Kriptozoologija u Hrvata

28 prosinac 2013


Jeti, Bigfoot, Kraken, Ogopogo, Nessie i ostatak družine mitskih i legendarnih bića predmet su istraživanja kriptozoologije, jednog, neslužbenog dijela zoologije. To je ono kad skupine raznih čudaka idu uokolo po svijetu, po šumama, gorama, prašumama, po morima i jezerima, financirani od kakvog učilišta ili instituta, i traže dokaz o postojanju dotada neviđenih zvijeri. U svijetu je to, u suštini, jedan vid zabave i razbibrige, jedan ogranak industrije zabave, u koji ulaze knjige, filmovi, turističke ponude, slično kao i trenutne histerije s vampirima i čarobnjacima, samo je u kriptozoologiji priča malo više "znanstvenija" i nije toliko proširena i popularna.
Kod nas bi u Hrvatskoj kriptozoologija kao "znanost" imala prvo zadatak pronaći do sada neviđeno biće- političara koji ispunjava svoju misiju, radi za opće dobro. Prije će se i Bigfoota dovući pred teve kamere, a Jeti će prije postati kakav monah ili lokalni sekretar partije- ovisno o tome tko ga prvi preodgoji, nego će se kod nas pronaći zvijerka koja bi bila prioritetan predmet te paraznanosti.
O jednoj se drugoj zvijeri kod nas ipak puno više govori, stalno pojedinci ili dobro organizirane grupe misle i tvrde da su je vidjeli. O njoj onda vode beskonačne "znanstvene" rasprave, debate, diskusije, okrugle stolove. Opisuju je, nagađaju u detalje kako izgleda, ili kako bi trebala izgledati, ocjenjuju je i procjenjuju, znaju što jede, s kim se druži, kuda se kreće. Sve to o njoj znaju, a nikada se nisu s njom sreli, niti je vidjeli. Nisu čak upoznali nekoga tko ju je vidio. U birano svjetsko društvo mitskih, legendarnih i neviđenih bića iz naše se zemlje pridružila Strategija.
O njoj se često i puno priča periodično, svakih par godina, kada dođe vrijeme kakvih izbora, onda ju mnogi i viđaju, ili im se priviđa da ju viđaju, ili im se ona ukazuje. No, do sada nismo dobili potvrdu da je netko imao bilo kakvog kontakta s njom. Kako viđanja naglo počinju neposredno pred izbore, tako naglo i prestanu, kada izbori prođu.
Probati ćemo navesti neke karakteristike i osobine koje se pripisuju Strategiji, ograničavajući se samo na one koje se javljaju kod većine vidioca i samozvanih stručnjaka za Strategiju, kod nas zvanih "Stratezi".
Prema legendama iz nekoliko izvora- Vlade, raznih ministarstava, Sabora, političkih stranaka, gradova i općina- postoji nekoliko podvrsta Strategije. Prema više-manje usuglašenim stavovima i pretpostavkama glavna je vrsta Nacionalna Strategija, nekima još znana i kao Nacionalna Strategija Razvoja. To je nešto što mnogi brkaju sa mogućnošću ostvarenja dječačkih mokrih snova kada se domognu vlasti ili dokazivanja rodbini i susjedima "što sad oni mogu napraviti".
NSR bi, recimo, kod nas bila sasvim razumna i jednostavna logička odluka da država ne može potrošiti više novaca nego što ih ima. Kao što ni Stratezi ne mogu popiti dvije litre soka, ako kod sebe imaju bocu od jedne litre. No naši Stratezi, kad je u pitanju država, uvijek nađu načina da izigraju temeljne postulate matematike, fizike i geometrije. Tako da se s pravom može smatrati da su u pravu oni krugovi koji smatraju da tu nema posla samo za kriptozoologiju, nego da se radi i o,do sada nepoznatom, vrlo moćnom i teškom čaranju.
Strategija bi, recimo, bila i kad država ne bi upisivala u škole i na sveučilišta silne tisuće ljudi u zvanja i zanimanja koja već godinama nikome ne trebaju, a i bez dalekozora je vidljivo da i u narednim desetljećima neće nikome trebati. A za zvanja kojih na tržištu rada nedostaje na stotine tisuća, naši Stratezi ukidaju subvencije i smanjuju brojeve upisnika. To je još jedan dokaz o postojanju jake magije, koja je nažalost, ili na našu sreću, poznata samo Stratezima.
Strategija bi, dalje, bila kada bi silna ministarstva i službe koje su zadužene za povlačenje sredstava iz fondova EU znale što rade, i povukli više novaca nego što smo u te iste fondove uplatili. Za to, naravno, treba napraviti projekte i Strartegiju, a to je u našem slučaju problem, jer Strategiju još nismo otkrili i opisali. Legende kažu, da bi nam pronalazak Strategije mogao u razdoblju od 2014. pa do 2020. donijeti oko 80 milijardi kuna iz fondova Europske Unije. No, to su samo legende, u njima ožive i Regoč i Domaći, ta znaju naši Stratezi da toliko milijardi odjedanput ne može niti postojati, a kamoli da bi sve došle nama. Čuli su oni i vidjeli, doduše, neke priče o tome kako su neki drugi Stratezi uspjeli okrenuti i daleko više milijardi, no to pripisuju slabijem vidu i mogućnosti pogreške u računanju.
NSR bi bila, recimo, kad bi Stratezi došli do zaključka da je za opstanak ljudi, uz zrak i vodu, ključna i hrana. I kada bi krenuli u smjeru da tu hranu koju svaki dan jedemo i sami proizvedemo, barem za sebe, ako već ne možemo za prodaju. Sa Stratezima iz tog područja je posebno zanimljiva situacija, oni nikako da se usuglase na koji će način krenuti u potragu za Strategijom, pa u svijet svakodnevno šalju planove i nacrte u kojima demantiraju jedni druge i sami sebe. Oni bi iz mitskih fondova EU do 2020. mogli povući svake godine dvije milijarde kuna. No, zaključak za slijedeću godinu je takav da je najbolje ne raditi ništa i čekati da se vidi što će se dogoditi samo od sebe. U nacrtu potrage za Strategijom koju su poslali Europi usuglasili su se da na našem putu prema otkrivanju Strategije tražimo sredstva za između jednog i tri milijuna hektara obradivih površina. Nikako se nismo mogli dogovoriti koliko točno imamo toga što imamo. U Europi su se vrlo brzo dogovorili pa nam rekli da dođemo za godinu dana, kada se i ako se dogovorimo. I da razjurimo sve te silne poljoprivredne službe i agencije, koje postoje samo zato da bi postojale, mada većina njihovih zaposlenika misli da svaka ovca u zemlji ide pašnjakom pričajući po nevjerojatno povoljnoj tarifi, sa pastirima i međusobno. Da se naš glavni Strateg na tom području rastereti napetosti koju su mu iz Bruxellesa na leđa natovarili, poslali smo ga da opusti živce i tijelo u tople krajeve, na 8 dana , o državnom trošku. A sve da se vrati odmorniji i spremniji otkriti tu gadnu, i sada već podmuklu Strategiju, koja se svaki dan sve više upire da nam zagorča život, mada nitko ne zna kako izgleda, niti što točno radi. Osim što nas poštene i čestite Hrvate zajebava.
Strategija bi, možda, bila i to da država ne zatvara i rasprodaje pogone i navoze u kojima se grade brodovi i vlakovi, kada je poznato da će se ljudi u svijetu i dalje voziti vlakovima i ploviti na brodovima. No, naši su Stratezi mudro zaključili da će se Strategiji bolje približiti ako na tim prostorima naprave velike tržnice gdje će nam cijeli svijet prodavati sve što nam ne treba za novce koje nemamo. Do tog su zaključka došli nakon konzumacije istog motivirajućeg pripravka koji im je razbistrio um i nadahnuo ih da prodaju autoceste po duplo manjoj cijeni nego su nas koštale. U tom pokušaju pronalaska Strategije zvijezda vodilja je bila to da ćemo od sada plaćati najam nečega za što ćemo, istovremeno, vraćati i glavnicu i kamate. Ova Strategija opasno podsjeća na nešto proizašlo iz Monsantovih laboratorija. No, opet se, izgleda, radi o nekakvoj magiji, ali ljudi se nakon toliko čaranja i zazivanja svakakvih bića i pojava boje više bilo što pitati i kopati. Svakim se danom sve više uzdaju u naše Stratege, i okreću duhovnim sferama i dimenzijama unutar vlastitog bića, za koje nisu niti sanjali da ih posjeduju. Barem ne u tolikoj mjeri. No, uvidjeli su da su im to nužni smjerovi novog strateškog razvoj, ukoliko ne žele doživjeti sudbinu ptice Dodo.
Postoje još i mnoge podvrste Strategije- prema legendama, naravno- no one obitavaju na lokalnim razinama i ograničenim područjima. Neke od najspominjanijih su Strategija iskorištenja prirodnih resursa, tipa nedozvoljavanja korištenja voda iz rijeka i jezera za navodnjavanje poljoprivrednih površina. Polja uslijed toga propadaju, rijeke i dalje mirno teku u more, sve lijepo i mirno stoji, savršena nirvana koja se u konačnici i u svoj svojoj punini materijalizira u državnom proračunu.
Ili Strategija smanjenja broja lokalnih Stratega. No od potrage za tom Strategijom su sami Stratezi strateški odustali, jer se kosi sa njihovim uvjerenjima i moralnim načelima. Onima o zdušnom traganju za Strategijom do kraja mandata i dalje ako treba, a sve na račun proračuna.
Potraga se nastavlja i dalje, padaju oklade što će se pronaći prije: Jeti, voda na Marsu, bijeli jelen u podrumu bivšeg predsjednika HGK ili Strategija od strane naših Stratega, odnosno članova Vlade, Sabora i ostalog pomoćnog i potpornog osoblja. Za sada naši Stratezi drže vrlo dobro četvrto mjesto, sa neznatno većom šansom da će napredovati do trećeg mjesta u odnosu na to da se Kruno Jurčić više nikada neće vratiti u Dinamo.
Do pronalaska te čudesne mitske beštije, Stratezi i građani Hrvatske će svaki novi dani dan dočekivati u različitim raspoloženjima. Stratezi će se svako jutro buditi s nadom da će baš danas njihova potraga uroditi plodom. A narod će zorom proklinjati i Strategiju i Stratege, nadajući se da taj dan neće baš oni biti žrtvovani kao mamci za mrcinu. Neke su zemlje iskoristile te svoje pripadnike kriptozoologije kao turističke atrakcije, pa na tome zarađuju i nekakve novce. No, oni imaju razvijene strategije za te djelatnosti.

Oznake: znanost, magija i ostalo

U početku bijaše ideja

24 prosinac 2013


Izvještaj Monitornoj komisiji Intergalaktičke Federacije
Poslanik Odjela za proširenje Federacije, oznaka xxx-xxxx.
Sektor terenski rad, podsektor direktni obilazak solarnih sistema.
Sažetak izvješća: Vrsta koja je bila predmet observacije i procjene nije pokazala nikakav napredak od zadnjeg testiranja spremnosti za ulazak u Intergalaktičku Federaciju. Njihov izlazak iz vlastitog solarnog sustava očekuje se najranije za 5 000 godina. Prema skali razvoja inteligencije vlastiti planet bi mogli napustiti tek za 2 000 godina. I moj savjetnik se je složio da trenutno nema potrebe za čišćenjem planeta. Posljednjih 18 čišćenja ni na koji način nije ubrzalo evoluciju humanoidne vrste na planetu. Domorodna vrsta svoj svijet naziva Zemlja.
Prijedlog: Ponovna redovna opservacija za 3 000 godina.
Upozorenje: Vrsta je zapanjujuće agresivna i sklona destrukciji. Postoji opasnost da se sa tehničkim razvojem dovede u situaciju samouništenja.
Zaključak: Vrsta nespremna za normalno uključivanje u Intergalaktičku Federaciju minimalno 5 000 godina. Komercijalna iskoristivost vrste do tada biti će dana na procjenu Vijeću Velikih Magičara, pošto je ovo misija dijelom sufinancirana i od njihove strane. Njihova odluka biti će službeno proslijeđena Monitornoj komisiji IF.

