Ugodna poduzetnička klima

30 rujan 2013


Živimo u eri liberalne tržišne ekonomije i vladavine profita. Sa svih strana nam se nude mogućnosti brze zarade i dostizanje visokog životnog standarda. Samo se trebamo ohrabriti i napraviti taj prvi korak- ulazak u svijet poduzetništva. Ništa lakše. Dignete mali kredit, ishodite po kratkom postupku sve potrebne dozvole, dobijete poticaj iz raznih domaćih i euro razvojnih fondova i biznis kreće. Jer, kad se biznis vrti, vrti se i novac. A novac stvara novi novac. I svi su zaradili- i vi i banke i država. No, da to baš i nije tako uvjeriti ćemo se iz slijedeće priče, koja se dogodila kod nas.
Glavni akteri naše priče- Medo, Vuk, Jazavac i Zeko- živjeli su životom prosječnog Hrvata- uz redovita primanja radili su još malo sa strane, kako bi nadopunili kućne budžete. Nakon velikih planova i snova kako će mali hobi pretvoriti u unosan posao, uslijedilo je bolno prizemljenje, nakon upoznavanja sa državnom birokracijom i njihovim poimanjem poslovanja.
Naša se šumska družina bavila proizvodnjom napitaka od šumskog voća hladnom fermentacijom. Ustvari su proizvodili i prodavali alkohol od prevrelog voća, po cijeloj šumi i šire. U slobodno vrijeme. Onda je Vuk, koji je poslovno dosta boravio u gradu, načuo da se mogu dobiti bespovratna sredstva iz fondova EU za projekte razvoja agrara i malog poduzetništva- i evo ti ideje. Posao već imaju, dobro je uhodan, roba se dobro prodaje, no prerasli su tržište i bila su im potrebna nova sredstva za širenje proizvodnje, kako bi se mogli probijati na europsko tržište.
Stoga je naše društvo odlučilo poći u grad, do općine i ureda za projekte financirane od strane EU. Na kraju krajeva, legalizirali bi svoj biznis i time i sami počeli puniti državni proračun.
U općini su ih prvo poslali u matični ured, po nove rodne listove, ne starije od 6 mjeseci.
-Pa što će mi opet novi rodni list? Zar mi ne vrijedi ovaj od lani?-čudio se Medo.
-Ne vrijedi!- odbrusi mu matičar.
-Kako ne vrijedi, života ti!? Pa nije mi se pomaknuo datum rođenja- nije se mogao načuditi Medo.
-Ne vrijedi. Svi po 30 kuna za nove.
Onda su ih ureda za suradnju sa EU poslali u katastar, po satelitske snimke parcela.
-Označite na ovim snimkama gdje su vaše parcele- zatražili su ih u katastru.
-Ali, to je sve jedna šuma- slegne Vuk ramenima.
-Naša djelatnost spada pod stare šumske zanate sakupljača plodova i spravljanja ljekovitih napitaka- odreferira Jazavac članak propisa koji je naučio i po kojem im nisu trebali nikakvi izvadci iz katastra.
-Svejedno, trebate označiti parcele na kojima obavljate svoju djelatnost- nepopustljivi su bili u katastru.
-Dobro, ove tu- pokaže Vuk na karti.
-Samo malo, to ne može biti, to je prema našim dokumentima državni rudnik.
-Kakav rudnik!?- blene Medo.
-Rudnik kamenog ugljena.
-Nema tu nikakvog rudnika.
-Evo, tu meni lijepo piše, možete pogledati. Carski i kraljevski rudnik, ustanovljeno 1885. godine.
-Ali to je već sto godina sve zatrpano...
-Po našim dokumentima nije. Dok to ne riješite sa Agencijom za upravljanje državnim zemljištem, ne možete dobiti potvrde katastra. 170 kuna za biljege, molim.
-Ali, kakve ljute biljege, pa nismo ništa dobili!?- zine opet šokirani Medo.
-Za uvid u situaciju!- spremno mu odvrati šef katastra.
-Koju crnu situaciju...
No, platili su i otišli do Agencije. Odakle su ih poslali u gruntovnicu, po vlasničke papire.
-Ne mogu vam dati vlasničke listove, zemlja stoji na Cara- mirno im saopći gospođa iza debelih naočala i vrati se "Mojoj sudbini".
-Kojeg mrtvog Cara!?- blenuše svi uglas.
-E, upravo na mrtvog Cara, Franju Josipa.
-I što da sad mi radimo?
-Tužite ga, da vam sud ishodi dozvole.
-Koga da tužimo?
-Cara.
-Kako da ga tužimo, kad je mrtav?- zine Medo, pitajući se jesu li uopće na pravom mjestu, u gruntovnici, ili su skrenuli krivo, pa završili u kakvoj duševnoj bolnici.
-Tužite mu nasljednika.
-A tko mu je nasljednik?
-Dati će vam na uvid u austrijskoj ambasadi. 120 kuna platite kod mene za uvid u situaciju.
-Koju situaciju!?- zinuše opet sva četvorica.
-S Carem. Tužba će vas koštati oko 2000 kuna, no ako uzmete dobrog advokata, dobiti ćete čiste papire za 12 mjeseci. Sve skupa vas ne bi trebalo koštati više od 20 tisuća kuna.
-Dvadeset ti tisuća milih rotkvi!- zalupi Zeko vrata za sobom.
Sada je našim poduzetnicima već znatno spao početni elan. Iz EU ureda su ih poslali u poreznu upravu.
-Uplatite tri mjesečne rate PDV-a i potpišite jamstva za banku da jamčite svojom imovinom naplatu poreza i davanja.
-Pa nismo još ništa ni počeli raditi! Kako da platimo porez? Na što!?- zinuše opet naši nesuđeni poduzetnici.
-Kao osiguranje državi.
-Od čega!?
-Od nenaplate poreza i davanja. Evo vam lista davanja i naknada koje morate platiti da bi mogli zatražiti sredstva i dozvole za pokretanje obrta.
Naša družina uzme listu i izađe iz porezne uprave. Dođoše pred banku i bez dogovora stanu. Zeko uzme čitati što sve moraju platiti i podmiriti da bi mogli pokrenuti biznis.
-Evo, ovoga ima, samo malo...583. 583 stavke u neporeznim davanjima. Plus porez paušalni, PDV, plus još gradski prirezi.
-O, majko mila!- uzdahne Jazavac.
-Ajmo mi, prijatelji, lijepo natrag u našu šumu, dok nam još nisu i kožu sa leđa zatražili- predloži Medo.
-Ajmo, ljudi. Nema od ovoga kruha.
-Slušajte ovo- nije Zeko odustajao od svoje čitabe. - Naknada za uznemiravanje domaćih ptica pjevica. Pa ovo: naknada za zbrinjavanje otpadne papirnate ambalaže od poštanskih paketa iz inozemstva.
-Jeste vi ljudi svjesni da nas nitko nigdje nije pitao što bi mi uopće radili- zamišljeno si je brundao Medo.
-Slušajte sad ovo- nije se dao smesti Zeko, koji je već polako bio na rubu živčanog sloma, što se očitovalo neprestanim miganjem ušiju. - Muzejska renta za posebno postupanje sa klasičnim kipovima!
-To valjda plaćamo nekoga da vodi kipove na pišanje- bubne Vuk.
- A gle sad ovo: naknada za redoviti proktološki pregled gnuova u zoološkom vrtu. Za koju majku božju ja moram plaćati pervertita koji kopa po guzici afričkim kravama!??
Već su odmakli od grada, no Zeko se nikako nije mogao smiriti.
-Ja moram plaćati to što nas vlastita država sodomizira!- bjesnio je.
-No, smiri se. Nećemo ništa platiti nikome- smirivao ga je Vuk.
-Slušaj ti, ovo je ionako bila tvoja ideja!
-Nije bila moja ideja- branio se Vuk. - Lijepo sam vam rekao da sam čuo ministra malog poduzetništva i obrta da će se poslovanje i otvaranje obrta pojednostaviti.
-Jebo taj ministar onoga tko mu vjeruje!- pjenio se Zeko.
-Zeko, daj se smiri- zabrunda Medo, koji je još bio pod dojmom onoga što su u gradu čuli. - Idemo doma popiti po jednu da se malo smirimo, a sutra ćemo posao nastaviti po starom.
-Jebo ih gnu 583 puta u guzicu u općini, sve, koliko god ih ima!- sumira Zeko situaciju.

I tako se od slijedećeg dana nastavilo opet sve po starom. Medo je i dalje primao braniteljsku invalidsku mirovinu, zarađenu jer se jedanput za vrijeme rata toliko opio da je zaspao u minskom polju, odakle su ga izvlačili 12 sati. Nakon toga mu je doktor dijagnosticirao PTSP i alkoholnu padavicu. Vuk je nastavio primati naknadu za nezaposlene i motati se po kladionicama. Jazavac je dobio čak i povećanje socijalne pomoći, jer je uspio svu imovinu prepisati na punicu, koja je primala stranu mirovinu, što nije ulazilo u imovinski cenzus. Ukratko, svi su se vratili na teret državnog proračuna, pošto je država izračunala da je za nju i sve njene porezne obveznike to puno bolje, nego da im dopusti da jednostavnije pokrenu vlastiti posao i počnu puniti proračun.
Nastavili su i dalje ilegalno prodavati alkohol stanovnicima šume, pojačano početkom mjeseca, nakon što poštari i lugari prime plaću. Vuk je tu i tamo u gradu utopio i koju kutiju duhana. Jedino je Zeko još uvijek čekao da uđe u program stručnog usavršavanja za minimalnu naknadu, pošto je završio Višu šumarsku školu, smjer kušač zeljastog bilja. S obzirom na to da nije imao veza i da nije bio član nikakve političke stranke, u gradu su mu rekli da će njegov red za usavršavanje biti negdje krajem 2021.
No, onog dana kad su se vratili iz grada neobavljenja posla, Zeko je bio akter jednog incidenta. Kako je bio slabo otporan na alkohol i teško podnosio nepravdu, Zeko se nakon par čašica vratio u grad. Došavši u općinu, uletio je u ured gradonačelnika, koji je bio usred sastanka sa predsjednicima lovačkih društava. Svima im je obećao besplatan proktološki pregled, a lovce je dodatno častio maštovitim prijedlozima odnosa koji je uz njih uključivao još i gnuove i ministra malog poduzetništva. Iz ureda gradonačelnika ga je izveo portir, koji je pozvao i policiju.
-Jebala vas Europa!- urlao je Zeko dok su ga uvodili u policijski auto.
Unutra su mu morali staviti lisice i na uši, jer je stalno lamatao njima, pokušavajući uključiti sirenu, da se, kako je u izvješću naveo šef smjene koji ga je privodio, "jedanput i on vozi pod sirenama kao neki važan kurac". U policijskoj postaji su ga vezali za ležaj, jer je počeo skakati i urlati na čistačicu i načelnika policije gdje su oni bili 1991. Naime, načelnik je to preosobno shvatio, jer je u gradu bila javna tajna da je on svoj ratni put prolazio u Prater brigadi, obilazeći sve dijelove Schonbrunskoga ratišta.
Vuk i Medo su ujutro došli po Zeku, platili jamčevinu i odveli ga mamurnog kući. Na početku šume su zastali, da se Zeko malo osvježi i da lugaru predaju ugovorenu dostavu.

Oznake: Gospodarstvo, progres, poduzetništvo

Putujući trgovci

27 rujan 2013

Putujući trgovci
Državna nam je kasa svakim danom sve praznija, tako da možemo slobodno reći da nam je po tom pitanju voda došla do nosa. Zato su se u Vladi dosjetili da slamku financijskog spasa potraže u putujućoj prodaji. Po uzoru na putujuće trgovce sa divljeg zapada, koji su prodavali raznobojne multifunkcionalne tinkture za rast kose, produljenje nogu, nicanje novih zuba i sokolov vid. I na kasnije prodavače četki, biblija i čarapa od vrata do vrata. I na suvremene dilere svetih slika, spasenja i politički ispravnih linija. Naši su se ministri rasuli po svijetu i prodaju što još nije prodano. Ne radi se o četkama ili češljevima, nego o državnim poduzećima, koja su desetljećima gradili svi građani ove zemlje. Sada su na prodaju zbog nečijih bolesnih ambicija, iluzija ili duševnih poremećaja.
Zadnja aktualna prodaja se odnosi na nacionalnu osiguravajuću kuću, koju naši trgovci nude negdje po Aziji. Ta situacija s prodajom osiguravajuće kuće bi možda na kraju mogla i dobro ispasti. S obzirom na to koliko imamo osiguravajućih kuća, da se svi osiguravatelji žale na to kako im pada dobit i broj prodanih polica osiguranja. I na to da vam danas osiguranje od svega i svačega nude apsolutno svugdje, kao i kaugume bez šećera. U bankama, pošti, kod telefonske kompanije, u knjižari, kod frizera, u pekari. Možda smo zasitili tržište s policama osiguranja, pa Azijcima prodamo koku koja ne nese više nikakva jaja. Zamislite samo kakav bi to šok bio za njih. Daju par stotina milijona, nahrupe u našu domovinu, krenu i oni od vrata do vrata prodavati police, kad ono- Hrvati puni polica osiguranja kao jež bodlji. Ne stignu više, jadni, ni tražiti povrat novca od naše Vlade, jer su ga oni potrošili još prije devet godina.
Pokuca tako nadobudni pripravnik, u novom odijelu i sa logom nove kompanije na pločici zakačenoj na prsa, na vrata našem prosječnom građanu.
- Dobar dan, gospodine.
-Tko ste vi i što hoćete?
-Dozvolite da se predstavim...
-Što hoćete od mene?
-Dozvolite, ja sam iz nove...
-Prodajete nešto, zar ne?
-Da vam objasnim...
-Da ili ne?
-Da, ali...
-Doviđenja!
-Gospodine, molim vas, samo trenutak..
.-Idite, drugi put.
-Molim vas, samo da vam ukratko predstavim naše...
-Jeste vi jehovac?
-Molim? Nisam, ja sam...
-Ne treba mi ništa i nemam novaca za ništa.
-Gospodine, uvjeravam da ovu priliku ne smijete propustiti...
-Puno toga nisam propustio, pa se sada kajem zbog toga što nisam.
-Poslušajte barem nakratko, nemate što izgubiti...
-To su mi rekli i prije nego što sam se oženio, pa su se zeznuli.
-Samo par minuta, molim vas...
-U redu, uđite. Da čujem, imate pet minuta.
-Hvala vam, gospodine.
-Sjednite. Da čujem, što prodajete?
-Police osiguranja...
-O, Isuse !
-Oprostite?
-Možete slobodno otići.
-Ne shvaćate, gospodine. Ja sam iz nove osiguravajuće kompanije, koja je kupila vašu najveću kompaniju...
-Ma, svejedno odakle ste, nemate mi više što prodati.
-Varate se, gospodine. Mi ne prodajemo obične police osiguranja...
-Nego kakve, neobične?
-Ha, ha, volim ljude sa smislom za humor...
-Ne trebate se umiljavati.
-Vidite, na naše nove police životnog osiguranja imate trostruki bonus...
-Imam već šest polica životnog osiguranja. Siguran sam do Metuzalemovih godina.
-Ali nemate ovakvo...
-Ne, istina je da nemam, ali mi je ovih šest sasvim dovoljno.
-Ali mi imamo i specijalne dodatke...
-Imam i ja jednu sa specijalnim dodacima, kupila je žena neki dan na tržnici. Osiguran sam i ako se reinkarniram kao vepar ili vodenbuha.
-Šteta, za vodenbuhe imamo specijalni popust! Imamo posebne police za osiguranje od automobilske nesreće sa sudoperom ili ozljede palca na plivanju.
-To su gluposti. Da čujem stvari koje nose preko pedeset tisuća odštete!
-O, imamo ih barem stotinjak. Evo, osiguranje od napada strane pomorske sile...
-Imam. Imam i od napada specijalne policije Burkine Faso, stampeda irvasa i zlostavljanja od strane polarnog medvjeda.
-Evo, onda specijalna polica da se osigurate od otmice pomahnitalih indijskih željezničara...
-To sam ja dobio u komunalnom, kad sam plaćao vodu. Za ženu sam uzeo i osiguranje od ugriza poštara.
-Osigurajte djecu od uboda ježa na putu do škole!
-Imam i protiv napada mutiranih dikobraza i puhova.
-E, ovo sigurno nemate! Osiguranje, pazite sad, djelomično ili potpuno, od otmice i napada vanzemaljaca.
-Žao mi je, i tu su vas preduhitrili.
-Kako!? Otkuda vam to!?
-Uvalili su mi kod zubara, dok sam još bio pod narkozom.
-Pa, od koga su vas sve osigurali?
-Od šesnaest vrsta vanzemaljaca. Šest poznatih i devet dosad neviđenih. I jedne koja još nije načisto jesu li vrsta ili nisu.
-Osigurani ste i od najezde divovskih Vrganja Žderača sa Neptuna!?
-Da.
-O, Bože! Opet neću ništa prodati! Dobiti ću na kraju i otkaz! Čekajte! Ovo sigurno nemate. Imamo policu sa specijalnim popustom za osiguranje od od pada sjevernokorejskih projektila.
-Imam i ja, pet. Dvije samo za pseću kućicu.
-O, Bože! Gotov sam!
-Žao mi je. Doviđenja.
-Propao sam!
-Doviđenja.
-Ajme meni, gotov sam!
-Bilo mi je drago.
-Ajoj!

