"Najveća" i "najljepša" domoljubna i nacionalna saga dvadesetog stoljeća imala je svoje početke u zadimljenim i zagušljivim njemačkim pivnicama. Remake našeg domoljubnog preporoda ima puno veći udio nacionalne svijesti. Djeluje na svježem zraku, a ipak je dosegnuo skoro tri promila. Jedino ga u razvoju potencijala ograničava brojnost onih koje je dotakao duh vjere u nebesku naciju. Za sada. Spoznali smo, opet na teži način, da rakija i malj nisu dobra kombinacija. Nisu dobri niti na krivovjernim glavama u ustanovama za preodgoj, niti na pločama, niti na našim vlastitim glavama. Puno su nevinih obilježili da bi tek pokojem krivom presudili.
Dobili smo potvrdu onoga u što smo već duže vrijeme sumnjali- da nam premijer nije baš čist u glavi. Dva je puta vozio na drugi kraj države, na razgovor sa važnim faktorom, stožerom. A takvom se društvu mogao pridružiti ispred bilo koje trgovine na periferiji glavnog grada. Ili u nedjelju, na sajmištu pored smetlišta. Mogli su skupa brstiti teme za drvenim klimavim stolovima, pijuckajući mlako pivo i pobožno gledajući samorotirajuće prase. Ali ne, on se odlučio provozati. Pa su oni na kraju odlučili provozati njega.
Namjere stožera za održavanje minimalne razine promila viđene su u koloni sjećanja u Vukovaru. Čuli smo i onog tko pokreće sve te harlekine. I, nismo se mogli ne sjetiti sličnog događaja prije desetak godina, u Splitu. Jer, ovaj vukovarski slijedi scenarij splitskog. Javna manifestacije šovinizma, mržnje, primitivizma. Pasivnost vladajućih struktura koje ne reagiraju kako bi trebale. Boje se novih reakcija nacionalnih higijeničara, koji za sada samo ispituju teren i ispituju do koje će se točke vlast povlačiti. Isto kao i društvo iz njemačkih pivnica. I kako suprotna strana odstupi korak, tako oni prošire frontu.
Prije deset godina ta je priča završila dolaskom na vlast ljudi koji su sada po zatvorima, sudnicama ili su pobjegli u još veće Apsurdistane od našeg. Ostavivši iza sebe trista čuda u bunkerima i naciju u jednom zajedničkom čudu. Generale, u koje se ti isti danas opet zaklinju i silom ih guraju ispred sebe, prije deset su godina predali kao registarske pločice rashodovanog automobila. Današnje je stanje društva plodno tlo za razne egzibicioniste i zle ljude raznih profila.
Nije loše i po tisuću i prvi puta ponoviti- sve ono što je pod svastikom rađeno u ime domovine, vođe i nacije bilo je ozakonjeno i legalno. Svi oni deseci milijuna mrtvih. I mi danas možemo svašta ozakoniti. Zadnji je primjer naum hrabrih vitezova, koji se ipak nemaju hrabrosti počešati tamo gdje ih stvarno svrbi, pa su odlučili lagano grebuckati posvuda. Ne znam jesu li ljudi u hrvatskoj svjesni kakve mogu biti posljedice provedbe i prolaska referenduma o zabrani jezika i pisma nacionalnih manjina. Referendumsko je pitanje takvo, da se odnosi na sve nacionalne manjine u državi, ne samo na Srbe, koji toliko bodu u oči naše patriote. Ako se taj referendum dogodi, bit će to iskaz velike zahvalnosti hrvatske države i samih Hrvata svim onim Talijanima, Nijemcima, Slovencima, Slovacima, Mađarima, Bosancima, Rusinima, Srbima i ostalim narodima koji stoljećima žive u svojoj domovini, Hrvatskoj, doprinose njenom razvoju i ugledu. Najveća će se počast time odati svima onima koji su za svoju domovinu Hrvatsku položili živote.
To je ono na što se kod nas svodi domoljublje, nacionalna politika, konzervativnost. Sve neke priče koje proturaju političke stranke i grupacije koje se vole nazivati desnicom i konzervativcima. Zabrane, brane, progoni. I to su politički i gospodarski programi. Kod svih isti, možda se malo razlikuju u metodama koje predlažu za njihovo sprovođenje.