Izvješće Vijeću Velikih Magičara- Savezu planeta za intergalaktičku zabavu, lutriju i igre.
Viši član Vijeća Velikih Magičara, J. C. .
Nevjerojatno! Ovako nešto nisam vidio do sada. Formalnosti možete saznati iz izvještaja federativcima. Brate mili, za nas bi ovo mogao biti jedan od većih izvora profita u zadnjih par stoljeća. Ukoliko ćete ovaj moj izvještaj slati federativcima, uredite ga, ne bih želio izgubiti mjesto terenskog poslanika radi neprofesionalnosti i sukoba interesa. Uglavnom, planet na kojem sam bio je pogodan za globalni reality show. Na razini cijeloga svijeta. Zvuči ludo, znam, ali tako i jest. A humanoidna vrsta koja na njemu obitava još je luđa. I podložna za eksperimentiranje i modeliranje ponašanja na sve načine. A nisu niti u pretpristupnim programima Federacije , pa da su zaštićeni kakvim zakonima. Ukratko, uspio sam usaditi kolektivnu novu memoriju velikom broju domorodaca, ovaj puta sam u središte stavio sebe osobno. Moj partner Zay se tome protivio, no reptili se ionako protive svemu osim rastu profita. Skoro mi je i upropastio predstavu koju sam izvodio dolje, pa ga poslije više nisam puštao s broda. Inače, priča o tome je dosta smiješna. Neki su me domoroci jednom vidjeli kako razgovaram s njim i ucijenili su me da će reći svojim vođama da sam u dosluhu sa "zmajem", tako su nazvali Zaya. To što su pristupili ucjeni dokaz je koliko su već sada iskvarena vrsta. Nisam pristao na njihovu ucjenu, a ni njihove vođe im nisu vjerovale što su im ispričali, jer smo ih prije toga natopili u vino.
Da skratim: "ljudi"- tako domoroci zovu sami sebe, su i dosta naivni. Uspješno sam izveo nekoliko osnovnih trikova sa replikatorom, antigravitacijskim sandalama, pulsnim pištoljem i osnovnim med-paketom. Postao sam gotovo božanstvo među njima. Na kakvom su primitivnom stupnju razvoja možete zaključiti sami iz sljedećeg: većina bolesti s kojima se suoćavaju rješavaju se održavanjem osobne higijene. I da, domoroci dosta smrde i iz nekog, samo njima znanog razloga, odbijaju se prati. Uz nekoliko sitnih trikova i lukavošću uspio sam ih uvjeriti da će se pranjem domoći života na nebu, u kojem će im se ostvariti sve želje. Nakon toga su se više počeli prati, ali imao sam osjećaj da mi izgovaraju neprimjerene riječi iza leđa.
Cijelu sam predstavu završio teleportacijom. Zay misli da sam tu pretjerao. Ne znam je li u pravu, ali sam siguran da sam ih tim trikom u potpunosti kupio i pridobio. Vjerujem da će me cijela vrsta slijedi pokorno i bezpogovorno do samouništenja, ako se ikada opet pojavim na njihovom svijetu. A obećao sam im da ću se vratiti.
To je ukratko to, pogledajte sve snimke koje sam napravio. Nadam se da će uvođenje tog planeta u naš sustav zabave donijeti novi profit našem Vijeću, a time i meni osobno. Moje je mišljenje da projekt planetarnog reality showa treba započeti čim prije. Ja vam se stavljam na raspolaganje kao savjetnik, a pošto sam već i započeo neke predradnje u tom smjeru, mislim da bi bio idealan modelator.
Srdačni pozdravi, J. C.

Oznake: Osvajanje svemira

Ministarstvo hagioterapije

22 prosinac 2013


Na točno polovici svojega mandata, naša je Vlada otkrila spasonosnu formulu koja će nas izvući iz krize i ekonomske i duševne depresije. To je rješenje došlo u zadnji čas, 5 do 12 što bi narod rekao. Rješenje je kombinacija uvođenja novih, revolucionarnih metoda u funkcioniranje tijela državne uprave i državne službe, te preustroj postojećih jedinica lokalne i državne vlasti.
Svi dosadašnji pokušaji uvođenja znanih i neznanih, razumnih i nerazumnih, besmislenih i još besmislenijih gospodarskih, upravnih i financijskih reformi propali su. I to dosta neslavno. Vlada se sada okrenula jednoj sasvim novoj sferi djelovanja, onoj duhovno- duševnoj. Ne, ne radi se o tome da je cijeli kabinet Vlade dobrovoljno pristao na vještačenje u duševnoj bolnici, mada bi to bilo dobro za sve njih, a još više za sve nas. Radi se o tome da se je u neke javne sektore počelo s uvođenjem molitve, planski, službeno, u pravnim okvirima.
Ekskluzivno objavljujemo neke od planova uvođenja molitve radi poboljšanja učinkovitosti djelovanja ministarstava i agencija u njihovoj borbi sa svakodnevnim problemima. ( Za sada se još ne zna koliko će duhovnih stručnjaka /ili duševnih bolesnika Vlada zaposliti. Iz crkvenih smo krugova uspjeli dobiti neslužbene informacije da se njihovi eksperti za spasonosne molitve organiziraju i djeluju po uzoru na vojne jedinice za specijalne namjene- da planiraju precizno udariti u samu srž problema, da dobro uvježbanom, koordiniranom i žestokom molitvom odgovarajuće snage otklone prijetnju i svaku zapreku na putu prema boljem sutra.)
Resor zdravstva ima najviše gorućih problema među svim ministarstvima, pa su tako pripadnici STJENICE – Specijalne Taktičke Jedinice Nacionalnog Instituta za Ceremonije i Egzibicionizam prvo udarili na nedaće u našim bolnicama i domovima zdravlja. U svim su bolnicama postavljeni stožeri za hitne i krizne molitve, ustrojene su obične i specijalističke molitvene ambulante za liječenje svih bolesti i preventivno djelovanje pokajanjem.
Neke su metode već prokušane i dokazane, a neke sasvim nove i revolucionarne, no nitko iz vrha politike i crkve ne sumnja u njih. Ukidanjem mnogih odjela po bolnicama oslobodio se prostor za djelovanje novih duhovnih iscjelitelja, koji su, svjesni ozbiljnosti situacije, odmah prionuli poslu.
Evo i prvih konkretnih planova i poteza koji su poduzeti.
Mnogi naši građani pate od problema sa žučnim kamencima, jer žderu neumjereno, neumjesno i masno, sve ono što im doktor veli da ne treba žderati, a božji zakon ukazuje da čine teški grijeh ako to rade. No, niti jedno niti drugo u tome ih ne sprečava. A kad se žučni mjehur napne, onda je jao, pomagaj!! Metoda za brzo i učinkovito uklanjanje tih tegoba koja će se od sada prakticirati u našim bolnicama biti će molitva svetom Iliji gromovniku, da strijelom božjom sprži kamen žučni. I da njegova nositelja poštedi daljnih muka, a državu troškova. Ako se metoda pokaže uspješnom, proširiti će se i na bubrežne kamence i stare udbaše.
Prije kirurških zahvata pacijente će se, umjesto konvencionalnom anestezijom, uspavljivati kombinacijom čitanja biskupskih poslanica i političkih referata svima znanog kubanskog revolucionara i blebetala. Problem loše probave i zatvora kod pacijenata će se od sada rješavati prikazivanjem emisija u kojima biskupi iz blještavih palača, okićeni zlatom i svilom, propovijedaju skromnost, poniznost i umjerenost. Pacijente s migrenom časne će majke blago uvjeravati da je sva ta bol samo u njihovoj glavi.
Shizofrenija će se za početak liječiti tamjanom. Čireva na želucu bolesnici će se rješavati specijalnom terapijom ispijanja svete vode, četiri čaše tri puta dnevno. Tako osam dana, pa dva dana prekid, pa opet osam dana. Pacijente sa zuboboljom će se tješiti da to nije ništa, a one sa križoboljom uvjeravati će se da će im to proći samo od sebe, kada se otvorena srca posvete pjevanju duhovnih napjeva. U teškim slučajevima artritisa preporuča se nošenje velikog drvenog križa bolničkim stepeništem, uz zavjet svetom Josipu radniku. Ovo su samo neke od metoda koje se uvode u zdravstveni sustav, a uskoro ćemo objaviti i spasonosne poteze u drugim službama.

Oznake: Novo vrijeme

Na pravome putu

20 prosinac 2013


Koliko god u najširoj javnosti prevladavalo krajnje suprotno mišljenje i koliko god se naša Vlada na čelu sa premijerom trudila predstaviti kao nešto drugo, ispalo je da su predsjednik Vlade i družba oko njega najveći vjernici amateri u zemlji hrvatskoj. A možda i šire, možda čak do Vatikana nema takvih isposnika i pokornika. Tu su svoju blaženost potvrdili posljednjih dana, sasjekavši tako u korijenu sve zle jezike, koji su ih častili epitetima nevjernika, bezbožnika, sotonista, hrvatomrzaca, crkvomrzaca i ostalim gadostima.
Samo vjerovanje podrazumijeva vjeru u nešto bez propitivanja, razmišljanja ili sumnje. U nešto što nitko nikada nije vidio niti upoznao. Vjera podrazumijeva odsustvo razuma, logičkog razmišljanja i bilo kakve veze sa stvarnošću, barem u domeni onoga u što se vjeruje. Razne crkve i ostale čarobnjačke družbe raznim vradžbinama do sada vrlo uspješno omađijavaju široke narodne mase. Naravno, svi oni omađijani, začarani, odčarani, preporučeni i poslani nekome na slavu to su izabrali sami. Nije bilo problema sakupiti krdo koje je jedva dočekalo pojuriti biti obmanjivano, muženo, pretvarano u glupane i luđake. Jer, u svojoj srži, vjernik je luđak, fanatik.
Posljednjim potezima koji se tiču direktno naše većinske crkve, naša je Vlada na čelu s premijerom potvrdila odsustvo razuma i razmišljanja u svojim redovima. Dalo se je to kroz zadnje poteze i izjave naslutiti, ali je teško bilo za vjerovati da je ludost uzela takvog maha.
Detaljno isplaniran, razrađen i na tanane rastumačen svim građanima bio je plan prema kojem se u proračuna režu sredstva za sve znanstvene projekte u državi, plaće učiteljima, profesorima i liječnicima i ostalom medicinskom osoblju. Nakon poljoprivrede, odnosno proizvodnje hrane kao temelja opstanka i preživljavanja svake zajednice, država je zarezala u temelje razvoja- obrazovanje i u sustav koji se brine o zdravlju građana- zdravstvo. Tih nekoliko stotina milijuna kuna koji se planiraju uštedjeti na tim stavkama u proračunu imaju udio u promilima, a javnosti su predstavljeni kao da ćemo se sutra svi probuditi u Švicarskoj, ukoliko to skrešemo.
S druge strane, samo se u Vatikan godišnje šalje više novaca od svih tih cifri zajedno. I to je samo ono što se zna. S obzirom na financijska poslovanja Svete stolice, tko zna kojim još putevima pare stižu u Rim vidjeti Papu. Koliko se crkvi u domovini slijeva niz žedno ždrijelo ne znaju ni eminentni tarot-majstori, a kamoli javnost.
Na sve te blagdanske čestitke profesorima, učiteljima, liječnicima, znanstvenicima kao sjajna zvijezda vodilja na vrh jelke, sjela je vijest da je država iz proračuna dodijelila određenu sumu novca za nešto što se zove hagioterapija, a što je, u biti, liječenje čovjeka molitvom.
Vele ljudi da je između luđaka i genija vrlo tanka granica. Tako bi se i na ovu odluku Vlade moglo gledati kao na genijalni potezi rješenje svih naših problema. Možda je molitva- financirana iz državnog proračuna, naravno, rješenje za sve naše probleme i sva sranja u koja smo upali. Molitva je, prema zadnjem pravorijeku hrvatskih vlasti, rješenje za nezaposlene, pad BDP-a, rast PDV-a, male plaće i penzije, slab urod repe, mršavu telad. To je, u biti Vladino priznanje da nas iz sranja u koja su nas uvaljivali zadnjih četvrt stoljeća, izvući može jedino božja milost, uz asistenciju Duha svetoga. Koji se uvijek zanemaruje, ali je vrlo važan faktor u cijeloj priči.
Da se je državni vrh u potpunosti prepustio u ruke čarolija i vradžbina na svim područjima za koja su nadležni, potvrđeno je odlukom Vlade da se u državne bolnice uvede vojska svećenika, koji će primati plaće iz državnog proračuna, a te će plaće biti veće i od onih medicinskog osoblja. Oni će, ako je vjerovati našim političarima, biti zamjena i za desetke tisuća otpuštenih djelatnika iz pratećih službi u bolnicama. Njihove će poslove preuzeti privatne firme, a ušparana sredstva na njima država će preusmjeriti u trbušine pod svećeničkim haljama.
To je potvrda da smo na pravom putu. No, s obzirom na to kako smo do sada putovali, taj nas put vodi na jedino moguće mjesto. U još dublja govna.