Oznake: trgovina, osiguranja

Premijer kao Bepina

24 rujan 2013

Evo, doživjeli smo i mi da nam premijer održi u državnom Saboru govor o stanju nacije. Kako su radijski novinari najavili, po uzoru na govore američkih predsjednika. Tamo je čak i Bush mlađi održao smisleniji govor od ovoga što je danas pričao Milanović. Jest da mu je netko napisao taj govor, reći će mnogi. Pa upravo stoga je i Milanoviću trebao netko smisleno napisati što će govoriti na temu o stanju nacije. (Sjećam se jedino iz jednog Bushova govora odgovor svim kritičarima američke ekspanzionističke politike i ratovanja po svijetu. George mlađi je smireno pročitao kako Amerikanci imaju jedan određeni standard života koji su dosegli, i ukoliko žele taj standard održati na sadašnjem nivou i unaprijediti ga, ekspanzionizam i rat su jedni od glavnih faktora u toj priči. To je, gospodine premijeru, strategija razvoja i slika stanja nacije.)
Ovo, što danas Milanović priča u Saboru nije govor o stanju nacije, niti bilo kakvo obraćanje naciji. To je nabrajanje tko je u kojem ministarstvu i u kojoj agenciji napravio koliko posla, s prisjećanjem na to koliko su oni prije njega pojeli i popili. Koliko je tko zasadio krumpira, koliko je asfaltirano cesta, koliko je novih lijekova prodano nije od presudne važnosti za stanje nacije. To su poslovni rezultati ljudi i kompanija koji spadaju u njihova svakodnevna poslovanja. Važno za naciju i sve građane bilo bi čuti strategiju kako ćemo dalje nastaviti u borbi sa nezaposlenošću, odlaskom školovanih ljudi u inozemstvo, padom proizvodnje i neprestanim posuđivanjem i trošenjem tuđeg novca. A to nismo čuli već četvrt stoljeća od nikoga. Premijer nam je danas govorio kao da govori na predizbornom skupu neke stranke, iznosio je želje i vizije i naume kako bi nešto trebalo napraviti i kako bi to i to bilo dobro za sve nas.
Reakcije političkih premijerovih protivnika na takav govor su besmislene i beskorisne, kao i samo njegovo obraćanje. Naravno da će ga svi kritizirati, isto kao što bi i on kritizirao da je na njihovu mjestu. Tako to, nažalost, ide kod nas sitnozubih demokrata. Da je Milanović rekao kako naša krava daje dosta mlijeka, Karamarko bi morao reći da to uopće nije krava, nego ventilator, te da samo raznosi papire uokolo, a od mlijeka niti sirutke! Da je Zoran rekao kako smo ove godine uzgojili debele purane, Vladimir Dragutin Iljič Lesar bi replicirao da samo purani crvenoga perja mogu biti prihvatljivi purani za njega, a svi ostali su se udebljali na neprirodan način. Slavonski bećari ne bi rekli ništa, jer ionako ne govore ništa smisleno, jedino bi premijera pjesmom ispratili iz sabornice- što je tuka, takve više nema!
O stanju nacije najbolje govori nekoliko informacija koje smo usputno mogli čuti iz medija u proteklih nekoliko mjeseci. Prodaja lijekova protiv depresije porasla je do neba. Najbrže rastuća industrija u zemlji su djelatnosti vidovnjaka, tarot-majstora, vizionara i čitača sudbine. Najveći profit od državnih kompanija ima državna lutrija. Država više neće građanima prepisivati standardne lijekove nego nekakve zamjenske. I tako još par nebitnih slika zbilje koja nas okružuje...
Prva asocijacija na premijerovo obraćanje puku i vlasteli bila mi je jedna epizoda "Malog mista". Spremala se parada, mislim prvomajska, ili dan oslobođenja, nevažno. Svi su u mjestu priredili transparente o dostizanju propisane norme i radnom učinku koje će nositi na paradi. Jedino je Dotur Luigi poslovično odbijao sudjelovati na toj proslavi. Na uporno Bepinino inzistiranje da se priključi povorci glavni protuargument mu je bio da nema što napisati na transparent, Bepina mu je trijumfalno predložila da napiše koliko je izvadio trulih zubiju, koliko je djece porodio i ruku zagipsao. I koliko se to uklapa u njegov petoljetni plan. Kada se premijer države na takav način obrati Saboru i građanima i podnese takav izvještaj o stanju nacije, to znači da je nacija grdno najebala!
. Daleko bolje od ovih želja za dug i sretan brak ili što brže ozdravljenje, bilo bi, da je Milanović u Saboru rekao što je, zajedno sa svima nama, vidio otkako je došao na vlast.
A vidio je naš premijer posljedicu osamnaestogodišnje vladavine jedne sumnjive organizacije koja se najslikovitije i najsažetije može opisati after as, for ju, der is nou tumorou. On osobno za to nije kriv, ali malo iritira slijeganje ramenima "što je bilo- bilo je".
Vidio je, onda, stvaranje birokratskog aparata u toj zemlji. Aparata koji svojim brojem odgovara zemlji sa deseterostruko većim brojem stanovnika a učinkovitost kao da mu je (pr)opisao sam Orwell.
Vidio je raslojavanje društva na jezivi sustav kasti. I svjedočio ustoličenju kaste državnih službenika svih profila i razina. Koji žive u jednom od mogućih svjetova, ali ne u onom u kojem žive svi ostali koji za državu ne rade.
Tada je vidio završetak pretvorbe i privatizacije na hrvatski način. Velike državne i javne tvrtke stvarane novcem svih građana predane su u privatne ruke sumnjivih tipova. Koji radnicima nisu rekli ni obično hvala. Nego su im još svake godine u dogovoru s vladama odgrizali komadiće zdravog mesa radničkih prava.
Dalje je premijer vidio kako smo desetke milijardi posijali po poljima i navozima, ali, nešto baš i nije niklo. Pa smo odlučili da je bolje sve one koji nešto proizvode ignorirati, a granice i preprodaju prepustiti našim Ferengijima.
Mogao se premijer prisjetiti da dolazi iz zemlje bajkovitih korupcijskih ljepota. U kojoj nepotizam balansira na granici aksioma i pisanoga zakona. A za pravdu ionako svi kažu da je spora. I kako onda može svima stići na vrijeme?
Vidio je nešto, na što se je i on kao socijaldemokrat, barem deklarativni, trebao lecnuti. Vidio je kako ljudi, osobe, persone, individue, humanoidi postaju brojke, promili, postoci, indeksi, rast i pad.
Vidio je kako se u njegovoj državi dodjeljuju nagrade onima koji se prema imovini te države odnose kao prema dječjem Monopolu. Ako upropastimo, nema štete, ionako nije naše. I kako država one koji su njenu i svoju imovinu čuvali za stare dane i nadolazeće generacije, sada za to nagrađuje novim porezima. Pa se ti "šparni" sada pitaju zašto to sve nisu zapili dok su još mogli.
Vidio je premijer tisuće nebrojene kako kukaju kod kuće da nemaju za kruh i vodu. Ali im se ne da izlaziti van da dignu svoj glas obespravljenika. Jer je vani zima, kiša, snijeg, puše. No, stajati će danima na vjetru ,suncu ili ledu da im tko ne podvali kakva sumnjiva slova. Ili da kupe karte za nogomet ili kakvo drugo loptanje. Što znači da imaju novaca za putovanje sa kraja na kraj zemlje. I da gledaju utakmicu. Dobro je da znaju što su im prioriteti.
Zatim vidje čovjeka kako nosi spis deblji od romana S. Kinga. Što ti je to, upita ga. Dozvole da pokrenem investicije, odvrati tupo nesretnik. A od kada to skupljaš? Od stoljeća prošlog...
Sve je to vidio, jer nije slijep. Sad, druga je stvar kako on to sve sebi tumači. A sasvim deseta stvar je zašto to nije javno rekao da je vidio. Možda se tu radi o tome da naš premijer mora gledati kroz nečije tuđe naočale, pa vidi ono što mi ne vidimo. S obzirom na ono što smo mogli čuti od premijerova obračanja naciji, prije je za vjerovati da je premijer sve to, što je skupa s nama trebao vidjeti (a mi se samo možemo nadati da je vidio), samo usnio i da se je obraćao skupu Vilenjaka prije natjecanja u ribolovu, a ne hrvatskim saborskim zastupnicima i hrvatskim građanima. Ionako je većina građana dojma da živimo u zemlji snova i noćnih mora već dugi niz godina.
Pa se premijer probudio iz ove svoje strašne noćne more, sav znojan i nervozan. Malo se ipak primirio, vidjevši da je samo sanjao obraćanje naciji.
-Zar si nešto ružno sanjao?- upita ga supruga.
-Sanjao sam nešto, ali nisam siguran je li bilo lijepo ili ružno.
-No, što, da čujem?
-Da sam bio anđeo i letio iznad cijele naše zemlje amo-tamo, a ljudi su mi mahali, klicali i pjevali.
-Što su ti pjevali?- upita nestrpljivo supruga našeg premijera.
-Pogledaj dom svoj, anđele!

Oznake: stanje nacije

Nacionalna strategija protiv neozbiljnosti

23 rujan 2013



Situacija je krajnje ozbiljna.
Nismo svjesni ozbiljnosti situacije.
Moramo ozbiljno pristupiti problemu.
Krajnje je vrijeme da ozbiljno počnemo shvaćati stanje oko nas...

U posljednje vrijeme okruženi smo ovakvim izjavama. Dopiru do nas iz novina, s radija, s televizije. Izrazi ozbiljno i ozbiljnost postali su mantra svakoga tko imalo drži do sebe i smatra se relevantnim čimbenikom političkog i društvenog života naše zemlje.
Pritom nitko, što je fenomen u cijeloj priči, kada kontekst to zahtijeva, ne upotrebljava antonimski parnjak izraza ozbiljno ili ozbiljnost. Tako neka učena glava govori o, recimo, zaduživanju države ili općine i ustvrdi kako se nismo ponašali ozbiljno. Ali vješto izbjegava reći da je financijska politika neozbiljna, ili u našem slučaju- šaljiva.
Ili se govori o problemu proizvodnje i uvoza hrane. I posebno se, barem dva-tri puta, naglasi da moramo taj problem početi shvaćati krajnje ozbiljno, kako to čine i druge zemlje. Mada bi razumljivije i jasnije bilo da se svima u brk skreše da smo dosad to pitanje doživljavali zafrkantski i delikventski. Uzalud se ministar poljoprivrede (kada dođe na farmu za potrebe televizije, duboko zamišljen nad neizvjesnom sudbinom krava) brine i dijeli zabrinutost sa svima, kada je svima jasno da se kriomice smijulji i namiguje šokiranim životinjama, nesvjestan ne samo ozbiljnosti situacije, nego bilo čega oko sebe.
Dubinskom analizom došli bismo do saznanja da je problem puno širi nego što se to nama čini. Zahvatio je sve slojeve društva i potrebno je upregnuti sve zdrave snage nacije kako bi se izašlo nakraj sa njim. Odnosno, sa sveopćom neozbiljnošću. I treba postati svjestan trenutka koji zahtijeva potpunu ozbiljnost.
Stoga, za početak, treba odrediti osnovne smjernice u borbi protiv neozbiljnosti. Treba odrediti prioritetna područja, te se poslužiti već oprobanim metodama koje određene strukture vlasti uvelike koriste u svojem novom, ozbiljnijem pristupu situaciji. I onda odrediti dugoročnu strategiju za iskorjenjivanje neozbiljnosti.
Mislim da takvo nešto u televizijskim analizama predlažu i eminentni stručnjaci za ekonomiju, industriju, financije, velika i mala slova i ostale prirodne i neprirodne pojave. Naglašavaju ozbiljnost situacije i nedostatak strategije. Zato naredni korak, kojemu bi trebale težiti združene političke snage hrvatskog nacionalnog korpusa domovinske i iseljene Hrvatske, mora biti donošenje Strategije borbe protiv neozbiljnosti.
Neki su koraci već poduzeti i polučeni rezultati dobro su prihvaćeni na svim strukturnim razinama upravljačkih elita svih oblika i vrsta, pa se očekuje daljnje djelovanje u tom smjeru. Borba protiv neozbiljnosti u društvu krenula je, kako to i dolikuje mladim demokracijama, s vrha.
Što god da mjerite u ovoj državi, osim broja nezaposlenih i inflacije, rezultati vam idu u negativu. Stope BDP-a, rast izvoza, rast proizvodnje, stopa gospodarskog rasta općenito, potrošnja građana, plaće i penzije, postoci otplata glavnice i kamata, površine obrađenih hektara. Sve to nabrojeno nije izgleda dobro poslušalo učene ljude, pa i dalje svakodnevno i potiho pada. Onako podmuklo. Prevedeno: sve nam je to neozbiljno.
Stoga je premijer odlučio tome svemu stati na kraj. I naložio svim svojim ministrima da sav taj pad u službenim priopćenjima preimenuju u negativan rast. Tako da nam BDP sada polako, ali sigurno raste. Industrijska proizvodnja i potrošnja građana, također, nastavljaju svoj nezaustavljivi rast. Samo u negativnom smjeru. Urušavaju se u sebe, rekli bi neki zlobni. Dok ne postanu crna rupa i sve nas ne uvuku u sebe. No, to su za vladajuće strukture tek zanemarive smetnje.
Država je, dakle, patentirala pojavu negativnog rasta kao opravdanje kad ju građani prozovu za neko neispunjeno obećanje, ili, ne daj Bože, obvezu. Još se očekuje službena potvrda da se i privatnim subjektima taj patent odobri kad oni kasne u ispunjavanju svojih obveza prema državi.
Pojave vam se na farmi nesilica ovrhovoditelji po nalogu HZZO-a, a vi im samo predočite lukavo sročeni dokument o negativnom rastu proizvodnje jaja. I svalite sve na sirote kokoši. A one se pravdaju stresom koji trpe još od zadnjeg posjeta ministra poljoprivrede i njegova tumačenja strategije borbe protiv ozbiljne situacije.
Isto tako je Vlada oštroumno zaključila da su se građani dosad vrlo neozbiljno zaduživali, što preko kartica raznih vrsta, što putem kredita raznih namjena i nenamjena. Pa, im treba po tom pitanju stati na kraj, neovisno o tome što većina to radi da si osigura barem dva obroka dnevno.
A na tome da se poveća broj zaposlenih, da se dogodi rast plaća i mirovina, da se ukrote kamate, da se smanje cijene svega mogućeg Vlada ozbiljno radi. Već duže vrijeme. Rezultati rada su vidljivi kroz nova davanja, na račun čak i onog nemogućeg.
O tome se na sjednicama očituju izjavama koje su u posljednje vrijeme zašle u sfere duhovnosti i dubokog misticizma. Sve projekte, ozbiljno, kako to i dolikuje jednoj Vladi, prezentiraju uz nemali broj mi smo optimistični, mi duboko vjerujemo, nadamo se da će, predviđamo da će vrlo skoro i tome slično. Za njima, kako je i red, nimalo ne zaostaju niti naše lokalne strukture. Kao da u dva sata ujutro na lokalnoj televiziji gledate eksperta za čitanje iz kugle, valjka ili karata, a ne premijera i njegove ministre. Ili kojekakve gradonačelnike, načelnike i župane. A možda se i oni odluče na praktične načine borbe protiv neozbiljnosti alatima vidovnjaka i tarot majstora: Premijer otvori sjednicu, a ministar gospodarstva ustane i baci šaku graha na sredinu stola. I brzo krene skicirati grafikone. Pa se digne ministar poljoprivrede, i iz džepa izvadi pileće kosti, koje je sačuvao nakon objeda. Istrese ih pred premijera i par puta pljesne rukama nad njima. Onda promrmlja magični stih, zagleda se u oglodane ostatke objeda, zatim sjedne teško uzdahnuvši. Jer, čaranje je predvidjelo da će i ove godine netragom nestati žito iz silosa državnih robnih zaliha.
Ministar zdravlja svima predstavi novi aparat za dijagnoze rijetkih bolesti. Ima oblik veprove kljove i klati se na posrebrenom lančiću. Za demonstraciju kako stroj radi, polegnu premijera na stol a ministar zdravlja počne kružiti oko njega, vitlajući veprovom kljovom.
- Osjećaš li što? - upita ga glasom punim nade.
- Da! Čudesno! - usklikne premijer. - Na desnoj strani me nešto žari i probada!
- Evo, vidite, radi! - pobjedonosno usklikne naš ministar-vrač.
- Zorane, ležiš mi na mobitelu, mislim da upravo zvoni - prekine ih ministar policije.
Onda se digne ministar financija i svima pokazuje sliku jarca, negdje iz Zagore. Dotična beštija dosad je pogodila sve rezultate druge lige. Sada će ga uključiti u projekcije kretanja cijena goriva i plina. Iz svega se navedenoga da iščitati da je vlada u potpunosti svjesna ozbiljnosti situacije.
Vlada, zatim, skupa s poslodavcima, citira radnicima, seljacima i penzionerima MMF, Svjetsku banku ili slične hohštaplere, koji su svi redom duboko zabrinuti zbog ozbiljnosti naše situacije. Pa se onda vladini i korporativni menadžeri hvataju za glave jer svi ne shvaćaju njihove ozbiljne mjere u borbi za još veće blagostanje bogatih, a oni neupućeni i neuki im se čak i protive.

