luda_krava

p1 - industrijska baština

postoji jedan vid baštine koja se zove industrijska baština. neki gradovi je imaju, neki je nemaju. nekim ljudima se ona ne sviđa, a nekima se sviđa. neki bi je htjeli imati kod kuće, a neki uopće ne razumiju što je zapravo industrijska baština.
industrijska baština bi bila, kad bi u nekom gradu ona postojala, sve ono što tipizirani-lokalpatriotno-doseljeni čovječuljak smatra napuštenim, javnim prostorom za slobodnu urinalnu i fekalnu kritiku.
gledajući prenamjenu industrijske baštine u galerijske i umjetničke prostore je zanimljiva, ali je vrlo ugrožena surovim tranzicijskim uvjetima podređenima moći kapitala. iz prethodne rečenice proizvodi zaključak da nema tih para koji mogu sve naše novokomponovane javne weceje prenamijeniti. kad mi nešto zaseremo, onda to zaseremo do kraja. bespovratno.
meni je drago što na jednom takvom sranju gradim karijeru. jebeš karijeru koja se ne temelji na sranju. isto tako, jebeš i karakter koji se ne da mijenjati.
"spomenici, mauzoleji, aleje, ruševine, baština – objekti su žudnje; ove urbane heterotopije uzrok su žudnji, ali ne i njezino ispunjenje, stoga je riječ o ekranima grada . ekrani grada povlaštena su mjesta za njegove narcističke projekcije: samospoznaje samopromašivanjem. ... u tom spletu povratnih uzroka žudnje industrijska baština je važna jer je povlašteno mjesto urbane identifikacije."
kako za svoga života industrija oblikuje "svoj" grad, tako i za vrijeme svoje smrti ona njima upravlja. veliko se pitanje može postaviti "tko upravlja?". da li mi upravljamo industrijom, ili ona upravlja nama?
u posmrtnom baratanju njome postavlja se pitanje "što sad s tim?". no mislim da je odgovor na pitanje "što?" preširok da se dadne javnosti na vijećanje.
pitanje "što?" u sebi sadrži jedan vrlo eksplozivni odgovor. no rezultat tog ogovora nije urbana baština. to nije nikakva baština. to je ništa. varam se. čak nije ništa. to je kaos. onaj kaos u kome svakodnevno živimo.
puno bolje bi se moglo djelovati s pravilno formuliranim pitanjem "kako?". kako spasiti nešto? kako dati novu vizuru, namjenu, ... kako spasiti nešto na što su svi zaboravili?
ovdje će biti ponešto govora o industrijskoj baštini kroz pitanja kako, zašto te na koji način...
industrijom do zdravlja!

dvi godine i nešto sitno

evo me nakon dvi godine i nešto sitno.
nevjerojatno ali istinito.
valjda ću imat, štagod pisat, opet. neću ić u storiju di sam bia, šta činia i tako ono bliže-bolje-dalje... i lipih i grubih stvari san spremia u butigu. bože moj šta si se raskrečia tamo... i sada idemo dalje.
đe rooonimo!

jakša nami, ja vami, a ništa nova

odjava programa

papci junajtid

cenzuri jedno veliko NE!

ubije me nježno...

... da se crveno ne vidi!!!

nema kritike... ovaj nerad, potknut usmenim ispitom, na mojem tronu, ostavio je dojam, na desetak rukom ispisanih stranica papira, ...

ispit sam prošao, a vidim da je i ovo čudo počelo radit, još samo da opali sunce, da me obuzme fjaka, tako da sve lijepo pošaljem u najdraža mi tri spolovila...

pozdrav radničkoj klasi!

iz tomine škrinje "u sakatu vremenu"

ljiga

danas se baš nekako ljigavo osijećam!

iz tomine škrinje "izloži jezik"

biznis

run forest, run!

opet sam se vratio doma sa vikend izleta.
sve češće idem na te svoje izlete.
to je dobro.
zdravo.

opet sam bio na braču.
nešto malo radio.
malo više šetao.
sebe i psa.

danas sam, prvi put nakon što sam se ofišli prestao aktivno baviti sportom, bio u teretani. bio je to sat ipo smjeha.
doslovno sam se valjao po podu od grčeva izazvanih naletom smjeha. cijeli sam se rasplakao.
kakvih sve likova ima po tim teretanama?!