Oznake: Zvijezda vodilja

Brže, više, jače

18 prosinac 2013


Uz mnoge znane i neznane talente ( neki su nepoznati čak i njemu samome), naš je ministar poljoprivrede javnosti predstavio još jednu svoju vještinu. Taj najnoviji talent nam nije otkrio sam, nego nam ga je predstavila ministrica vanjskih poslova. Ministar je poljoprivrede, naime, ušao u društvo hrvatskih olimpijaca. Njegova neustrašivost, neslomljivost, upornost i vječni optimizam prepoznati su u Vladi i dodatno nagrađeni povečanjem područja djelatnosti tog našeg svestranog ministra, ponosa i dike cijele domovinske i iseljene Hrvatske. Na nama je samo da se nadamo da će olimpijsko geslo ispunjavati bolje nego što je vodio seosku poljoprivrednu apoteku. Ili Ministarstvo poljoprivrede.
O čemu se točno tu radi? Nedavno su za sve uspjehe na čelu Ministarstva poljoprivrede ministar i odabrani mu tim nagrađeni putovanjem na jedan daleki otok, Bali, inače poznatu svjetsku turističku destinaciju. Otrpiše naše junačine i taj dug put, skoro pa na kraj svijeta i spustiše se na taj raj zemaljski. Na skup svjetskih trgovaca. Uključila se tako i naša delegacija u svjetske pregovore o proizvodnji hrane i trgovine. Jer, poljoprivreda je kod nas sa stopom od 80% uvoza svih potrebnih poljoprivrednih proizvoda vrlo važna grana profita uvoznih lobija. Čiji je predstavnik na obalama dalekih toplih mora valjda bio sam ministar.
A naš je ministar poljoprivrede tamo otišao jer je šefica naše diplomacije zaključila da je na takvom iventu, bez obzira na troškove i smisao ili besmisao prisustvovanja, najskuplje ne prisustvovati, odnosno, najgore za sve nas bi bilo da nismo tamo poslali našu diku. A što su, uostalom, i ti pusti troškovi, ta dobri ljudi plaćaju sve i svašta, pa što ne bi da se još jedna hrvatska bena nagleda ptica šarenoga perja.
Dakle, tamo je jedino važno bilo sudjelovati. I naš je ministar sudjelovao. Čak osam dana, vele. Iako je skup trajao tri dana. Morao se aklimatizirati, priviknuti na vremensku razliku. Slovenci su isto išli, no oni su bili samo tri dana. Što će reći da su se oni vrlo brzo i uspješno prilagodili. Kao Borgovi. A našem je ministru trebalo ipak više vremena. I bolje je tako, da mu se ne pomiješaju dan i noć, sati i minute. Pa da se ne spusti na prošireni samit G20 u gaćama. Ministar poljoprivrede Rusije elaborira koliko ima žita za izvoz ove godine, a iza leđa mu bane naš ministar. Kažiprst ljevice istražuje rudna bogatstva nosa, a desnicom se češe tamo gdje bi se malo češće trebao oprati. Pa ti evo egzotične bruke i sramote. Ovako je sve ispalo dobro i besmisleno. Nije poznato je li naš ministar tamo bilo što govorio. S obzirom što govori u Hrvatskoj, bolje je da nije. Da ne bi završilo kao i u onom vicu, kada Mujo na otvaranju Olimpijskih igara čita olimpijske krugove. Ovako je ministar samo bio. I diskretno se uklopio u interijer sale za sastanke, uz kakvu lokalnu paprat, ili domorodačku skulpturu komodo varana.
Naš je ministar, dakle, tamo išao u pravom olimpijskom duhu- važno je sudjelovati. Kao Dinamo u eurokupu. Nije doduše izbor za ljepotice, pa da veli da je za mir u svijetu, i da bi želio večerati sa pokojnim Madibom, ali je mogao reći da je protiv gladi u svijetu. Sportskom terminologijom bi se nastup mogao ocijeniti zadovoljavajućim. Važno je da smo se predstavili svijetu, da je svijet čuo za nas. Naš je ministar bio kao Edi Orao, ili onaj plivač, mislim iz Ekvatorijalne Gvineje, koji se na kraju utrke zamalo utopio. Ili kao kakav biatlonac iz Kameruna, koji završi na odličnom 93. mjestu, sretan do neba ako sam sebe ne nastrijeli. Sretna je i tehnička podrška, ako ne završi na vađenju zrna.
Za našeg je ministra tako, s obzirom na dosadašnje uspjehe i rezultate, velik uspjeh i napredak to što se je vratio živ kući. Mogao je tamo u bijelom svijetu i sudjelovati u kojoj disciplini, koja bi nam odgovarala, s obzirom na našu veličinu i važnost u svjetskim trgovačko-poljoprivrednim krugovima. Mogao je u odgovarajućem društvu Naurua, Grenadina i Butana pogađati broj bodlja na ježu. Ili predvidjeti koliko dugo papiga, koja se upravo nakljukala slanog kikirikija, može držati vodu u kljunu a da je ne popije. Ili sam pokrenuti okrugli stol sa zainteresiranim partnerima na temu " Koliko se koala mora uhvatiti u koaliciju da bi postale važan strateški ulagač ili ključan trgovački partner za Hrvatsku".
Da začepimo usta svim kritičarima- naravno da je naš ministar zaslužio to putovanje. Ako ne kao dužnost ili poslovnu priliku, onda sigurno kao nagradu za dosadašnje samoprijegorno zalaganje, nesebično davanje i udarnički rad koji je uložio u napredak svojeg resora i cijele nam države.
Kruna na njegov rad došla je ovih dana iz središta Europske komisije. U vidu ocjene Programa ruralnog razvoja Hrvatske, s kojim smo iz Europe mogli povući dvije i pol milijarde kuna. Kako nam iz Europe sada veli, moći ćemo povući jarca za onu stvar. Ministar je imao četiri tima koji su pisali taj program za EK. Timovi su programe napisali i programi su poslani u središte EK. Ali se nitko kod nas nije dosjetio te sve programe pregledati i provjeriti prije nego što su ih poslali. Ono ,čisto da se usporedi i uskladi što su sve te mudre glave sipale na papir. Pa smo mi tako Europi u jednom dokumentu poslali četiri različita podatka o tome koliko imamo obradivih površina u lijepoj našoj. Ta je brojka dosta rastezljiva, ide od 1 100 000 hektara do čak 3 200 000 hektara. Sve u jednoj državi, sve iz jednog ministarstva, sve u jednom dokumentu. Ključnom i strateškom, o kojem ovisi sudbina poljoprivrede i samog sela do 2020. godine.
U Europi su zinuli u čudu, onda sjeli, uzdahnuli duboko i gorko zaplakali. I nad sudbom kletom jadnog puka hrvatskog i nad svojom slaboumnošću što su nas u kolo svoje primili. A mi smo našeg ministra poslali u daleke egzotične krajeve. Da strateškim partnerima iz ekvatorijalnog pojasa prodaje nacrte prijedloga zakona, potencijalna referendumska pitanja, paragrafe i dopune zakona. Da se javi Čuzi-vuzijima, i prenese im pozdrave od Keruma, te od njih kupi šarenoga ptičjeg perja i onih crnih šljiva, što na televiziji vele da od njih sve raste. Za glavnog nam financa, kojem sve pada. Pa da vidimo čija je magija jača!

