puta pokazao i dokazao da želi podleći manipulacijama. Stanje laganog odumiranja i apatije po svojoj će se prilici nastaviti još neko vrijeme. Naša će politička i gospodarska "elita" svoj model poslovanja nastaviti i dalje, pronalazit će nove i nove metode i načine da iscijede i zadnju životnu i monetarnu kap iz ljudi. I pritom će nas uvjeravati da može biti jedino tako i nikako drugačije.
Oni znaju da nije tako. Zna i većina građana. No, među građanima je mnogo interesnih grupa, svatko od njih igra svoju utakmicu i tako će teško nadigrati ili pobijediti uigranu i rutiniranu ekipu Sistema. Naša je zemlja članica EU. Svaka glupost i slaboumnost koju se naša politika sjeti sprovesti ili isprobati na narodu, opravdava se pritiskom i obavezom nametnutom iz EU. Isto tako, oponenti vlasti, Uniji i općenito sistemu te zagovornici razno raznih utopijskih rješenja koja u stvarnosti ne bi funkcionirala ni u teoriji, imaju stav da je ta Unija kod nas došla s namjerom da nas zatre, uništi, povalja, zakopa kao Floki svoju kost.
U kojem će se smjeru koja država uputiti ovisi o njoj samoj. Za sve moguće djelatnosti postoje zajednički europski propisi i pravila, a postoje zato da bi svi imali približno jednake kriterije i mogućnosti razvoja i rada. No, hoće li svaka pojedina članica Unije nešto raditi ili neće, to ovisi samo o njoj i njenoj politici, odnosno, sad dolazimo do ključne riječi u cijeloj priči – o strategiji razvoja koju svaka zemlja planira i provodi. U toj Uniji ima oko pola milijarde ljudi koji žive i rade i stvaraju već nekoliko desetljeća i većini ide koliko-toliko dobro. Da taj cijeli sustav funkcionira samo za to da sam sebe uništava i jede ili da provodi svaku maloumnost koje se netko dosjeti, danas bi cijeli naš kontinent sličio na neki Burtonov film ili pak drugog i trećeg Mad Maxa. Istina, svakim danom sve više sličimo Velikom Bratu, no birokracija ima tendenciju rasta u svim sustavima, od kada je svijeta i vijeka. Ona je , jednostavno, poput imele.
Neke su se zemlje Unije odlučile ravnomjerno razvijati cijelo društvo, neke su sve podredile razvoju industrije i gospodarstva. Netko je razvijao bankarski sektor, netko se specijalizirao za burzovno mešetarenje. Netko se orijentirao na poljoprivredu, netko je u svojoj mudrosti zaključio da se može dobro živjeti i na račun tuđeg rada i truda. Netko je opet korupciju i mito stavio u zakonske okvire, a ljude druge vjere proglasio manje vrijednima. Gdje smo tu mi, najbolje je opisala jedina dosada premijerka za svojeg mandata. Na pitanje novinara kakvu strategiju razvoja ima naša zemlja za narednih nekoliko godina, gospođa premijer je prvo ostala zatečena i zbunjena tim pitanjem, a onda se blesavo nasmiješila u kamere i odgovorila da naša vlada planira strategiju do 15 dana unaprijed.
Sada i kod nas svi daju analize i mišljenja o tome što smo mogli napraviti, što nismo, gdje smo krivo skrenuli, kako nam je bilo, kako bi nam trebalo biti, kako nam nikada neće biti. Sve kao u onoj narodnoj "gdje sam bio, gdje sam dangubio"! Od prolivenoga mlijeka koristi nema. Ako ima pameti, može se ubuduće izbjeći da se opet ne prolije. Žalosno je to što nema niti ideja niti poteza kojima bi se spasilo još ono malo gospodarstva koje je u državi ostalo. Jer, koliko god se svi trudili narod uvjeriti da se nije moglo učiniti ništa, to jednostavno nije tako. A to najbolje oslikavaju tri jednostavna primjera, tri rješenja kojima su tri države, članice EU, u kakvih 25-30 godina, riješile svoje ključne gospodarske i društvene probleme koji su ih kočili u razvoju.
Hrvatska je pobrojala da trenutno u svojem sustavu visokog školstva ima preko 50 000 studenata koji studiraju ekonomiju. Na burzi rada su deseci tisuća zanimanja koja nitko na tržištu rada ne traži, no naš obrazovni sustav i dalje stvara stručnjake tih nepotrebnih profila i zvanja. Istovremeno, u školama je sve manje učenika, sve više nastavnika, a rezultati koje postižu naši školarci na međunarodnim natjecanjima sve su slabiji. S istim se problemom susrela i Finska. Sve je to detaljno opisano u knjizi "Lekcije iz Finske", autora Pasija Sahlberga. Danas se finski obrazovni sustav smatra jednim od najboljih u svijetu. Premise na kojima je napravljena reforma sustava obrazovanja u Finskoj bile su da se školski sustav ne smije bazirati na natjecanju među djecom, nego na suradnji i zajedničkom napredovanju, da se školuju stručnjaci za područja koje tržište rada treba i da država napravi projekciju koja će zanimanja biti tražena u budućnosti, te da se pažnja posveti kvaliteti, a ne broju učitelja i profesora. Zanimljivo je i to da je autor te knjige 2005. godine bio voditelj tima Svjetske banke koja je u Hrvatskoj sa 85 milijuna dolara namjeravala financirati reformu školstva po finskom modelu, no ondašnji ministar obrazovanja Dragan Primorac glatko je otpravio gospodina Sahlberga. Finac je rekao da je bio u preko 40 zemalja svijeta i radio projekte na reformiranju školstva, ali da ono što je vidio i doživio kod nas nije iskusio nigdje, te je zbog nas samih jako tužan. Naše školstvo od tada vodi bitke samo sa sobom hoće li škola trajati 8 ili 9 godina i hoće li se u njoj 8 sati godišnje učiti djecu da je dobro i zdravo prati ruke i da nije lijepo za malim Afrikancem na cesti vikati "Bježte, ljudi, ide Garo!". Na sveučilištima se provode programi od kojih neki datiraju još od Austro-Ugarske. Stari profesorski kadar ne da se sa svojih pozicija dok ih ne iznesu s nogama prema naprijed. Istovremeno, nedostaje nam osnovnih obrtničkih zanimanja, koja država ne subvencionira, nego stvara nove tisuće pravnika, ekonomista i politologa za burzu i odlazak u bijeli svijet.
Prije tridesetak godina Danska se je suočavala s problemima kakve mi imamo zadnjih tridesetak godina. Onda su zaključili da prvo i osnovno moraju restrukturirati i modernizirati javnu upravu i učiniti je efikasnom u svim pogledima i na korist svim građanima. Danas je danski model reforme uprave uzor i putokaz svima koji provode te reforme. Mi i dalje radimo na gomilanju broja zaposlenih u državnim i javnim službama, bez plana i strategije, i tamo gdje treba i tamo gdje ne treba. Ministarstva, službe i agencije nisu međusobno povezani ni koordinirani. Svi se zbog toga čude što nas strani investitori izbjegavaju i zaobilaze. Kad biste pitali nekoga zašto ide zubaru kada ga boli zub ili auto na popravak vozi k mehaničaru, a ne k mesaru, mislio bi da ste ludi. Ali da u ruke damo upravljanje općinom, gradom, državom, ministarstvom bilo kome, bez ikakvih kvalifikacija, samo na osnovu njegove predizborne slatkorječivosti, to nam je postalo normalno. Još uvijek među ljudima prevladava mišljenje da je za voditi državu najvažnije biti ispravno ideološki i svjetonazorski potkovan. Ostalo će valjda doći samo od sebe. Da, ne smijemo zaboraviti koliko je još i važno uzgajati i njegovati jedinice lokalne samouprave.
Treći primjer je onaj poljski, koji bi nama trebao biti zvijezda vodilja i prioritet. Ta velika zemlja s velikim postotkom seoskog stanovništva imala je najveći broj euroskeptika prije ulaska u Uniju i to upravo među seljacima. No, na vrijeme su napravili reformu teritorijalnih jedinica i velike novce ulagali u prilagodbu agrara na nove europske propise i pravila. Ulaskom u EU, poljoprivrednici su od samog početka mogli konkurirati na svim natječajima za subvencioniranje iz europskih fondova i zemlja su u kojoj se agrar najbrže razvija u cijeloj Uniji. Mi smo sredstva za prilagodbu na europski sustav potrošili na automobile i političke mandate, a iako smo članovi Unije već 7 mjeseci, još nismo niti počeli raditi projekte na području poljoprivrede kojima bismo konkurirali za novce iz EU fondova. Kada bi se svi u Europi ponašali kao mi, cijeli bi kontinent dijelio sudbinu Sjeverne Koreje.
Mnogo je još pozitivnih primjera što su u zadnjih tridesetak godina neke zemlje učinile da poboljšaju svoju situaciju i povise standard svojih građana. Iz naše perspektive nadrealno izgleda nizozemsko otimanje teritorija moru i onda korištenje tih površina za poljoprivrednu proizvodnju, istu onu koja se nama ne isplati. Austrija je alpska zemlja. Od turizma uprihoduje godišnje tri puta više nego Hrvatska sa svojom najljepšom obalom na svijetu. Gospodarstvo i industrija te iste Austrije počiva na malim obrtima, na istim onim zanimanjima kojih smo se mi odrekli u korist teoretiziranja i moćnog vizionarstva...
Ovo sve nisu nikakve filozofije, moćne magije, mudre knjige niti zagrijavanje vode. To su sve procesi koje su države provele i koji su rezultirali onim što se od njih i očekivalo.
Dosadašnje iskustvo nam govori da ovakve stvari kod nas ne treba očekivati još neko vrijeme. Razloga tome ima nekoliko. Prvi i osnovni je taj da današnja, a i sve bivše političke strukture to jednostavno ne znaju napraviti. Čak kad bi i željeli, morali bi zatraži pomoć od domaćih ili stranih stručnjaka, a time bi priznali da sami nisu za nešto sposobni, što im njihov ego nikada neće dopustiti. A sve dok se još negdje mogu zadužiti i dok se još koja kuna može iz naroda istresti, takvim procesima neće nitko pristupiti, jer bi to značilo, u našim okolnostima i podneblju, političku smrt na duže vrijeme.
Ovako će onima kojima je sada dobro, dobro biti i dalje. Nekolicini će biti još i bolje, a velikoj većini građana ostaje žal za propuštenim, čir na želucu u nastajanju, razmišljanje o tome kako su drugi mogli iskoristiti neke prilike, a mi koji smo imali bolje predispozicije nismo, te tračak nade koji će nas s vremenom tjerati u sve dublji očaj.

Oznake: jučer, danas, sutra

Vrli novi svijet...

