luda_krava

iz tomine škrinje "u sakatu vremenu"

ljiga

danas se baš nekako ljigavo osijećam!

iz tomine škrinje "izloži jezik"

biznis

run forest, run!

opet sam se vratio doma sa vikend izleta.
sve češće idem na te svoje izlete.
to je dobro.
zdravo.

opet sam bio na braču.
nešto malo radio.
malo više šetao.
sebe i psa.

danas sam, prvi put nakon što sam se ofišli prestao aktivno baviti sportom, bio u teretani. bio je to sat ipo smjeha.
doslovno sam se valjao po podu od grčeva izazvanih naletom smjeha. cijeli sam se rasplakao.
kakvih sve likova ima po tim teretanama?!

no dobro. i ja sam došao u teretanu na nagovor jednog takvog lika, no za razliku od ovih "gle me, mogu dignut avion u zrak" ovaj je lik je lik na svoj način.

jedini cilj ovog mog odlaska u teretanu je nemogućnost trčanja na otvorenom. ovi vikend sam nešto trčao... bolje da nisam. hladan zrak me totalno isparao.
no dobro, dođem ja u teretanu i ugledam traku za trčanje.
...

otrčao sam 12 kilometara. neloše za prvi put. no...
pitajte me sutra da li sam možda pretjerao.

inače, sinoć kad sam legao u krevet prije nego što sam se onesvjestio prošlo mi je par misli kroz glavu.
toliko sam bio lijen da mi se nije dizalo po olovku i papir tako da su te misli negdje...
... nisu nestale, nego... javit će se opet večeras.

što se tiče svega ostalog... eto... ispiti su u điru.
učim, polažem, čekam rezultate i tako.

jel netko ima volju sljedeću subotu planinarit do doma, eventualno vickovog stupa, ako vrijeme dopusti?

merjan & luka botić

koja smo mi športoljubna nacija?

pravi odgovor na ovo pitanje leži u kompilaciji hitova "svi smo mi..." & "malo nas je, al...".
to je narodna kompilacija slična narodnim pričama i pripovjetkama samo istinita.

prvaci smo bili ili ćemo biti, pa čak smo i bili ili jesmo tu negdje okolo, u skoro svim sportovima. bilo ekipnim bilo samostalnim.

mislim da nema smisla nabrajati što smo sve u kojem sportu i kada osvojili, pa čak ni ljude koji su to učinili pod našim budnim okom.
nema smisla iz dva razloga. prvog, što bih sigurno nekog našeg osvajača nenamjerno izostavio; i drugog, dok bih sve uspjehe uspio nabrojiti sigurno bismo u međuvremenu još ponešto osvojili.

kad već neću nabrojiti uspjehe izdvojit ću samo jedan, meni najdraži sportski trenutak; prvo poluvrijeme košarkaškog finala u barceloni.
točka i amen.


naša sportska angažiranost ne očituje se samo našim sportašima i njihovim tj našim uspjesima. svi smo mi sportski multitalenti.

ujutro pratimo skijanje, popodne košarku, navečer nogomet, ... no mi nismo samo pasivni promatrači. ako tako mislite grdno se varate. mi smo i suci, organizatori, promicatelji sporta i reklama dijetalnih proizvoda, treneri, savjetnici, upravni odbori, reporteri,...
mi znamo sve o našoj ruci koja drži reket.
mi znamo sve o suparniku naše ekipe.
mi znamo sve.
mi i moramo sve znati, jer da ne znamo sve kakvi bismo onda bili kladioničari. nama nije problem pogoditi da li će biti 1, 2 ili iks. mi pogađamo minute, razlike, točne rezultate.
mi nikada ne griješimo. čak i onda kad nismo u pravu mi ne griješimo.
mi znamo sva pravila koja nama donose prednost i pobjedu.
mi smo uvijek u pravu.
tko jebe pravdu kad je pravo zakon!

u svim sportovima mi smo najbolji. u svim sportovima mi smo najjači.
nije više bitno koji se sport igra. bitno je samo da su crveno-bijeli kockasti rekviziti spremni, da je pivo u ruci, a cigareta u ustima,... bitno je stanje prijenosa, tj koji program prenosi koji sportsko nadmetanje.

i tako opet o samom sportu odlučujemo mi sami.
duboko zavaljeni u fotelju, nažderani i pijani, glasni i bezobrazni, upravo mi odlučujemo pritiskom na tipku upravljača kojim sportom ćemo se danas baviti.