no dobro. i ja sam došao u teretanu na nagovor jednog takvog lika, no za razliku od ovih "gle me, mogu dignut avion u zrak" ovaj je lik je lik na svoj način.

jedini cilj ovog mog odlaska u teretanu je nemogućnost trčanja na otvorenom. ovi vikend sam nešto trčao... bolje da nisam. hladan zrak me totalno isparao.
no dobro, dođem ja u teretanu i ugledam traku za trčanje.
...

otrčao sam 12 kilometara. neloše za prvi put. no...
pitajte me sutra da li sam možda pretjerao.

inače, sinoć kad sam legao u krevet prije nego što sam se onesvjestio prošlo mi je par misli kroz glavu.
toliko sam bio lijen da mi se nije dizalo po olovku i papir tako da su te misli negdje...
... nisu nestale, nego... javit će se opet večeras.

što se tiče svega ostalog... eto... ispiti su u điru.
učim, polažem, čekam rezultate i tako.

jel netko ima volju sljedeću subotu planinarit do doma, eventualno vickovog stupa, ako vrijeme dopusti?

merjan & luka botić

koja smo mi športoljubna nacija?

pravi odgovor na ovo pitanje leži u kompilaciji hitova "svi smo mi..." & "malo nas je, al...".
to je narodna kompilacija slična narodnim pričama i pripovjetkama samo istinita.

prvaci smo bili ili ćemo biti, pa čak smo i bili ili jesmo tu negdje okolo, u skoro svim sportovima. bilo ekipnim bilo samostalnim.

mislim da nema smisla nabrajati što smo sve u kojem sportu i kada osvojili, pa čak ni ljude koji su to učinili pod našim budnim okom.
nema smisla iz dva razloga. prvog, što bih sigurno nekog našeg osvajača nenamjerno izostavio; i drugog, dok bih sve uspjehe uspio nabrojiti sigurno bismo u međuvremenu još ponešto osvojili.

kad već neću nabrojiti uspjehe izdvojit ću samo jedan, meni najdraži sportski trenutak; prvo poluvrijeme košarkaškog finala u barceloni.
točka i amen.


naša sportska angažiranost ne očituje se samo našim sportašima i njihovim tj našim uspjesima. svi smo mi sportski multitalenti.

ujutro pratimo skijanje, popodne košarku, navečer nogomet, ... no mi nismo samo pasivni promatrači. ako tako mislite grdno se varate. mi smo i suci, organizatori, promicatelji sporta i reklama dijetalnih proizvoda, treneri, savjetnici, upravni odbori, reporteri,...
mi znamo sve o našoj ruci koja drži reket.
mi znamo sve o suparniku naše ekipe.
mi znamo sve.
mi i moramo sve znati, jer da ne znamo sve kakvi bismo onda bili kladioničari. nama nije problem pogoditi da li će biti 1, 2 ili iks. mi pogađamo minute, razlike, točne rezultate.
mi nikada ne griješimo. čak i onda kad nismo u pravu mi ne griješimo.
mi znamo sva pravila koja nama donose prednost i pobjedu.
mi smo uvijek u pravu.
tko jebe pravdu kad je pravo zakon!

u svim sportovima mi smo najbolji. u svim sportovima mi smo najjači.
nije više bitno koji se sport igra. bitno je samo da su crveno-bijeli kockasti rekviziti spremni, da je pivo u ruci, a cigareta u ustima,... bitno je stanje prijenosa, tj koji program prenosi koji sportsko nadmetanje.

i tako opet o samom sportu odlučujemo mi sami.
duboko zavaljeni u fotelju, nažderani i pijani, glasni i bezobrazni, upravo mi odlučujemo pritiskom na tipku upravljača kojim sportom ćemo se danas baviti.

apdejt:

iz tomine škrinje "volio sam da me vole"

iz tomine škrinje "izloži jezik"

jedan jako smiren post

moš' si ga mislit kako smiren post!?!*!"#

pažnja!
molim svo čitateljstvo da preskoče ovaj post. ne isplati ga se čitati, a još manje komentirati.
post obiluje svakojakim vulgarizmima, stoga nije preporučen ljudima ala finjak, trudnicama, mlađima od petnaest (15) i starijima od pedesetitri (53).
hvala na razumijevanju.