Oznake: Lijepo li je ministar biti

Vrijeme čuda

16 prosinac 2013


Projekt dobrovoljnog odstupanja svih političara sa vlasti, funkcija i sisanja državnog proračuna u korist plemenite i produhovljene ideje nekim je čudom, nažalost, propao. Sve te političke njuške nisu prepoznale dobru i plemenitu ideju. Ili su je prepoznali kao dobru za sve, osim za nje same. A ipak je politika tu prvenstveno radi njih. Plemeniti je projekt trebao rezultirati buđenjem nove nade za sve stanovnike napaćene naše, ali ništa.
Približava nam se vrijeme darivanja, lijepih želja i božićnih čuda, no eto, pokvareni i podmukli kakvi već po definiciji i jesu, političari nam opet ukradoše Božić i ne ispuniše nam najveću srcu želju. Da odjebu kolektivno, prigodno blagdanski, u skokovima. A svjedočimo svakodnevno da se čuda događaju. Ne, doduše, kod nas. Niti nama, niti Dinamu. Ali Mariboru, eto, da.
Drugo veliko čudo koje se ovih dana očekuje je preispitivanje ugovora naše države sa vatikanskom državom. Ugovor je financijske naravi, tiče se odljeva novca iz naše prepune državne kase u jadnu i bijednu vatikansku škrabicu. Uz to čudo u paketu bi trebalo doći i odricanje domaće crkve od sisanja proračuna i pristanak na to da se dalje financiraju porezom koji bi im plaćali samo vjernici, odnosno, samo članovi zajednica, crkava ili sekti. To bi trebalo funkcionirati slično njemačkom modelu, jer je poznato da se mi volimo ugledati na Njemačku državu i Švabe. Istina, do sada smo od njih kopirali i preuzimali samo ono što nam se sviđalo ili nam je u trenutku odgovaralo, obično gluposti i teška sranja.
Bit će Maribor prije i prvak europe nego će se naši tusti, kaptolski gusani sa grimiznim kapicama na glavi i zlatnim plaštevima na plećima i zamisliti nad takvim prijedlogom. A pristat će na njega kad će se nogomet igrati i na Mjesecu. Ugovor koji je naša država potpisala sa vatikanskom državom može se preispitivati, uređivati, suspendirati. Ako za to postoji želja. Potrebe očito da postoje. Mnoge su zemlje puno bolje ekonomske i gospodarske situacije mijenjale te ugovore posljednjih godina, a nisam primijetio da je vatikanska bratija zbog toga siromašnija ili mršavija. Uspješno su investirali u poslove sa švercerima oružja, trgovcima drogom i ljudima i mnogim drugim kriminalnim redovima. Kad im već peru duše za vječni život na nebu, što im ne bi oprali i novac, da im svima skupa dobro bude i na zemlji.
Tu veliku aferu u kojoj je Sveta stolica imala ulogu mafijaških knjigovođa sada nastoje minorizirati i prikazati kao nevažnom ili slučajnom. Pritom se služe taktikom velikih, pohlepnih korporacija, koje posluju kršeći sve moguće zakone i propise. Kada naprave toliko sranja da bi ih se trebalo raspustiti, a sav menadžment pozatvarati, onda u prvi red istaknu neko novo lice, u ulozi pi ar čarobnjaka, koji ljudima dalje govori što žele čuti, umilo se smješka, ispričava , posipa pepelom. Sve to ništa ne košta, a raji se lijepo vidi. Nakon što se bure stišaju, nastavi se sve po starom. Vatikan je za novog pi ar maga odabrao novog papu. Koji sad kritizira skoro pa sve navike i sheme poslovanja svećenika i biskupa. Ali konkretno ne poduzima ništa. Pedofilija i dalje buja, nju se unutar crkve rješava tako da se svećenike razmješta kao šahovske figure, dok im se ne izgubi trag. Žrtve monstruoznih zločina koje su počinili svećenici i biskupi se omalovažavaju, ismijavaju, prijeti im se, podmićuje ih se, javno prokazuje i demonizira. Neviđena gramzivost u traženju novca od ljudi, država, organizacija opravdava se podmirenjem osnovnih crkvenih potreba. Pranje novca kriminalcima i ubojicama Vatikan je osudio, pokajao se i obećao da neće više. Ako se je, slučajno, nešto loše i dogodilo, sve je to bilo u slavu imena gospodnjega.
Da će se crkva sama odreći povlastica koje uživa, jednako je naivno vjerovati kao da će to isto napraviti i političari. A neće ni pristati na to da ih financiraju samo njihovi članovi, jer će se u tom slučaju stado drastično osipati, pa neće biti ni približno brojci od osamdesetak posto svih Hrvata, koliko ih se izjasnilo vjernicima katolicima kod posljednjeg popisa stanovništva.
O argumentima crkve i njenih navijača i potjerača da se crkva i dalje treba nastaviti financirati iz proračuna, ne bi trebalo trošiti puno riječi. Svi njihovi argumenti idu u smjeru da i vjernici plaćaju porez u proračun, a onda proračun ide za nešto što njima ili ne treba ili im se ne sviđa. Svi koji su zauzeli takav stav svjesni su- mada to ne žele priznati- da postoje službe i sustavi koji su osnova funkcioniranja svake države, pa tako i naše. Tako dugo dok želimo imati državu kao uređen sustav, morati ćemo imati i škole, bolnice, policije, sabor, vojsku, ceste, pruge, poštare. Morati ćemo to financirati i ubirati za to porez.
Djelatnosti crkve ulaze u kategoriju vidovnjaka, čitača tarota na lokalnim televizijama iza dva ujutro, cirkuskih družina i fan klubova Zvjezdanih staza i Cece Ražnjatović. Sve su to, u suštini, performeri za zabavu narodu, samo što crkva ima dobar marketing i nepresušne resurse, pa može plaćati stvaranje slike o sebi kao nečem važnom i nasušno potrebnom. Kler se u nas nastoji prikazati kao čuvar nacionalnih i ljudskih vrednota, borac za prava ugnjetavanih, siromašnih i svih onih čiji se glas ne čuje. U stvarnosti je slika puno drugačija. Zadnjih nekoliko mjeseci, u jeku referenduma o pravima seksualnih manjina, sami su svojim stavovima, izjavama i ponašanjem potvrdili da ih se iz nekih društvenih krugova s pravom naziva klerofašistima. Time su se čak i ponosili, a kada im bi netko na to ukazao i napomenuo da se takvi istupi kose sa temeljima njihova nauka, nazvali bi njega fašistom i zakukali kako su oni ti koji su ugroženi i ugnjetavani.
Sakupljanjem potpisa protiv jednog pisma – na kojem je pisan i dobar dio hrvatske( pa tako i crkvene) povijesti i književnosti dokazali su se kao pravi tradicionalni hrvatski šovinisti, podli, pokvareni i zli. Valjda je i to u skladu s naukom kojeg propovijedaju i propagiraju. Skromnost, poniznost, suosjećanje, spremnost na pomoć i davanje. I sklonost limuzinama, zlatu, dragom kamenju po zidovima palača.
S obzirom na povijesne djelatnosti crkve, takve stvari i ne bi trebale nikoga iznenađivati niti čuditi. Metode širenja vjere, ljubavi i mira rezultirale su kroz minula stoljeća genocidima, masovnim pokoljima, mučenjima, zvjerskim ubojstvima, pljačkama. Djelatnosti najvećih zločinaca u povijesti čovječanstva obuhvaćaju ( prisjetit ćemo se samo nekih najmaštovitijih) širenja zaraznih bolesti preko odjeće kojom su "pomagali" ljudima kojima su propovijedali nauk ljubavi i mira, spaljivanje onih koji se nisu slagali s njima u mišljenju da im prepuste materijalna dobra, "pokrštavanje" krivovjernika ili nevjernika odrubljivanjem glave, Mučenja, čerečenja i spaljivanja živih žena pod optužbama da šuruju sa sotonom, pa ih je on naveo da ne pristanu na zadovoljavanje njihovih svetih potreba i želja, razbibriga je za kojom vjerojatno velik dio klera pati i čezne i u današnje vrijeme. Pedofiliju su u državi Vatikan za svaki slučaj i ozakonili.
Naši su se domaći duhovni pastiri u bližoj prošlosti istaknuli kao vrli i zahvalni čuvari otetog, uglavnom židovskog bogatstva, tijekom ostvarenja njihovih mokrih snova, odnosno postojanja NDH, a pokazali su se i kao revni davatelji božjeg blagoslova vagonima i teretu na putovima bez povratka, u radne i preodgojne zavode.
Omililo se svetim ljudima kroz povijest sve to- i dječica, i lomače, i dragulji, i klanja. I sada je zaista zvjerski i nehumano tražiti od njih da sve to preko noći zaborave. Ne zna čovjek što je gore, to ili naum da ih prestanemo najednom pokorno i krotko, svi zajedno, financirati. Ta nisu ni oni,jadni, Dalaj Lame, kao što nije ni gospodin Mamić, pa mu je dozvoljeno svašta što nije i ostalim običnim volovima. Mudro nam je to svima objasnio neki učen čovjek, sudac. Sada je samo pitanje koliko smo mi, priprost puk, priglupi i neuki kakvi već jesmo, u stanju to shvatiti.
Jedno bi trebali razumjeti, da se strukture klera neće mijenjati same od sebe, baš kao što ni vuk u priči ne mijenja svoju ćud. Najžalosnije od svega je što i u tom gospodinu kojem je sud potvrdio da nije Dalaj Lama, vjerojatno ima više ljudskosti i ljudskoga nego u svim hrvatskim biskupima zajedno. Pa se sad ti nadaj čudu!