Virusom neozbiljnosti zarazili su se, izgleda, i građani-civili. Pa, po uzoru na svjetlu gospodu vladajuće, i oni sve više pričaju kojekakve neozbiljne bedastoće. Tako svi zajedno stvaramo desetke tisuća tona otpada i smeća, ali nitko to ne bi blizu sebe spaljivao ili reciklirao. Svako od nas ima barem jedan, neki i dva mobitela. Ali ne želimo repetitore na zgradama ili na kakvom brdu, jer zrače. A mobitel koji nam pulsira ravno u mozak valjda ne zrači.
Želimo skandinavske standarde u zdravstvu, obrazovanju, energiji, uslugama, ali ne daj, Bože, da dozvolimo nekom strancu da nešto krene raditi kod nas. Bager još nije ni s kamiona spušten na gradilište kakve elektrane ili hotela, a nebrojene ekozelenecivililnezaštitnealternativne udruge skaču kao Sigourney Weaver na Pandori. I zdvajaju nad neprocjenjivoj važnosti svake šikare i povijesnoj baštini svake nakupine stijenja. I kad ima i kad nema opravdanja i realnih osnova za takvo nešto. Neozbiljno je misliti da možemo imati laptop, PC, Iphone, Adidas, Citroen C5, Plus i Gold karticu, a živjeti kao Na'vi, ovdje i danas.
To baš i ne ide.

Oznake: strategije, ozbiljnost

Živjeti zonu sumraka

21 rujan 2013


Tko je kod nas sačuvao donekle zdrav razum, ponekad možda ima osjećaj da će se jednog dana probuditi i da će vidjeti kako je sve ovo oko nas postalo nešto drugo. Nešto normalno, dosadno, koliko-toliko posloženo i uređeno. I da je sve ovo što nam se do sada događalo bila jedna specijalna sezona "Zone sumraka". Jer kako inače objasniti sve ovo što se oko nas i preko naših leđa događa?
Monthy Python, Top lista nadrealista, South Park, Zona sumraka. Sve to je fikcija, zabavni program s kojim smo upoznati preko televizije i filma. No, kod nas su granice između fikcije i zbilje izbrisane. Stvarno i imaginarno se isprepleću, miješaju, prelijevaju. Postalo je gotovo nemoguće razlikovati stvarnost od iluzije, nečijeg trika ili loše magije.
Kad bi čovjek malo više nagnuo na stranu teoretičara invazije intergalaktičkih reptila i rektalnih umetaka, mogao bi pomisliti da je cijela naša država jedan veliki reallity show. I to ne onaj Trumanov show Jima Carreya, već nešto imbecilno i nakaradno. Tipa raznih survajvera na farmi, ranču, u džungli ili tko zna gdje. Znate ono, trećerazredne pjevačice i ocvale glumice iz reklama i promotorice noćnih klubova spremne su se pred cijelom nacijom suočiti sa najvećim izazovima koji su stavljeni pred njih. Pa trijumfalno zaključe da se muze ona četveronožna životinja koja ima više od jednog visuljka među nogama. Ako želite dobiti mlijeko, naravno.
Tako se čini da su neki bolesni i moćni umovi skupili naš narod, postavili nas ovdje gdje se sada nalazimo, te nas, na neki nama nepoznati način, isprogramirali da radimo takve pizdarije kakve se ne mogu naći ni u Kusturičinim filmovima. Možda pretjerujem, ali meni to tako izgleda. To se, ustvari, vrlo lako može vidjeti na vremenskoj liniji zadnjih par mjeseci.
Toliko idiotizma, gluposti, laži, nelogičnosti, obmanjivanja, samodemantiranja i gubitka veze sa stvarnošću nema niti u sjevernokorejskom raketnom programu. I tako se ponašaju svi. Političari, organizacije, Vlada, Sabor, građani, sindikati, crkve, cehovi, institucije. Bez razlike kolike su škole završili ili što rade, svi se bez razlike ponašaju kao da se na njima testiraju neki novi lijekovi za liječenje poremećaja duševnog stanja.
Petu godinu nam se ponavlja kako je velika kriza, kako se nema novaca za ništa, kako trebamo štedjeti, uglavnom, kako smo najebali. Svi oko nas su u tih pet godina ili izašli iz krize, ili već dva-tri puta ponovno ušli pa izašli iz krize ili su se nekuda pokrenuli. Jedino mi još niti ne naziremo koliko ćemo duboko još tonuti. I sve to vrijeme svi traže samo novce. Sa svih strana stižu zahtjevi na ime neotuđivih povijesnih prava za još gotove valute. Seljaci, doktori, profesori, policajci, saborski penzioneri. Još i samo još. Nije ih briga za ništa drugo. Koliko ćemo mlijeka proizvesti, što se bolnice i škole ruše po bolesnicima i djeci. Svi traže samo još novca.( To me uvijek podsjeti na jednu epizodu South Parka, Canada on strike. Gdje Kanađani štrajkaju sa zahtjevom "We want more money!".Mislim da na kraju dobiju žvake.)
Nekakvi ministri obilaze Gorsku službu spašavanja i vele tim ljudima kako nemaju nešto sitno love za njih, da im se nabave cipele, užad i ostala oprema. Jer ljudi iz te službe ionako volontiraju, spašavaju nebrojene živote i imovinu u svoje slobodno vrijeme i o svojem trošku. Dok se nekakav jebivjetar iz Zagreba dovezao k njima u autu za koji bi se njima moglo kupiti pet terenaca. I rekao im da im nema dati niti za cipele. Onda premijer veli koliko su milijuna potrošili na kupnju pametnih telefona. Kupljenih da barem netko pametan sjedi na Markovu trgu.
Ministar zdravstva kaže doktorima da za njih nema više novaca, ali da se on zdušno bori kako bi im svima bilo bolje. Pa premijer isti dan objavi koliko će se novih auta kupiti na račun proračuna. To je valjda ta nova pravednost. Samo, po njoj bi onda trebalo, kakvog ministra ili sabornika, kad se dođe doktoru požaliti na bolove u leđima ili čir, prvo par puta pregaziti Mercedesom, pa onda pitati jeli mu sad bolje.
Želimo biti zemlja znanja koja će izvoziti znanje i mozgove, a već se dva desetljeća ne možemo dogovoriti koliko će nam djeca ići u osnovnu školu. I grupe građana nam mogu blokirati propisane školske programe. Jer se oni s njima ne slažu. Zamislite, netko se ne slaže s time što dječaci u sedmom razredu počinju natezati veseljka. Kao da je ikoga od vas bilo briga o tome što tko misli, kada ste otkrili tu izvan nastavnu aktivnost. Meni se ne sviđa što pilići imaju perje, a ne kreću se uokolo već očišćeni, marinirani i okruženi oguljenim krumpirom. Ali nisam tražio reviziju gradiva iz područja flore i faune.
Sadašnja glavna oporbena stranka proziva i napada Vladu jer provodi zakone i propise koje su oni donijeli i propisali. A sa EU su potpisali da ćemo valjda svaki morati poslati po jedan bubreg u Berlin ili Strasbourg. Opravdanje će im biti da nisu znali što potpisuju, jer nisu znali pročitati pismo kojim je dokument bio napisan.
Širom države se dižu spomenici Puranu u beloj uniformi, postavljaju se raspela i spomen-ploče, valjda po uzoru na pokojnog predsjednika Turkmenistana, koji je sam sebi dizao rotirajuće spomenike koji su uz to još i svijetlili.
Druge nacije odlaze na Mjesec, Mars, proizvode umjetne ljudske organe, mi raspravljamo o tome tko je kojim šumama i gorama skakutao prije 80 godina. A premijer si je sada umislio da je Gospodar svemira. I da ima Zvijezdu smrti. Džepni model.
Svi se petljaju u sve, najkompetentniji smo za ono što nam je u potpunosti izvan struke i spoznaje. Kako Mile pjeva, najbitnije je da imamo čvrst stav kad o nečemu nemamo blagog pojma.
Sada nam preostaje jedino još nada da će se ovaj naš nakaradni Matrix jednog dana raspasti i mi ćemo, poput Jima Carreya, sići sa pozornice i pridružiti se ostatku dosadne Europe. Da će svatko raditi ono što mu je posao, da će baš raditi, a ne tražiti alibi za to što mu se ne radi a novce uzima, da nećemo gurati nos tamo gdje mu nije mjesto, i da više nećemo jedni drugima nepotrebno soliti pamet. Nego ćemo moći živjeti dostojanstveno, ljudski. Onda se opet sjetim jednog filma. Koliko god jezovit bio, bojim se da vrlo slikovito i vjerno oslikava našu situaciju. Film se zove "Descent"...