16 siječanj 2014

Da nismo spoznali sve blagodati liberalnog kapitalizma u hrvatskom aranžmanu- k nama je došao ruku pod ruku sa financijskim institucijama koje su, uz blagoslov i na veselje političkih struktura, odmah počele sodomizirati građane- nikada ne bismo saznali što su to menađeri i koliko ih vrsta i oblika može biti. Biznis menađeri, pi ar menađeri, komunikacijski menađeri, menađeri autsorsinga, menađeri čistog ludila.
Preko medija nam svakodnevno imponiraju svojim dostignućima, svojim kvalifikacijama, sposobnošću, jednom riječju- uspjehom u novom vremenu slobodnog tržišta i slobodnog kapitalizma. A sve ostale koji nisu kao oni tjeraju da se duboko zamisle nad svojim jadnim i ništavnim životom i da se zapitaju zašto troše zrak.
U toj paradi taštine, licemjerja, narcisoidnosti, bahatosti i još koječega, brojem i nastupom prednjače menađeri iz državnih i javnih poduzeća i velikih firmi, pardon, korporacija, koje su djelovanjem magije došle u privatne ruke.
U bivšoj državi, tamnici naroda i narodnosti, SFRJ, vlasništvo je bilo društveno. Sva infrastruktura i sredstva proizvodnje bila su nominalno u društvenom vlasništvu, ne u vlasništvu države. Vlasništvu svih građana.
Sve je bilo svačije i ničije, vole to s podsmijehom komentirati današnji političari i menađeri. Firme su onda radile, ljudi su živjeli od rada i od onoga što su zaradili, ulagalo se u komunalnu infrastrukturu , ceste, stanove. Ondašnji direktori i direktorčići i partijski sekretari su pomalo kraduckali, no do određene mjere. Firmu i posao nisu smjeli dovesti opasnost, to je bilo sveto pismo. Vikendica dvadesetak kvadrata veća od radnikove, dvadesetak konja jači auto i mjesečni šoping u Trstu. To je bio dugo vremena vrhunac ondašnje menađerske, pardon, rukovodeće dekadencije. Iz perspektive današnje menađerske kreme i u usporedbi s njima kao da uspoređujete NK Vinogradar i AC Milan.
Početak ostvarenja tisućljetnog sna- barem za neke- počeo je prvo pretvorbom društvenog vlasništva u državno, a onda privatizacijom tog istog društvenog, pardon, sada državnog vlasništva u privatno.
Nove političke strukture propupale su i izrodile sortu novih direktora, pardon, biznismena, odnosno menađera. Koji su po raznim formulama sjeli u fotelje državnih poduzeća, od lokalne razine, komunalne, pa do one nacionalne, u vidu elektre, željeznica, privatizirane telefonije. Preko noći su, u ime države, političari postali vlasnici infrastrukture i proizvodnje koju su stvarale i financirale generacije svih građana one bivše države. A dio su predali u privatne ruke jataka i rodjaka, da i onu pokažu svijetu kako se biznis u nas tjera. Pritom nitko nikoga nije pitao za nikakve kvalifikacije. Kakve crne kvalifikacije i stručnosti, kad je sve to moglo funkcionirati u onim mračnim vremenima jednoumlja i neslobode, kako neće sada kada smo svi slobodni i naši!?!
Trebalo je dosta vremena građanima da shvate neke stvari. Da svake godine sve skuplje plaćaju telefoniju i to privatnoj kompaniji, kojoj je država predala svu infrastrukturu, koju su isfinancirali sami građani. I da su biznismeni i menađeri godine uvijek neki tipovi iz državnih firmi koje nešto prodaju ili daju neku uslugu, a na tržištu nemaju konkurencije. Pa se, kad zaškripi ili negdje nedostaje, uvijek domišljato dosjete podići svemu cijenu. Ili propisati novi namet i novu uslugu, koja nikome ne treba, ali je treba platiti.
Ako bi u onoj bivšoj državi doveli firmu u gabulu, otišli bi na otok, u kamenolom, u ondašnji velnes centar. Današnja sorta državnih menađera za upropašteni posao dobije nagradu menađera godine, mjesto ministra ili ode u diplomaciju. A država iz proračuna pokrije gubitke i idemo dalje.
Svakim danom sve više ljudi shvaća koliko su se zajebali. Neki su bijesni, neke je sram, neki su ravnodušni, neki piju.
A menađeri su se prilagodili novim vremenima. Pojelo se i popilo sve ono iz prošlog života. No, pronašli su novi model poslovanja. Kada pada profit poduzeća, smanjite broj radnika, a preostalima napravite preraspodjelu dužnosti, neka rade i tu i tamo, a ako treba i ondje preko. Ne može tako, nije po zakonu! Nije? Možda nije bilo, ali bit će, ne bojte se.

Oznake: društveno-politička evolucija

Kad maske padnu

15 siječanj 2014


Spala je janjeća koža sa umiljatog vatikanskog vuka i prava je ćud isplivala na površinu. Mnogi su se već bili zabrinuli dokle će to pretvaranje ići i da se, ne daj bože, čovjeku nije stvarno što dogodilo. Iz škorpionskog žalca zemaljskog Petrovog nasljednika šiknuo je otrov prema tradicionalnim metama i skupinama koje su redovito darivane blagodatima prozivanja, osuđivanja i razapinjanja. Ovaj put su na meti bile žene koje su se odlučile na abortus. Službena je katolička crkva javno prozvala i proklela sve te žene jednakim intenzitetom, ne praveći nikakvu razliku između onih koje su se na taj čin odlučile zbog toga što su bile silovane, ako im je zbog medicinskih komplikacija bio ugrožen život ili je posrijedi bio neki drugi razlog. Na prijemu za diplomate papa je abortus i žene koje su se odlučile na taj čin prozvao najvećim zločinom današnje civilizacije i čovječanstva.
U biranom i uvaženom društvu predstavnika novog svjetskog poretka, vrhovni katolički poglavar je zajedno sa kremom buržoazije na ispravnoj ideološkoj liniji detektirao gdje trenutno leži najveći problem i najveće zlo čovječanstva. Mora biti u nekoj manjini, koja se može i mora za sve optužiti i prema kojoj se mogu usmjeriti sva društvena nezadovoljstva, odnosno, na koju se može skrenuti pozornost sa pravih krivaca i uzročnika problema koji tište društvo. Ovaj put to nisu nacionalne manjinske skupine ili seksualne manjine, nego žene koje su se zbog raznih razloga i životnih nedaća odlučile na abortus. Nikakav problem u svijetu u kojem živimo nisu niti tisuće djece koje svakodnevno na našem planetu umiru od gladi, stotine ljudi i djece koji pogibaju u oružanim sukobima, stotine tisuća ljudi koji nemaju krova nad glavom i kruha na tanjuru. Nije problem niti gomilanje enormnog bogatstva u rukama sve manjeg broja ljudi, niti tisuće tona hrane koje zapadni svijet svakodnevno baca i uništava. Jer ih, u pravom kršćanskom duhu, ne poklanjaju bližnjem i potrebitom, jer tada za njih ne bi dobili novac i povećali svoje bogatstvo. Problem leži, po svetom ocu, u abortusu. I to valja na sva zvona razglasiti, te time opet zamagliti i zamračiti bezbrojne gnjusne čini koje i dalje čine članovi katoličke crkve širom svijeta. I valja na sve vijeke prokleti i javno prokazati sve one koje su tome činu pristupile. Kao da ženama nije već dovoljan teret na plećima to što će dalje morati živjeti s time.
To je kao kad čovjek u gradu cijeli dan udiše ispušne plinove iz milijuna automobila, teški metali mu se talože u tijelo preko kože, udiše i čestice iz tvorničkih dimnjaka, a onda na kraju dana zaključi kako ga susjed truje jer je pokraj njega zapalio cigaretu.
Ili kad se optuži krave za najveću svjetsku emisiju stakleničkih plinova.
Izgleda da je pravu ćud vrlo teško sakriti i da maske skliznu prije ili poslije.

Oznake: janje, vuk pa opet janjci

Online i offline revolucije

13 siječanj 2014


Na društvenim mrežama mnogi aktivistički pokreti, organizacije i udruge zazivaju i proklamiraju aktivniji otpor ustoličenom političkom, ekonomskom, financijskom i medijskom sustavu. Na sve moguće načine pokušavaju animirati širi krug građanstva da podigne svoj glas protiv ne samo nepravde i nelogičnosti u društvenim odnosima- na to smo već imuni, nego protiv bjesomučne,bezobrazne i otvorene pljačke, gaženja dostojanstva čovjeka i nepoštivanja temeljnih i neotuđivih prava pojedinaca. U to društvo neprijatelja čovjeka može se ubrojiti i institucionalizirani sustav vjerskih organizacija, koje isto djeluju po obrascu prodaje ideologije i gomilanja novca, kao i političke i financijske strukture.
Stisak institucionaliziranih struktura svakim je danom sve čvršći, masa koju cijede svakim je danom sve manja, a pozivi na radikalno suprotstavljanje sustavu- da ne kažemo otvorenu revoluciju- svakim su danom od strane aktivističkih grupa i pojedinaca sve glasniji i ekstremniji. No, ne dopiru do velikog broja ljudi, a po svojoj prilici, niti neće tako brzo. Za to postoji nekoliko većih i manjih razloga, odnosno prepreka.
Prvi i osnovni razlog je uspješna medijska diverzija u obliku skretanja pažnje na sasvim nebitne stvari, barem po pitanju egzistencije i rješavanja gospodarskih i financijskih problema pojedinca i društva. Bitno je pronaći pravu žicu, koja će rasplamsati strasti kod ljudi i ujediniti ih ili suprotstaviti oko sporednih pitanja i problema, u što većem broju, da se izvedu planirane akcije, a opet da stvari ne odu predaleko i ne izmaknu kontroli. Uvijek se nađe kakvo pitanje iz '41., '45., '71., '91., zato je za naše društvo vrlo bitno da se takve stvari nikada ne razriješe i istjeraju na čistac. Referendum oko braka i pitanje dvojezičnosti su najbolji primjeri- narod se međusobno svađao, prekidala su se prijateljstva, razbijalo se pločice i glave a na kraju je sustav napravio onako kako je i zamislio. U međuvremenu su izmijenjeni zakoni o radu, ministar financija nas je u bijelom svijetu zadužio za još nekoliko milijardi, gase se tvrtke koje posluju profitabilno i od strateškog su interesa nacije. Ultimativni strojevi za ometanje pažnje i masovnu mobilizaciju nacije na stvarima s one strane pameti su sportska događanja. Njih, hvala nebesima, uvijek ima. Na globalnom se nivou pokreću upravo s tim ciljem, da se pažnja usmjeri sa pitanja vezanih uz gospodarstvo, financije i otimačine od građana na laganu razbibrigu i potpirivanje niskih emocija.
Kontroliranje glavnih medija preduvjet je za uspješnu manipulaciju društvom općenito. Do radikalnijih promjena sustava u našem slučaju teško će doći zbog još nekoliko razloga. Političke strukture su stvorile brojnu "vojsku" poslušnika, odnosno ljudi koji ovise o funkcioniranju sustava po sadašnjem modelu. Tu se prvenstveno radi o silnoj birokraciji na svim razinama, represivnom državnom aparatu te zaposlenicima državnih poduzeća koja još uvijek posluju i određenom broju povlaštenih umirovljenika.
Financijske institucije ( banke u stranom vlasništvu) posluju u našoj zemlji poštivajući sve propise i zakone, što znači da je legalnu pljačku financijskom sektoru također omogućila politička kasta, blagoslovivši sve to . Isto tako su omogućili koncentraciju gospodarskih i trgovinskih resursa u rukama malog broja pojedinaca, koji su time postali monopolisti. Sve je to građane i sve one koji se bave bilo kakvom proizvodnjom dovelo u položaj ovisnosti o svim razinama sustava, te ih time učinilo pokornim i podložnim manipulacijama i pritiscima.
Količina novca koji kola sustavom je i dalje ista ili čak iz godine u godinu i raste. Problem je samo u preraspodjeli. ( U stvari su u priči oko novca dva problema: jedan je taj da se sustav zadužuje u ime države, odnosno svih građana, a blagodati tih zaduživanja uglavnom koriste odabrani a drugi, onaj najveći je taj da još nitko ne želi otvoreno reći svima u lice da se ova zemlja nema nadati ničem dobrom dok se ne orijentiramo na to da sami nešto zarađujemo, a to možemo samo tako da radimo nešto što ćemo moći prodati izvan naših granica. Sve ostalo su prazne priče i više ili manje efektni trikovi. )
Ta se količina novca raspoređuje tako da ju dobiva određeni broj ljudi, koji održavaju i štite sustav ( procjene idu da se radi oko petstotinjak tisuća ljudi), dok se ostali građani drže u vodi do grla, s neprestanom prijetnjom da će im glave potonuti ukoliko počnu talasati ili lamatati rukama. Ukoliko se određeni dio ljudi i pobuni, sustav pokreće medijsku hobotnicu koja vrlo brzo i efektno uvjeri sve ostale građane da su upravo ti koji se bune protiv političko-financijskih parazita krivi za sve loše u društvu, a samim time i njihovu lošu situaciju. Problem nesloge i razjedinjenosti građana je prvi korak koji treba napraviti da se pokrenu bilo kakvi veći i smisleniji otpori sustavu. To je ona stara "podijeli pa vladaj" od prije par tisuća godina i da ne funkcionira ne bi i danas bila tako aktualna.
Jedan od razloga zašto naši građani nisu skloni radikalnim promjenama i rješenjima je upravo u tim rješenjima. Do sada još nije ponuđena prava alternativa postojećem sustavu. Nekakve nove političke opcije i smjerovi samo su još jedan mjehur u sveopćoj političkoj močvari i kaljuži. To su dokazale i dosadašnje političke garniture iz različitih opcija, koje su sve što su radile radile u smjeru da oni i kamarila oko njih postanu još za mrvu bogatiji. Alternativu postojećem sustavu kod nas, koji se više ne može nazvati nikakvim kapitalizmom, čak niti trulim, jer se radi o nekakvom monetarnom mutantu, koji se bazira samo na rastu profita pojedinaca ili mega-korporacija, po cijenu uništenja svih ostalih ( kao vanzemaljci u Danu nezavisnosti koji putuju od svijeta do svijeta i kad ga iscrpe ostave ga i idu dalje), sve više ljudi vidi u nekom obliku socijalizma, društvenog samoupravljanja ili pak socijalnog kapitalizma skandinavskog tipa. No, nakon svih dosadašnjih loših iskustava, ljudi jednostavno ne vjeruju više nikome ( a nemaju ni kome, jer nitko nije takav ekonomski sustav kod nas niti razradio barem u teoriji i predstavio društvu), što je velik uspjeh postojeće političko-financijsko-gospodarske nomenklature, jer su ljude uvjerili da im uvijek može biti gore nego što im je sada i da im se protiv njih nikako ne isplati dići glas. Na ruku trenutno ustoličenoj buržoaziji idu i događaji u europskim zemljama u kojima su se dogodile velike pobune građana, koje na kraju nisu rezultirale velikim promjenama na bolje za sve građane, nego, uglavnom, velikim neredima i izazivanjem još veće štete.
Ne treba smetnuti s uma da u hrvatskoj više ne postoji redovna vojska. Onaj dio koji je profesionaliziran, također je dio struktura vlasti, a služi uglavnom da po svijetu skuplja loptice koje se otkotrljaju iz NATO središnjice. U revolucionarnim kretanjima i promjenama, koje su se događale u arapskom svijetu unazad par godina, upravo je vojska bila ta koja je poduprla legitimne zahtjeve i težnje naroda za prekidom dekadentnog sodomiziranja od strane političkih despota. Isto je tako bila i jamac održavanja i provođenja reda u prijelaznim razdobljima u kojima je ostavljeno građanima da sami stvore sustav za koji smatraju da će im najbolje biti na korist. Tamo gdje su se takva revolucionarna gibanja desila, a vojska se je ili raspala ili na bilo koji način bila isključena iz tih gibanja, desio se kaos koji traje još i danas. Jer policija je samo još jedna produžena, represivna ruka sustava od kojeg direktno ovisi. Kod nas i iskustvo relativno nedavnog rata kod mnogih građana izaziva odbojnost prema bilo kakvim nasilnim pokretima ili akcijama.
Sustav koji imamo ne služi dobrobiti većine građana. Strukture koje ga sačinjavaju i koje u njegovo ime djeluju, s ciljem povećanja svoje moći i bogatstva i zadržavanja većine građana na samom rubu egzistencije, sa tek malom naznakom nade u nešto bolje, a realno bez ikakve perspektive za prosperitetom, neće se same i dobrovoljno odreći svojih pozicija i svih blagodati koje idu uz to. Premazani svim mastima i naučeni svim podlostima i trikovima, elementi sustava znaju da se iz građana još uvijek ima nešto za iscijediti, te da većina ljudi još ima nešto za izgubiti, dakle, da se većina još uvijek nečemu nada, pa makar tome da će se još jednom moći zadužiti kako bi ponovno nahranili taj isti sustav, a sami potonuli još malo. Oni dijelovi stanovništva koji su prešli taj rub egzistencije i očaja nemaju tu društvenu važnost i snagu da pokrenu promjene šireg intenziteta. O tome se ustvari tu i radi. Sve dok su u stanju balansirati građanima na letvici nade i očaja- tako da ih ne natjeraju baš previše odjednom u stanje bezizlaznosti, a da im s druge strane pružaju uvijek tračak nade da će im iduće godine možda biti bolje ( nade opet ne smije biti previše, da ljudi ne pomisle da mogu nešto i sami promijeniti i na nešto sami utjecati)- naši se buržuji ne moraju bojati za svoje stolice i novčanike.