Oznake: Vrijeme ljubavi i davanja

Sudbina vječne kolonije

13 prosinac 2013

ili "Benzin vaš, ideja naša!"
Na kijevskom se glavnom trgu ponovno kampira, nastupa, govori, pjeva. Atmosfera gotovo festivalska. Slično kao i prije osam godina. Tada je povod bila navodno izborna prijevara. Ta je parada prošla, Janukovič je postao predsjednik, sve je nastavljeno više-manje po starom. Povod novom nezadovoljstvu naroda je to što sadašnja vlast ne želi čvrste veze s EU, pristupiti u nekakve pristupne asocijacije, u kojima bi se zemlja pripremala za članstvo ( valjda kao i Turska, 40 godina). Ukrajinska vlada se opet sve više okreće Rusiji. I ostatku Azije.
Svi izvještaji u našim medijima počivaju na tome da se u Ukrajini radi u neslaganju, odnosno o sukobu prema nacionalnoj pripadnosti. Pojednostavljeno, proeuropsku stranu drže Ukrajinci ( Juščenko je više-manje marginaliziran, Timošenko je u zatvoru zbog primanja mita u biznisu s ruskim plinom, sada se u prvi plan probija Vitalij Kličko, koji još ni sam nije načisto bi li se bavio politikom ili se vratio boksanju), a prorusku drže etnički Rusi.
I izbori iza kojih je uslijedila narančasta revolucija i posljednji izbori završili su vrlo tijesnim rezultatom, situacija je bila pola-pola, po jedan posto na ovu ili onu stranu. Na posljednjem popisu stanovništva 2005. godine izbrojeno je oko 48 milijuna stanovnika. Od toga je Ukrajinaca bilo 78 %, a Rusa svega 17 %. Tako da se temeljni kamen podijela po nacionalnom ključu ovim podatkom mrvi u prah.
Podjela je ipak puno dublja i kompleksnija. Ona je političke, svjetonazorske, ali i ekonomske prirode. Istina je da na nju najveći utjecaj ima odnos Ukrajine i Rusije kroz bližu i dalju povijest. Odnosno, pravilnije bi bilo reći- odnos Rusije prema Ukrajini.
Po pitanju vlastitog nacionalnog i državnog identiteta, te nacionalne samosvjesnosti, Ukrajina se još uvijek traži. Nad njom se neprestano nadvija teška sjena iz prošlosti, u vidu Moskve, odnosno Rusije. I prijeti da će ju slijediti još dugo vremena.
Rusija polaže pravo na to da njezin utjecaj mora biti na prvom mjestu u mnogim bivšim sovjetskim republikama. Ukrajina joj je po tom pitanju trenutno na prvom mjestu. Bjelorusiju Moskva ionako smatra dijelom svojeg carstva, baltičke su liliputance otpisali, ukopali su se u marionetskim tvorevinama u Gruziji i Moldaviji. Sada im preostaje Ukrajina, na najvećem dijelu europske granice, i sigurno je da tu ne žele nekoga sa vojnim bazama NATO pakta u budućnosti. Još manje žele izgubiti tržište od skoro 50 milijuna stanovnika.
Za razumijevanje trenutne situacije u Ukrajini i traženja dijela političkih snaga da se službeni Kijev distancira od službene Moskve potrebno je znati osnovne stvari iz povijesti odnosa dviju zemalja, stoljeće ili dva unazad. Razdoblje naročito teške ruske represije prema Ukrajini i Ukrajincima do izražaja dolazi u 19. stoljeću, u vrijeme carske Rusije. Ugnjetavanje je sprovođeno u svim sferama života, posebno po pitanju nacionalnog izjašnjavanja i jezika, jer se u to vrijeme pojam nacije i države izjednačavao sa pojmom jezika. Ukrajincima je bilo zabranjeno nazivati se Ukrajincima, te koristiti se ukrajinskim jezikom. ( Na pitanje jezika osjetljivi su i dan danas, još uvijek velik dio etničkih Ukrajinaca rađe govori ruski nego svoj materinji jezik, koji ili ne znaju dobro ili ga iz nekog razloga ne žele govoriti. Ili govore nekom mješavinom ukrajinskog i ruskog, takozvanim suržikom, uglavnom u urbanim sredinama. Ukrajinom kruži urbana legenda da je i sam proruski predsjednik Janukovič, kada je popunjavao prijavu za kandidaturu, na dva lista papira koje je morao ispuniti na ukrajinskom, napravio dvadesetak pravopisnih grešaka.)
U carsko doba, Moskva je na Ukrajince i njihov jezik gledala s visoka, s vrlo velikom dozom omalovažavanja i podsmjeha. Nazivali su ih malorusima, a jezik maloruski. Smatrali su i kako je to prost jezik, kojim se ne može stvarati visoka i vrijedna književnost, nego samo kojekakve "lakrdije" i prostački napjevi. S revolucionarnim previranjima koja počinju 1848. širom Europe, dolazi i do snažnog buđenja nacionalnih osjećaja i u Ukrajini. No, taj proces nije bio jedinstven, odvijao se je u dva središta. U Kijevu, koji je bio pod kulturnim i političkim utjecajem Moskve i u Lavovu, koji je bio pod utjecajem Austrougarske. No težnja svih Ukrajinaca je bila zajednička- stvaranje jedinstvene Ukrajinske države.
Raspadom Austrougarske i Ruskog carstva i na području Ukrajine dolazi do građanskog rata i stvaranja prijelazne države, a 1918. na vlast dolaze boljševici i nastaje Sovjetska Ukrajina. Staljinovim dolaskom na vlast nastaje najstrašnija epizoda u ukrajinskoj povijesti i najveća mrlja na odnosima ta dva slavenska naroda.
Od 1931. do 1933. godine u Ukrajini se događa nešto što je poslije nazvano "Gladomor", odnosno "Holodomor", te priznato kao genocid. Boljševici su vjerovali da su najveći neprijatelji njihove prisilne kolektivizacije i samog komunizma seljaci. Smatrali su ih nositeljem nacionalnog bića i tradicije svakog naroda. Staljinova je politika bila slomiti duh i svijest naroda i pod svaku cijenu sprovesti kolektivizaciju i zavesti sovjetsku vlast. Izazvana je umjetna glad, oduzimao se sav urod u cijeloj Ukrajini, ali i dijelovima Bjelorusije i Rusije. Mnoge seljake koji nisu pristali na kolektivizaciju raseljavalo se širom srednje Azije ili slalo u Sibir. Ukrajince je boljševička vlast u Moskvi smatrala za najvećeg potencijalnog neprijatelja buduće sovjetske države jednakih građana, tako da je politika oduzimanja uroda i zabrane kretanja seljacima u gradove rezultirala smrću oko osam milijuna ljudi samo u Ukrajini.
U 2. svjetskom ratu Ukrajinci su opet bili žestoko podijeljeni. Veći ih se dio borio u partizanskim jedinicama i u redovima Crvene Armije, braneći rodnu zemlju i svoje domove od fašista i nacista. Za njih nije bilo dileme na kojoj se strani moraju naći,naročito zbog činjenice da je Hitler upravo Ukrajinu i Rusiju do Urala predvidio kao budući "Životni prostor" za svoju veliku germansku naciju. No, u zapadnom dijelu Ukrajine osnovana je Ukrajinska ustanička armija, koja je za cilj imala stvaranje neovisne ukrajinske države i borbu protiv nacista i sovjetskih trupa. Ta je priča završila tako da je UUA, na čelu sa svojim vođom Stjepanom Banderom, postala dijelom SS snaga. Sovjetska je armija sa njima po Karpatima vodila borbe do sredine pedesetih godina ( slična priča kao i sa četnicima Draže Mihajlovića u Bosni i Srbiji). Zbog UUA su Ukrajinci koji su se borili u redovima Crvene Armije u borbama za oslobođenje i osvajanje Njemačke i Berlina bili uglavnom u prvim redovima i slani na na najteže zadatke.
Nakon završetka 2. svjetskog rata, Ukrajina je obnavljana tako da se je većina industrije koncentrirala u istočnom, proruskom djelu, a zapadni je dio ostao slabije razvijeno, ruralno područje, sa stanovništvom čvrstih nacionalnih stavova, koji su u sovjetskoj državi postali građanima drugog reda. Tu treba još spomenuti slučaj Autonomne republike Krim, koja je u sastav Ukrajine ušla tek 1954. No, taj je poluotok država za sebe, naseljen uglavnom isluženim ruskim vojnim časnicima i obavještajcima, i vlast na njemu, koja ima i svoj vlastiti ustav, sluša uglavnom samo Moskvu.
Posljednje veliko zlo, za koje ukrajinci krive Moskvu i Rusiju, je nuklearna katastrofa u Černobilju. Po direktnom nalogu vrha komunističke partije nuklearna je centrala radila preko kapaciteta, da bi se uoči prvog maja mogli pokazati veliki uspjesi na polju proizvodnje energije. Kada se katasrofa već dogodila, to se je tjedan dana držalo u tajnosti od javnosti, da se ne poremeti prvomajska parada u Kijevu, zračne linije od mjesta nesreće sedamdesetak kilometara, tako da su deseci tisuća ljudi ozračeni i kasnije umirali zbog jedne bezumne političke odluke.
Posljednjih smo godina svi svjedoci kolonijalnog i ucjenjivačkog odnosa Moskve prema Ukrajini po pitanju opskrbe energentima.
Ovo su samo neki događaji iz bliže prošlosti, koji utječu na današnje napete odnose dobrog dijela Ukrajinaca spram Rusije. Kroz gotovo cijelu povijest odnosa između Moskve i Kijeva, oni su bili u većem ili manjem stupnju diskriminirajući, ponižavajući i eksploatacijski prema Ukrajincima, a rezultirali su i mnogim žrtvama na strani Ukrajine. No, Kijev se neprestano vraća u krilo starijeg slavenskog brata, vjerujući da će sljedeći put priča završiti nekako drugačije i bolje po njih. Povijest se ne može vratiti, no iz nje bi trebali naučiti stvari koje ne bi trebalo ponavljati i trebali bi znati prepoznati i izbjeći situacije koje nas vode u pogibelj. Nažalost, kad se interesi pojedinaca ili manjih grupa stave ispred interesa i dobrobiti cijele zajednice, onda nastaju veliki problemi za sve članove tih zajednica.
Ukrajina je vjerovala da će se situacija promijeniti nakon proglašenja samostalnosti, u granicama kakve su stoljećima priželjkivali i sanjali. No, samostalnost koju su Ukrajinci dobili mirnim putem nakon raspada Sovjetskog Saveza, nisu iskoristili na najbolji način. Najveća europska područja najplodnije zemlje crnice, takozvanog "čornozema", veliki izvori plina, rudnici ugljena i materijala za nuklearna goriva, beskonačne mogućnosti za dobivanje energije iz vodenih izvora ( prava mala mora koja su napravljena na Dnjepru), velika metalna industrija ne koriste se niti približno punim kapacitetima. Sve negativne strane tranzicije, pretvorbe, privatizacije, deindustrijalizacije koje su se mogle dogoditi, dogodile su se. Kao, uostalom, i kod nas. Samo što su ukrajinski kapaciteti za pljačku i bogaćenje odabranih i podobnih deseterostruko veći od naših.
Ukrajinci sada traže krivca za to, zašto od tih silnih, nama nezamislivih prirodnih i energetskih bogatstava, koristi imaju samo pojedinci, a standard svih ostalih građana pada. Dio Ukrajinaca krivca za to vidi podjednako u svim političarima, koji su dozvolili taku devastaciju većine društvenih dobara. Dio krivce vidi i traži u Rusiji i Rusima koji žive u Ukrajini.
Ti Rusi, a i Ukrajinci koji žive u istočnom djelu države, gdje još uvijek postoji snažna industrija, ne žele se odmaknuti od Rusije, za koju su vezani ekonomski, energetski i trgovinski. Ne žele ostati bez ono malo sigurnost koju im daje radno mjesto u velikim industrijskim i rudarskim kompleksima, a na račun tercijarizacije kojoj se je okrenuo dobrim dijelom Kijev i gradovi na zapadu zemlje, a što je rezultiralo enormnim bogaćenjem pojedinaca i siromaštvom i gubitkom radnih mjesta svih ostalih. Jednostavno, ne žele predati ono što imaju u ruke nekome koga ne poznaju, za koga nisu sigurni što će s tim napraviti. Između obećanja o boljem životu i ostvarenja nekakvih američkih snova i kakve-takve sigurnosti radnog mjesta i egzistencije odabrali su ovo drugo. Pa makar i u krilu Moskve i Rusije.
A to što postoji u istočnom djelu zemlje je zaista veliko i vrijedno. Donjeck je središte rudarske regije, a Harkov središte industrije svih grana. Još iz doba SSSR-a tu je bio centar metalske industrije, zrakoplovne, strojarske. To je i rodno mjesto ruskog svemirskog programa. I najveći naučni zavodi iz sovjetskih dana su stacionirani upravo u tom gradu. U cijeloj toj priči Rusija je još uvijek prvi gospodarski partner Ukrajine,da ne govorimo o ovisnosti o ruskoj nafti,pa zato i sadašnja vlada smatra da su prirodno upućeno prema Moskvi. Protivnici tog mišljenja su vođeni raznim motivima. Pokazalo se to i sa predvodnicima narančaste revolucije. Neki vide u svemu financijske interese, neki priliku za političku promociju, neki za svoju osobnu, neki vjeruju u ideju nacionalne samostalnosti i samosvjesnosti i smatraju da se na tim temeljima može održati društvo od 50 000 000 ljudi, a sve ostalo da je sporedno i da će doći samo od sebe. Dio Ukrajinaca iz zapadnog djela zemlje smatra Rusiju i Moskvu smrtnim neprijateljima.
No, generalna slika pokazuje pad standarda i sve lošiji život ogromnog broja građana. Vlada je sama izjavila da joj je potrebna trenutna financijska pomoć od nekoliko desetaka milijardi eura. To znači da država gubi financijsku samostalnost i mogućnost samostalnog odlučivanja u još nekim sferama, ne samo financijskim. EU tu sumu novaca nije ponudila i ne može je ponuditi. Moskva je spremna opet odriješiti kesu. No svi su svjesni da to ima svoju cijenu. I da je ta cijena svakim danom sve veća. Energetski i monetarni ovisnik o Rusiji svakim danom postaje i sve veći politički ovisnik. Što može rezultirati nečim o čemu se svako malo priča, ali je sve dalje sve veća vjerojatnost da se nikada neće dogoditi- podjela zemlje na dva dijela, istočni i zapadni, sa Dnjeprom kao granicom. Vjerojatniji je scenarij po kojem će Ukrajina opet (p)ostati Ruska "kolonija". Priliku da ostanu samostalni i gospodarski i financijski neovisni o bilo kome su imali, potencijala s obzirom na prirodna bogatstva i industrijske potencijale su imali, volju i želju za to su imali, no sve su to propustili, prokockali i upropastili. Kao i još neki, koje prepoznamo kad se pogledamo u ogledalo...