Oznake: zona sumraka, paranormalne aktivnosti, čuda neviđena

UDBA je naša sudba

18 rujan 2013


Ili Lex sjedi Zorane! Pardon, sjedi Rex! Ma, sjedite obojica!
Josip Perković je 80-ih godina prošlog stoljeća bio državljanin SFRJ i zaposlenik tajne službe te iste države, popularne i zloglasne UDBA-e. Sve što je radio, radio je po nalogu svoje zemlje, vjerujući (pretpostavimo) da radi ono što je u najboljem interesu zemlje i njenih građana. 1983. godine u Njemačkoj je ubio jednog jugoslavenskog emigranta. Ubio ga je po nalogu državne službe. Vjerujmo, ne iz nikakvog osobnog zadovoljstva ili hira. Ne želim ulaziti u to što se i kako mora u čovjeku posložiti i poklopiti da može hladnokrvno likvidirati drugog čovjeka koji mu ne predstavlja neposrednu prijetnju. Ali, činjenica je da takvi ljudi postoje. Ljudi su to radili, a rade sigurno još i danas. Samo se o tome ne govori javno. Jer se te službe ipak zovu tajne.
Agenti Mossada sigurno i danas po svijetu eliminiraju neprijatelje države Izrael.( Ove je godine u Iranu likvidirano nekoliko stručnjaka za atomsku energiju, civila. Vrlo je vjerojatno da se nisu sami likvidirali.) Isto kao što to rade i dečki iz CIA-e. Ili, kao što su nekada radili KGB-ovci, a danas rade FSB-ovci. Na primjeru jednog gospodina koji je skončao u Engleskoj vidljivo je da su Rusi razvili i džepni format atomskog naoružanja. Kako su do 1989. godine agenti STASI-a po Zapadnom Berlinu i Zapadnoj Njemačkoj likvidirali svoje politički nepodobne emigrante, tako su vjerojatno i pripadnici zapadnonjemačkog BND-a koknuli gdjekojeg stasijevca.
Onda se je jednom SFRJ raspala, a raspala se je i njena zloglasna tajna služba. A na dijelu bivše SFRJ je nastala nova država, Republika Hrvatska. Koja je osnovala i svoju tajnu službu, SIS. Koja je spremno primila gospodina Josipa Perkovića u svoje redove. Čovjek je imao iskustva u takvim poslovima, da ne govorimo o vezama i poznanstvima. Naprosto, znao je iz prve ruke kako se takve stvari rade.
Danas tog istog Josipa Perkovića po medijima prozivaju razne spodobe i organizacije, kao da je osobno likvidirao sina božjega. Prozivaju i hrvatsku Vladu i predsjednika vlade da skrivaju komunističkog zločinca. I da podržavaju i odobravaju komunističke zločine. Za razliku od Njemačke, koja je donijela zakon o progonu komunističkih zločina. Jer kod njih sada nema komunizma, a u zapadnom djelu današnje ujedinjene države ga nije niti bilo. Pa je logično da će donijeti takav zakon. A ne zakon o kažnjavanju kapitalističkih ili "demokratskih" zločina. Pa da moraju krenuti međusobno razmjenjivati ubojice sa SAD-om, Britanijom ili Izraelom.
Naša je nesreća što ne pripadamo gore navedenom, biranom društvu. A nismo niti slični Rusiji ili Kini. Nismo nikakva sila čak niti po našim, balkanskim mjerilima, a za Europu smo stvarno rezervat. I to ne samo ptičji. Pa zato za nas vrijede neka druga pravila.
Njemačka je još 2005. godine pokrenula istragu u slučaju tog istog Josipa Perkovića. Ali tada nije od Hrvatske tražila da joj prepusti taj slučaj, za koji je 2008. nastupila zastara. Njemačka sada traži izručenje dotičnog. Traži to zato jer zna da od nekog kao mi može zatražiti što god želi. Jer je, kako narod voli reći sila. A zna se da sila ne moli nikoga. A izgleda da nam žele odmah u startu pokazati gdje nam je mjesto u novom, biranom društvu.
Josip Perković je bio u samom vrhu Tuđmanove tajne službe. Neki ljudi iz SIS-a su 1994. podnijeli tužbu protiv njega, ali je tužba 1997. odbačena. Bila su to turbulentna i nesigurna vremena i Hrvatska se nije htjela odreći dotičnog tajnog agenta. Jer joj je trebao. Sada su se vremena opet promijenila. Nestale su dvije države i dvije službe za koje je gospodin Perković ubijao i došla je nova, uljuđena, civilizirana europska Naddržava. Za našu malu poddržavu u tom sustavu bi najbolje bilo da se dotičnog gospodina javno odrekne. Da ga odbaci poput one gumene stvari koja se navuče znate već na što. Onda ju iskoristite i bacite, nekada se događaja u kojem ste ju koristili sjećate dugo i s radošću, nekada ga brzo zaboravite. Iako se s ljudima kod nas tako postupa već poduže vrijeme, to nije princip po kojem bi trebale funkcionirati tajne službe.
Ponovimo još jednom. Radi se o čovjeku koji je bio pripadnik tajnih službi dviju međunarodno priznatih država. Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Republike Hrvatske. Ne nekih nakaradnih zločinačkih tvorevina koje su planski i programski provodile masovne zločine, poput nacističke Njemačke, srpske Krajine ili Pavelićeve NDH.
No, vratimo se naš položaj u novom Nadsustavu. Ono, što u novoj Europi može netko, ne može svatko. I koliko god da je Zoran Milanović s ovim inatom u pravu, toliko bi, ukoliko je u njega imalo mudrosti, trebao biti svjestan toga da se ovaj inat, na ovakav način, ne može dugo tjerati. U trenutnom medijskom kaosu i mnogobrojnim hajkama, najteže pada spoznaja da se naša država mora povući pred europskim zakonom i priznati da ne može jamčiti pravnu zaštitu ljudima koji su radili najprljavije poslove u njezino ime. ( Ovo je slučaj vrlo sličan slučaju generala Gotovine. Koliko god će sada skočiti dežurni čuvari tradicionalnih plemenskih vrednota, opet nismo sami riješili nešto što smo trebali, sada to navlačimo kako kome ustreba i opet nam netko sa strane popuje i dijeli pljuske.)
Sada i bič i košaru s mrkvama drži netko drugi. ( Zlobnici iz susjednog istočnog plemena bi nam se sada slatko nasmijali i rekli da nam tako i treba, jer smo jedva dočekali da opet postanemo bečki konjušari.) Nema nam druge nego plesati kako nam se svira. Inače, ništa od mrkve.
A oni koji su bili protiv ulaska Hrvatske u EU, s argumentima da će nam se iz Europe nametati zakoni, propisi i ritam života, sada su najglasniji su najglasniji u osudi Zorana Milanovića zbog toga što je toj istoj Europi pokazao zube. To je čak i od njih nisko i jadno. Glavna oporbena stranka je po temeljnim odrednicama svojega programa protiv stava sadašnje Vlade i Milanovića. No, oni su konstantno protiv provođenja svih zakona i propisa koje su sami donijeli, tako da bi se njima prvenstveno trebala baviti medicina.
Ostaje nam jedino vjerovati da je u Milanovića toliko pameti i razuma da spozna da sada nije niti vrijeme niti mjesto za suprotstavljanje brojnijem i nadmoćnijem neprijatelju. I da problem krene rješavati trenutno i transparentno, kako to vole pričati na zapadu. Kad se Terminator obrati nekome sa "Talk to the hand!" to jest simpatično i frajerski. Nama bi se, nažalost, moglo grdno obiti o glavu.

Oznake: udbaši, glupost

Spustila se gusta magla...

17 rujan 2013


U dosadašnje 23 godine naša je mlada država prošla nadrealnu odiseju od dobrovoljnog predavanja u ruke bjelosvjetskim probisvijetima, kriminalcima i egomanijacima koji su je tretirali kao dječji "Monopol", preko lokalnih hohštaplera koji su isceniravali transfere gotovine u kožnim torbama kao u filmovima "B" produkcije, do trenutnog stanja u kojemu nas vlastite institucije, od najnižih struktura pa naviše, kokošare po uzoru na kradljivce jaja koji operiraju po kokošinjcima kad padne mrak, ili koriste gužve na tržnicama.
Kažu da dobar izgovor zlata vrijedi. Onaj tko ga traži za ovo naše stanje, naći će ga bez puno muke. Barem to u našoj kulturi i mentalitetu nedovršavanja stvari i stalnog guranja napola ispričanih priča pod tepih povijesti nije problem.
Ove smo godine uspješno detektirali krivce za sve naše probleme u nekakvim tamo čudnim slovima i još čudnijim ljudima koji se njima služe. Zmaj, Nušić, Tolstoj, Gogolj i ostali članovi udružene zločinačke organizacije udružili su se i opismenili samo s jednim razlogom: napakostiti našoj mladoj i nevinoj demokraciji i bacati nam klipove pod noge na našem putu u bolji život. Sada, kada znamo s čime smo suočeni, možemo sve zdrave rodoljubne snage usmjeriti na otklanjanje opasnosti.
Samo što nas povijesni žrvanj već stoljećima melje, bez naznaka da će u nekom trenutku stati. Ako se i neko pleme s ovih naših prostora na trenutak i othrva struji i izvuče na obalu, u idućem se trenu još srčanije i nerazumnije baca u ponor na kamen koji će mu drobiti kosti. Ako je netko različitijeg mišljenja, neka pročita "Rodoljupce" Jovana Sterije Popovića. Pa će vidjeti da su danas još aktualniji nego svojevremeno.
Strojeva za maglu imamo uvijek po nekoliko u rezervi. Spremni su da se pokrenu u svakom trenutku, jer nikada se ne zna kada će trebati skrenuti pozornost sa nebitnih stvari koje utječu na milijune života. Ovih nam se dana, slučajno ili ne, jedna mašina pokvarila. Pa nam sada iz bijelog svijeta prijete bičem što smo je uopće palili. No, bez brige, uskočiti će na njeno mjesto već neka druga. Samo će se u nju ubaciti kakav aktualni program i evo ga, punom parom zamagljuje nam se svakodnevnica. No, da se ne lažemo, u tome samoobmanjivanju i bacanju prašine u ogledalo sudjeluju i vlasti i građani, kako kroz razne udruge, zadruge i grupe, tako i pojedinačno.
I tako smo dobili upravo ono što smo željeli, odnosno, kako veli izreka, što smo zaslužili.
Narod koji svoj glas diže i masovno izlazi na ulice kad se veliča lupanje lopte po podšišanoj travi, kada treba viriti susjedu u krevet, ili kada treba ušutkati nekoga tko je naivno ustvrdio da je u redu djecu u školi učiti da peru ruke i zaštite se od bolesti, a domobranski okreće glavu kada neka propalica upropasti još koju rijetku preostalu tvornicu, koju mu je od države na upravljanje dao rodjak, ne zaslužuje druge vlasti od ove koja ga već 23 godine radi majmunom.
Narod koji se kao moralnim, političkim i gospodarskim stupovima društva klanja ratnim profiterima, zločincima, ubojicama, kriminalcima, lažovima, opsjenarima i preprodavačima cvijeća, oružja i djece ne zaslužuje stupanj ekonomskog i socijalnog standarda za koji misli da mu po nebeskim zaslugama pripada.
Narod koji krotko i blagoteleći dopušta da s njime upravljaju grupe harlekina koje se nazivaju vlašću, a čije konce pokreću, pohlepom vođene, Banke ( u ime liberalizacije tržišta i sveopćeg napretka) i Crkve ( u ime nekakvog duhovnog napretka i očuvanja tradicije) ne zaslužuje drugo nego agoniju koju trpi. Naročito kad je upoznat da su gore navedene dvije organizacije prouzročile više patnje, zla, strahota i smrti nego svo osvajači zajedno u čitavoj povijesti čovječanstva. A mi se naizmjence bacamo u zagrljaj čas jednoj, čas drugoj.
Dvostruka mjerila, lažni moral, licemjerje, dvoličnost i popovanja sa svih strana našli su plodno tlo među svim našim plemenima. Objeručke smo ih prihvatili i nikako ne želimo sami sebi priznati tko smo, što smo i gdje nam je mjesto. A to je onda plodno tlo za razne putujuće propovjednike, prodavače čarobnih tinktura i vidioce spasitelja i pravog puta.
Pa nam se tako odgojem djece žele baviti razne sekte zamaskirane u nekakve državno-religijske organizacije, kroz povijest poznate po ozakonjavanju pedofilije, pljačkanju, otimanju i genocidima. Moralnim vrednotama nas uče ljudi koji preko medija ujutro govore o pogubnosti i štetnosti koja nam je mladež preuzela u vidu ovisnosti o raznim travama, tekućinama i kockama. Onda se na večer preko tih istih medija emitiraju emisije uživo, u kojima se veliča vjera u lutriju, uz prethodno obvezno osvježenje omiljenim alkoholnim pićem.
Gospodarski i ekonomski magovi nam tumače kako će nas štednja izvući iz krize, a pad proizvodnje i rast nezaposlenosti pobijediti ćemo smanjenom potrošnjom. Jer, za ništa nema novaca, osim za sanacije banaka. Socijalni brižnici nas uvjeravaju da je za naše dobro ako radimo do poznih Metuzalemovih godina. I da će nam u životu sigurno biti bolje kada dobijemo otkaz, jer smo se žalili na smanjenje plaće.
Uvijek će među pleme doći neki novi cirkus, na koji će se ljudima skrenuti pozornost. Jer strojevi za maglu ne prestaju s radom. Čudna je zemlja taj Balkan, još čudnija i zagonetnija su plemena koja na njemu obitavaju. Čvrsti su i postojani jedino žrvanj i naša želja i strast da mu se sa klisurina bacamo u naručje. Vremena i ljudi prolaze, ali mi ne postajemo ništa pametniji ili iskusniji. Naprotiv...
Naših malo više pola stoljeća može se svesti na nekoliko rečenica.Građene su oko najvećih zvijezda ovih prostora, političara. S njima se nitko neće složiti, ali ćemo se svi u njima prepoznati. U najintimnijem trenutku, pred ogledalom. Bilo da se pogledamo očima, bilo da si zavirimo u dušu.
Kada nam je 35 godina predsjednik bio bravar, sva vrata svijeta su nam bila otvorena. Njega je na deset godina naslijedila skarabejska družina, koja se međusobno natjecala tko će pred narod dokotrljati veću hrpu govana. Onda nas je deset godina vodio trgovac sa šest razreda škole- on je rasprodao zemlju kako je najbolje znao i umio. Njega je na 10 godina naslijedio vic-maher i zabavljač, podsjećajući nas svaki dan kakva smo šala za svijet postali. Sada nam je prvi čovjek države muzičar. Tako da svi skupa možemo svirati kurcu...

Oznake: iluzije, zavaravanja

Zašto je važno ne biti apolitičan

15 rujan 2013



Još od antičkih vremena naglašava se važnost bavljenja sportom u razvoju omladine. Marksističke maksime učenja kroz cijeli život u prvi plan stavljaju važnost obrazovanja, onoga na ispravnoj liniji, naravno. U zdravu tijelu, zdrav duh. Učite, učite i samo učite! Mislim da je to išlo tako nekako. I ide nam dobro oboje. No, otkako je naše mlade države, pojavilo se nešto novo. Magična karta koja otvara sva vrata i rješava sve nedoumice ili dvojbe. Da se ne lažemo, imala je ona slične moći i u bivšoj zemlji. No, onda je bila samo jedne vrste. A danas mlade ljude odabir one prave stavlja na velike muke. Radi se o Članskoj Iskaznici.