Politički i gospodarski program stranke koja je Hrvatskom vladala 18 godina temeljio se na iskrenoj pljački svega državnoga. Koliko si državu oštetio, toliko ju voliš! Ostali su u rasponu od raznih bizarnih stranaka koje u osnovi imaju programe etničkih i ostalih čišćenja zemlje, do današnjih pokreta koji šire spektar pročišćavanja i na krevete i u čitanke. Ovi zadnji su u jednakoj mjeri bezobrazni, zli i opasni koliko i duševno bolesni. Ne propuštaju naglasiti svoje neslaganje sa aktualnom politikom koja je izabrana na slobodnim izborima, voljom građana cijele zemlje, zemlje u kojoj i oni žive i imali su priliku utjecati na taj izborni rezultat. Ali uredno uzimaju novac od tih istih institucija države, koje javno preziru i ne priznaju. Do njihovih sivih stanica ne dopire zaključak da time ne poštuju samu vlastitu državu, u koju se kunu.
Za najveće konzervativce u hrvatskom Saboru trenutno slove sedmorica bećara, koji za 20 000 proračunskih kuna mjesečno prosipaju narodne mudrosti i doskočice. ( Ne treba u ovo miješati Ružu, ona je, jednostavno, naše cvijeće ). Ti bećari štuju svojeg bivšeg predsjednika, poznatog pak po tome, što je svoje sugrađane, u teškim ratnim vremenima oskudice, častio kiselinom i organizirano ih vodio na kupanje na Dravu. Hrvatska ga je država proglasila krivim zbog načina na koji je dolazio do nekretnina u tom ratnom, prevrtljivom vremenu. No, oni se njime diče. I tom svojom dikom se otvoreno rugaju pravnoj državi koja ih ima na svojem platnom spisku.
To su samo neki od sastojaka i začina lonca koji smo već kusali u bližoj ili daljoj prošlosti. Svaki nam je puta nakon objeda bilo mučno, ali smo opet krenuli u red pred kazan. Očekujemo još samo dolazak novog glavnog kuhara.
A show polupismenog tupana na livadi preko puta zvjerinjaka ( možda je trebao biti preko ceste?) samo je dekoracija na tanjuru koji nam se pokušava servirati. Nema smisla nekom takvom tumačiti koliko su ljudi krivog imena na kupanja odveli oni koji su bili za dom spremni. U cijeloj je toj priči vrlo simpatično to kako naš bojovnik Džo gleda na svoju domovinu i na sve nas u njoj. Igrao je taj čovjek nogometa i u Australiji i Njemačkoj. Ovo što je napravio u Zagrebu, nigdje drugdje nije napravio. Zato jer je znao da ne smije. Znao je kakva je to svinjarija. Da je to izveo u Njemačkoj, ne bi više podebljavao bankovni račun. Dobio bi masnu globu, možda i zatvorsku kaznu. Jer, tu se radi o kulturnom i finom svijetu. Ali, u svojoj ljubljenoj domovini to može i smije napraviti. Tu je naišao i na potporu stotina tisuća domoljuba. Sličan odnos prema Hrvatskoj ima velika većina radnika na privremenom radu u inozemstvu. U bijelome svijetu žive, zarađuju, investiraju, školuju djecu. Ovamo dolaze raditi ono što tamo u javnosti ne smiju. Javno vršiti nuždu. Jer nisu zadovoljni kako mi kusamo govna koja smo si sami servirali. Sada bi nam opet oni birali po svojem ukusu. Mada se ne bi vratili kusati ih zajedno s nama. Da budemo jasni i razumljivi i onima iz stožera- vukli bi našega po trnju koje se njima svidi.
Kada su nam naši veliki prijatelji Nijemci i Austrijanci uzori i zvijezde vodilje u svemu, zašto onda nisu i u svojem stavu prema ovakvim govnovaljima i njihovim izljevima ljubavi u mikrofone i kamere? I jebe mi se za to što će sada ostatak skarabejske družine reći da i oni tamo daleko na isti način jedu svoja govna. Ako se njima i dalje jede, neka im se slobodno pridruže. Na kojem god jeziku žele.

Oznake: govnovalji, kušači i ostali