Oznake: Ostap Bender- uvijek i svuda

Putokazi pahuljicama

11 prosinac 2013


Društvo, odnosno sustav, u kojem je vrhunac karijere i poslovanja biti u državnoj službi, odnosno na bilo koji način ući u političke strukture, teško se može zdravo i konkurentno razvijati na današnjem slobodnom tržištu. Sustav, u kojem je najveća ambicija dočepati se vlasti na bilo kojem nivou ( jer je to jedini jamac egzistencije), urušit će se prije ili kasnije, sam od sebe i sam u sebe. Kod nas, na žalost, stvari stoje tako. Postati dijelom kaste političara san je svakog imalo ambicioznog Hrvata. Naročito zbog toga što političari u Hrvatskoj ne moraju ništa znati, ništa raditi, nikome polagati račune. Do sada je barem bilo tako. Moraju jednostavno biti, postojati. Jedini uvjet je da su članovi neke stranke, koja se pak mora negdje dočepati vlasti i funkcija. Svi zakoni i propisi ove zemlje pisani su i izglasavani da dobro i bolje bude samo onima koji se profesionalno bave politikom.
I to je prva i najveća prepreka svim onim nezadovoljnim pojedincima i grupama, koji bi po tom pitanju nešto mijenjali. Pravila su postavljena tako kako jesu. Želi li se bilo što mijenjati mirnim, "civiliziranim" načinom, mora se igrati po njima. Uglavnom.
Daleko od toga da su svi koji se u Hrvatskoj bave politikom na takvoj liniji. Postoje i oni koji preko politike i stvarno žele nešto promijeniti. Ima i onih kojima nije jedini cilj dočepati se nekakve sinekure ili pozicije, nego se kroz političko djelovanje žele posvetiti radu za opće dobro i poboljšanje standarda svih građana. Malo ih je, možemo za njih misliti da su naivni, nazivati ih idealistima i sanjarima. Ali ih ima.
Dokazalo se to na posljednjih nekoliko lokalnih izbora. Upravo na toj lokalnoj, najnižoj, mjesnoj/općinskoj/gradskoj razini počiva temelj nekih budućih promjena. Promjena, koje bi se mogle proširiti i do vrha. I biti na dobrobit svih građana, kojima bi ta politika, zajedno s političarima i trebala služiti.
Politika na nivou države, odnosno Vlade i Sabora, uvelike utječe na živote svih nas i usmjerava nam puteve u budućnost. Kod nas još uvijek, kad su izbori za Sabor ili predsjednika države, ljudi u velikoj mjeri glasaju ideološki, odnosno svjetonazorski. Same gospodarske, ekonomske i razvojne programe stavljaju u drugi ili treći plan, što je kod nas u ovih nešto malo manje od četvrt stoljeća rezultiralo pljačkom i devastacijom kozmičkih razmjera. To je politika koja ljudima nije posebno bliska, nisu s njom i njezinim akterima u svakodnevnom doticaju. Dok s onom lokalnom jesu. Jer u lokalnoj se politici radi o takozvanim svakodnevnim, komunalnim problemima i pitanjima koja nam doslovno utječu na način i standard života svaki dan. Ti su problemi specifični za svako pojedino mjesto i pojedinu ulicu. I traže konkretne analize i rješenja, bez velikih govora, floskula i demagogije.
Politika je kod nas propisala sve vidljivo i nevidljivo, po uzoru na stvoritelja. Sve se mora staviti u nekakve okvire i pod nadzor. Kako to izgleda na lokalnoj razini?
Za svako radno mjesto koje mora odobriti ili blagosloviti politika ima uvjeta i propisa koliko je polovica stavaka u ustavu kakve normalne države. Ne možete biti čistač ulice ili portir u zgradi općine ukoliko nemate barem srednju školu i ne zadovoljavate još jedno dva tuceta kriterija, koje je osmislilo kakvo gradsko ili županijsko povjerenstvo uz janjetinu i tek dozreli rizling. Naravno, biti gradonačelnik, župan, zastupnik u Saboru ili čak i predsjednik države možete ako i doslovno ne poznajete slova. I ako ste duševno nestabilni, svake vas večeri samo u vašoj glavi JFK pita kako bi se njegova glava uklopila u Mount Rushmore, a ružičasti rakun sprema jaja u vašoj kuhinji baš svaki put kad vi posegnete za bocom iz ormarića, ništa ne smeta. Ne možete biti čuvar drvene građe ako vam službeni liječnik utvrdi nešto od ovoga. Ali bez problema možete biti visoki državni dužnosnik i čuvar državnog pečata i državne blagajne.
U svim tim bezbrojnim palankama ne možete iscrtati zebru pokraj škole ili staviti krov na autobusno stajalište ukoliko niste dobri s politikom. Ona ulica i ono selo koje nije podržalo aktualnog načelnika neće dobiti zamjenske žarulje na stupovima, kada im postojeće pregore. Djeca će im se iz škole vraćati po mraku, po nepostojećim nogostupima, jer su roditelji krivo birali.
Biti zemlja znanja kod nas znači to da o odabiru knjižničara u gradskoj knjižnici odlučuju mamlazi koji nakon "Šegrta Hlapića" u četvrtom razredu nisu pročitali ništa osim biltena kladionice i kataloga iz supermarketa. Ravnatelja povijesnog muzeja grada imenuje veselo društvo kojima su Thompson i Ceca jedini pravi hrvatski kraljevski par. Za mjesto profesora hrvatskog jezika u gimnaziji glavnu riječ imaju polupismeni tipovi mutne prošlosti, koji ne skrivaju svoj prezir prema svima koji imaju bilo kakve veze s tom gimnazijom i koji će dalje ići na fakultet, vjerojatno kod one crvene bagre filozofske ili političke i novinarske. I svi oni za te svoje odluke traže ili očekuju nešto. Po onoj našoj staroj narodnoj "ruka ruku mije".
Ti naši palanački oligarsi stvorili su sebi glasačke baze preko raznih organizacija, društava, udruga, klubova. Lovci, vatrogasci, penzioneri, ratni veterani, sportski klubovi djeluju sa političkim strukturama po principu uzajamnog podržavanja i uzdržavanja. Onaj tko je izvan tih krugova, ostat će gol i bos. U taj se zatvoreni stabilan krug dosta teško ulazi. No, posljednji lokalni izbori daju nam nekakvu nadu da se ljudi, kada se organiziraju, mogu izboriti za ono što im po zakonu, pravu i pravdi pripada. I da se ti krugovi mogu i moraju razbiti, i da se distribucija sredstava i svega ostaloga od najnižih struktura mora odvijati kapilarno, prema potrebama i mogućnostima. A ne prema podobnosti i lojalnosti. Moramo početi vjerovati i djelovati u tom smjeru, da se ljudi zapošljavaju prema stručnosti, znanju i potrebama sredine koja ih zapošljava, a ne iz straha, zbog nekakvih računa ili nečijeg hira.
Pojavljuje se sve više mladih i obrazovanih ljudi, koji su spremni u lokalnim sredinama raditi na dobrobit cijele zajednice i svih građana. Uglavnom u politiku ulaze preko neovisnih lista, nekih novih stranaka, a negdje se dogodi da uđu i preko već postojećih, većih ili manjih stranaka. U manjim sredinama ljudi se dosta međusobno poznaju, i znaju prepoznati osobe koje su spremne promijeniti dosadašnje modele funkcioniranja politike. Pitanje je samo koliko ljudi i u kojoj mjeri to stvarno i želi. Jer, kao što smo zaključili, mnogo je interesa i interesnih skupina u toj jednadžbi.
Ukoliko ga želimo mijenjati mirnim putem, postojeći sustav se može mijenjati jedino na takav način. To je dug i naporan proces, no zbog raznih vanjskih faktora- a glavni je nedostupnost novih kredita da se podmire sve želje i ambicije, pa se sada svi moraju pokriti s onim što su sami priskrbili- pokrenut je i teško će ga se više moći zaustaviti.
Još samo da polovica naših građana shvati da to, što njih politika ne zanima i u nju se ne žele miješati ni na koji način- čak ni zaokruživanjem jednog broja na biračkom listiću, ne znači da oni ne zanimaju politiku i da im se ona neće miješati u živote. Možda se onda promijeni nešto na širem planu. No, kad pogledamo iza sebe...bolje sve ovo zaboraviti. I nadati se pahuljama. Čim prije. Čisto radi ugođaja.

Oznake: putevi, promjene, zimska idila

Put putujemo...

09 prosinac 2013


Kada su, neposredno nakon dolaska nove vlasti prije dvije godine, novinari pitali Keruma zašto ne dolazi na sjednice Sabora u koji je izabran, odgovorio im je da što će dolaziti kada ionako ne može na ništa utjecati. Jer, zna se čija je zadnja, dolazio on ili ne dolazio dođe na isto i njemu i nama, odnosno onim građanima koji su ga birali.
Sabornici će svoju plaću primiti, onaj tko ima većinu ruku sakupiti će te ruke jednom u dva mjeseca da izglasaju što se od njih očekuje, a građanima će biti onako kako će im biti.
Zadnjih nekoliko tjedana u javnosti se je sve više počelo govoriti o raznim inicijativama građana i udruga društva, a koje traže hitne i korjenite promjene u političkom sustavu i njegovom funkcioniranju. Prema nekim od tih zahtjeva, svi političari koji su u ove naše samostalne 23 godine živjeli životom bubrega u loju, trebali bi sada dobrovoljno odstupiti s vlasti i prepustiti sve političke funkcije nekome drugom. Još se nije iskristaliziralo kome. Uglavnom, nekome tko sve ovo vrijeme nije ni prismrdio političkim jaslama. Premisa je fantastična, mora se priznati. Kerum je svekolikoj hrvatskoj javnosti opisao posao visokog hrvatskog političara. Sabornici i članovi Vlade nam svakodnevno demonstriraju svu ljepotu svojega posla. Koja se sastoji od davanja besmislenih izjava i donošenja i provođenja bezumnih i štetnih zakona, za što neće trebati nikome nikada odgovarati. I sada bi mi trebali vjerovati da će se svi oni toga odreći u nečiju korist?
Opet se pokreću i krče neki treći putevi. Predvode ih veliki ljudi s još većim vizijama. Samo je pitanje jesmo li mi dovoljno velika pozornica za dokazivanje njihova nemjerljiva talenta. Jer, njima je samo svemir granica, a poznato je da svemir, gotovo sigurno, nema granica. Za razliku od gluposti, za koju svakodnevno dobivamo potvrde da sigurno nema granica.
Prvo što ti putnici na novom putu objave, njihove su projekcije koliko postotaka vlasti očekuju na državnoj razini, u takozvanoj visokoj politici, gdje je dovoljno pokretati diskusije i iznositi svoje stavove o svemu da bi se bilo cijenjen i uvažen član političke elite.
Dosadašnji novi putevi, koji su već završili u Saboru, više ili manje u postotku prema svom očekivanju, bave se iznošenjem narodnih mudrosti i doskočica, ili pak neprestano zvone, poput praznih lonaca, i kad treba i kad ne treba, i kad imaju što za reći i kad nemaju. Uglavnom nemaju, ali onda govore još više. Jer misle da tako treba. Biti protiv svega što netko od vlasti kaže. Jer znaš da za ništa nećeš odgovarati, da te nitko za ništa neće prozivati. A i sami su se već na početku cijele priče distancirali od vlasti i odgovornosti koju ona nosi sa sobom. Tako da je biti protiv svega najbolja opcija, mudro su to zaključili naši "pravi" opozicionari. Potezi vlasti obično rađaju podsmjehom i još većim padovima svega i svačega, tako da uvijek možete reći kako ste vi, kao prava oporba, kojoj je na prvom mjestu briga za narod i građane, još na početku rekli da je to što vlast planira i radi ćorav posao. A ako nekim čudom Vladi i uspije nešto konkretno i dobro napraviti, uvijek možete reći da bi vi bolje. Jer, to građani ionako neće nikada saznati, mogu vam samo vjerovati na riječ.
S ovakvom oporbom kao konkurencijom vlast u Hrvatskoj- bila ona liberalno-lijeve predispozicije kao sadašnja, ili nekakve konzervativne kao prošla/buduća, izmjenjivati će se nesmetano dok sunce bude izlazilo. Samo će nama sve više padati mrak na oči.
Ukoliko bi se i dogodilo da jedna od te dvije opcije ne uspije sama formirati vlast, na austrijskom i njemačkom smo primjeru vidjeli rješenja i za to- takozvana velika koalicija. Jer tu se na obje strane radi o ustoličenim političkim elitama i strukturama, kojima je politika jedino zanimanje i smisao postojanja i djelovanja. Duboko su pustili korijenje u sve pore društva, premrežili su svojim pipcima sve sfere poslovanja unutar države. I sigurno je da nitko od njih neće dobrovoljno dići ruke od povlastica i privilegija koje su dosada stekli i uživali.
A da ih se pokuša prisiliti da barem promijene način ponašanja i svoj odnos prema građanima, potrebno je puno više od sadašnjih "pravih opozicija" i "novih puteva", čiji će ciljevi i u budućnosti biti uključiti se u što većem postotku u podjelu slasnog kolača vlasti. Po mogućnosti sa što manje odgovornosti, a najbolje bez ikakve.
Da će se nešto promijeniti potpisivanjem nekakvih peticija preko interneta, u papučama, iz fotelje u sobi, jednako je vjerovanju da ćemo u lipnju iduće godine na Marakani istrčati protiv Bosne ako obučemo majicu na kojoj piše Messi.