Na ovogodišnjim sportskim natjecanjima u rukometu i vaterpolu naša je državna zborna vrsta osvojila treća mjesta. Brončanu medalju.Nažalost, sportska dostignuća su već duži niz godina jedini svijetli kamenčić hrvatskog mozaika.
Jer na jednoj drugoj ljestvici koja je za sve nas ipak malo važnija (ili smo naivni na entu), Hrvatska je također zasjela na visoko treće mjesto. Radi se o stopi nezaposlenosti mladih u Europi. Prvo mjesto i u tom rangiranju pripada Španjolskoj, kao uostalom i u rukometnoj priči. U samom vrhu su još Grčka, Italija i Portugal. I tu stvar mora biti u blagodatima mediteranske klime. Ili sunčevu zračenju. Pa su narodi mudro zaključili da se bolje predati tim čarima nego spasenje tražiti u radu.
I za ovo drugo naše dostignuće, to treba pošteno priznati, potreban je bio veliki trud i zalaganje određenih struktura. Samo što je prevagnuo na tamnu stranu.
Tako da svakodnevni podaci i izvještaji koji stižu sa Zavoda za zapošljavanje ne djeluju baš poticajno i oduševljavajuće na mlade, barem ne kao sportski dosezi naših reprezentenata.
A nekako se čovjeku čini da ne otvaraju baš ni mnoge perspektive.
Razdoblje života u kojem bi mladi ljudi trebali stupiti na tržište rada, iskoristiti svoje potencijale i stečeno znanje, nametnuti se novim razmišljanjima u ovom trenutku izgleda dosta sivo,bez naznaka rasvjetljavanja horizonta. Umjesto da postupno preuzmu svoje mjesto u društvu, razmišljaju o zasnivanju obitelji i korištenju punih potencijala, prisiljeni su suočiti se sa surovom stvarnošću u vidu zadovoljavanja osnovnih egzistencijalnih minimuma.
Društvenih, ekonomskih i socijalnih razloga te situacije je dosta i složeni su, no svakom je već na prvu loptu jasno da su zakazale institucije sustava. I to na svim razinama. Vrlo su aktivne pasivnošću. Jedino još svi nešto evidentiraju.
S početkom turističke sezone broj nezaposlenih će nešto pasti, onda od sredine ljeta počinje lagano rasti. Popuna stiže u vidu maturanata koji kao da se sustavno obrazuju za burzu. I vraćaju natrag na teret proračuna. Jedino čemu većina te djece služi je alibi dobrom dijelu obrazovnog sustava koji osposobljava djecu za zanimanja kojih se više ni dio njihovih roditelja ne sjeća.
Situacija u visokom školstvu još je bizarnija i poraznija; sustavno se obrazuju stručnjaci za zvanja koja nikome nisu potrebna i za koja i sa burze dolaze alarmantna upozorenja da ih oni sami ne stignu ni evidentirati, a kamoli zaposliti. Sve to se obilno financira, većinom iz zaduženja. Pedantno ignoriranje perspektivnih i traženih zanimanja razvili smo do novih granica. U jesen u igru ulaze i oni koji nisu upisali studij i povratnici s ljetovanja. A i broj ljudi koji svakodnevno ostaje bez posla nakon kraha kakvog obrtničkog biznisa ili pokojeg još preostalog poduzeća, s obzirom na ukupni broj stanovnika, ulazi u sferu nadrealnog.
No na sve sfere života i društva u lijepoj našoj presudan utjecaj još uvijek ima politika. I to uglavnom ona dnevna, kratkoročna. Nije to ni novost ni otkriće, ali jest nešto što nam svakodnevno utječe na život. Politika je postala gospodar života mladih ljudi kroz bizarni i podmukli projekt stručnog usavršavanja za 1600 kuna mjesečno.
Na stranu to da ta sama ideja i koncepcija pljuska zdravom razumu i ljudskom dostojanstvu. I to što dolazi iz okrilja takozvanih socijaldemokrata, koji se tim imenom još samo nazivaju, ali se na vrijednosti socijaldemokracije više ne pozivaju.
Na stranu autogol koji sustav zabija sam sebi; ako je netko završio stručni studij znači je savladao tu struku. Dodatno ga stručno osposobljavati za 1600 kuna mjesečno evidentirajući to kao zasnivanje radnog odnosa poruka je njemu da je budala a priznanje sebi da to što provodi nije dovoljno dobro ili odgovarajuće zahtjevima.
Na stranu i to da nitko tko uzme radnika pod tim uvjetima, nakon 12 mjeseci nema nikakvih obaveza prema toj osobi nakon isteka zadanog perioda. I logički zaključak: ako poslodavac ne treba radnika na nekom mjestu za "normalnu plaću" zašto mu je onda omogućeno da ga dobije za 1600 kuna mjesečno.
Tada, jedino zdravorazumsko objašnjenje ostaje da se sve to radi zbog najprizemnije političke promocije i dodvoravanja pokroviteljima i kvazi-mecenama. I zaključak koji se iz toga izvodi je taj da političke strukture na svim razinama pokazuju zadivljujuću nekompetenciju, nesnalaženje i nedjelovanje. Jer jedino što oni moraju, uz provođenje zakona republike Hrvatske, je to da rade na uvjetima za otvaranje novih radnih mjesta, u onome što svi zovu realni sektor. A u tome su uspješni kao u putovanju brzinom svjetlosti. Uvijek je lakše prodavati priču o složenoj situaciji na koju nemamo utjecaja i kako je sve već zadano i nametnuto. I kako za ništa nema, osim za njihove plaće. I kako se ništa ne može promijeniti. Ili, kako je pjesnik rekao- pusti nek traje. Jer, dok traje dobro je.Barem njima.
Sociološki je fenomen autističko ignoriranje činjenice da su generacije koje sad vode državu imale zdravstvenu zaštitu i školovanje u potpunosti pokrivenu od države, i to na svim razinama. A nas sada već četvrt stoljeća uvjeravaju kako to nije nikakvo opće pravo, već privilegija onih koji si to mogu priuštiti.
S druge pak strane, s obzirom na trenutno stanje u zemlji i progresivne ideje politike, mlade intelektualce koji kandidiraju za 1600 kuna mjesečno ne bi trebala iznenaditi audicija po uzoru na "Igre gladi". Ili projekt "Trkač". Za koji imamo kulisa na izbor jer svako malo netko zatvori pogon ili navoz. Pa da se barem za nešto plemenito iskoriste. Usavršavanje za diplomiranog survajvera. Pa pobjednika, ovisno o rezultatu koji postigne na audiciji, poslodavac/pokrovitelj kategorizira kao Standard survajvera ili Plus survajvera.
U ovoj zemlji događa se totalni opoziv zdrave pameti i hinjena sljepoća na sve oko sebe. A poruka mladim, obrazovanim i nezaposlenim ljudima može biti samo jedna: politika u svemu ima zadnju i bez nje se ne događa ništa. Zaboravite to što ste obrazovani i stručni tek će vam političar reći gdje vam je mjesto i zašto.
Mislite da kao diplomirani šumar imate kvalifikacije za rad u državnom rasadniku? Pritom mislim na rasadnik stabala, ne kadrova. Jeli imate iskaznicu tu i tu? Dosad je to bila lijepa žuto-zelena, krasno usklađena sa radnom okolinom. Nemate? Onda ćemo vas nazvati. Ustvari, neće vas nazvati. Jer već imaju za to mjesto kandidata. Nema veze što će mali na oranici oko Udbine saditi u zemlju mladice s korijenom prema otvorenom nebu. Ajde nek mu neko nešto kaže kad svi znaju tko mu je stric.
Mislite da ispunjavate uvjete za referenta u gradskom pročelništvu za društvene djelatnosti. Ispunjavate, kao i preostalih 37 prijavljenih. Dajte da vidimo još samo iskaznicu. Što, kakvu? Pa ne valjda od lovaca, našu od stranke. Nemate? Pa čemu onda mučite i nas i sebe?
I vi sad na to stanje možete utjecati tako da se priključite političkim strukturama- ako još niste ovo vam je stvarno zadnji vlak. A one koji u to ne vjeruju i ustraju na apolitičnosti i stručnosti odčarati ne može ni moćni Gandalf. No ako ste tek sad ušli u stranku to vam je kao i da ste došli u restoran na večeru u deset navečer. Slobodan stol je samo još onaj kraj zahoda. I ako ulazite u stranku, pamet u glavu. Toj raboti se treba pristupiti racionalno i proračunato. Valja vam, dakle, potpuno isključiti emocije, stavove, uvjerenja, moralne vrline koje posjedujete i razvijate, manite stajališta oko gej brakova ili kastracije pasa lutalica. Jer u nas racionalni i proračunati političari zasjedaju u agencijama i uredima, a oni moralni su predmet rugla i sprdnje. A ako nećete u stanku onda razmislite o nedavnoj besjedi jednog našeg ministra koji je rekao da se čudi onima koji još nisu otišli u inozemstvo ili razmišljaju da ostanu u Hrvatskoj i vrate joj barem dio onoga što je uložila u njih.
Pa neka sad netko na kraju kaže kako se kod nas ne isplati ulaganje u znanje i obrazovanje. I da nije nerealno očekivati da će vam se to jednog dana ovdje i vratiti. Iako, sigurno postoji i koji cinik i pesimist. Kojemu je uz to poznat i glazbeno-scenski izričaj riječkoga vokalno instrumentalnoga sastava Let 3. Pa si slikovito može predočiti gdje bi si najrađe smjestio kartonski tobolac sa smotanom potvrdom na latinskom i materinjem jeziku. I u koga bi ju usmjerio. No, ipak su u većini oni optimistični, vedri i prosvijećeni. Koji se uvijek mogu utješiti mišlju velikog kineskog mislioca i vojskovođe:"I noga u guzicu je korak naprijed."











Oznake: politika, Mladi, članske iskaznice

Po bontonu

10 rujan 2013



Poznato je od davnina, da se u društvenim odnosima i situacijama poštuju određena pravila ponašanja. Pravila lijepog ponašanja, da budemo precizniji. Svedena pod zajednički naziv bonton.
Ta su se pravila mijenjala tijekom povijesti, adaptirala se na društvene i političke promjene, a umnogome su ovisile i o geografskom faktoru.
Kako svako vrijeme i svako društvo stvara neka svoja pravila, unoseći u njih dašak osobnosti preko vlastitih noviteta, tako ćemo i mi pokušati sabrati nekoliko novousvojenih načina ophođenja koji su postali društveno prihvatljivima u našoj mladoj državi. Ukratko, razlučiti ćemo ono što je lijepo, pristojno i po bontonu od onoga što nije po bontonu, odnosno nije ni lijepo ni pristojno. Razdvojiti ćemo ono što je kulturno od onoga što je nekulturno i bezobrazno.
Pristojno je i prihvatljivo tako u našoj domovini, u zadnjih četvrt stoljeća, biti biznismenom, menadžerom ili poduzetnikom a ne platiti radnike koji rade za vaš biznis, ne platiti doprinose državi za te iste radnike, ili pak ne plaćati svojim suradnicima i partnerima. Da je to sve kulturno i lijepo, svojim je blagoslovom potvrdila država.
Nije lijepo, odnosno nije po bontonu, ako ste radnik, pitati za svoju plaću i inzistirati da vam se plati to što ste zaradili i odradili. Nekulturno je dalje prozivati te iste biznismene i menadžere za njihov način života. Neumjesno je ljudima dosađivati dok se voze u svojim Mercedesima ili jahtama oko Tahitija svojim tričarijama od 3000 kuna mjesečno. Što će vam i to kad ne nosi niti za par kvalitetnih zimskih guma za BMW?
Po bontonu je novohrvatskom i prihvatljivo svim političkim strukturama da državne pare nestaju bez traga i glasa. Isto je tako sasvim normalno i razumljivo da nitko od njih o tome ništa ne zna i ništa nije vidio. Od naroda se traži samo to da pristojno prihvati predočena im obrazloženja, uljudno se nakloni i ukloni sljedećoj garnituri, dajući joj pritom punu podršku u obavljanju časne i poštene rabote. Ta, političarima omiljena pojava među narodom se naziva mazanjem vrata debeloj guski.
S druge pak strane, nepristojno je kada građani ne slušaju naputke vlasti, pa se međusobno ne prijavljuju i ne optužuju u propisanim situacijama. Nije, dakle, po bontonu kada vam blagajnica na kraju smjene od 15 sati u trgovačkom centru ne izda račun za cigarete. Još je nepristojnije i za vlast neprihvatljivije ako vi tu istu blagajnicu odmah ne prijavite u sve nadležne inspekcije. Naprosto, guska mora zadržati odgovarajući joj standard.
Prihvatljivo je, ako ste državno poduzeće ili koperant državi u bilo kojem poslu, raditi stvari koje se teško mogu objasniti sa stajališta struke, a sa stajališta medicine nikako. Kao, na primjer, iskopati tunel koji se preko nepostojećeg vijadukta spaja sa nevidljivim tunelom i vodi u bolje sutra.
Nekulturno je pitati ministra koji je te radove naručio i platio od naših poreza želi li on krenuti prvi na probnu vožnju, pošto nas uvjerava da je sve na svome mjestu. Nepristojno je ministra pitati jesu li taj projekt radile pripite krtice sklone psinama ili je dio kojotovog plana da ulovi pticu trkačicu.
Po bontonu je i produktivno obećavati brda i doline prije izbora, a ako vas izaberu onda proširiti repertoar, jer tada će vam i kesa biti dublja. A kada vas ljudi nakon nekog vremena počnu vući za rukav kada će taj obećani zalet ekonomije, tvornica ili most sa priključnim cestama i pistama, kulturno se pravite da ne čujete dobro.
S druge strane, nepristojno je stalno dosađivati rukovodećim strukturama kada će nešto od tih obećanja biti ispunjeno. Kada će već jednom ti autobusi, ili zašto je gradski proračun u trostrukom minusu. To je od puka nekulturno i mase se već jednom moraju naučiti da ne remete mir i spokoj lokalnih elita i ne propitkuju njihove biznise koje oni tako samaritanski stavljaju u službu zajednice. A kada mi nakon svega glasamo za takve ljude, to nije niti pristojno niti nepristojno, nego imbecilno.
Nije po bontonu i nije lijepo od ljudi kada ne prijavljuju poreze i prireze i nareze i zareze i ureze i odreze i sve što poreznici propisuju. Tome problemu treba pristupiti seriozno i temeljito, pa ako treba, platiti i više, da se vlast ne zakida. Jer, vlast je narodna, ako se zakida ona, zakida se i narod. Potrebna je i poželjna već navedena revnost u cinkanju svih; susjeda, kuma djeda, strica, punice. Naročito punice. Sir prodaje, a ministru financije sirutka. E, pa nećeš više!
Samorazumljivo je i prirodno, ako ste vlast, da ne morate prijavljivati sebe samome sebi. Ionako je sve to što trošite vaše, odnosno naše. Zašto se onda još zamarati takvim sitnicama? Koliko smo potrošili? A što to koga briga? Sve što trošimo, trošimo da bi vama bilo bolje!
Pristojno je i prihvatljivo, a ponad svega to je i velik izraz domoljublja, ako ste sportaš ili sportska družina koja po svijetu mlati pare i busate se u prsa kako to radite samo da širite slavu domovini i naciji, da poreze i prebivališta prijavljujete po egzotičnim arhipelazima koji nemaju tako revne poreznike kao mi.
Nekulturno je i potpuno antihrvatski i podrivački prozivati naše heroje i svijetle vitezove zbog toga. Poseban je bezobrazluk spomenuti im koliko je državnog novca uloženo u njihove karijere.
Hrvatska je norma i standard da gradskim ili županijskim novcem servisirate svoj sportski ili kakav drugi biznis, pozivajući se na zakon koji vam daje mogućnost da se osjećate običnim građaninom u kakvoj građanskoj zadruzi.
Nekulturno je i pakosno da i oni koji plaćaju porez traže takvo pravo. Osim ako nisu spremni za to dati i krv svoju.
Kulturno je, plemenito i bogu ugodno kada prosvijećene samoustoličene kaste političara, menadžera, poduzetnika i ostalih polukriminalaca uokolo pričaju kako nije sve u novcu, kako su oni veliki dobrotvori, kako ništa od onoga što rade, ne rade zbog profita. Nego zbog povoljnije biometeorološke prognoze.
Nekulturno je od stoke sitnih zuba kada od takvih dobrih i milostivih ljudi traži svoj zarađeni sitniš. I nemoguće je takvima objasniti da oni ne mogu volontirati za 15 000 kuna mjesečne naknade. Za njihove poslove od 4000 kuna mjesečno moraju imati barem VSS. Upiru se naše mecene, lustrišimuši i gosponi da to masama objasne, ali lakše ide klin u panj nego nova istina u naše glave.
Lijepo je i prosvjetiteljski, da kao ministri ili predsjednici objašnjavate narodu da ne može više trošiti novce na luksuz poput čokolade, knjige ili kino ulaznice. Mogu, ako im ostane kad podmire obveze prema državi. Neće im ostati, jer je naša država socijalno osjetljiva, štedljiva i puna razumijevanja prema svima.
Nije lijepo i po bontonu prozivati te iste ministre i predsjednike zašto svakim novim godišnjim dobom u njihove garaže dolijeću i nove limuzine. Narod nam je neuk, nije vidio bijela svijeta, pa tako nije niti modno osviješten. Ne razumije da prve dame i gospođe ministarke moraju uskladiti model i boju limuzine sa novom sezonskom kolekcijom. Da ih se poslije nepotrebno ne izvrgava kritici za neukus ili kič.
Prihvatljivo je i odobravano, ako ste automobilom prouzročili kakvu nesreću, ili nedao Bog nekoga pregazili, da svoj položaj poboljšate kupnjom lijepog i pouzdanog automobila omiljenom premijeru.
Nepristojno je i provokatorski zbog toga prozivati omiljene političare ili sudove. Gospon sudac su nam ionako objasnili da se radi o zaslužnim građanima iz uzornih obitelji i nema smisla da čame u zatvoru, samo zato jer tako piše u zakonu. A još su nam stari Latini objasnili da ono što se tolerira Jupiteru, ne važi baš za svakog vola.
Isto je tako pristojno i ljupko zaposliti ministra ili direktora u državno poduzeće bez dna, a pritom objasniti narodu da su svijetloj gospodi preporuke za posao to što su pokeraško društvo kojeg ministra, ili pak premijer uživa s njima prosvijećeno brstiti filozofiju i najnovije svjetske ekonomske trendove.
Nepristojno je i nikako nije po bontonu ministre i premijera za to prozivati. Jer, onaj tko ne kocka sa novcima poreznih obveznika ne zna koliko su male šanse dobiti skalu u boji. Ili belot. No, i to je moguće prije nego izvesti ministarstvo ili poduzeće iz stomilijunskih minusa.
Iz svega navedenoga se vidi da su kultura i bonton spali na niske grane. Odgovorne strukture društva moraju hitno poraditi na tome da se među stanovništvo ponovno zasije klica dobrog odgoja i pristojnosti. Čini se da će do najvećeg broja građana u bliskoj budućnosti najlakše kulturno doprijeti ako na praznu bocu zalijepe džepno izdanje bontona i ostave takav odgojno-ekonomski paket pored kante za otpad.