Oznake: nada, očaj i ostalo...

Ukratko

10 siječanj 2014


HRVATI NADMAŠILI ŠVICARCE

Švicarska je objavila da obustavlja projekt CERN i da prekida rad akceleratora u kojem su najbolji svjetski znanstvenici pokušavali otkriti Božju česticu.
Uzaludnost svoje potrage Švicarci su spoznali kada su vidjeli da su Hrvati bili brži i uspješniji od njih.
Najveće svjetske fizičare je, kako sami kažu, najviše pogodilo to, što se ispostavilo da su sva njihova istraživanja išla u sasvim krivom smjeru. Unatoč potraćenim godinama i utrošenim milijardama, Hrvati su dokazali da su konačno došli na put koji će ih dovesti do cilja koji su si postavili, a to je da budu druga Švicarska.
Ono što nisu otkrili najveći svjetski umovi na području prirodnih znanosti, u Hrvatskoj je otkrio skoro svaki gradonačelnik ili načelnik općine.
Potvrđeno je i dokazano svakim novim eksperimentom kao istina da je Božja čestica pronađena u mnogim katastrima diljem Hrvatske, a uz nju su vezane specifičnosti da je predviđena za gradnju super-marketa, nove trase autoceste ili županijskog poduzetničkog inkubatora. Da se otkrije,pokazalo se, nije bilo potrebno graditi akcelerator subatomskih čestica ispod nekoliko država, nego samo pobijediti na lokalnim izborima i dobiti preventivno uvid u razvojne programe grada ili općine. Otkrića Božjih čestica su se u Hrvatskoj patentirala uknjiženjem na njih u katastru prije same države.
Švicarsko ministarstvo znanosti vrlo je razočarano ovakvim raspletom situacije. Švicarska je vlada najavila referendum na kojem će se odlučivati da se svi zaposlenici u njihovim katastrima, zbog velikog propusta i nemara u radu, presele u tunele akceleratora na deset godina.
Hrvatsko ministarstvo prometa najavilo je tužbu pred europskim sudom pravde protiv države Švicarske. Samim time što nije članica Europske Unije, Švicarska je onemogućila Hrvatima da se jave na natječaj za bojanje tunela u kojem je smješten akcelerator, čime je višestruko zakinula naše poduzetnike.

STOŽER ZA OBRANU HRVATSKOG BEČA

U Zagrebu je osnovan Stožer za obranu hrvatskog Beča.
Na osnivačkoj skupštini okupili su se pripadnici vojnih jedinica koje su podnijele najveće terete tijekom borbenih djelovanja na području Bečke šume. Za predsjednika stožera izabran je vojni zapovjednik Prater brigade, a za njegove zamjenike dvojica zapovjednika bivše jedinice za specijalne namjene Schonbrunnski ljubitelji Lowenbrau piva. Događaju su kao počasni gosti prisustvovali zapovjednici Minhenske bojne.
Stožer tvrdi da aktualna hrvatska vlast niti približno ne cijeni i ne isplaćuje njihove doprinose u vojnim akcijama u kojima su sudjelovali. A koliki je doprinos pripadnika Stožera u operacijama u razdoblju 1991-1995.godine najbolje se vidi iz toga da je Bečka šuma i dalje u Beču, odnosno, da su oni spriječili sva nastojanja neprijatelji da šumu dislocira negdje u Šumadiju.
U završnim operacijama za obranu Bečke šume odlučujuće su se borbe vodile na nekoliko linija bojišnice, gotovo ispred svakog ugostiteljskog objekta koji je imao terasu i vrtni roštilj. Najteži udarac neprijatelju ipak je zadan pod "Starim carskim krovovima", uz tešku baražnu vatru bečkih odrezaka i kobasica. Koliko su pripadnici stožera vjerovali da se bore za pravu stvar i da ne žale položiti svoje živote na oltar jedine domovine, svjedoče preživjeli koji tvrde da se tijekom cijele akcije pjesme Marka Perkovića i Miroslava Škore nisu prestajale pjevati.
Pripadnici novoosnovanog Stožera tvrde da su se na osnivanje istog odlučili da bi ostvarili neka svoja prava, u kojima su zakinuti od strane ove nenarodne i nehrvatske vlasti. Nisu zadovoljni povlaštenim mirovinama, pa sada traže specijalne dodatke zbog dijagnosticiranog PTSP-a.
Oblik PTSP-a koji je dijagnosticiran skoro svim pripadnicima Stožera je kroničan i vrlo opasan. Očituje se uglavnom kroz alkoholnu padavicu, nekontrolirane recitale starih hrvatskih opernih arija na javnim okupljanjima, ukazanja osoba neprihvatljive vjere, nacije i seksualnog opredjeljenja te shizofrenog osjećaja praćenja od strane nepoznatih i nepostojećih osoba i predmeta.
Stožer za obranu hrvatskog Beča kaže kako su svoj zahtjev za povećanjem financijskih primanja uputili i Republici Austriji, koja im je odgovorila da im može osigurati besplatno psihijatarsko vještačenje i daljnji smještaj u duševne bolnice za najteže slučajeve.
Pošto su u Stožeru to shvatili kao odbijanje isplate dodatnih sredstava, zahtjevi su proslijeđeni hrvatskoj Vladi.
Zahtjeve opravdavaju činjenicom da su oni svojom obranom Beča obranili cijelu Europu, odnosno Europsku Uniju od toga da ne postanu Kustendorf. Time su se još jednom dokazali kao sveti ratnici na predziđima kršćanstva.
Službenog očitovanja hrvatske Vlade o zahtjevima Stožera za obranu hrvatskog Beča još nema, no s obzirom na stanje u državnom proračunu i trenutno raspoloženje ministra financija, bečki se dragovoljci mogu nadati tvrdom austrijskom ministru vanjskih poslova

NJEMAČKA U PANICI
Njemačkom se širi panika zbog mogućnosti da im Hrvatska izruči bivšeg agenta UDBA-e Josipa Perkovića.
Njemačke tajne službe i ured kancelarke nadaju se da do toga ipak neće doći, jer bi posljedice za Njemačku i njene građane, ukoliko bi do izručenja došlo, mogle biti katastrofalne.
Prema izvještaju njemačkih tajnih službi Josip Perković je preko svojih agenata suradnika prošle i ove godine izveo nekoliko specijalnih akcija, kojima je dao do znanja da ne želi biti izručen njemačkom pravosuđu.
Veze, metode djelovanja, podaci kojima raspolaže i iskustvo koje ima velika su prijetnja za Njemačku, a da su prijetnja i za Hrvatsku, shvatila je i naša Vlada, pa ga se želi riješiti po kratkom postupku.
Evo nekoliko akcija koje je bivši agent izveo protiv Njemačke i njezinih građana do sada.
Na skijanju je izazvao nesreću u kojoj je teško stradao njemački vozač formule 1, M. S. , ugradivši mu u skije specijalne akceleratore, koje je aktivirao u pogodnom trenutku i izbacio M. S. sa staze.
Nekoliko dana kasnije ozlijedio je i samu njemačku kancelarku A. M. . Njemački agenti u posjedu su video snimke na kojoj se vidi da je Josip Perković iskočio pred njemačku kancelarku u trenutku njezina spuštanja niz padinu. Na se bi je imao samo baloner, a preko glave je navukao masku s likom bivšeg talijanskog premijera S. B. . Kad je kancelarka ugledala taj prizor, od šoka ili sreće izgubila je nadzor nad skijama i pala u lisičju jamu.
Tijekom ljetovanja na jednom našem otoku, Perković je uredio da se supruzi njemačkog veleposlanika svakodnevno donosi kava sa punomasnim mlijekom, mada je ova izričito naglasila da želi nemasno mlijeko. To je rezultiralo povećanjem težine gospođe veleposlanice cca 20 kilograma u tri tjedna. Kada je veleposlanik prigovorio poslužitelju za kojeg je posumnjao da je u dosluhu sa bivšim agentom UDBA-e, ovaj se je žestoko obrušio na njega, izazvavši skoro međunarodni incident.
Njemačka sumnja da je Perković osobno krivo uputio cijeli autobus sjemeništaraca iz Bremena, koji su krenuli na noć ribara na Brač, a zbog oštrog upozorenja koje je naš bivši agent uputio njemačkoj kacelarki, završili u povorci na splitskoj paradi ponosa.
Njemačke službe zbog svega ovoga strepe i nadaju se da će Hrvatska odustati od izručenja. Boje se da bi sljedeći Perkovićev potez mogao biti ekstreman. Nagađaju da bi bivši agent mogao svim mediteranskim državama Unije otkriti formulu kako izaći iz krize bez novih zaduživanja. Time bi njemačkoj kancelarki uskratili zadovoljstvo da im, nakon što im posudi novac, pametuje kako da ga troše.
Neki idu i tako daleko pa tvrde da će, ukoliko do izručenja dođe, Perković za vrijeme utakmice SP-a u Brazilu između Njemačke i SAD-a, navijati za SAD.
Službeno očitovanje iz ureda hrvatskog premijera nije još objavljeno. Neslužbeno, premijer je otišao na plivanje sa dupinima.