mislio sam da kad lijepo živiš, ne diraš se u nikoga, plaćaš porez i ostalo možeš na miru živit? e moš' kurac lijepo živit! opet te svaki peder može guzit. i to besprijekorno čini. štoviše, redovito čak.

s vremena na vrijeme se stvarno osjećam izjebano ka mali mujo.

jebate život da ga jebala televizija. al ono po rasporedu! mrš!!!


prvo nikad nisam kužio šta rade stilisti?! ono... koji kurac... pederi sa zaposlenjem?!
no dobro, da sad pripovjedački citiram jedan maestralni opis stizilma.
to ti kad nemaš stil, i onda ti dođe stilist pa ti ga napravi...
e napravi ti ga kurcem u čelo... eto šta ti napravi.

još gore od toga kad neki kvazistilist, jebalogaseloseksualac (aka oni metero) i šta ti ga ja znan kakvi peder sere na televiziji.


teve me već raspizdia prije koji tjedan kad je oliver bia u onon zlight šou.
pun kurac tokšoova kod nas na teveu. svi ka nešto pričaju.
jebalo majku, pa da baren onda nešto pričaju. a ne onako... taj vođa šoa se nešto izdrkava s gostom, zajebava ga, maltretira... ma idi mi u...
i dobro...
... dođe jedan takav kreten, odradi emisiju, i ja nakon toga prestanem gledati taj program.

nije ovo problem s jednim takozvanim tokšouom, već sve emisije ala parlare su na istu bezobraznu šprancu osmišljeni.
vidi mene što ja sad nazovem osmišljenim!?! bolje bi takav šou osmislilo kakvo abortirano stvorenje nego naše teve ćunke.

al jebali oni sebi mati milu, nemaš više ni kanala za gledat. ne može dcm distribuirati toliko kanala koliko na kanalima ima stilista koji se iseravaju...

i onda dođe dan današnji kad san zamalo kupio kartu za avion, s odredištem metropola, da im redom svima po kanalima jebem rodbinu do devetog kolina. maomicu im jebem bezobraznu.

al ne kurac. ovako ja ispadnem glup. jeftin. nepoznat. ovakav-onakav.

zahvala
na kraju ovog olakšanja zahvaljujem filmu koji mi je dao inspiraciju za ovaj proljev mozga. filmu "the sum of all fears" koji je trebao početi u 21:00.

iz tomine škrinje "u sakatu vremenu"

počelo je počelo...

evo počelo je vrime kad dica više ili manje umaškarana idu po kućama u nadi da će čagod dobit.

...

aaaa... iša san i ja kad je bilo moje vrime. samo je to onda bilo drugo vrime. dica onda nisu tražila samo lovu. bili su sritni s bilo čim da dobiju.
ova današnja dica oće samo lovu. ne figuraju in ništa ni bonboni ni čokolate ni ništa... samo "barba dajte koju kunu!" ... e, pa nema barba baš toliko love za dilit. e!

...

nije problem šta dica traže lovu, nego je problem šta toliko love niman. misec dana svakodnevno i po nekoliko puta maškare na vratima. i to ne uvik različita dica. pa ej...
...
"ok", rečen ja. kad će oni tako, vidit će dokad će to tako. bia san ja i u društvu pere kvrgice.

...

moji doma nisu znali da imaju čast živit s jednin genijalcen. mislili su samo da se njima uvalia bohem u kameru. al sad znaju da u kameri pored njihove spava pijanim snom jedan mali genijalac.

...

nikad neću zaboravit jedne godine kad san ka dite bia u maškare. bilo je to... asti... puno godin je otad prošlo, no nikad neću zaboratit gostoprimstvo jedne nonice. ne znan čija je, ni kako joj je ime, ni da li je još živa... ali ča nas je ona bila lipo pogostila...
počastila nas je bila domaćin krafnama. asti gušta. satra san ih šest jerbo san ima toliko godina, no... baš smo se bili natukli tonči, ante i ja.

...

moji doma su skužili moju genijalnost večeras prilikom mog odnosa sa novopečenim maškarama.
kako san slab u opisivanju probat ću odi dat uvid u ti dijalog sa didaskalijama i ostalin svaštarijama.