Oznake: lijepo ponašanje, pristojnost

Priroda kulture palanke

08 rujan 2013



Kulturna zbivanja u manjim gradovima i mjestima ovise o godišnjim dobima puno više nego što bi to čovjek onako, na prvu, pomislio. Kad malo više o tome razmislite, vidjet ćete da je neznatno više kulturnih zbivanja u proljeće i negdje do sredine ljeta, nego u ostala doba godine. Možda neznatno, ali ipak više. I da sva kulturna zbivanja prate ritam prirode. Slično kao i medvjedi ili ptice selice.
A među kulturnim događajima prednjače, kao što je i red na ovim našim prekrasnim otvorenim prostorima, događaji pod otvorenim nebom. U tome, pak, prednjače razne pjesničke, slikarske, kiparske i druge maštovite kolonije, čijim brojem možemo parirati britanskoj kruni na vrhuncu kolonijalne moći. Tu su u prednosti sredine koje se nalaze blizu kakvog jezera ili većeg ribnjaka, jer mogu i koloniju sivih čaplji proglasiti kulturnim projektom. Pod okriljem grada ili županije.
Tu su, zatim, i natjecanja u svemu i svačemu. Potezanju konopa, kuhanju po autohtonim receptima, starim po nekoliko stoljeća, ali sada u novom ruhu – aranžiranim zdjelama s logom lokalnih trgovina i obrtnika. Borbe teladi, bacanje raznih predmeta u daljine i visine, pokretne izložbe kamenja čudnih oblika… Na sve to dovedite gradonačelnika i neku sekciju KUD-a i evo vam prvoklasnog kulturnog događaja na razini ne manjoj od regije. Misli globalno, djeluj lokalno!
Sav se taj kulturni uragan malo utiša na vrhuncu ljeta. Varošice opuste, sve redom sliče na kulise drugorazrednih horor filmova sa tematikom pogrešnih skretanja. Ali, nije ništa tako strašno. Ljudima je jednostavno vruće pa odu ili na more ili u podrume.
Jesen u mom kraju najavljuju smotre i izložbe raznih plodova prirode i njihovih derivata. Prava je šteta što na svim tim natjecanjima za najveću bundevu ne mogu sudjelovati i lokalne glavonje. Siguran sam da bi stavili žiri na prave muke.
Sveti Martin zatim otvara sezonu visokocijenjenih svetaca, koja se intenzivira u zimske dane i obično kulminira sa svetkovinom rođenja Spasitelja. A to je vrijeme protkano nastupima plesnih i pjevačkih skupina kulturnih, lovačkih, vatrogasnih, željezničarskih i društava drugih profila i interesa.
A tu su i maškare. Fašnik. Znate, ono kad svi idu uokolo i glupiraju se. I nose maske kojima skrivaju svoja prava lica. I svima pripiti objašnjavaju tko su u stvari. Dojma sam da fašnik kod nas traje neprekidno, još tamo od osamdesete. Nakon što je onaj umro. Samo što to u početku nismo imali hrabrosti reći, a sada više nemamo kome.
Jedini kontinuitet kroz cijelu godinu, nešto slično engleskom nogometnom prvenstvu, imaju popularne narodske svetkovine. Proštenja. Zašto i to ne bi bili kulturni događaji? Pa prodaju se svete slike i male drvene bačvice. I drvene figure Majke božje i Zeca s lulom i dvocijevkom. Simbioza tradicionalne, primijenjene i moderne umjetnosti.
A sreća je danas što svako malo veće mjesto ili ozbiljnija općina imaju svoja kulturna i pjevačka društva ili limene glazbe, pa kulturna zbivanja mogu fabricirati prema potrebama ili narudžbama.
Izložbe slika, koncerti, predstavljanje književnih izdanja, kazališne predstave ili kino projekcije zahtijevaju nešto što se zove adekvatan prostor. A s time smo mi svi, razasuti po nepreglednim prerijama oko metropole, malo kratki. Ne bi čovjek rekao, ali za noć muzeja trebate muzej.
Prorijedila su se i izdanja zavičajnih stihova, folklornih monografija i kratkih priča sa srednjoškolskih ili radničkih natječaja. Tko još čita bilo što osim tečajne liste kladionice i oglasa? I flash vijesti kod koga je ta i ta pjevačica sinoć zanoćila.
Rasprave o svim temama, naročito onima iz književnosti, filozofije i ostalih društvenih područja nekada su se odvijale na javnim tribinama. Danas takve rasprave ne postoje. I ne, ne odvijaju se optičkim putem. Jer to nije to. To što se u ime javnih rasprava odvija preko društvenih mreža, nisu javne rasprave nego vršenje nužde na sasvim nov način. Uživo se nešto slično tome danas može sresti na sjednicama gradskih vijeća ili lokalnim stranačkim skupovima. Nadrealan spoj vršenja nužde u javnosti i usmene fantastične književnosti. Pa to dođe nešto kao Sumrak saga po Ivanu Aralici.
Lokalne televizije i radio postaje termine kulturnih programa nemaju zato što takvi programi nemaju sponzore. Lokalni gospodarski subjekti jednostavno se ne vide u tom području. A nekako mi se čini da se baš i ne bi spojili sa kulturnim veličinama regije ili županije. Lokalni radio predstavlja najnoviju knjigu penzioniranog srednjoškolskog profesora u kojoj je ovaj sažeo svoje prethodne dubinske analize Svega oko nas. I taman kad gradski emeritus krene (nakon poduljeg uvoda na temu svoje životne odiseje) tumačiti svoju knjigu postanka, prekine ga jingle: budi dobar kao bece hibrid! Jer sponzor ih je pošteno platio pet za emisiju od deset minuta, pa sad neka urednik i voditelj to rasporede po važnosti materije koja se iznosi u eter. Tako da je slučajni slušatelj na kraju emisije siguran da ovaj čovjek na radiju prodaje novo sredstvo za prskanje krumpirove zlatice. A zna se i lijepo i kićeno izražavati, mada bi to zlaticama trebalo biti svejedno, pošto im ionako radi o glavi. No barem im je učeno i slikovito objasnio što im slijedi.
Ili je na regionalnoj televiziji gost kakav konceptualac ili pokretač nekog sasvim novog smjera u umjetnosti. I taman kad se naš poletarac razmaše, smjestivši sam sebe neznatno iznad Maljeviča i Warhola, režija ga bezobrazno prekine, i na ekranu vam zaplešu personizirane salame: .ja, piko, i više niko! To jednostavno ne ide skupa i točka.
No, iz mnoštva radio postaja ispliva, tu i tamo, pokoja slušanija emisija takozvane pučke kulture. Najpopularniji voditelj takvih emisija u ovim našim krajevima, koji je postao neupitna pučka moralno-kulturološka vertikala, naprasno je prekinuo karijeru zbog krivo prepisanog recepta krivoj osobi (dotična je persona u slobodno vrijeme radila kao liječnik, za zanemariv honorar).
Zasebna kategorija na malomještanskoj kulturnoj sceni i u medicinskoj terminologiji su lokalne moralne, političke ili menadžerske veličine koje su odlučile da su prerasle dotadašnje okvire svojeg djelovanja i vlastite samospoznaje. Jer su iznenada spoznale da su blagoslovljene neviđenim darom za slikanje, poeziju, pjevanje ili gnječenje blata. I onda zakupe cijeli kat knjižnice, dom kulture ili lovačku kuću. I organiziraju izložbu, već razmišljajući kako će im trebati puno veći prostor kada za pet godina predstave retrospektivu. Na silu su sa sobom morali dovući rodbinu. Tamburaši su došli, jer im je umjetnik platio; nema ti majci u nas kulture bez tamburaša. I lokalnih novina i radija. A gradonačelnika za takve ivente dobijete gratis.
I kao što sve teče, tako i priroda započinje svoj novi životni ciklus. Sa svakim novim godišnjim dobom, budi se, nekim svojim dijelom, i priroda. A s njenim buđenjem, nanovo se budi i kulturni život svake palanke...

Oznake: Kultura, palanka, umjetnost

Uticaj ćirilice na naš životni put

06 rujan 2013


Ante je bio neopisivo ponosan na sebe i svoje prijatelje kada se vratio kući. Na sebe ipak malo više. Danas ga je snimala neka televizija i nema boga da ne bude na dnevniku. A rekao im je sve što ide onu crvenu gamad u Zagrebu. Dok je njega i ostalih iz Stožera, ćirilice u ovom gradu biti neće. Obrisao je krpom znoj s izbrijanog tjemena i sjeo za kuhinjski stol, otvorivši pivo.
Teško se je obraniti od svih opasnosti koje od te proklete ćirilice vrebaju i ostati duševno zdrav. A vreba to odasvud. I podmukla je stvar ta kurva ćirilica. Zavlači ti se u mozak i kroz najtanji živac, samo ako ti na trenutak popusti ispravna misao. Ko one male prašumske ribice divljacima u kite.
Sad se treba na brzinu sabrati i pozvati ekipu navečer da zajedno gledaju dnevnike. Jebi ga, od uzbuđenja je zaboravio pitati s koje su televizije. Kad žena dođe s posla, napravit će pljeskavice i ražnjiće. Nazvat će je da usput kupi još piva. A onda kad ga cijeli grad, ej, i cijela domovina! vide na televiziji. Ej! Mora samo napomenuti Peri da donese svoj kompjuter za muziku. Pero je kralj, ima sve od Thompsona i Cece. Onda nek mu Dobrivoje zove policiju, da ne može spavati.
Prisjetivši se Pere, Ante se strese i otpije dugi gutljaj. Najebo je čovjek, a da to nije ničim zaslužio. Ajde da ti kćer ostane trudna sa 17, desi se to. Nije kraj svijeta. Ali ono... Njega je Pero prvog nazvao kad je to čuo i kad se sabrao da uopće može pričati. Dobro se i danas sjeća tog razgovora od prije tri mjeseca. Od toga se zla Pero još ni danas ne može u potpunosti skoncentrirati.
- Alo!
- O, jebem ti!
- Pero, jesi to ti!? Šta je bilo?
- O milu ti nanu!
- Pero, šta je bilo!?
- Marina moja...
- Šta je s Marinom? Da joj se nije šta desilo?
- Ma nije, jebem ti. O Isuse!
- Pa dobro, šta je bilo!? Očeš mi reći ili idi u kurac!
- Trudna je!
- Tko je trudan?
- Pa Marina...
- U, jebo te.
- E...
- Pa jel znaš s kim?
- Znam. Evo ga s njom kod kuće.
- Pa dobro je onda...
- Kurac moj je dobro!
- A šta sad radi?
- Eno je u sobi, plače s materom.
- Zašto plaču?
- Od radosti, da zašto. O jebem ti sve!
- A gdje ti je zet?
- Jebeš me i ti?
- Pa bit ćeš djed!
- Meni je da plačem, a ti sereš.
- Pa dobro, šta ne valja? Jel ti zet crnac?
- Nije. I nije mi zet.
- Jel bez noge?
- Nije, jebo ga ti...
- Jel onaj, kako ih zovu, panker?
- Ma nije...
- Pa dobro, šta je onda!?
- Srbin...
- U, crni Pero!

Te je večeri Ante iz čista mira, usred jela, pred ženom koja je zinula, kćeri i sinu održao kratki govor.
Nisam nacionalista, nikoga ne mrzim. Ali Srbina i Muslimana mi u kuću ne vodite.
Kćer ga je samo pogledala ispod gustih trepavica. A mali bubne ko iz topa.
A Srpkinje?
Majmune jedan!
Samo pitam.

Nije se Ante bojao za kćer, ona je po tim pitanjima bila na mjestu. Ali mu je mali bio sumnjiv. Jednom mu je preko ramena vidio da čita nekakva sranja, poslije je išao provjeriti, od one dvojice pederčina iz Splita. Umjesto da kao svi njegovi iz razreda čita onoga esesovca koji je bio po Rusiji. A onda i ona sranja od muzike koju sluša. Našao mu je neki devede, pisalo je na njemu električni orgazam. Opa, poveselio se nosioc spomenice domovinskog rata i osjetio se ponosnim. Mali gleda porniće, neka, i treba to. Normalno je to u tim godinama. Jedino mu se naslov učinio malo čudnim, ali danas je sve na tu jebenu struju, pa valjda i to danas tako rade. Stavio je devede u plejer i skoro ga nije kap udarila. Nije bio film, nego koncert. Istu je večer uhvatio malog.
- Jesi ti normalan?
- Ha?
- Kakva ti je to muzika? Gdje si našao ove jugoslavene slušat?
- Stari, pa nisu oni...
- Šuti! Kurac moj ti znaš šta oni nisu a šta jesu!
- Nego što da slušam?
- Pa ove naše.
- Koje?
- Šta fali Ceci?

Ante se trgne iz sanjarenja. Treba sve na brzinu organizirati i pozvati sve iz stožera za obranu od ćirilice. A večeras će se dogovoriti i gdje će se gledati utakmica. Otpije još jedan gutljaj, a onda se sledi. Majke ti mile, pa kako nije do sada o tome razmišljao. Uzme mobitel i stisne Peru na brzom biranju.
- Alo!
- Alo, Pero. Jel ti znaš šta je za dva dana?
- Misliš, koji je dan?
- Ma ne koji je dan, jebem te blesava.
- Nego što?
- Pa utakmica!
- U, jebo te!
- Pa jel znaš gdje igraju?
- Na Marakani.
- Pa jel znaš šta to znači?
- Šta?
- Pa kako će naši uopće doći tamo!? Sve su table na ćirilici!
- Au, crni naši!

Oznake: ćirilica, ceca, thompson i ostali naši...