Oznake: kratke vijesti

Mudraci nekada i danas

09 siječanj 2014


Tri su mudraca došla do tek rođenog kralja s darovima. Da će taj kralj postati velika i važna faca u budućnosti,znali su već tada, zato su i bili mudraci. Poklonili su mu se jer si je s kraljem uvijek bilo dobro biti dobar. Donijeli su mu i darove. Zlato – uvijek je dobro imati čvrstu valutu uza sebe, a znali su da će kralj morati puno putovati te će samim time imati povećane troškove. Tamjan – to je u ono vrijeme uvijek bilo dobro imati uza sebe. Ako ništa drugo, tjera insekte i svu drugu gamad. Dobio je i mast, ne bi mudraci bili mudraci da već onda nisu shvaćali važnost pravilne hidratacije kože u svim vremenskim uvjetima.
Da su mudraci na taj put krenuli u današnje vrijeme, ne bi se dobro proveli. Ovaj sa zlatom bi se još i provukao u svakoj zemlji. Iako bi ga u većini njih danas legalno i legitimno opelješili. Ovaj sa tamjanom bi bio prokazan kao ilegalni distributer opijata i zauvijek odvojen od vlastite glave. Najbrže bi stradao onaj koji je nosio mast. Njegov bi dar putem satelita bio lociran i identificiran kao oružje za masovno uništenje. Dok si rekao "preventivni udar", bespilotna letjelica bi izbrisala svaki trag njegovog postojanja. Sreća njihova da nisu u svoju misiju krenuli u današnje vrijeme. Ipak su oni mudraci, pa se nisu uzdali u sreću nego u vlastite kalkulacije.
Da su se pojavili u Hrvatskoj morali bi pohoditi svakog nadbiskupa, biskupa i svećenika s činom višim od razvodnika. Jer svi oni imaju o sebi mišljenje da su kraljevi i takav tretman za sebe traže. I od pučana-podanika, i od institucija koje upravljaju državnom škrabicom. Darove traže i zahtijevaju, jer njihov se kraljevski status mora naglasiti i potkrijepiti palačama, kočijama i uresima kraljevskim.
Naši su proroci nebeske istine najbolji ovozemaljski dokaz koliko novac može pokvariti ljude. No, dokazali su da postoji i nešto što može ljude iskvariti i više od novca.. To nešto je moć. Niti u mrska mračna vremena komunizma nisu pripadnici klera živjeli u skromnosti, isposništvu, krijeposti i odricanju koje propovijedaju i zapovijedaju milome stadu svojemu. No danas im se standard podigao i raste proporcionalno sa padom standarda stada pobožnoga i pokornoga. I sada, kada su se nauživali svega materijalnoga i tjelesnoga što im je um mogao zamisliti, otkrili su novi užitak. Spoznali su snagu i milinu utjecaja i usmjeravanja društvenih kretanja i mogućnost da se za njih ne samo svira sa najboljim muzikantima, nego da i mi svi možemo plesati kako oni sviraju.
Posljednjih nekoliko godina svi visokopozicionirani crkveni dužnosnici neprestano govore o neprijateljima naroda. Ti su neprijatelji detektirani i prokazani kao mrski komunisti, crvene aveti, boljševici, partizani. Iako takvih službeno nema već skoro četvrt stoljeća. A i u ta davna vremena s tim "komunistima" crkvi je u najmanju ruku bilo jednako dobro kao i danas. A i stadu njihovu je više-manje bilo bolje nego danas. Imali su posao i radna mjesta, pa su imali i novaca za izdašne milodare. Danas je stado ostalo bez posla i novaca, pa su se pastiri morali prebaciti na državne jasle.
No, od borbe sa kletim dušmanom se ne odustaje, iako je dušman nevidljiv i nepostojeći. Kada bi čovjek rekao pred teve kamerama da ga progoni duh Lenjina, došli bi mu na vrata i sproveli ga u ustanovu gdje su sobe obložene gumom. I gdje će mu se pružiti prilika upoznati Lenjina osobno, u onoj smiješnoj košulji koju vam svežu na leđima. No, kada takvo nešto kaže biskup obučen u zlato, svilu i krzno, narod ide na mitinge potpore sirotom biskupu i uplaćuje nebrojene mise da se pogana duša boljševička molitvom otjera natrag u proleterske jame sumporne iz kojih je i izašla strašiti naše ubogo čeljade.
Suvremenog kapitalističko-liberalno-bankarskog zla se propovjednici danas ne dotiču mnogo, jer su njihovi milodari ipak izdašniji od onih sirotog puka. A svojeg pravog poslanja, koje su si sami zadali i propisali, malo se tko od svetih ljudi danas i sjeća. Mada su to poslanje provodili za vrijeme mrskog crvenog mraka. U tom su vremenu pravi, istinski intelektualci i eruditi iz krugova crkve zajedno sa inteligencijom koja je nastupala u ime države, kroz javne rasprave i debate usmjeravali i poticali nove, nadolazeće generacije na to da rade za opće dobro, da brinu za čovjeka i da razvijaju vlastito mišljenje, da propituju i ispituju svijet, kako bi ga učinili boljim za sve. Jer je nauk koji su zastupale i crkva i država imao iste korijene i zajedničko ishodište. Ta se vremena danas čine dalekim kao i doba dinosaura. Današnji ih vjerski krugovi potiskuju, negiraju i nastoje predstaviti kao nešto na što su bili prisiljeni. Danas je njima, kao i političkom i ekonomskom sustavu i elitama, u interesu imati podanike i sljedbenike koji ne razmišljaju, ne propituju, ne iskazuju inicijative, ništa ne mijenjaju, samo se pokoravaju, slijede i ispunjavaju sve ono što se pred njih stavlja.
A svatko tko se jednom osladi osjećajem moći da nad nekim upravlja i da nekome nešto naređuje, više se ne želi odreći iste. Tako i naši današnji mudraci, predstavnici nebeskog oca ovdje na zemlji, ne žele više prepustiti nikome uzde kojih su se dočepali. A ne bi ni oni bili mudraci da nisu spoznali da danas kraljevi nisu oni koji kojima je ispred svega čovjek, nego oni koji vjeruju samo u burzovni indeks. I ne libe se svakoga tko iz zbog toga prozove ili propituje nazvati slugom nečastivog.

Oznake: Tri kralja i još nekoliko njih

3D printer u Hrvatskoj

07 siječanj 2014

SENZACIONALNO!!!

Najnovije svjetsko čudo tehnike, 3D printer koji je isprintao dijelove za avion stigao je u Hrvatsku. Prije toga je još isprintao tri Kineza na Mjesecu, Slovencima je isprintao ocean, GNK Dinamu proljetni raspored za Europa ligu. Da je printer stvarno čudo i da čini nemoguće dokazalo se kada je Kim Jong Unu isprintao Dennisa Rodmana.
U Hrvatsku je stigao na molbu predsjednika republike i ministra financija. Ministar financija je zatražio od printera da mu ispiše stanje hrvatskoga duga. Printer je pri prvom pokušaju doživio slabi električni udar, a kada je naš ministar inzistirao da proba još jednom, printer je snažno zazujao, bljesnuo i ugasio se.
Pokušaji resetiranja stroja do sada nisu urodili plodom. U pomoć su pristigli i djelatnici specijalne ćelije Ministarstva hagioterapije, koji su nad printerom izveli odgovarajuću molitvu i blagoslov napona, no niti to nije urodilo plodom. Glavni terapeut čaranjem zaključio je da je u stroj ušao zao električni duh i da ga se može istjerati jedino zagrijavanjem printera na otvorenom plamenu.
Dok čekamo rasplet situacije dodajmo da je na ovaj naš incident s printerom vrlo oštro reagirala Njemačka. printer je , naime, sljedeće trebao isprintati skije Angeli Merkel.

NOVE VIJESTI

Prema najnovijim vijestima sa Pantovčaka, 3D printer je ponovno proradio. Sada se hrvatskoj delegaciji priključio i premijer, koji je zaključio da printer pokušava uspostaviti nekakav oblik komunikacije sa ljudima, putem zvukova, bljeskova i znakova na ekranu. Premijer je hitno poslao vladin avion u Južnu Afriku po najpoznatijeg svjetskog stručnjaka za čitanje znakova, kako bi uspostavio što bolju komunikaciju sa printerom dok je ovaj još kod nas. Do daljnjega je printeru zabranjeno postavljati zahtjeve koji se tiču državnih financija na bilo koji način, jer je to očito šokantno područje i za najveće trenutno ljudsko dostignuće. Premijer je zahvaljujući svojem britkom umu detektirao jedan paradoks- da printer radi ne bi trebali slati avion u Južnu Afriku po tumača, nego bi ga odmah isprintali.
Iz povjerljivih izvora doznajemo da je predsjedničku rezidenciju posjetio i šef HDZ-a. On je isto pristupio printeru, pod nadzorom ministra Jakovine, koji je imenovan Državnim Opslužiteljem Printera i zadatak mu je ne ispuštati stroj iz vida niti na sekundu. ( Ovaj povjerljivi zadatak mu je prepustio premijer osobno, naglasivši kako ima puno povjerenje u njega, a onda iza njegovih leđa rekao ministru financija " da se nada da neće baš sve usrat čega se dohvati, ali da trenutno za to nema nikog drugog"). Tomislav Karamarko je iz ureda predsjednika izašao vidno dobro raspoložen, u društvu ženske osobe kojoj je prekrio lice balonerom. Neslužbeno smo doznali da je šef HDZ-a tražio od printera da mu isprinta kandidata za predsjedničke izbore i da je printer izbacio princezu ratnicu Xenu.
Vladin tim pokušava sastaviti barem jedno smisleno pitanje za printer, nakon kojeg ovaj inteligentni stroj ne bi odustao od komunikacije sa Hrvatima, sudeći prema trenutnoj situaciji to se neće desiti tako brzo.
Za kraj ovog javljanja dodajmo još da je neslužbenim kanalima predsjedniku države stigao zahtjev od Nadana Vidoševića da mu se isprinta sabljozubi tigar i grivasti nosorog.