Oznake: putevi, stranputice, puća i bespuća

Mandela

07 prosinac 2013


Više od četvrt stoljeća Nelson Mandela je proveo po zatvorima. Jer nije prihvatio podjelu ljudi, prema boji kože. Ljudi u njegovoj domovini i na cijelom njegovom kontinentu su tamne boje kože. Rezultat je to tisućljetne prirodne prilagodbe na podneblje u kojem obitavaju. Onda su došli jedni drugi ljudi. Kulturni, obrazovani, civilizirani, čisti. I podijelili ljude i protiv same prirode. Odvajali su ljude jedne od drugih, kao da su truli ili kužni.
Mandela je rekao da to nije u redu i da ne smije biti u redu. Da je njegova zemlja dana svim ljudima koji u njoj žive. I onima koji su u nju došli izdaleka.
Nakon drugog svjetskog rata, to je ipak bila najgora podjela unutar same ljudske rase. Danas su vremena nekih novih podjela, a ponovno se bude i neke aveti iz prošlosti, pa se ljude opet nastoji gledati kroz spol, vjeru, naciju, politička opredjeljenja. A ne kroz to jesu li ljudi ili nisu. No, opet je teško zamisliti da se još prije dvadesetak godina, u jednoj zemlji, koja nije pripadala takozvanom krugu zemalja trećeg svijeta, ljude dijelilo prema boji kože.
Nacionalno, ljudi koji su tu podjelu u Južnoj Africi provodili, pripadali su istim onim nacijama koje su se prema nama, u vrijeme naših sukoba početkom devedesetih, odnosili kao prema divljim plemenima koja su tek otkrila vatru.
Nelson Mandela je ime koje mnogi iz tih vremena, i kod nas i u svijetu, nisu dostojni niti izgovoriti. A kamoli o njemu suditi. Ili se, u svojoj sluđenosti i vlastitim vizijama sa njim u bilo kojem segmentu uspoređivati.
Kada pak pogledamo što se kod nas događa na raznim velikim sportskim događanjima- prvenstveno mislim na nogomet, kao opijum broj jedan za mase- Mandelina ideja o zbližavanju ljudi preko sporta- koju je on i sproveo u djelo- zvuči nadrealno. Kao da je sa nekog drugog svijeta.
Kako je to izgledalo u Južnoafričkoj Republici, najširem se je krugu ljudi pokušalo prikazati na najpopularniji način- u filmu, "Invictus" iz 2009. godine.
Nakon što su ga skoro tri desetljeća držali u tamnici, Nelson Mandela je izabran za predsjednika Južnoafričke Republike. Na demokratskim izborima. Postao je predsjednik i onima koji su ga držali u zatvoru. I znao je da i na njih mora gledati jednako kao i na sve druge ljude u svojoj zemlji. Znao je da, ukoliko želi svojoj zemlji jednu drugačiju, bolju budućnost, mora napustiti put kojim je njegova domovina do tada koračala. Znao je da će to i dalje biti jedina zemlja koju svi njezini stanovnici imaju. A na svojoj je koži osjetio što znači kada se prava jedne skupine ljudi ostvaruju preko gaženja prava drugih. I zato je svojim djelom pokazao cijeloj naciji put u novo sutra. U tome je njegova veličina, njegovo mjesto u vječnoj memoriji vlastite zemlje i cijelog čovječanstva. U tome, što nije svojim neprijateljima ostavio prostora da se mogu pozvati na diskriminaciju s njegove strane. I što on sam nije na račun prošlosti tražio za sebe ništa. A za sve je ljude u svojoj zemlji tražio samo jednaka prava i jednaku šansu.
Mandela će svoj put završiti u rodnom selu, odakle je na njega i krenuo. Nama, u našoj zemlji, ostaje na razmišljanje ispravnost puta kojim smo mi krenuli posljednjih mjeseci.
Jer, zakoračili smo na staze kojima su koračali isti oni koji su Madibu držali među zidovima. Nesvjesni toga da su se, svakim danom koji je proveo u tamnici, njegovo ime i ideja slobode usadili još jedan milimetar dublje u srce i misao svih ljudi koji ljube slobodu, istinu i pravdu. I da je svaki njegov dan iza rešetaka bio korak bliže kraju njihove mržnje i zla.

Oznake: nelson mandela

Inspekcija

06 prosinac 2013


Drama o psihofizičkom stanju nacije, o nastojanju odgovornih struktura da nam podignu standard života i o nikada zadovoljnim i nezahvalnim građanima...
Akteri:
Inspektorica 1, 2, 3
Konj
Šarplaninac
Poni
Guska
Patak
Krava
Mačka
Prase i Koza
Paun
Jurica
Rudolf
Inspektor Škvorc

Radnja se odvija na jednom poljoprivrednom imanju. I ponavlja se već neko vrijeme...

Inspektorica 1: Dobar dan.
Konj: Dobar dan.
Inspektorica 1: Mi smo zajednička inspekcija Ministarstva poljoprivrede i Ministarstva financija. A treća kolegica je iz Državnog inspektorata.
Konj: Ja sam konj, domaće pasmine.
Inspektorica 2: Drago nam je.
Konj: Kojim dobrom?
Inspektorica 1: Evo vršimo inspekcijski nadzor o provedbi novog zakona o pravima i zaštiti životinja koji je baš jučer donio Sabor. Znate, dali se ovdje drže životinje koje ne bi smjele i to. Pa smo došle na vašu farmu da usporedimo da li je tu sve po našim novim propisima i pravilima. Tko je vlasnik farme?
Konj: A čujte, gazda je baš sad otišao u grad nešto, nema ga doma...
Inspektorica 1: Dobro, možete nam onda vi pokazati malo farmu pa da mi ispunimo obrasce?
Konj: A mogu.
Inspektorica 3: Jao, gledajte cure, gospodin Konj ima malenu maketu samog sebe! Jeste ju vi sami izradili? Znači omogućeno vam je u vaše slobodno vrijeme umjetničko izražavanje i ostvarivanje svih vaših potencijala...
Poni: Šta sam ja?!
Inspektorica 3: Gledajte pa mali konjić i govori. Jeli to na senzor ili ima negdje zvučnik?
Poni: Šta sam ja mali!?!
Inspektorica 3: Kako je realističan, skoro da je pravi i živ. Gospodine konj, stvarno ste talentirani za umjetnost. Šteta što ste samo konj na ovoj farmi. Možda bi postali i svjetski poznati umjetnik da su okolnosti druge.
Konj: Ali to nije nikakav kip, pa to..je..
Poni: Ja sam poni!!!! Alo! Škotski poni!!! Mel Gibson i to!
Inspektorica 3: I zna reći kako se zove. Sigurno mu se negdje promjene baterije...
Poni: Ma promijenim vam ja...
Konj: Ma pusti ih, vidiš da su malo...Nemaš posla?
Poni: Nevjerojatno. I to mi plaćamo...
Inspektorica 1: A gdje vi stanujete?
Konj: A?
Inspektorica 1: Vi, gospodine konj. Gdje vi stanujete?
Konj: Pa, u štali, di bi drugdje.
Inspektorica 2: Dali imate dosta prostora?
Konj: Za šta?
Inspektorica 2: Pa za stanovanje. Evo sve je točno propisano, kvadratura, smjer strujanja vjetra, osvjetljenje.
Konj: Kakvog vjetra?
Inspektorica 2: Da li vam je prozračno ili vam je propuh? Znate, da li vam puše?
Poni: Puše vama u glavi...
Konj: Ma ne, dobro mi je, nema puhanja.
Inspektorica 1: A struja i voda?
Konj: Kakva struja i voda?
Inspektorica 1: Da li imate struju i vodu tamo gdje spavate?
Konj: Pa nemam tamo, ovaj struje i vodu...mislim, kak...
Inspektorica 2: Znači vlasnik vam nije spojio struju i vodu na vaš ležaj?
Konj: Pa, mislim ovaj nije...
Inspektorica 2: A, zašto? Evo pravila suvremene poljoprivredne prakse to nedvosmisleno propisuju.
Konj: Pa nije radi kratkog spoja...
Inspektorica 1: Kakvog kratkog spoja?
Konj: Pa ne možete vodu i... pa ubila bi me struja...šta vi to uopće čitate, otkud vam to...
Inspektorica 1: A vi ste tko?
Guska: Guska. Isuse Bože!!! Ajme meni!!! Pa kako??? Ne može biti. Zvijeri, beštije, ovo je nemoguće!!! Nemoguće!
Inspektorica 2: A što je to, molimo, nemoguće?
Guska: Pa to da vi...ljudi.. nas razumijete!!! I razgovarate s nama.
Inspektorica 3: Molimo, nama je to omogućeno propisom ministarstva koje je dobilo odobrenje direktno od vlade.
Guska: Ajme, strašno!!!
Inspektorica 1: Imate li vi dostojne životne uvjete?
Guska: Imam. Strašno!!!
Inspektorica 2: Čekajte, imate ili su vam strašni? I ispod svakog ljudskog dostojanstva. Dakle, uvjeti su vam loši?
Guska: Nisu. Ajme, zla!!!
Inspektorica 1: Dobro sa vama ćemo nastaviti kasnije ako vam je zlo. A ovo je?
Krava: Ja sam krava, drago mi je.
Inspektorica 2: Kako, krava, samo malo, ne može biti krava, nemoguće krava. Nešto ste nezdrave boje za kravu. Evo ga, tu je, prema našim propisima krava bi trebala biti nešto malo svjetlija, evo vidite slike koje smo mi s interneta...
Krava: Još jedanput: ta krava je samo na televiziji na reklami takve boje.
Inspektorica 1: Ali mi imamo sliku, evo pogledajte.
Krava: To je slika s omota za čokoladu.
Inspektorica 2: Ali, ne može biti, pa vidjeli smo vas i na televiziji, evo baš sinoć, prije utakmice...
Krava: Jel vi mene vidite!?
Inspektorica 2: Vidimo vas, ali...
Krava:Jesam ja ljubičasta!?
Inspektorica 2: Niste, ali to je možda zbog neadekvatnih uvjeta u kojima vas drže, ne znamo...
Krava: Nitko me ne drži, sama hodam!
Inspektorica 3:Ali vi niste po našem pravilniku!
Krava: I što sad?
Inspektorica 3: Ili ćete s prilagoditi pravilniku koji je usklađen sa svim pravnim stečevinama Europske Unije ili više nećete moći biti krava.
Krava: A što ću onda biti, taperver zdjela?
Inspektorica 1: Ne znamo. Zabilježiti ćemo to pa ćemo dati šefu kad se vratimo u općinu, neka se on dalje s tim.
Krava: O, sveta mati Indijo!
Inspektorica 2: A vi ste?
Patak: Patak.
Inspektorica 3: Jeste možda u rodu s ovom tu gospođom, nekako ste slični?
Patak: Kojom gospođom? Je, dosta sam kravi sličan.
Inspektorica 3: Ma ne, ovoj tu, gospođi guski?
Patak: Nismo u rodu.
Inspektorica 3: Ali ste nekako... evo tu i piše; patka, životinja slična guski...
Patak: I jež je sličan četki, zlato, pa se svejedno nitko s njim ne četka.
Inspektorica 2: Molim?
Patak: Pustite me, posla imam!
Inspektorica 1: Aha, evo nekog tko poznaje vlasnika iz prve ruke i najbolje! Recite nam, kako gazda postupa sa vama? Jeste li mu vi jedina ljubimica?
Mačka: Ja sam mačka, nisam ljubičica.
Inspektorica 1: Znamo da ste mačka, ali da li vas vlasnik zlostavlja?
Mačka: Ne.
Inspektorica 2: Nije vas nikad izbacio iz kuće? Onako, malo kad ste ga naljutili, razbili nešto ili tako?
Mačka: A, to je. Evo baš jučer, ravno kroz vrata.
Inspektorica 3: Strašno! Čekajte da to zapišemo. Kazna za to je, da vidimo..aha! I što ste vi onda učinili? Jeste li podnijeli prijavu inspektoratu?
Mačka: Ne.
Inspektorica 2: Nego?
Mačka: Ušla sam kroz prozor.
Inspektorica 1: Vi to nas malo onako, a , sa strane?
Mačka: Malo. Idem sad. Imam posla na podizanju vlastitog standarda.
Inspektorica 1, 2, 3: ?
Mačka: Nauštrb miševa i ostalih sitnih glodara.
Inspektorica 3: Ovaj vam stav nije nimalo primjeren prema ovlaštenim tijelima ministarstva.
Mačka: Kakva tijela, takav stav. Pusa!
Inspektorica 2: Kakva neotesanost. A tko ste vi?
P&K: Mi smo prase i koza!
Inspektorica 2: Je li?
P&K: Jesmo!
Inspektorica 3: Jeste dobro?
P&K: Jesmo!
Inspektorica 1: Imate vi nešto za dodati u naš zapisnik?
P&K: Ono je ovca!
Inspektorica 1: Molim? Koje?
P&K: Ono tamo čupavo!
Inspektorica 1: Dobro, to vidimo. A vi, je li vi imate adekvatne životne uvjete?
P&K: Imamo!
Inspektorica 2: Znači, nemate se na što požaliti?
P&K: Imamo!
Inspektorica 2: Kako sad? Pa jeste sad rekli da...
P&K: Smanjite broj državnih blagdana! Opstanak naših vrsta ovisi o tome!
Inspektorica 3: E pa sad ste prešli svaku mjeru! Da li vi to hoćete reći nama službenicima koji radimo na poboljšanju kvalitete vašega života u ovakvim neljudskim uvjetima nemamo pravo na nekoliko dana odmora?
P&K: Imate!
Inspektorica 1: Pa što onda hoćete?
P&K: Ono tamo čupavo! Ukusnije su i zdravije! Odmarajte se uz njih!
Inspektorica 3: Pa za koga vi nas smatrate!? Mi smo vegetarija...
Konj: Molim vas, gospodična, nisu oni ništa loše mislili. Ali nekad malo s travom pretjeraju...
Inspektorica 3: Znate, gospodine konj, mi smo i u udruzi za zaštitu životinja...A tko je ovo tu? Nekakva rascvjetana kokoš?
Paun: Kokoš ti je u cipelama.
Inspektorica 3: Molim?
Konj: Ma to je paun.
Inspektorica 3: A što mu je, gospodine konj?
Konj: Ništa mu nije, šta bi mu bilo.
Inspektorica 3: Mumlja nešto. Da nije bolestan? Da nije zlostavljan? Zašto je sav plav i zelen, gospodine konj?
Konj: Ma nije bolestan, pauni vam jesu takvi, malo čudni.
Inspektorica 2: Da ga možda vlasnik ne zlostavlja?
Konj: Ma, ko? Naš gazda? Ma dajte, molim vas.
Inspektorica 1: Dobro, kad vi tako kažete. Mada je nama to sve sumnjivo. Morati ćemo vašu farmu predati za dubinsku inspekciju jer smo uočili dosta nepravilnosti. Oh! A što je ovo!?
Jurica: Ja sam...
Konj: Šuti, mali! To vam je, inspektorice moje, nešto za što je i meni, a i svima nama teško pronaći riječi...Zar ne , dečki?
Šarplaninac: Je, je...
Konj: To je u biti divlja zvijer, koju naš gazda ne bi ni trebao imati na imanju. Je li tako, Šarplaninac?
Šarplaninac: Je, je. Taj kad poludi sve trga. Čavle jede ko ja griz.
Inspektorica 1: A što je to? Koja vrsta? Rasa? Podvrsta? U dokumentima ga nemamo, slike nemamo. Moramo ga negdje uvesti.
Konj: Ma on vam je zvijer, divlja. Mutant, geemo, i to...on još od dinosaura nije puno promijenio svoj oblik....
Inspektorica 3: Ma nije moguće da je to kakva prapovijesna neman!?
Konj: Ma je. To vam je u rodu sa onim iz Škotske...no kako se zove,joj onaj u Škotskoj, ma znate ga sigurno s televizije...
Poni: Mel Gibson!
Konj: Ti si Mel Gibson. Ma dobro, znate na koga mislim, zar ne Šarplaninac?
Šarplaninac: Je, je, znamo, kak ne bi znali. A vidite kak se je kamufliral da ga se ne prepozna. Vidite da je rudlav kak ovca, ili kak ja, A nit je ovca, nit je pes! A da vidite kak na poštara skače. I pisma mu z torbe vadi.
Inspektorica 1: Da, zaista ima zadivljujuću mimikriju.
Šarplaninac: A vite kak glavu ima? Ima i roge male i vuha na njoj. Pa ti sad znaj kaj je.
Konj: Da, da, na repu mu je izgleda počelo perje rasti...
Šarplaninac: Kak onaj meksikanski zmaj. No, onaj krokodil z perjem kaj leteti more...kak se taj zove...
Poni: Leteći lakosta!
Šarplaninac: Ne zajebavajte vlast.
Konj: A da znate kako mijenja boje. Kao i one lampe na cesti...
Inspektorica 2: Semafori mislite?
Konj: E!
Inspektorica 3: Znači i fotoaktivan je. Držanje takve zvijeri se nigdje ne odobrava i sankcije za to su drastične.
Šarplaninac: Je, aktiven je mali, po noći naročito. Vidi v kmici ko onaj na pol miš, crni, kaj leti, no...
Poni: Betmen!
Konj: Poni, ne zajebavaj narodnu vlast.
Inspektorica: Znači, tu se radi i o genetskoj mutaciji. Još nam samo treba da se kakva zaraza ili virus prošire. Biti ćete svi u karanteni, do daljnjega.
Šarplaninac: E, antene mu još nisu zrasle.
Inspektorica 2: A čime se to stvorenje uopće hrani na vašoj farmi?
Šarplaninac: Je, znate mali vam pojede sve kaj najde, a kad bu zrasel taj bu bandere trešćil. Neki je dan žarulju kosal.
Inspektorica 2: To znači da ima unutarnje energetsko punjenje, pa on je možda i kakav kiborg.
Konj: Da, i mašine na daljinu pali. Gazdi mijenja programe na televiziji, samo trepne.
Inspektorica 1: Ništa, odmah se vraćamo u inspektorat i vodimo ga sa sobom da ga inspektor vidi. Da li je inače opasan, mislimo, za vas, ili ljude?
Šarplaninac: Ma kakvi, gospodična! Sam ga malo iza vuha pogladite i po nosu i ide za vami kak pes. Jedino, poštaru stalno pisma z torbe vadi.
Poni: Sakuplja marke!
Šarplaninac: Poni, rekli smo ti da se ne mešaš.
Inspektorica 3: Dobro, zapisnik ćemo dostaviti vašem vlasniku na uvid, a mi sad vodimo ovoga stvora ravno u inspektorat. A kako se ti mali zoveš?
Jurica: Jurica!
Inspektorica 3: A što si ti?
Jurica: Jurica!
Inspektorica 3: Mislimo, jesi li ti svjestan svojega postojanja i kojoj vrsti uopće pripadaš?
Jurica: Maloj vrsti!
Šarplaninac: Ma ne Jurek, reci teti ko ti zapravo jesi.
Jurica: Jurica!
Šarplaninac: No, pak mi to znamo da se ti tak zoveš, al sad reci koga ti ono na televiziji stalno glediš. Kaj bi štel biti, no?
Jurica: Aha, misliš...
Šarplaninac: No, to, čega se stalno igraš.
Inspektorica 3: Reci nam , tko si ti, da te evidentiramo.
Šarplaninac: No, Jurek, reci inspektorima kaj bi htel biti kad zrasteš?
Jurica: Čak Noris!