Pucnji u krivom smjeru

05 rujan 2013


Klima i raspored planeta su nam takvi da nam ne uspijeva gotovo ništa čega se latimo. Bujaju jedino glupani i razne sorte lopova i probisvijeta. Tako to traje na ovim prostorima već četrdesetak godina. A skoro četvrt stoljeća se kunemo u svoje, hrvatske hulje i budale. Kozmička zračenja su, pak, usmjerila sve ono loše, negativno i zlo u srži prema sadašnjem premijeru i članovima njegove vlade.
U jeku posljednjih događanja vezanih uz ćirilicu, čekiće i table, ponovno se širi repertoar optužbi na račun mrskih jugokomunističkih elemenata, zakamufliranih u plašt SDP-a, Vesne Pusić, Damira Kajina i ostalih neprijatelja roda i sjemena hrvatskoga, a vezanih uz suradnju sa srbočetničkim elementima. S naumom rušenja naše države i novih stečevina slobode i prosperiteta.
Sljedbenici pravovjernih i bogobojaznih hrvatskih domoljubnih političara ne mogu razmotriti neke od osnovnih, svima poznatih i dostupnih činjenica, koje ćemo navesti da vidimo je li sve baš tako kako grme zdrave domoljubne snage. Njihovi umni kapaciteti maksimalno su angažirani, na primjer, na sigurnoj provedbi protokola vršenja velike nužde. Da netko od njih u trenutku katarze i božanskog nadahnuća i odluči o tome promisliti, vjerojatno bi sjeo na školjku, obavio veliku nuždu, ustao, pustio vodu, a onda, kad bi odbacio nadošlu misao kao bogohulnu, shvatio da nije spustio hlače.
Priča o nekažnjenim srpskim ratnim zločinima i zločincima koji slobodno šetaju Hrvatskom seže u vremena donošenja zakona o aboliciji. Puno je zanimljivija jedna druga priča, koja se proteže kroz zadnje desetljeće. U kojoj se događa jedno, a nastoji se narodu pred očima nacrtati da se događa nešto sasvim drugo, odnosno suprotno.
Kad se medija dočepaju razni stožeri, udruge, biskupi, ispravne domoljubne političke stranke, započenje zagađivanje prostora izlučevinama tipa "nenarodna, odnarođena ljevica vlada u suradnji i po diktatu srpskih ideologa", "ruše našu svetu domovinu i podižu novu srboslaviju", "zatiru i mrze sve hrvatsko". No, možda bi ih bilo dobro, u kontekstu posljednjih događanaja, podsjetiti na par sitnih činjenica koji njihovim teorijama nikako ne idu u prilog.
U dva mandata vođenja Hrvatske, od 2003. do 2011. stabilan koalicijski partner HDZ-u je bio SDSS. Velikim Hrvatima i domoljubima nije smetala podrška SDSS-a i ljudi poput Milorada Pupovca, koji se, uz sve svoje medijske istupe i nastupe, nikada nije javno očitao o vlastitom stavu prema politici Srbije i njezina političkog vrha početkom devedesetih. A zašto i bi, s tom su podrškom mogli uspješno završiti proces privatizacije i pretvorbe društvene imovine započet sredinom devedesetih. Nisu se u HDZ-u i ostalim koalicijskim partnerima puno brinuli niti o prošlosti Vojislava Stanimirovića, gradonačelnika Vukovara pod okupacijom i ministra u vladi Republike Srpske Krajine. Koji je za svoje ratne zasluge u Podunavlju dobio orden. Koji mu je 1995. u Banja Luci uručio Radovan Karadžić. Spremno su prihvatili i potporu Ratka Gajice, čovjeka čije se je ime nalazilo na popisu zaposlenika ministarstva obrane Republike Srpske Krajine.
Na lokalnoj političkoj sceni situacija je još bizarnija. Sada aktualni statut u Vukovaru predložili su zajedno HDZ, SDSS i HSP AS. Dobro, znaju se ljudi, surađivali su uspješno njihovi prethodnici u drugom svjetskom ratu, mogli bi sada reći neki zli jezici.
Poslije lokalnih izbora 2009. neke su lokalne i regionalne novine pisale o dolasku stotinjak autobusa političkih turista u poznata hrvatska politička svetišta. Parkiralište stadiona NK Dinare iz Knina bilo je na dan tih izbora ispunjeno sa pedesetak autobusa. Ostali su se rasporedili po Benkovcu, Obrovcu i okolici. Ništa čudno niti novo, pomislio bi prosječni hrvatski porezni obveznik. Došli su nam dragi gosti i prijatelji, čuvari hrvatskog nacionalnog identiteta sa brjegova i polja susjedne trojedne kraljevine. Dolaze u prosjeku svaku drugu godinu, pitati gdje se tu glasa "za naše, zna se" i odlučiti kako ćemo mi trošiti naše novce, a i koliki će se postotak preliti za njima.
Ali, ovaj puta bi se prevarili. Putnici namjernici su došli iz tamo daleke zemlje Srbije. I još je svaki hodočasnik k našim biračkim kutijama dobio pisane upute za koga glasovati. Pa im je tako napomenuto da na pojedinačnim listama glasaju za kandidate HDZ-a, a na listama za vijeća i skupštine za kandidate SDSS-a. Bilo pa prošlo. Nikakve koristi nema sada o tome gunđati.
Za kraj, spomenimo još samo jedan detalj.
2010. godine, u lipnju mjesecu, hrvatski je Sabor naumio donijeti izmjenu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Trebalo je donijeti odredbu da srpsko Zajedničko vijeće općina (ZVO) na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema dobije pravnu osobnost. Time bi ZVO, praktički, dobilo mogućnost formiranja teritorijalnih jedinica u Hrvatskoj koje bi se temeljile na jednonacionalnom principu. Tu su izmjenu pripremili SDSS Milorada Pupovca i HDZ Jadranke Kosor. Donošenje takvog zakona u Hrvatskom saboru spriječila je Vesna Pusić, skrenuvši pozornost ostalim dizačima ruku na to o čemu se tu radi, odnosno, čime bi to u krajnjoj liniji moglo rezultirati.
Da, eto, živa istina. Najveći neprijatelj svega hrvatskoga od kada je svijeta i vijeka, Vesna Pusić, saborska zastupnica Hrvatske narodne stranke, spriječila je donošenje zakona koji bi omogućio stvaranje neke nove krajine. Zakona koji je došao od vlade HDZ-a.
Pitate se gdje su onda bili stožeri za obranu hrvatskih vrednota i svetinja? Nisu bili potrebni. Naime, HDZ, kao jedina prava državotvorna i domoljubna stranka, donio je amandman o ustrojstvu krajine, naravno, na latinici.

Oznake: politika, zablude

Tko se pravi Tošo

04 rujan 2013


ili, razbijemo tablu, a ni pročitati je ne znamo
Svakome se je čovjeku prosječne inteligencije, prosječne naobrazbe i normalnog, logičkog rasuđivanja barem jednom u životu dogodilo da se zaplete u raspravu sa budalom ili luđakom. I brzo mu je postalo jasno da se s takvima argumentirano ne može raspravljati. Vrlo vas brzo spuste na svoj agresivno-slaboumni nivo i pobijede, naprosto bogatim iskustvom na tome području. O tome dođe čovjeku razmišljati, dok sluša i gleda trenutačna zbivanja u Vukovaru, koja se vezuju uz postavljanje ćiriličnih natpisa na javne zgrade.
Objašnjavati ljudima koji su razbijali table jer im je netko rekao da slova ne izgledaju kako bi trebala izgledati o počecima hrvatske pismenosti na ćirilici, o hrvatskim književnicima koji su pisali tim pismom, ili pak na srpskom jeziku (uz koji se ćirilično pismo kod nas vezuje, u krajnje negativnom kontekstu, te nam donosi u najmanju ruku armagedon) bilo bi smiješno, a i besmisleno. Dio ih i na pismu koje smatraju svetim i svojim može uspješno slovkati svoje ime i prezime, eventualno pjesme sa poleđine Thompsonovog albuma. Onaj dio koji ima mirovine veće od prosječne hrvatske plaće, pak, ne treba više u životu znati više slova i brojki od 1, X, 2, F2. A jedan dio ih se još uvijek potpisuje palcem...
No, šalu na stranu. Stvar je, kao i uvijek u Hrvatskoj, vrlo ozbiljna.
Razumljivi su bijes i ogorčenost ljudi koji su u ratu izgubili svoje najbliže. A danas u svojem gradu svaki dan gledaju iste one ljude koji su nekog njihovog mučili ili ubili, kako slobodno šeću gradom i uživaju sva prava i blagodati koje im naša država pruža.
No, upravo zbog toga treba navesti neke elementarne činjenice. Onaj tko ih želi i može razmotriti, neka sam iz njih izvede zaključke. Onoga tko ne želi i ne može, uzaludno je i čekićem krstiti.
To što ubojice i koljači slobodno šeću Vukovarom i Hrvatskom, ogorčeni branitelji i svi ostali mogu zahvaliti Franji Tuđmanu. I njegovim savjetnicima. Jer je upravo taj Franjo Tuđman potpisao zakon o aboliciji, odnosno odustajanje od progona i osude terorista i razbojnika iz raznih četničkih bandi. Situacija je slična i sa tužbom prema Srbiji za plaćanje ratne odštete i počinjeni genocid u Hrvatskoj. Hrvatska nije službeno proglasila ratni sukob sa Srbijom. A nije niti nedvosmisleno proglasila sva četnička haračenja po Hrvatskoj terorističkim aktom. Nego im je zakonima i aktima sa kraja devedesetih priznala nekakvu legalnost. To je otišlo tako daleko da je Milorad Pupovac zatražio od države Hrvatske, uz blagoslov partnera HDZ-a, da prizna svim četničkim teroristima sudjelovanje u pokušaju rušenja ustavno-pravnog poretka zemlje kao radni staž. I da na temelju toga četnici mogu tražiti i mirovinu. Koju bi im, po Pupovcu i HDZ-u, trebala isplaćivati država koju su htjeli srušiti, od novaca građana koje su htjeli poklati.
U priči s vukovarskim pločama, najvažniji dio je onaj kako je došlo do situacije da se ploče mogu postavljati. Statut koji je u Vukovaru donesen 2009., a po kojem su ploče s dvojezičnim natpisima trebale biti postavljene kada se dosegne određen postotak stanovništva srpske nacionalnosti u gradu, donijeli su zajednički HDZ, HSP AS, i SDSS.
Podsjetimo da je HDZ u dva mandata na državnoj razini imao potporu SDSS-a Milorada Pupovca. Isti je savez funkcionirao i na lokalnim razinama. Danas HDZ proziva Vladu kako treba poštivati zakon i odustati od postavljanja natpisa, mada zakon koji je donio taj HDZ nalaže upravo suprotno. HSP AS oštro osuđuje sve i svakoga, kao da su se jučer pojavili u Vukovaru i cijeloj priči. I što sada čovjek može iz svega zaključiti, nego da ovi kod Ruže imaju pamćenje kao ribe, četiri sekunde.
U Hrvatskoj ima gradova i općina u kojima se provodi dvojezičnost i koristi ćirilica. No, možda je hrvatska Vlada trebala u cijeloj situaciji postupiti taktičnije, i natpise uvesti postupno, uz veću senzibilizaciju građana. Ovako je to ispalo kao dodavanje soli na ranu. Ranu, koja još nije zacijelila, a glavni krivci za to nisu niti SDP niti Zoran Milanović i politička opcija koja je na vlasti. No, tko to ne želi vidjeti, ne vidi.
Sada kritike i žestoki napadi na "komunističke monstrume" i njihove "srbočetničke saveznike" dolaze iz redova progresivnih hrvatskih domoljubnih, demokršćanskih i državotvornih redova. Još se samo čeka mudroslov svete majke crkve. Samo jedan kratki podsjetnik kako su se kroz povijest protiv ćirilice, srpskog jezika i srpskih ideja "borili" njihovi idoli i uzori.
Prije nego što je u Zagrebu srdačno dočekao ustaški režim, kardinal Stepinac je u prvom svjetskom ratu bio dobrovoljac na solunskom frontu. Iz toga se rata vratio kao potporučnik srpske kraljevske vojske. No, čovjek je barem ostao na istoj liniji. Za razliku od velikog seljačkog vođe Stjepana Radića. Radić je prvo svoju HRSS u Moskvi 1923. uključio u seljačku internacionalu. Onda je od 1925. do 1927. koalirao sa Srpskom Radikalnom Strankom, a ušao je i u Pašić-Radićevu vladu. 1927. raskida savez sa Pašićem i ulazi u koaliciju sa Pribičevićevom Samostalnom Demokratskom Strankom. ( Sve su opcije dolazile u obzir, samo da se bude pri vlasti. Iz toga su uslijedili i tragični događaji u skupštini.)
"Otac domovine", Ante Starčević, cijeli je svoj književni opus napisao na ekavici, zdušno se zalažući da ekavica postane hrvatski standard. A dobar dio njegova političkog djelovanja temeljio se na radu u pravcu ujedinjenja svih Južnih Slavena u jednu državu. Eto, da je njegova jezična koncepcija prevladala, danas bi se Ruža hrvatska zvala belom radom.
I još jedna mala digresija. Kad bi "novi hrvatski rodoljubi", slušajući Lijepu našu na kakvoj utakmici, uzdignute desnice, znali da pjevaju kako im svira jedan Srbin i krajiški oficir, vjerojatno bi izgubili i one četiri sekunde memorije.
Onaj tko može i želi vidjeti i čuti, taj će nakon viđenog sam o tome prosuditi. A oni koji u 21. stoljeću smatraju da znati nešto pročitati i napisati na tuđem jeziku i pismu prijeti njihovoj opstojnosti i slobodi, već su dovoljno kažnjeni čekićem koji im odzvanja u glavi.