ZADNJE INFORMACIJE

Za sada nema novih informacija o tome da je naša Vlada uspjela od 3D printera zatražiti bilo što smisleno. No, u posjedu smo podataka da ovo nije prvi dolazak printera u hrvatsku. Printer je, prema neslužbenim informacijama boravio u našoj domovini u nekoliko navrata. Prema našim izvorima prilikom tih posjeta printer je isprintao gebis Marku Perkoviću Thompsonu i tupe Dušku Lokinu. Neslužbeno smo doznali i iz ureda predsjednika da je printer došao i na poziv ministrice kulture, kako bi isprintao Kiklopa za gospođicu nives Celzijus.
Inače, sam koncept 3D printera razvilo je američko ministarstvo poljoprivrede. Zbog velike zasićenosti površina mineralnim gnojivima, Amerikanci su razvili 3d tehnologiju koja bi uz minimalna ulaganja printala organsko gnojivo. Projekt je napušten i prodan u komercijalne svrhe odmah nakon prvog pokušaja printanja organskih gnojiva, jer je iz printera izašao Justin Bieber. Daljnji rad na tom projektu američka je vlada procijenila neisplativim i prerizičnim, dok ne sagleda sve posljedice prve gnojidbe.
Imamo i podatke da je printer već imao nekoliko neuspješno obavljenih zadataka, da mu rješavanje hrvatskog problema nije prvi podbačaj.
Printer nije uspio isprintati želučanu premosnicu za Žaka Houdeka, jednostavno nije pronađen adekvatan izvor napajanja za takav opsežan zahvat. NE Krško je prilikom toga eksperimenta s radom morala prekinuti na dva dana.
Zagušenje vlastitog sustava printer je doživio prilikom printanja 3D umjetnog poprsja Dolly Parton.
Najteži dosad zabilježen kvar na printeru dogodio se prilikom printanja tekstova pjesama za Jelenu Rozgu, kada je gotovo nepopravljivo stradao sam centralni procesor.
U očekivanju novih vijesti dodajmo još samo to kako je Vlada situaciju sa printerom proglasila Svenacionalnim događajem, tako da će svim istaknutim stručnjacima i javnim osobama biti omogućeno pristupiti printeru, kako bi ga se s nečim zabavilo dok Vlada ne osmisli smisleni zadatak stroju. Tako je čudesnu mašinu posjetila i Mirela Holy, kako bi i ona dobila kandidata za predsjedničke izbore za svoju stranku. Naši nam izvori javljaju da je ured
predsjednika napustila poprilično bijesna, vukući u sjedište svoje stranke dvometarskog plišanog dabra.


U OČEKIVANJU VAŽNIJIH VIJESTI

Dok se čeka nova reakcija Vlade i predsjednika države, donosimo vam nekoliko najznačajnijih novosti o drugim važnim osobama koje su posjetile printer i nešto od njega zatražile.
3D čudo tehnologije posjetio je i zagrebački gradonačelnik, koji nam je rekao da nije od njega ništa zatražio, nego ga je samo pitao "kad idemo delat?" Gradonačelnik nije htio s nama podijeliti što mu je moćni stroj rekao.
Zatim je u ured predsjednika došla SDP-ovka Ingrid Antičević. Ingrid je sama sebe proglasila Predsjednicom povjerenstva za ksenolingvistiku u ovom cijelom slučaju. Zatim je pristupila printeru i započela komunikaciju, s ciljem da sazna zašto printer ne odgovara na ona ključna pitanja zbog kojih ga je vrh naše države i pozvao u posjetu. Tom je trenutku prisustvovalo i dosta članova diplomatskog zbora, no svi su odgovorili da jezik kojim se je Ingrid obratila stroju nisu nikada u životu čuli. Ona je tvrdila da se jezik kojim govori koristi u najmanje sedam epizoda Zvjezdanih staza. Kako ona sama tvrdi, od printera je na kosmičkom dijalektu zatražila savjet kako restrukturirati mirovinski sustav. 3D printer joj je isprintao dvije oguljene mandarine i gumenu patkicu žute boje. Kada se je ponovno htjela obratiti strpljivoj napravi, ova je na razumljivom engleskom jeziku zaprijetila samouništenjem, taljenjem sičušnog nuklearnog procesora u svojoj jezgri. Ministar poljoprivrede je gospođu Ingrid bez suvišnih rasprava odveo u podrum i zaključao u ostavi za metle.
Situaciju je komentirao diplomatski predstavnik Vatikana, koji je rekao da su nekada božji planovi toliko čudesni i zagonetni da u slučaju naše ksenolingvistice nisu sasvim jasni ni stvoritelju osobno.
Ruski veleposlanik je tvrdio da je jezik kojim je govorila Ingrid Antičević najsličniji glasanju sibirskog ježa tijekom sezone parenja.
Printeru je zatim pristupio pomoćni biskup zagrebački, koji je odlučio mašinu blagosloviti svetom vodom. Printer je blagoslov otrpio, ali je na odlasku on poprskao biskupa nepoznatom tekućinom intenzivna mirisa. Ispalo je da je njegova preuzvišenost poprskana mošusom, to su zaključili svi neutralni promatrači, vidjevši kako je jelen lopatar iz vrta predsjednikove rezidencije nasrnuo na njegovu svetost. Životinja nije pokazivala nimalo poštovanja prema funkciji ministra hagioterapije, ali su zato svi prisutni čuli mnogobrojne zazive u pomoć svecima za koje je malo tko znao da uistinu postoje.
U očekivanju informacija o suštini posjeta 3D printera našoj zemlji, dodajmo još samo kako je printer posjetio i predsjednik HSS-a, također po pitanju da mu stroj isprinta kandidata za predsjednika države i njegove pomoćnike. I on je poput gospođice Holy ured predsjednika napustio užurbano, crven u licu i bez riječi, u društvu nekoliko štrumpfova.


POČINJE RASPLET

Situacija oko dolaska 3D printera u posjetu Hrvatskoj se počinje raspetljavati. Stigao je i tumač znakovnih jezika iz Južne Afrike koji je, prema informacijama koje smo dobili preveo premijerovo obraćanje printeru i onda, kako on sam tvrdi, prenio premijeru odgovor čudesnog stroja.
Premijer je preko tumača upitao printer misli li da Hrvatska trenutno ima bolju alternativu od njega, a tumač mu je preveo da nema, nikada nije imala,a neće niti imati, po svoj prilici.
Danski ambasador koji razumije jezik znakova tvrdi da je tumač iz Južne Afrike stroju preveo Milanovićevo pitanje kao "ovaj smiješni rakun ima proljev od mrkve koju jede već treći dan". A ono što je rastumačio premijeru glasi doslovno " jebo te led, kakav vam je ovdje propuh!"
Premijer je tada na svojem slabom engleskom upitao printer da mu izbaci njegovu sliku, kao jedinu moguću opciju za bolju budućnost zemlje, a 3d printer je tada izbacio dva papagajeva pera.
Premijer se zadovoljan povukao, ponudivši tumaču iz Južne Afrike mjesto savjetnika za nuklearnu energiju.
Dok ministar financija finalizira pitanje koje će odrediti budućnost naše zemlje, dodajmo još nekoliko crtica iz gužve oko velikog i moćnog stroja.
Stroj je posjetio i predsjednik HSLS-a i upitao ga što mora učiniti da bi konačno prešao prag od pet posto. Printer mu je isprintao 47 limenki špinata.
Anto Đapić je pred printer došao tražiti novi satelitski tv sustav, a stroj ga je poprskao nekakvom bijelom, gustom tekućinom.
Ruža Tomašić je tražila nova sredstva za još žešću borbu protiv neprijatelja Hrvatske, a printer joj je isprintao dvije puške na vodu.
Printer je primio i predstavnike sportaša. Kada je pred njega došao Joe Šimunić, moćni je stroj pokazao da i on ima dušu i mekane sklopove. Poklonio mu je box filmova Sam u kući i videoigru Fifa Brasil 2014. A kada mu se je obratio Eduardo da Silva, printer je opet zaprijetio samouništenjem i naš se je Brazilac pridružio Ingrid.
Dragutin Lesar je printer upitao zna li on da u Hrvatskoj nema tako pametnog političara kao što je Dragutin Lesar. 3D stroj mu je ispisao dvolitrenu bocu Donata Mg.
Dodajmo još i to da je ministar Jakovina svoj posao obslužitelja obavio do sada vrlo dobro. Čak je uhvatio dvojicu umirovljenika koji su se htjeli neopaženo provući do printera, da im napuni vreće praznom ambalažom.
Na kraju, po kandidata za predsjednika države došli su i iz HDSSB-a. Predsjednikov ured su napustili dosta zbunjeni, slijedeći svježe isprintanoga Vladimira Šeksa.
Prema vijestima koje smo upravo dobili, izgleda da je ministar financija preuzeo stvar u svoje ruke i da je spreman na konačno sučeljavanje sa strojem. Podršku mu je došla pružiti i ministrica vanjskih poslova.
Nadajmo se da ćemo vam u sljedećem javljanju donijeti informacije koje svi željno očekujemo.

OBRAĆANJE NACIJI

Izgleda da ćemo uskoro saznati kakav zahtjev će se ispred hrvatske Vlade postaviti pred 3D printer, a da nije vezan uz brojke iz proračuna, na što printer ne reagira najbolje. Nadamo se da će stroj ipak izvršiti zadatak koji pred njega stavi naš ministar financija, odnosno da se neće opet ponoviti priča da kod nas ne funkcionira niti jedno svjetsko otkriće ili dostignuće.
Kada printer riješi zadani problem, premijer će se obratiti javnosti.
Dobili smo informacije da su osobe zbog kojih je printer prijetio samouništenjem odvedene na nepoznatu lokaciju. Eduardo da Silva je novinarima kratko izjavio da on razumije engleski koji govori Ingrid Antičević, ali ne shvaća zašto ga govori.
...Evo ga, dobili smo informacije da je ministar financija zatražio od 3D printera da mu ispiše svoju projekciju i viziju razvoja Hrvatske u narednim godinama. Ono što je printer izbacio prvo je sve prisutne šokiralo, a onda se je započelo s opsežnim analizama rezultata.
Pitali smo gospodina Ladislava Iličića iz udruge Grozd da nam ukratko opiše ono što je printer izbacio, no on je samo kratko odgovorio da on takvo nešto u svojem životu nije niti vidio niti imao u rukama.
Sada imamo i potvrdu da je printer na upit ministra financija čemu se možemo nadati u narednim godinama printer odgovorio , citiramo ministricu vanjskih poslova, koja je odmah shvatila o kome se radi, jer je s dotičnim imala kontakte prošlog mjeseca: " U narednom periodu na području ekonomije, gospodarstva, industrije, financija i socijalne politike, možemo se nadati austrijskom ministru vanjskih poslova."
"To je ono što vam mi nudimo, i vjerujte mi, našem programu i planu za bolji život svih vas nema alternative!", jezgrovito se je i slikovito naciji obratio premijer.
"Mlaka voda, ide pas, čeka letvicama poštarev stric, nogostup u slastičarnici!", preveo je na jezik znakova novi premijerov savjetnik.
Histerija oko dolaska ovog moćnog i čudesnog stroja se polako stišava, printer se sprema na izvršenje novih zadaća, neslužbeno doznajemo da odlazi u Švedsku, gdje bi Zlatanu Ibrahimoviću trebao isprintati bosansko državljanstvo, kako bi ovaj mogao nastupiti u Brazilu.
Na samom odlasku iz predsjedničke rezidencije, hrvatski je predsjednik zamolio stroj da mu napravi plan nekih korekcija koje bi morao učiniti da postane bolji predsjednik. 3D printer je tada uvukao našeg predsjednika i nakon kratke obrade isprintao Jar Jar Binksa.