Krava: Bože, svašta. Zašto ja nisam ljubičasta. I takvi ljudi bi trebali voditi brigu o nama. Jurica!? Jurica!? Gdje si? Gdje mi je opet mali? Jeli opet vas dvojica radite nekakvu spačku s njim?
Konj: Ma kakvi.
Krava: A gdje je onda?
Šarplaninac: Buš čula sutra na televiziji!

Portir Rudolf: Ej, čekajte, pa nemrete u općinu s njim...
Inspektorica 3: Gospodine, ovo je dokaz o kršenju nekoliko desetaka zakona i propisa i ide ravno do gospodina glavnog inspektora. Imamo sve zapisnike!
Portir Rudolf: Al to je...
Inspektorica 2: To je dokaz da naš sustav nadzora daje rezultate. Ništa se vi ne brinite, mi ćemo sve objasniti gospodinu inspektoru. Vi nećete imati nikakvih problema.

Inspektorica 1: Gospodine inspektore, evo ga!
Inspektor Škvorc: Molim? A, to ste vi. Jeste obavile?
Inspektorica 2: Jesmo, evo i zapisnika i dokaza.
Inspektor Škvorc: Kakvih dokaza...Ajoj!!! Pa što ste njega sa sobom dovele!?
Inspektorica 3: Gospodine inspektore, imamo izjave svjedoka da se na kontroliranoj farmi životinje drže u neadekvatnim uvjetima. I da se provode mučenja te razni drugi pokusi da se stvaraju mutacije. A ovo tu je dokaz!
Inspektor Škvorc: On je dokaz čega?
Inspektorica 3: Još nije dokazana pripadnost ove jedinke određenoj vrsti tako da je moguće da smo danas otkrili novu vrstu. No, vrlo brzo će biti evidentirana i uvedena u zakonske okvire i norme. Mislimo da i stvor sam zna tko je, odnosno da je svjestan svojega podrijetla i pripadnosti.
Inspektor Škvorc: Pa kako neće biti svjestan tko je, pa to je...
Inspektorica 2: No, hajde mali, reci gospodinu inspektoru tko si ti. Kojoj vrsti pripadaš? Nemoj se sramiti, no. Reci sve što si nama rekao. I kakve sve moći imaš. Sad ćete čuti, gospodine inspektore.
Inspektor Škvorc: Smiluj nam se dobri Bože!
Inspektorica 1: No, reci inspektoru što si nama rekao! No, daj!
Jurica: Muuu!!!!

Oznake: drama bez hepi enda

Lajkom u bolje sutra

04 prosinac 2013


Jedna predstava je iza nas. Brak je ostao brak. Nekome mrak. U Saboru će ionako o tome donijeti svoj zakon. Svaki se trik temelji na skretanju pozornosti. Ovaj je izveden dijelom i da se malo protrese radno zakonodavstvo. Rezultate koje će dati ta trešnja možete pogledati u filmu "Plodovi gnjeva" iz 1940. godine. Grapes of wrath, da ne tražite .
Podijeli pa vladaj je recept star tisuće godina. Nema tajnih sastojaka, nema nepoznatih začina. Potreban je tek osrednji kuhar, koji će nas uvjeriti da ne kusamo svaki dan jedno te isto. Nego nam svako malo na stol dolazi nešto revolucionarno. Zato je politike središte naših svjetova, već desetljećima. Kao u onoj staroj narodnoj, o vuku koji je savladao tri vola.
Ono što se događa u glavama nas Hrvata je sada već ozbiljan medicinski fenomen i problem. Okupi nas se na stotine tisuća u potpori nogometašima, pjevačima, kakvim budalama i propalicama, protiv pedere, Srba, Cigana. A kada se radi o našim vlastitim glavama i guzicama, onda se rasipamo poput pijeska.
Kada ljudi traže svoja materijalna prava, novac koji su zaradili, da ih prestanu guliti majmuni koji su zasjeli na raznim tronovima i oltarima, kada traže natrag svoja radna mjesta u tvornicama koje su gradili sami, a sada su ih najobičniji kriminalci pretvorili u svoju imovinu još jednim lošim trikom- onda reakcija društva izostaje u potpunosti.
Tada svoja prava izlazi tražiti svatko sam. Oslabljen, malobrojan, opstruiran, ismijavan, omalovažavan. A politika još uspije i sve one koji šute tada uvjeriti da su im oni koji se bune krivi za sve. I da traže kruha preko pogače. Pa se onda svi udruže u veselju nesreći onih jadnika na cesti. Koje će sutra netko od njih uredno zamijeniti. Jedino tusti vratovi gusana ostaju na istom mjestu.
Mijenjamo zakone kojima šamaramo sami sebe. Postoje zakoni, propisi,uredbe, pravila koje treba ispuniti svako tko želi radno mjesto za dvije-tri tisuće kuna mjesečno. Svi ti uvjeti ne stanu na jedan list papira. Ne postoje uvjeti, zakoni,propisi, kvalifikacije, ama baš ništa takvo propisano, što bi se tražilo od političara kada krenu obnašati vlast.
Ako čovjek želi čuvati ovce, biti čoban, mora imati nekakva znanja i nekakve papire za taj posao. Ispite i uvjete, mkoje mu je propisao netko, tko, teoretski i praktički, uopće ne treba biti opismenjen. Ne treba poznavati slova i znati čitati, ali može donositi zakone o tome što mora znati neurokirurg da bi dobio posao u državnoj bolnici. Ako netko želi voditi općinu, grad, županiju, državu, mora imati samo stranačku iskaznicu. I ništa više. Takvi zakoni ne smetaju nikoga.
Danas je u našim glavama glavni problem kako ćemo u školi zabraniti pisati djeci "mama i tata" na pismu koje nije identično našem. A nakon toga će nam osmisliti neku novu točku. Rezultati će doći, u to možemo biti sigurni.
Mi ćemo do tada potpisivati peticije, ankete, zahtjeve, proglase, na facebooku, e-mailu, na portalima. A nama će propisivati i raspisivati sve preko bankovnih računa.
Što mislite, tko će duže izdržati?

Oznake: zakoni ipropisi

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se