apdejt:

iz tomine škrinje "volio sam da me vole"

iz tomine škrinje "izloži jezik"

jedan jako smiren post

moš' si ga mislit kako smiren post!?!*!"#

pažnja!
molim svo čitateljstvo da preskoče ovaj post. ne isplati ga se čitati, a još manje komentirati.
post obiluje svakojakim vulgarizmima, stoga nije preporučen ljudima ala finjak, trudnicama, mlađima od petnaest (15) i starijima od pedesetitri (53).
hvala na razumijevanju.


mislio sam da kad lijepo živiš, ne diraš se u nikoga, plaćaš porez i ostalo možeš na miru živit? e moš' kurac lijepo živit! opet te svaki peder može guzit. i to besprijekorno čini. štoviše, redovito čak.

s vremena na vrijeme se stvarno osjećam izjebano ka mali mujo.

jebate život da ga jebala televizija. al ono po rasporedu! mrš!!!


prvo nikad nisam kužio šta rade stilisti?! ono... koji kurac... pederi sa zaposlenjem?!
no dobro, da sad pripovjedački citiram jedan maestralni opis stizilma.
to ti kad nemaš stil, i onda ti dođe stilist pa ti ga napravi...
e napravi ti ga kurcem u čelo... eto šta ti napravi.

još gore od toga kad neki kvazistilist, jebalogaseloseksualac (aka oni metero) i šta ti ga ja znan kakvi peder sere na televiziji.


teve me već raspizdia prije koji tjedan kad je oliver bia u onon zlight šou.
pun kurac tokšoova kod nas na teveu. svi ka nešto pričaju.
jebalo majku, pa da baren onda nešto pričaju. a ne onako... taj vođa šoa se nešto izdrkava s gostom, zajebava ga, maltretira... ma idi mi u...
i dobro...
... dođe jedan takav kreten, odradi emisiju, i ja nakon toga prestanem gledati taj program.

nije ovo problem s jednim takozvanim tokšouom, već sve emisije ala parlare su na istu bezobraznu šprancu osmišljeni.
vidi mene što ja sad nazovem osmišljenim!?! bolje bi takav šou osmislilo kakvo abortirano stvorenje nego naše teve ćunke.

al jebali oni sebi mati milu, nemaš više ni kanala za gledat. ne može dcm distribuirati toliko kanala koliko na kanalima ima stilista koji se iseravaju...

i onda dođe dan današnji kad san zamalo kupio kartu za avion, s odredištem metropola, da im redom svima po kanalima jebem rodbinu do devetog kolina. maomicu im jebem bezobraznu.

al ne kurac. ovako ja ispadnem glup. jeftin. nepoznat. ovakav-onakav.

zahvala
na kraju ovog olakšanja zahvaljujem filmu koji mi je dao inspiraciju za ovaj proljev mozga. filmu "the sum of all fears" koji je trebao početi u 21:00.

iz tomine škrinje "u sakatu vremenu"

počelo je počelo...

evo počelo je vrime kad dica više ili manje umaškarana idu po kućama u nadi da će čagod dobit.

...

aaaa... iša san i ja kad je bilo moje vrime. samo je to onda bilo drugo vrime. dica onda nisu tražila samo lovu. bili su sritni s bilo čim da dobiju.
ova današnja dica oće samo lovu. ne figuraju in ništa ni bonboni ni čokolate ni ništa... samo "barba dajte koju kunu!" ... e, pa nema barba baš toliko love za dilit. e!

...

nije problem šta dica traže lovu, nego je problem šta toliko love niman. misec dana svakodnevno i po nekoliko puta maškare na vratima. i to ne uvik različita dica. pa ej...
...
"ok", rečen ja. kad će oni tako, vidit će dokad će to tako. bia san ja i u društvu pere kvrgice.

...

moji doma nisu znali da imaju čast živit s jednin genijalcen. mislili su samo da se njima uvalia bohem u kameru. al sad znaju da u kameri pored njihove spava pijanim snom jedan mali genijalac.

...

nikad neću zaboravit jedne godine kad san ka dite bia u maškare. bilo je to... asti... puno godin je otad prošlo, no nikad neću zaboratit gostoprimstvo jedne nonice. ne znan čija je, ni kako joj je ime, ni da li je još živa... ali ča nas je ona bila lipo pogostila...
počastila nas je bila domaćin krafnama. asti gušta. satra san ih šest jerbo san ima toliko godina, no... baš smo se bili natukli tonči, ante i ja.