Oznake: 3D printer

Preživjeti ostvarenje sna

05 siječanj 2014


...scenarij za svakodnevnicu...
...Do sada smo u našim emisijama preživljavali u džunglama, na ledu i snijegu sjevera, u vrelom pijesku pod ognjenim suncem, išli smo nepreglednim savanama i stepama te beskrajnim šumama. Prošli smo nizine, močvare, planine, napuštene gradove i građevine. Opstali smo u mnogim neprijateljskim naseljima, u gradskim četvrtima i cijelim pokrajinama u pojedinim državama u koje ne dolaze niti policija, niti vojska, niti vlast. Susretali smo se oči u oči s divljim zvijerima- tigrovima, medvjedima, lavovima, krokodilima, zmijama, paucima, pljačkašima, ubojicama, silovateljima, palikućama. No, na ovo što ćemo vidjeti u današnjoj emisiji teško je pripremiti i vas koji nas gledate od prve emisije. Ovakav izazov u preživljavanju u divljini, među neprijateljski nastrojenim okolišem i stanovništvom, još nismo prolazili. Da jednu emisiju posvetimo ovom mjestu savjetovalo nam je mnogo naših gledatelja, koji su već posjetili neke dijelove ove zemlje, uglavnom turistički. Pripremite se na obilazak divljine kakav još niste imali. Unaprijed vas upozoravam da će vam biti nemoguće shvatiti ono što vidite i čujete u ovoj zemlji. Ne morate se brinuti niti truditi, to što se ovdje događa ne razumije nitko. Jedino smo upozoreni da sve što u ovoj zemlji postoji- od zakona, vlasti, političara radi na tome da zagorča život čovjeku. Čak se i priroda polako povlači pred institucijama. Čudesno, zar ne? Duboko udahnite i – krenimo!
...Ljudi koji žive u ovoj zemlji nazivaju sebe Hrvatima, a zemlju Hrvatska. Zemlja je nedavno postala članicom Europske Unije, tako da smo prije snimanja emisije dobili neke podatke iz EU, koje u samoj Hrvatskoj nismo mogli pronaći. Prema europskim podacima u Hrvatskoj bi trebalo biti još ljudi uz Hrvate. No, Hrvati domoroci tvrde da osim njih tu nema nikoga, odnosno, da oni koji sebe ne smatraju Hrvatima su tu samo u prolazu ili u zabludi.
...Proći ćemo prvo raznoliku i bogatu prirodu ove male zemlje. Evo, ovdje vidimo jednu od mnogobrojnih rijeka koje teku ovom državom. Kao što možete primijetiti, voda je bistra, čista, bez mirisa i ....mmmm, ukusna! Zapanjuje me saznanje da građani ove zemlje plaćaju vrlo visoku cijenu vode, dok im sve ovo bogatstvo otječe u more. A ne natapaju njome niti polja, jer su sami sebi propisali zakone kojima si to zabranjuju. Čudesno, zar ne? Ovamo su dolazili i bogati Arapi i nudili naftu za vodu, no domoroci se nisu s time htjeli zamarati, pa vodu i dalje piju samo ribe. Nema niti jedne hidrocentrale na mnogobrojnim rijekama, a mogli bi dobivati jako puno energije na čist, potpuno prirodan način. Priče kažu da su se Hrvati okrenuli dobivanju energije iz ugljena i mazuta, a iz EU nismo uspjeli dobiti o tome podatke, jer su oni te sustave napustili sredinom prošlog stoljeća.
...Pogledajte ove prekrasne plaže i otoke u daljini. I more je divno, toplo već sada. Hrvati tvrde da su na ovom području već 1300 godina, no još nisu izbrojili koliko otoka imaju. Ustvari, iako ih ima oko 4 milijona, već godinu dana nisu uredili popis stanovništva, tvrde nam iz EU. A Kineza ima preko milijarde, popisali su se za dva tjedna, sjetite se prošle naše emisije. Čudesno, zar ne? Usprkos ovoj bogom danoj ljepoti i obilju sunca, Hrvati godišnje od turista uprihoduju manje nego pojedini europski gradovi. Evo, more je toplo... Krasno...Nema morskih pasa, krokodila, zmija. Jedino se morate čuvati ježeva i meduza. Domoroci se često žale da im usred sezone gostima često smetaju i bića koja oni nazivaju Bosanci, a koja troše zrak, istiskuju vodu na obalu, upijaju sunce a ne rasipaju se novcem, čemu se lokalna populacija neizmjerno veseli. U ovom moru, koje se zove Jadran, živi i iznimno rijetka i vrlo popularna Sredozemna medvjedica. Hrvati ju zovu Morski čovjek. Postoji legenda koja kaže da je Sredozemna medvjedica živjela među ljudima, na kopnu. Kada je na političkim izborima u Hrvatskoj na vlast došla stranka HDZ, svi pripadnici vrste su se odlučili povući u morske dubine.
...Evo nas u velikim stoljetnim šumama. Iako je ova zemlja cijela prekrivrena šumama, industriju prerade drva su u potpunosti uništili, pa izvoze jeftine sirovine, a kupuju skupe prerađevine. U ovim šumama obitavaju i veliki i opasni smeđi medvjedi. Ako se ikada zateknete na ovakvom mjestu, ne morate se više bojati da će vas ova veličanstvena zvijer napasti. Od kada su medvjedi upoznati sa radom čovjeka koji je donedavno u Hrvatskoj bio zadužen za rad udruge gospodarstvenika, izbjegavaju sve ljude bez razlike. Evo jednoga!! Pogledajte, vidio nas je! Mahnuli smo mu. Maše i on nama, ali nam ne prilazi. Signaliziramo mu da ga želimo samo nešto pitati...Evo! Vidite, signalizira nam da nam ne vjeruje. Dobro je da smo na snimanju emisije u Južnoj Africi išli na tečaj znakovnog jezika, pa se sada možemo s njim sporazumijeti. Evo, nešto nam govori... Ja...klokan...paprika i celer..., čekajte, to su nekakve šifre, evo, dalje...most...je skočio u rijeku...Mislim da je medvjed ili dezorijentiran ili nije dobro savladao znakovni govor. Evo, polako se udaljava...Pogledajte, povlači se kao pripadnik zelenih beretki, ne okreće nam leđa, ne paničari, polako se povlači...To je znak da je medvjed u potpunosti izgubio povjerenje u političke i pravne institucije ove zemlje. Čudesno, zar ne?
...Evo nas u dijelu zemlje u kojem se je prije tridesetak godina proizvodili hrane za dvadesetak milijuna ljudi. Moramo paziti kuda stajemo, sve je puno trnja, bodlji. Sigurno ima i zmija, i paukova. Hrvati su došli do genijalnog zaključka da im je bolje uvoziti hranu iz zemalja drugog i trećeg svijeta nego obrađivati svoja vlastita polja. Iako ih ima tako malo da bi mogli stati u dva najveća pekinška šoping centra. Čudesno, zar ne?
...Evo, vozimo se vlakom, u ovoj zemlji je to, koliko smo čuli, opasnije nego da patrolirate po Kabulu obučeni kao John Wayne. Kada putovanje započne, nitko ne može biti siguran kada će doći na odredište, gdje ćete uopće doći i hoćete li stići živi.
...Sve ovo što smo prošli nije ni približno opasno kao zamke koje nas vrebaju ovdje, u glavnom gradu ove zemlje. Te su zamke podmukle, teško vidljive i prepoznatljive. Najviše ih dolazi u obliku sitnih slova na bankovnim dokumentima koje ljudi potpisuju i u vidu političkih odluka i propisa. Evo, sad smo ispred kuće koju Hrvati nazivaju Vlada. U njoj se donose takvi zakoni i propisi koje bi teško preživjeli i najčvršći svjetski biznismeni, premazani svim mastima i navikli na sve igre ispod žita. Zato i takvi prepredeni lisci zaobilaze ovu zemlju. A Hrvati se onda ne mogu načuditi kako investitori radije odlaze čak i u Burkinu Faso i Surinam, nego kod njih. Saznali smo da su donijeli zakon kojim će riješiti problem velikog broja umirovljenika. Vlada je odlučila smanjiti mirovine da uštedi za nove automobile i telefone. Zbog toga će se svim umirovljenicima konfiscirati zubala, tako da neće moći jesti ništa osim juhe i bijele kave, pa će moći preživjeti sa smanjenim mirovinama. Za to je oformljen i specijalni ured, koji je u startu odbacio kao neutemeljene i nerazumne zahtjeve i traženja umirovljenika da im se osigura pravo na to da jedu svaki dan. Na području zdravstva se također provodi nova metoda uštede na bolničkoj prehrani. Pacijentima se u želudac ugrađuju vodeni baloni i svakodnevno ih se klistira da im se ubije daljnja volja za jelom. Neki nam kažu da je na jednoj sjednici Vlade bio i prijedlog da se cijena saborske kave, koju smiju piti samo političari, poveća za deset euro centi, no taj prijedlog je jednoglasno odbačen. Umirovljenici, ako ćete se zateći u ovoj zemlji- čuvajte se. Političari će i ovdje dobro proći. No, što je još novo?
...Evo, ovdje vidimo radnike u štrajku. Pridružili su im se i studenti. A i umirovljenici. To su ovi koji ne otvaraju usta, jer se boje da ih vladini djelatnici ne snime, pa im dođu doma po gebise. U ovoj je zemlji trećina mladih nezaposlena, plaće su male, mnogi radnici ih ne dobivaju mjesecima. No, ne biste vjerovali zašto ovi ljudi protestuju! Oni se bune protiv jedne vrste pisma, koju, da stvar bude još bizarnija, svi poznaju i kroz povijest su ju koristili. Čudesno, zar ne? Evo, ovdje na ovom transparentu vidimo da im ne smetaju blokirani bankovni računi, deložacije, skupo grijanje. Svi su uznemireni jer je netko u gradu vidio homoseksualca. A evo vidite, velika većina ljudi i dalje podržava političke stranke koje su ih zadužile na stotine milijardi u njihovoj valuti. Koja nosi naziv po maloj, podmukloj životinjici, koja krade jaja. Kada su hrvati dočekivali svoja dva generala koja su nepravedno bila osuđena na međunarodnom sudu za ratne zločince, iskazali su svoju podršku i trećem generalu koji se je u ratu obogatio prodajom goriva neprijateljskoj vojsci, a danas ima imovinu vrijednu na stotine milijuna malih životinjica. Nije li sve to, istovremeno, i čudesno i zastrašujuće?!
...Evo nas ispred kuće gdje obitavaju vjerski poglavari ovog naroda. Vidite kako je kuća izvana ukrašena draguljima. Samo da napomenemo našim gledateljima, nauk koji ova vjera promiče temelji se na poniznosti, skromnosti, odricanju, davanju, pomaganju. Evo, upravo izlazi jedan od vjerskih poglavara. Vauuu, mora biti da je ovaj vrlo visoko u hijerarhiji, pogledajte koliko zlata ima po sebi. Evo, dolazi automobil po njega, limuzina...pogledajte kakva. Evo, primijetili su ga ljudi koji traže plastične boce po smeću ( primijetili smo da su za tim ovdje svi ludi, skoro kao i za nogometom!), evo dolaze do njega, padaju na koljena pred njim, ljube mu skute i cipele....Vidite, daju mu novac, a on ih miluje po glavi. To je valjda taj nauk davanja. Evo, poglavar sjeda u autu...oh, što...oh!? Ne može ući u auto, izgleda da je predebeo...zaglavio se, o moj bože!! Evo, ljudi ga guraju...evo...oh!! Evo, ugurali su ga nekako, automobil odlazi. O, moj bože! Kako će ga izvući van?! Čudesno, zar ne?
...Evo, napuštamo ovu zemlju, šokirani onim što smo vidjeli. Vjerojatno ste i vi, dragi gledatelji šokirani. Uspjeli smo nekako preživjeti ovih par dana, no kako ovi ljudi koji su ostali iza nas preživljavaju već desetljećima, to je uistinu čudesno! Na samom odlasku iz glavnog grada posjetili smo i jednu duševnu bolnicu, no tamo nam nisu dozvolili snimanje. S obzirom na sve što smo u Hrvatskoj vidjeli, pravo je čudo što ovdje ludnice nisu pretrpane!!
...Sljedeću emisiju posvetiti ćemo susjednoj državi, koja se zove Slovenija. U njoj je najveća atrakcija Čovječja ribica, koja živi u pećini. Prema legendi koju smo čuli, i ta je ribica nekada živjela među ljudima. U pećinu se je povukla desetak godina prije nego što se je Sredozemna medvjedica odlučila spustiti u more. Čovječja se je ribica na takav potez odlučila nakon smrti čovjeka koji je desetljećima bio predsjednik jedne zemlje koja više ne postoji, a u kojoj su obje ove male zemljice tvorile federaciju. Ribica je tada rekla da odlazi zauvijek pod zemlju, jer ne želi gledati kraj jednog vremena u kojem su ljudi imali svoje dostojanstvo i mogli normalno živjeti i raditi. I u kojem nisu bili predmet sprdnje ostatku svijeta. Možete li nakon ovoga što smo danas vidjeli vjerovati da je takva zemlja nekada ovdje postojala?!?! Je li to čudesno, ili što?!?

