Tijelo ne čini čovjeka 2.dio
U prvom dijelu svoje priče pokušala sam svojih 32 godine života sažeti u što kraću priču, da pri tome obuhvatim sve bitno, a da na kraju ima neki smisao i poruku. Lijepi i ohrabrujući komentari dragih ljudi na moju priču dali su mi poticaj da pišem u toj temi opširnije i detaljnije. Sada kada sam odrasla i zrela osoba mogu sagledati svoju prošlost realnije i sama sebi dati odgovore na neka pitanja koje tada nisam imala.
Najranija dob djetinjstva ostala mi je u sjećanju kao trauma od maltretiranja vršnjaka i o toj temi se nema što dodati. Osim da nije bilo pravedno tako nevinom i malenom životu priuštiti takvo djetinjstvo.
Što se tiče podrške obitelji i prijatelja, naravno da su bili tu uz mene i da su mi pokušali pomoći na sve načine. Davali ohrabrujuće savjete. I bili tu za mene. Ali nisu mogli biti u mojoj glavi. A ja nisam mogla definirati svoje osjećaje i mišljenje. Tako da mi je samopouzdanje brzo padalo. Počela sam stvarati krivu sliku o sebi. I dopustila sam da mi to sve nametne okolina. Borila sam se sa svojim mislima i osjećajima, a s druge strane nisam znala kako. Dok nisam došla do faze povlačenja u sebe i prestala pričati o tome jer mi je bilo lakše potiskivati sve te osjećaje nego pričati o njima i ispočetka otvarati rane. To me na kraju pratilo cijeli život jer sam, kad bi se našla u stresnoj situaciji, potiskivala osjećaje. Jako sam dobro razvila tu vještinu. Do te mjere da sam izvana izgledala jako smireno i neustrašivo. A iznutra potiskivala i skupljala sve ono negativno što bi me moglo boljeti. Tako da ubrzo obitelj i prijatelji nisu imali razloga za zabrinutost jer ja im nisam dala razloga za to. Kao u filmu ja sam bila samo glumica koja je igrala svoju ulogu, vesele, živahne, neustrašive djevojčice. Kada bi bila s obitelji i prijateljima kako da se kamera upalila i ja sada moram odglumiti svoju ulogu, ali kada se kamere ugase ja se borim sa svojim demonima koji me trgaju iznutra. I sve to samo zbog fizičkog izgleda morala sam prolaziti kao dijete.
Srednja škola i nakon nje ništa lakše ali je borba bila druge vrste. To je ustvari bio onaj period kada sam bila prihvatljiva društvu i "lijepa" . Ali meni ustvari isto težak period kao i djetinjstvo, zbog zdravstvenih problema o kojima sam pisala.
Ovim kratkim opisom najdubljih osjećaja popunila sam rupe koje nedostaju u prvom dijelu priče.
S obzirom na to da pišem o temi koja nije o pozitivi, sreći i ljubavi. Za sada je dosta te depre. Da bi pisala o tome moram otvarati stare rane. Malo me to umorilo. A moram priznati da nisam mislila da će biti toliko teško. Pa bi zato sada htjela malo pisati i o lijepim stvarima koje nosim iz prošlosti, a kojih se volim više prisjećati nego ovih ružnih. O stvarima kojim me život nagradio za svu patnju i bol. I još me uvijek nagrađuje.
Oznake: debljina
|