...

moji doma su skužili moju genijalnost večeras prilikom mog odnosa sa novopečenim maškarama.
kako san slab u opisivanju probat ću odi dat uvid u ti dijalog sa didaskalijama i ostalin svaštarijama.

hoću negdje na put – ili fali mi moj road trip

evo već je došao drugi mjesec. mjesec ispitnih rokova.
jebu mene ispiti ove godine.

nije da sam pitomy (blesav) nego jednostavno ne mogu sjest za stol i uhvatit se učenja. pogotovo ne sad kad su konačno krenuli sunčani dani.
a rezultat? za njega me pitajte prvi ožujka. sad nisam kompatibilan za odgovorit na to pitanje.

…
ovaj post je konglomeracija nekoliko postova koji iz ovih ili onih razloga nisu ugledalo pozadinsko svjetlo vaših monitora.
...

da vas malo uputim u priču road tripa…
prvi road trip je počeo u ljeto 2004. godine. godine kad sam kupio svoje prvo auto. "bilo je i vrijeme", što mi je ekipa tada rekla. konačno sam i ja posjedovao govno koje ide i uzbrdo, jer svako govno se bez problema kotrlja nizbrdo.
prvi road trip je trajao 10 iljadi kilometara. prošli smo osam zemalja te se skupa divili svemu i svačemu. naravno, često smo i beštimali. s razlogom i bez.
s jednog puta vratili smo se sa jednim članom posade više, sa zlatkom. odmah smo se svidjeli jedno drugom no jebiga. to je sve. nema kod mene istospolne filije. ko to voli voli. ko to ne voli, taj sam. no dobro. sad zlatko živi, raste i bloguje na postilji pored moje.

bilo je tu i koncerata puno. kako u samome gradu tako i okolo po lijepoj našoj silovanoj. dosta smo po njima điravali, opijali se zvucima i raznoraznim likvidima.
iz toga jednoga koncerta se i rodila urban road trip priča je prvotno ugledala svjetlo dana, pa sam je zatim ubio radi intime sudionika tog road tripa. s tim je i umro road trip koji je počeo, sada već daleke, 2004 godine. no da ne ispadne sad neko sranje, za one koji ne znaju čitat, road trip živi i dalje samo pod drugim imenom.
…

na prvi road trip krenula su četiri lika s dva auta. jedan purger, jedan varaždinec, jedan vlaj i jedan splićanin. to je bio pravi show. nakon par dana tripa pridružilo nam se još šest cura iz rijeke tako da smo u najjačem sastavu brojili deset ljudi u tri auta. Table zg, st i ri. prekrasno bijaše to vrijeme.

drugi veliki road trip je bio sredinom 2005. godine. urban road trip. ta priča je morala biti cenzurirana, no opće je poznata. sigurno ste čuli za nju, ili čak možda neznajući bili sudionici tog spektakla.

par mjeseci nakon, došlo je do preimenovanja našeg sada već legendarnog road tripa u there and back again. to je bio jedan test za mene.
čak mi je ekipa i otvorila kladionicu vezanu za događaje s tog puta. no, izdržao sam i sve ih zajeba. čak su popušili i onaj slavni 1.04 koeficijent koji se odnosio da ću negdje na putu od tri iljade kilometara zatući suvozača.
…

ove manje tripove neću baš spominjati ovdje jer ih je bilo nebrojeno puno.

sad će ispasti da puno putujem. što je istina, no sva ta putovanja imala su neki cilj i svrhu. s njih sam se vraćao bogatiji, informiraniji, obrazovaniji… no naučili su me jednu važnu stvar: možeš otići bilo gdje. na arktik, antarktik, saharu, himalaju; no gdje god otišao ne možeš pobjeći od samog sebe.
…

jučer je pao dogovor da odemo na skijanje. odlučili smo da idemo vikend (11.-12.02.) ako budemo imali para. uspjeli smo to skijanje svesti na 500 kuna po glavi s uključenim prijevozom, smještajem, hranom, najmom opreme i ski-passom. išlo bi se na bjelolasicu.
zasad nas je dvoje, no ne bi imali ništa protiv da nam se bilo tko priključi. svaka glava viška snižava cijenu. ako tko ima volje, vremena i para može mi se slobodno javiti sljedećih desetak dana.
što se tiče našeg skijaškog umijeća… khm… jedan skija dobro, dok drugi nikad u životu nije stao na skije. smijeh je zagarantiran!
…

al prvo je sad na redu knjiga i učenje.
splendid