Oznake: Realiti šou

Godine koje su pojeli štakori

03 siječanj 2014


Prošlo je 14 godina od izbora za koje smo vjerovali da su početak jedne nove, ljepše i sretnije priče. I rođenje jedne moderne, civilizirane, slobodne i uređene države. Vjerovali smo u korjenite promjene, promjene koje su trebale potaknuti novi socijalni, ekonomski, gospodarski, duhovni, moralni i građanski progres. Vjerovali smo u novu renesansu naše zemlje. Zemlje, koju je bivši beogradski oficir sa šest razreda škole usmjerio pravcem kojim danas idu Bjelorusija, Sjeverna Koreja, Turkmenistan i još koja trećesvjetska bizarnost i nakaradnost. Kriminalce, mafijaše, sitne poslušnike-kokošare zvanja političar, sve je to "prvi hrvatski predsjednik" okupio u svoju kamarilu. Dodati treba još i kler spreman na novu inkviziciju i hijensku grabež svega vidljivoga i nevidljivoga. To je sve na trenutak te davne, okrugle 2000. godine, otvorilo puku hrvatskome oči. I poslalo mu slab impuls u mozak. Pa su valjda zaključili da im se ne sviđa gdje bi mogli završiti kao sitnozuba stoka, kako ih je častio generalisimus za pozlaćenim epoletama i lentom kao barjaktar na svadbi. I predodžbom o demokraciji kao nečemu gdje ljudi glasaju za koga žele, a on ostaje na vlasti. Razmjere pustošenja koje je krivousti sa svojom klikom ostavio iza sebe i dan danas je teško sagledati, a posljedice će osjećati generacije. Samo površnim uvidom u cifre da se zaključiti da je stranka-pokret-zločinačka organizacija za svoje punoljetne vladavine zemlji nanijela više štete nego svi dušmani od stoljeća sedmog pa do ostvarenja tisućljetnog sna. A Puran u bijeloj uniformi je ono malo digniteta i poštovanja koje je stekao početkom devedesetih vrlo brzo prokockao bizarnim i grotesknim ponašanjem i istim takvim likovima kojima se je okruživao do kraja života.
No, promjena vlasti tog Trećeg siječnja nije donijela skoro ništa od onoga čemu smo se nadali. Jedino smo izbjegli sudbinu kakvu su svom vlastitom narodu namijenili Crveni Kmeri. Odnosno, inačicu koju je za nas priredio najveći navijač Croatie. Za sve ostale strukturne, gospodarske, političke promjene Vlada koja je čvrsto zastupala stajališta odlučnog možda nije imala niti volje niti snage. A pokazalo se niti prave potpore građana. Načelno su svi bili za nekakve promjene, ali već tada ukopane interesne grupacije poput penzioniranih vojnika s povlasticama, nabujale vojske državnih činovnika te svih ostalih rodjaka, kumova i "naših ljudi" na položajima i radnim mjestima nisu se namjeravale tako lako odreći stečenih dobrota. Niti u korist općeg dobra, niti u korist boljitka mile im i jedine domovine, a još manje na poziv mrske bande crvene. Koja je odustala od provođenja velikih i nužnih reformi, bojeći se nestabilnosti i nereda većih razmjera. S današnje pozicije gledano, trebali su prihvatiti taj rizik. Jer, ta nas bitka očekuje kad-tad. Umjesto da se obračuna sa gotovo institucionaliziranim kriminalom, vlast se tada krenula obračunavati sa radnicima koji su ju doveli na vlast. Pa su joj ti isti radnici pomogli i sići.
Na vlast se vratila stranka koja je djelovala po obrascima organizirane zločinačke skupine Još se jednom dokazalo da je cijeli svijet jedna velika pozornica i da baš svatko ima svojeg Ostapa Bendera. Naš se je ponašao kao da je otkrio vrelo vječnog blagostanja i ostanka na vlasti- kreditno zaduženje na ime države, neograničeno, bezuvjetno i na odgodu. Društvo koje je Gospodar lutaka okupio oko sebe još je jednom, svojim ponašanjem i istupima, dokazalo da je stranka iz koje dolaze najveća sramota hrvatskog naroda još od vremena drugog svjetskog rata i bande kokošara čiji je kapo poput psa podvio rep kad je zagustilo.( Taj je i okončao kako dolikuje izrodu nacije i ljudske vrste.) A za koga je priča sa premijerom poliglotom završila hepi endom, za narod ili njega, ostaje svakom na procjenu i ocjenu. Jedino je sigurno da za medvjede nije.
Zadnje dvije godine živimo bajku...
Bila jednom jedna zemlja u kojoj je kralj sa svojim mudracima svaki dan smišljao nove oblike zabave i razonode. Tako je jednom odlučio da se svakog mjeseca koji počinje na slovo "s" imena ljudi koja počinju parnim slovom abecede mijenjaju u imena koja počinju neparnim slovom abecede. A svi građani moraju kod sebe stalno imati dokumente ne starije od tjedan dana. S vremenom je narastao broj ljudi u kraljevoj pratnji, jer je on volio da mu mnogo glava svaki dan laska kako je mudar, dobar, pravedan, plemenit, dobar i jak. Trebalo je stoga skupiti novih poreza da se sve to plaća. Onda se je najmudriji od kraljevih mudraca dosjetio da se ljudima oporezuje to što imaju uha na glavi. Razveseliše se kralj i mudraci kad vidješe koliko ušiju ih u kraljevini sluša. Razveseliše se i oni koji su slučajem imali samo jedno uho, jer su mislili da će plaćati manji porez. No, njihova je sreća bila kratka vijeka. Takvi su dodatno kažnjeni što nemaju dva uha i što tako ne pridonose razvoju zemlje u punoj mogućoj mjeri. A i narušavaju sliku o našoj kraljevini pred svijetom, sliku o sretnoj i savršenoj zemlji gdje je sve na broju i na svome mjestu.
Takva zemlja ne postoji, velite. Možda i ne. Ali je kralj sa svojim mudracima i te kako stvaran.