Oznake: ilica, Pismenost, nepismenost, maloumnost

Gdje počinje tamna strana

03 rujan 2013


U prvoj polovici 20. stoljeća Sirija je prošla kroz ruke nekoliko stranih vladara i vlasnika, da bi onda u drugoj polovici istoga, nakon postkolonijalnih turbulencija, na vlast došla opcija državnog nacionalnog socijalizma, u arapskoj verziji. Tako je bilo i u ostalim državama koje je zahvatio val "revolucionarnih previranja" u posljednje tri godine. Za razumijevanje današnje situacije u Siriji potrebno je imati malo širu sliku cijele priče.
Politika kolonijalnih sila bazirala se na tome da na zaposjednutim i okupiranim područjima postave manjinu (vjersku, nacionalnu, rasnu) u vladajući, odnosno upravljajući položaj nad većinom. Tako su imali lakšu kontrolu nad vladajućim strukturama na svojim posjedima, a nisu morali posebno opterećivati svoje ljudske potencijale. Čime je to rezultiralo nakon osamostaljenja bivših kolonija, vidljivo je gotovo u svakoj afričkoj državi, koje su redom zapadale u krvave vrtloge vjerskih, nacionalnih i plemenskih sukoba. Najbrutalniji primjer je, svakako, Ruanda, gdje su većinski Hutui gotovo istrijebili manjinske Tutsije, na koje se je oslanjala kolonizacijska uprava.
Slična je situacija i sa islamskim državama. Sunitski muslimani čine većinu od oko milijardu i pola muslimana u svijetu. Ima ih oko 85 % i oni sami sebe smatraju jedinim pravovjernim muslimanima. Druga frakcija unutar islama, šijiti, čine većinu jedino u Iranu i Iraku, gdje čine oko dvije trećine stanovništva.
Napad Iraka na Iran 1980. sunit Saddam Hussein objasnio je pokušajem zaustavljanja širenja iranskog šijitskog utjecaja na Irak i iračke šijite. Pošto je u Iranu već provedena islamska revolucija, irački je vođa imao potporu zapada.
Režimi u Libiji, Egiptu, a naročito u Iraku i Siriji bazirali su se na čvrstoj nacionalističkoj diktaturi, dijelom po uzoru na sovjetski socijalistički model. Svima im je bilo zajedničko to da nisu davali vjerskim fundamentalistima da se razmašu, odnosno provodili su sekularizam, najenergičniji je u tome bio onaj irački. Te diktature su s vremenom postale okrutni i pomalo bizarni sustavi, koji su polako gubili vezu sa realnošću i vlastitim narodom.
Trenutni unutarnji sukob u Siriji uvelike je utemeljen na sukobu islamskih frakcija. Većinu stanovništva čine suniti, oko 74 %, a alawita je oko 12 %. Njima pripada i predsjednik Bashar-al-Asad i njegova vladajuća garnitura. To vam je nešto kao sukob katolika i protestanata u Irskoj 70-ih i 80-ih. Tako je i Sirija, po zapadnom modelu, imala čvrstu diktaturu manjine nad većinom.
Daleko od toga da režim predsjednika Asada nije diktatorski i autoritaran i da se nije služio zločinačkim metodama da se održi na vlasti. No, do sada je, baš kao i Gadafi i Mubarak i Saddam održavao red i disciplinu u svojoj zemlji, suzbijao bilo kakva vjerska ekstremna gibanja i bio dobar trgovački partner zapadu koji ga sada želi svrgnuti. Ako se izuzme besmislena invazija Kuvajta od strane Saddama Husseina, nijedna od tih država zadnja tri desetljeća nije nikoga napadala, niti je ikome predstavljala prijetnju.
Iznenađuje vrlo agresivan stav europskih sila, prije prema Iraku i Libiji,a sada i prema Siriji. Posebno ako se uzme u obzir položaj kršćanskih manjina u tim zemljama. Pod starim režimima kršćani su uživali kakvu-takvu zaštitu i vjersku slobodu. Dolaskom zapadnjačke slobode iz Egipta ih se protjeruje i kamenuje na ulicama, u Iraku su meta natjecanja bombaša samoubojica "tko će ih više sa sobom povesti u raj", a u vrtlogu Sirijskih sukoba na njima se iživljavaju razne "svete islamske armije".
I tu dolazimo do pitanja vanjskog upletanja u unutarnje sukobe u tim zemljama, ili stranu okupaciju nekih od njih.
Počnimo s Libijom. Koja je blizu Italije, Francuske, a ni Britanija nije daleko. I sve tri su je proglasile svojom zonom interesa. Libija je zadnjih desetljeća imala najveću stopu gospodarskog rasta u Africi, zahvaljujući nafti. Pokušajte danas čuti ili saznati bilo kakvu vijest o tome što se događa u Libiji. Jedino se zna da nafta i dalje teče, ali ne kroz džepove Libijaca. Uz to, Francuska je taman pred vojnu intervenciju u Libiji na tržište stavila novi model svojeg lovačkog zrakoplova Rafale. I kao naručen joj je stigao poligon za testiranje i prezentaciju potencijalnim kupcima. U osnovi, radi se o povratku kolonizatora na svoje stare posjede.
Stranog uplitanja za sada se ne mora bojati jedino Egipat, zbog veličine, broja stanovnoka i snažne i kompaktne vojske, koja se drži iznad svih vjerskih i plemensko-sektaških sukoba, čuvajući svoju poziciju i privilegije.
Irak i Afganistan su bačeni u krvavi vrtlog građanskog rata i kaosa, no tako je bilo svuda kuda su prošle američke oslobodilačke snage, šireći plamen napalm-demokracije i miris agentorang-slobode. Somalija više nikada neće biti uređena zemlja. Izvukao se jedino Vijetnam, te danas postao jedna od vodećih gospodarskih sila Azije.
Drugu američku okupaciju Iraka indirektno je potaknulo slabljenje američkog dolara u odnosu na euro, što je počelo ugrožavati kontrolu američkog vanjskog duga. Naime, programi kojima je Saddamu Husseinu bilo dozvoljeno prodavati naftu za kupnju hrane, lijekova i nevojnih materijala bili su usmjereni prema europskim i azijskim zemljama, a valuta plaćanja je uglavnom bio euro. O tome su govorili mnogi europski i američki ekonomisti, no naravno da nisu bili stavljani u prvi medijski plan. U prvi je plan istican irački biološko-kemijski vojni program. Pošto ljudi vjeruju svemu što vide na televiziji, naglašeno je da su iračani dobili i klingonsku tehnologiju nevidljivosti, te su se tako stekli svi uvjeti za dobivanje javne i političke potpore za oslobađanje Iraka. Danas iz Iraka svakodnevno stižu izvještaji o napadu autobombama, bombašima samoubojicama, raketiranjima dobro čuvanih hotela. No, jeste li koji puta čuli vijest da je napadnuto postrojenje za vađenje nafte? Da ne govorimo o poslovima obnove i izgradnje, koji teže desetke milijardi dolara, i američka vlada ih daje tvrtkama u vlasništvu svojih vojnih savjetnika ili visokih vladinih dužnosnika. U skraćenoj verziji to izgleda otprilike ovako: Amerikanci su došli u Irak osloboditi Iračane njihove nafte. Usput su porušili cijelu zemlju, jer je demokraciju najlakše izgraditi iz temelja. (Razrušili su i opljačkali i Irački nacionalni muzej u Bagdadu, sa reliktima civilizacije stare šest tisuća godine, no to je za njih bilo nevažno, da je što u tom muzeju i vrijedilo, prodavalo bi se i u Wall-martu.) Onda su iračku naftu amerikanci vozili kući, a što je bilo viška prodavali po svijetu, i za dobivene novce dovodili svoje tvrtke u Irak, da grade ono što su vojnici razrušili prilikom dolaska. I sad to izgrađeno "prodaju" Iračanima za još nafte, "uvlačeći" ih u cijelu priču, te polako stvaraju sliku na kojoj su sada pokretači gospodarskog razvoja zemlje.
Avanturu u Afganistanu je za cilj trebala imati postavljanje stabilne vlade koju bi se dalo kontrolirati iz SAD-a, te tako širiti utjecaj na bivše sovjetske republike sa većinskim muslimanskim stanovništvom i, možda jhoš važnije, ustrojiti sustav vojnih baza u neposrednoj blizini Irana, Rusije i Kine.
Sirija je, također, vrlo bogata naftom. (I naša naftna kompanija je tamo imala terene i bušotine čiju su vrijednost procjenjivali u milijardama kuna. Sada su izgubljeni, tko zna na kako dugi period.) Sam raketni napad na Siriju od strane SAD-a je izgledan, no vojna intervencija kopnenih snaga nije. Zadnjih dana novine su pune napisa o potencijalnom svjetskom sukobu, u koji bi se uključili i Rusija i Iran, a onda bi bio uvučen i Izrael. Iz svih tih naklapanja i kombinacija je vidljivo da je situacija u Siriji daleko najsloženija od svih zemalja koje su dosad zapale u unutarnja prevrtanja, ili bile napadnute izvana.
Još za vrijeme iračko-iranskog sukoba 1980. godine, Sirija je stala na stranu Irana, koji tada nije imao podršku zapada. Danas Sirija i Iran zajedno podupiru Palestinu, i šijitsku paravojsku Hezbollah, koja djeluje u Libanonu, i koja je natjerala Izrael da se vojno povuče iz Libanona. Iran i Sirija danas čine čvrstu opoziciju Saudijskoj Arabiji i ostalim zemljama perzijskog zaljeva, koje su stabilni i dugogodišnji američki saveznici. Sam se Iran, kao, zasada, najstabilnija država regije, nastoji nametnuti kao lider u muslimanskom svijetu, proklamirajući novu politiku i novi put, oslobođen američkog i zapadnog utjecaja. Sama Sirija prijeti da će, napadne li ju se, svim sredstvima pokušati u sukob uvući i Izrael. Koji više ne prijeti da će napasti Iran radi nuklearnih postrojenja za razvoj atomskog oružja, u kojima i Iranci koriste klingonsku tehnologiju nevidljivosti.
Amerikancima nije baš i puno stalo do zaštite sirijskih civila. Sukob traje već dugo, briga o civilima se je mogla iskazivati i ranije. Sada su se mnoge zemlje zabrinule jer se režim pokazao kao tvrd orah, a ishod sukoba ne ide u smjeru njihovih želja. Sam Bashar-al-Asad se, naravno, neće dobrovoljno odreći vlasti. Omililo mu se, traje dugo, a i dobro. No, mora se priznati, čovjek nije ni izdaleka "skrenuo" kao Gadafi ili Saddam.
Sada su se oko Sirije počeli motati i Rusi. No, nije niti njima stalo do zaštite nevinih i nemoćnih. Poslali su brodove da svijet vidi da su tu. A malo su i ljuti. U susjedstvu su već izgubili nekoliko dobrih prodajnih mjesta za svoje oružje i tehniku.
U naftnom dobu, onaj tko ima naftu i tehnologiju, vlada svijetom. Amerikanci imaju tehnologiju (u ovom slučaju vojnu), a izvore nafte moraju držati pod nadzorom, koristeći se svakojakim sredstvima i metodama. Jednostavno moraju, ukoliko i dalje žele biti vodeća svjetska sila. A žele. U Americi je vojna industrija postala jednom od najvažnijih gospodarskih grana. I zato je bitno razvijati nova oružja, testirati ih na terenu, prodavati ih po svijetu zemljama koje ste prije toga zaplašili; ili da ćete im doći i donijeti demokraciju, ili da im susjedi sklapaju savez sa Klingoncima. A industrija oružja, koja je u rukama ljudi koji su u vojnom vrhu ili na visokim položajima u državnoj administraciji, dobro zaradi i od prodaje oružja vlastitom stanovništvu, koji je, ne zaboravimo, preko 300 milijona.
Irak je napadnut zbog optužbe da ima vojna postrojenja za proizvodnju biološkog i kemijskog oružja za masovna uništenja. Nije ih imao niti na slikama. Sirija se danas optužuje da je bacala napalm na vlastite građane. Amerikanci danas napadaju i prozivaju Iran i Sjevernu Koreju da razvijaju nuklearno naoružanje. Jedina nacija koja je ikada u povijesti čovječanstva bacala atomske bombe ili napalm na ljude su Amerikanci. I onda na sve to sadašnji američki predsjednik izjavljuje kako je sukobima u Siriji ugrožena američka sigurnost i američki način života. I kako su Sirija i Bashar-al-Asad dio nekakve osovine zla.
Sve i da jeste tako, svako zlo ima svoje uzroke. A veli naš narod da je svako zlo za neko dobro. Bilo kako bilo, jedno je sigurno. Zlo nikada nema samo jedno lice...

Oznake: sirija, vojne intervencije

Što smo dobili ulaskom u EU

02 rujan 2013


ili, kako su nam političke strukture omogućile da se osjećamo kao Europljani

Simbioza se, slobodnim stilom, može opisati kao suživot dva ili više organizma na nekom području. Pri tome svaki član takve zajednice ima nekakve koristi od nje, te, naravno, nečime toj zajednici i doprinosi. Tako i u našoj zemlji postoji simbioza građana i političara, odnosno političkih struktura, koja funkcionira po jednom zamršenom i teško objašnjivom principu.
Ta se simbioza ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju uzdigla na jedan viši nivo. Samim time uvelike je povećam broj beneficija i mogućnosti za nesaglediv razvoj i za građane i za političke strukture.
Tako su građani svojim izborom na referendumu i casual izborima omogućili određenom broju političara i birokratskih poletaraca da za izdašan iznos u stranoj valuti planduju po bijelome svijetu. Isto tako, izjašnjavanjem na referendumu, građani su omogućili političkim strukturama da im propisuju i provode takve zakone i propise kakvih se ne bi dosjetili ni veterani duševnih bolnica. I sve to pozivajući se na EU nametnute propise.
Nama, građanima, tom je evoluiranom simbiozom omogućeno daleko više. Omogućeno nam je da punim plućima dišemo EU zrak i osjećamo se u potpunosti kao važan dio velike europske slagalice. Evo samo nekoliko konkretnih primjera.
Omogućeno nam je, zdušnim i nesebičnim zalaganjem svih političkih stranaka, da se osjećamo kao Bugari i Rumunji, koji su razinu korupcije, nepotizma i srodnih grana privrede još malo podigli nakon ulaska u EU.
Omogućili su nam i da se osjećamo kao Španjolci po broju tako mladih, tako poletnih, tako pametnih, tako školovanih, a tako nezaposlenih.
Od strane naših političkih elita omogućeno nam je, da, kada čujemo koliko kome dugujemo, odmah se osjetimo dužni kao Grčka. Kao Grci se moramo osjećati, htjeli mi to ili ne, kada vidimo veličinu i učinkovitost birokratskog aparata, te blagodati koje državni pisari uživaju u odnosu na ostale kaste.
Omogućeno nam je da se osjećamo kao Austrijanci ili Nijemci kada plaćamo račune ili odemo u trgovinu, jer to je bilo obećanje koje nam je Vlada prvo ispunila. Mislim na to da su nam omogućili zapadnoeuropske troškove života.
S druge pak strane, kada primimo plaću ili mirovinu, osjećamo se više kao neki naši bratski i prijateljski susjedni narodi, a nerjetko i kao mongolski pastiri dugodlakih goveda.
Da se, tek s vremena na vrijeme, osjećamo poput Šveđana ili Danaca, omogućuje nam televizija kada u program uvrsti kakav skandinavski film. Onda nacija polako naginje ka kolektivnoj depresiji, tako da je dobro što ta kinematografija i nije nešto popularna kod nas.
Što se tiče Engleza, tu su osjećaji obostrani. Malo se Englezima pravi Vlada kada treba nekome ispuniti dano obećanje, malo se Englezima pravi puk hrvatski kada treba plaćati svoje poreze i obaveze.
Nakon što odgledamo utakmice naših nogometnih klubova u europskim natjecanjima, uglavnom se osjećamo kao Mađari nakon nesuglasica sa banom Jelačićem.
No, kada dođe vrijeme za opet neke izbore, postanemo neustrašivi i nezaustavljivi u ponavljanju istih pogrešnih koraka, koji nas, dokazano, vode u sve dublji glib. Tada smo kao Česi koji pokušavaju preplivati Velebitski kanal samo s gumenom patkicom oko trbuha.
I uvjereni smo kako ćemo taj put sigurno pogoditi. I izabrati oličenja poštenja, radišnosti, stručnosti i kompetentnosti. I moralne vertikale. Jer uvijek nekako, u to vrijeme, zaboravimo da se moralne vrline ne traže za nadzorne odbore, povjerenstva ili pročelništva. Nego debela koža, odsustvo kralježnice, minimalno troličnost te spremnost na uvlačenje u određene tjelesne šupljine. Jer samo političari koji posjeduju takve vrline i kvalitete isplivaju nakon svake oluje ili brodoloma. A onima moralnima ne preostaje ništa drugo nego zasjedanja po kafanama. Ili privatni nastupi, ako ih rodbina pozove u goste. I to se neće promijeniti nakon što je Hrvatska postala članicom Unije. Jer, u EU nema zakona ni propisa koji bi to promijenio. To je prepušteno nama. A mi se do sada baš i nismo proslavili po tom pitanju.
Mislim da smo do sada isprobali cijeli politički spektar koji je bio na ponudi. Ne računajući duševne bolesnike s liječničkom dokumentacijom. No, možda ipak još uvijek postoji način na koji bi se riješili cjelokupne naše političke elite i spasili se njihovih rezultata i dostignuća. Pri tome treba zaigrati na njihovu taštinu i prezentirati im plan kao nove mogućnosti za razvoj njihovog ega i veličine, koji su, sada je to već vidljivo, prerasli ne samo ovu našu malu državicu, nego i cijeli planet...
Naša bratska i prijateljska prapostojbina, Islamska Republika Iran, lansirala je nedavno svoga prvog astronauta. U beskrajne svemirske širine vinuo se jedan majmun. U Iranu su tada, prije polaska astronauta na put, svi bili uzbuđeni. Majmunu se prije polaska obratio i sam predsjednik države dirljivim govorom, nakon kojeg je majmun i zaplakao od ganuća.
Sada bi naše političare trebalo uvjeriti da se uključe u nastavak iranskog svemirskog programa, kako bi se njihove ideje, slava njihova lika i djela rasijale širom naše galaksije.
A majmuna astronauta mogli bi, kada se vrati na Zemlju, dovesti na neko vrijeme na čelo države. Ukoliko bi on pristao na to.
Kada nas se već smatra majmunima, barem bi imali pravi uzor.

Oznake: Europska Unija, mogućnosti, astronauti

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se