Oznake: Povratak u budućnost

Selo moje malo

02 siječanj 2014


Čuvarima nacionalnog bića, običaja, tradicija, baštine, jezika u svakom se narodu smatraju seljaci, stanovništvo koje živi na selu. To je u prošlosti mnogo puta dokazano i potvrđeno, uglavnom na štetu tih samih seljaka. Svi oni koji su htjeli utrnuti duhovni plamen nekog naroda, zatrti njegovu svijest, dokinuti njegovu slobodu i neovisnost udarali su represijama prvo na seljaka. Bilo da se radilo o djelovanju vanjskih faktora ili vlastitih, unutarnjih- što je ravno gospodarsko-političkom kanibalizmu.
Iz bliže prošlosti su nam poznati primjeri u kojima je takav model najviše bio u upotrebi. Riječ je o mnogim državama koje su na bilo koji način provodile ili pokušavale provoditi "komunizam", odnosno ono što su razne političke nomenklature smatrale "komunizmom". Najbrutalniji primjeri dolazili su iz Sovjetskog Saveza, već od samog početka provođenja njihovog "eksperimenta". Gradsko stanovništvo, radništvo, "proleterijat" bilo je u međusobnoj ovisnosti sa političkim sustavom- političke opcije ili stranke uglavnom dolaze na vlast zahvaljujući potpori toga dijela stanovništva, a proleterijat je ovisan o radnim mjestima ili u državnim službama ili u industriji koju država kontrolira ili utječe na uvjete i tempo njezina razvoja. Treba imati na umu i činjenicu da je radništvo sloj na koji se oslanjaju sve promjene u društvu, bile one planirane i provedene mirnim, ili pak neplanirane i izvedene onim drugim, nemirnim načinom . Seljaci koji su u svojem posjedu imali zemlju nisu nikada toliko ovisili o državi i sustavu koliko radništvo. Ovisili su uglavnom o svom vlastitom trudu i mogli su barem preživljavati od svojeg rada, ukoliko nije došlo do direktnog upliva politike koja bi odlučila drugačije. Ta njihova samodostatnost ( u određenoj mjeri) bila im je temelj da se ne moraju uvijek slijepo pokoravati sustavu, a sustav- ako su ga vodili pametni i mudri- je znao da od seljaka ne treba strepiti, jer on neće dizati bunu dok ima i nešto malo u svojem vlasništvu jer će se bojati da to ne izgubi ( za razliku od proleterijata koji u vlasništvu nema ništa, ni stan, ni kuću, ni zemlju, ni tvornicu, odnosno radno mjesto). U slučaju seljačkih predstavnika, odnosno vođa na prosvjedima unazad nekoliko godina, radi se o običnim oportunistima, mešetarima i novim hrvatskim "poduzetnicima", kalibra onih koji su novu čekali u društvu bivšeg premijera.
Pametni ljudi kažu da je tamo, gdje je bogat seljak, bogata i država. Politika prema selu i seljacima je i kod nas nakon završetka drugog svjetskog rata krenula oponašati sovjetski model. Od borbe sa kulacima po boljševičkom modelu brzo se odustalo. To je dokaz svim današnjim velikim umovima i velikim domoljubima da je i onda bilo kod nas pametnih ljudi, koji su na vrijeme shvatili da niti je seljak najveći neprijatelj komunizma/socijalizma, niti je komunizam nešto čemu se treba težiti pod svaku cijenu, jer bi cijena mogla biti i samouništenje.
U bivšoj državi je sustav poljoprivrednih kombinata funkcionirao kako-tako, a dozvoljeno je imati i zemlju u vlasništvu. Čak je i takvo ograničeno privatno vlasništvo omogućavalo ljudima egzistenciju i razvoj. Kako je brigu o agraru vodila bivša država u odnosu na našu sadašnju, nacionalnu, samostalnu, dugosnivanu može se vidjeti usporedbom podataka o brojnom stanju stočnog i svinjogojskoj fonda ili broju dobivenih litara mlijeka SR Hrvatske krajem 80-ih i sadašnjih brojki, koje su više nego upola manje. Uz sva uložena sredstva i napredak u tehnologijama i tehnikama proizvodnje. Početkom devedesetih očekivalo se da će i agrarne reforme krenuti u smjeru koji bi našu poljoprivrednu proizvodnju doveo na put kojim su brodile Austrija, Njemačka, Danska, Nizozemska. To se nije ostvarilo, a u još nas bi veći očaj trebala baciti činjenica da su tim putem uspješno krenule mnoge druge zemlje koje su u isto vrijeme prolazile tranziciju u koju su ušle u daleko lošijem stanju nego mi.
Kod nas se je dogodilo nešto za što nitko nije uopće vjerovao da se može dogoditi. Naša je tranzicija i preobrazba rezultirala time da danas imamo više socijalnih slučajeva na selima nego u gradovima, jer seljak ne prima naknade sa burze a poljoprivredne su mirovine kao klaunovi, istovremeno i smiješne i tužne. Dogodilo se to da je ljudima koji imaju svoju zemlju, svoju infrastrukturu, svoju mehanizaciju jeftinije kupiti bilo kakav proizvod u trgovini nego ga proizvesti, odnosno, najjeftinije im je ne raditi ništa. Dogodilo se to da naša država preko Ministarstva poljoprivrede uvaža čak i slamu i lišće otpalo sa drveća.
Dogodilo se to da ono što nisu uspjeli učiniti Franjo Tahi, Turci, sovjeti, svi okupatori i zavojevači zajedno- učinili smo mi sami. I to sebi. Uspjeli smo uništiti temeljnu djelatnost, odnosno , temeljnu proizvodnju čovjeka i čovječanstva- proizvodnju hrane.
Početak današnjeg kraja ima korijene u pretvorbi i privatizaciji. Kako i sve drugo, tako su se i poljoprivredni kombinati i njihovo zemljište prodavali u bescjenje, ali prvo bi se iz njih u nekoliko navrata izvukao novac ( svaki puta su se sanirali iz proračuna). Prodani za jednu kunu dijelili su sudbinu većine tvornica- postajali su mjesta velikih trgovačkih centara. Ono što nije bilo nikome zanimljivo propadalo je, ili radilo daleko ispod kapaciteta. U toj novonastaloj situaciji seljaci su ostali prepušteni sami sebi. Bačeni su u arenu bezpoštednog tržišnog natjecanja bez vremena za prilagodbu ili pomoći od države u procesu privikavanja na novonastalu situaciju.
Takvo je stanje trajalo nekoliko godina nakon završetka domovinskog rata, a onda je krenula hrvatska varijanta sustava poljoprivrednih poticaja. Time je počelo zabijanje čavala u lijes hrvatske poljoprivrede, lijes koji je izrađen u prvom desetljeću naše samostalnosti. Poticaji su se kod nas počeli isplaćivati najmanje zbog razloga kojim su se vodile sve ostale europske države- poboljšanja i rasta domaće proizvodnje te opstanka domaćih proizvođača na tržištu. Mi smo to postavili kao dobro uhodani sustav kupovanja socijalnog mira i glasova na izborima ( u godinama izbora poticaji su munjevito rasli ili su se nazivali naknadom štete za prirodne nepogode u rangu erupcija vulkana i pustošenja Godzile, samo da bi u uvećanom iznosu dospjeli do ciljanog biračkog tijela). Zajedno sa namještanjem natječaja za zakup ili kupnju državnog poljoprivrednog zemljišta poticaji su kod nas postali i način bogaćenja lokalnih političara i raznih "moćnika" i "grofova" iz kvote 200 bogatih obitelji.
Poljoprivrednike su poticaji neizravno odveli u dužničko ropstvo. Bili su alibi bankama za kredite po nerazumnim i nehumanim kamatama, trgovcima poljoprivrednim repromaterijalom da dižu cijene svojih proizvoda čak i do 400 % ( četiristo posto, nije lapsus)- u slučaju umjetnih gnojiva, proizvoda koji se najviše prodaje u poljoprivrednoj proizvodnji. Kupci i prekupci proizvoda od seljaka su rušili cijene daleko ispod realne tržišne, s izgovorom da će razliku do realne cijene seljaku država podmiriti poticajima. Sama država je uvela desetke novih poreza i davanja, kojima je opteretila poljoprivrednike u samome startu njihovog rada i poslovanja.
Iz toga svega je vidljivo da je kod nas sustav poljoprivrednih subvencija provođen na način da su svi osim seljaka izvukli nekakvu čistu dobit. Izvukli su je i oni seljaci koji su s poticajima muljali. A sve skupa je na naplatu došlo onima koji su krenuli ili nastavili bilo kakvu proizvodnju. Dodatno su financijski opterećeni sa svih strana. Sa plasmanom proizvoda su imali problema već od početka, jer je država omogućila uvoz poljoprivrednih proizvoda u reciprocitetu prema isplaćenim poticajima domaćim proizvođačima. Time je država stala na stranu velikih uvoznika i trgovaca, a okrenula leđa vlastitoj proizvodnji i vlastitim građanima- potrošačima. Oni su u konačnici platili najveću cijenu. Plaćali su je, u stvari, nekoliko puta. Preko subvencija iz proračuna koji pune plaćali su i uvoznicima i domaćim proizvođačima i još su platili proizvod u trgovini.
Prije ulaska u EU imali smo vrijeme prilagodbe poslovanju i procesima proizvodnje kakvi su propisani u Uniji. Po tom pitanju nismo napravili apsolutno ništa. Poticaji, koji su se trebali najvećim dijelom koristiti za sređivanje dokumentacije i prilagodbu infrastrukture prema standardima Unije, kako bi jednog dana, kada postanemo dijelom EU, naši poljoprivrednici mogli ravnopravno konkurirati za isplatu sredstava iz europskih fondova, trošili su se na sve samo ne na to. To je najveći "grijeh" samih poljoprivrednika u cijeloj priči. Država nije kontrolirala troše li se novci planski i namjenski, i sve je otišlo u nepovrat. I novac za prilagodbu i vrijeme. Novih sredstava za to iz EU više neće biti, svatko će se morati snalaziti kako zna i može. Da ne govorimo o tome kako timovi, koji su pregovarali o uvjetima koje će Hrvatska morati ispunjavati što se tiče poljoprivredne proizvodnje, nisu bili ni približno svjesni što potpisuju i što su dogovorili. Niti je javnost o bilo čemu informirana.
2013. godina završava lakiranjem lijesa hrvatske poljoprivrede. Nakon desetljeća izrade sanduka, desetljeća zabijanja čavala ovoj Vladi preostaje još pola mandata da na sanduk stavi slova s imenom pokojnika. Kako sada stoje stvari, neće biti dosta novaca za pozlaćena slova, pokojnikovo ime će se morati ispisati običnom bojom i kistom. A nasljednicima mogu prepustiti da, ako to smatraju zgodnim i potrebnim, još jednom otvore lijes i probiju pokojnika glogovim kolcem. Da se uvjere da je nesretnik sigurno mrtav, te da se sigurno neće vratiti remetiti državnu uvezi-preprodaj-sve na dug strategiju razvoja.
2013. godine smo u središte Unije poslali dokument na temelju kojega će naša država u razdoblju od 2014. do 2020. dobivati iz europskih fondova sredstva za programe ruralnog razvoja . Radi se o brojci koja premašuje dvije milijarde kuna godišnje. Od ulaska u EU sredstva za poljoprivredne subvencije će se moći dobivati preko EU fondova , u skladu sa zajedničkom europskom poljoprivrednom strategijom. Za svaku aplikaciju prema sredstvima prethodno će se morati napraviti program na temelju kojega će se novci tražiti. Taj temeljni strateški dokument za narednih 7 godina naše je Ministarstvo poljoprivrede radilo sa četiri tima stručnjaka. Njihove se je zaključke i želje stavilo na jednu hrpu i sve skupa poslao Europi. Bez da je kod nas netko to sve prije pregledao, pogledao, usporedio, uskladio. Tako da je naš ministar poljoprivrede potpisao dokument u kojem se ističu četiri različita podatka o broju hektara poljoprivrednog zemljišta u Republici Hrvatskoj. A brojke variraju od jednog milijuna pa preko tri milijuna.
Iz Europe je ubrzo stigao odgovor da to što smo mi poslali nije ništa drugo nego lista lijepih želja i da smo to trebali adresirati na sijedobradog starca u Laponiju, a ne na komisiju koja raspoređuje sredstva u sustav koji proizvodi hranu za pola milijarde ljudi. Rekli su nam da se u 2014. još jednom zbrojimo, pa onda dođemo opet za godinu dana. Što znači da u 2014. godini nema niti kune od moguće dvije milijarde, koje smo trebali imati na raspolaganju. Stavovi "lako ćemo" i " već ne biti nekako" ovdje nam, na žalost, ne prolaze. Tugu i bijes izaziva to što posljedice takvog pristupa poslu neće osjetiti oni koji su od svih građana ove zemlje plaćeni da rade u korist tih istih građana, nego svi oni koji ih plaćaju, a najviše oni koji nešto konkretno rade. Rade posao od 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu, 365 dana godišnje. Bez dana godišnjeg odmora. Možete se uprijeti kao nosorog, no teško ćete objasniti kravi da sa samo tri dana godišnjeg u lipnju dobijete devet slobodnih dana pa pravac more. Ona ne će imati baš puno razumijevanja za vaše planove koji idu u tom smjeru. Kad i pomislite da ste ju uvjerili da je to i za njezino dobro, po povratku ćete otkriti da je krava bila potpuno nekooperativna i da vas je izdala kao i konj cigu.
Iz Europe su nam pripomenuli i ono što je nama jasno već godinama. Da unutar ministarstva poljoprivrede imamo službe i agencije koje služe same sebi. I nagrađivanju dobrih, poslušnih i zaslužnih. Glavni posao svih tih agenata i referenata je vođenje evidencija i statistika koliko je rogova u krave a koliko namotaja na prasećem repu. Vrše i razne maštovite inspekcije i pišu kazne poljoprivrednicima za sve što im padne na pamet.
2013. godinu ministar poljoprivrede je završio izjavom da je to, što je za tu godinu većina novaca iz EU fondova ostala neiskorištena, krivnja seljaka, a ne države. Prema njemu, seljacima je posao da sami napišu sve projekte, prouče i nauče važeće europske zakone i propise, sakupe sve potrebne potvrde i dozvole iz jedno pet-šest ministarstava, koja nisu niti povezana niti koordinirana, i onda to sve sami pošalju u sjedište Unije. To nije posao za ministarstvo poljoprivrede i njihovih šest službi i agencija. Njihov posao je biti. Biti na proračunu i jednostavno egzistirati. I onda, ako jednog dana seljacima i stignu kakva sredstva iz Unije, te novce pet-šest puta oporezovati i evidentirati. To vam bi išlo otprilike ovako da se radi o bolnici: dođete operirati slijepo crijevo. Kirurg vam nabroji koje sve pretrage morate obaviti prije operacije, vi to sve morate zapamtiti i napraviti. Zatim se vratite u operacionu salu, i prema pisanim uputama koje vam je kirurg dao sami sebe operirate. Prije toga pročitate sve nalaze i procijeniti je li sve u granicama normale. To ne možete znati, ali to nije niti bitno. Radi se o vašoj glavi, ne o kirurgovoj. Kirurg za to vrijeme čita Alkemičara. Kad ste gotovi zašijete se i na odlasku platite kirurgu cijenu operacije. I još vam on jednom naglasi kako njegov posao nije bio da vas operira nego samo naplati uslugu.
Novinari, ekonomisti, analitičari, svi oni koji prate stanje u hrvatskoj poljoprivredi savjetuju poljoprivrednicima da iduće godine po pitanju prilagodbe europskim pravilima i uvjetima i investicijama u ta područja ne rade ništa. Jer, trenutno u našoj Vladi i ministarstvu poljoprivrede nitko nije načisto što bi točno trebali raditi, kada bi to trebali završiti i što bi iz toga svega trebali dobiti. O tome kako bi nadležne službe trebale ljude savjetovati i pomoći im po tom pitanju, neozbiljno je i razmišljati, a kamoli govoriti. Za te sve uspjehe u nadležnom resoru naš je ministar nagrađen turističkim putovanjem na atraktivnu azijsku destinaciju.
Naši su pak seljaci bogatiji za spoznaju da, koliko god mislili da im je situacija sada teška i bezizlazna, uvijek može biti i gore. I da će najvjerojatnije tako i biti. Dubljom i detaljnijom analizom mogu doći do zaključka da je na duže pruge država s njima započela eksperiment kao i cigo s konjem. A tu za obje strane hepi enda biti ne može.
Danas više seljaci nisu ideološki neprijatelj države. No metode kojima ih se nastoji učiniti suvišnim u sustavu su puno sofisticiranije i učinkovitije nego stotinjak godina unazad. Danas smo svjesni toga tko smo, što smo, gdje smo. Nismo još jedino načisto u kojem bi pravcu trebali dalje. Danas nam novi politički i gospodarski poredak nastoji u začetku ubiti svaku pomisao i želju da mu se na bilo koji način odupremo. Novi liberalno-monetarni monstrum u kojem je profit apsolutno sve govori nam da nam je otpor uzaludan. U tom nastalom metežu teško je shvatiti, a još teže prihvatiti da naša politička nomenklatura, izabrana od naroda, djeluje protiv interesa vlastitog naroda, a u korist pojedinaca čiji profiti se više ne mogu niti pratiti. Proizvodnja hrane osnovna je strateška djelatnost svake države, važnija i od proizvodnje energije. Države koje zapostave, zanemare ili unište domaću proizvodnju hrane postaju ovisne o onome od koga tu hranu uvoze. Prisiljene su pristajati na cijenu koja im se nameće, kupovati proizvode slabije kvalitete i raditi svakojake ustupke uvoznicima. Naša nas je poljoprivredna politika dovela do toga stanja za četvrt stoljeća. Postali smo uvoznici robe koja se po pravilnicima ostatka svijeta mora uništiti, jer više nema svu svoju vrijednost i kvalitetu. Naša je vlast zaključila da je za nas ta i takva roba dobra. Dok nam kapaciteti za proizvodnju koja bi mogla podmirivati potrebe četverostruko većeg broja ljudi nego što ih sada ima u Hrvatskoj stoje neiskorišteni i zapušteni. Na to sve nas premijer svaki dan kroz medije uvjerava kako nemamo drugog izbora osim njega i njegovih ministara.
Na kraju nam ostaje sagledati neke činjenice, pa onda iz toga zaključiti je li naš predsjednik Vlade u pravu. Bez šale, bez pretjerivanja, bez uveličavanja, bez pjesničkih figura, činjenica je da sadašnji ministar poljoprivrede nije mogao izaći na kraj sa jednom seoskom poljoprivrednom ljekarnom. U kojoj je prodavao sjeme cikle i mahuna, herbicid za kukuruz, lance za krave, vitamin C za pačiće male, ogrlice da Šarka više ne žderu buhe. I sada bi mu seljaci trebali vjerovati da će s njima biti uspješniji? Biste li mu vi vjerovali? Makar toliko da vam prošeće psa? Bez da strepite što će vam vratiti...

Oznake: Ministar nad ministrima

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se