Tijelo ne čini čovjeka
Iako odijelo ( tijelo) ne čini čovjeka, kad nekom prvi put stisnete ruku da biste se upoznali on će vas procijeniti baš po vašem izgledu i neverbalnoj komunikaciji.
Dojmove o drugima podjednako formiramo na svjesnom i nesvjesnom nivou, a puno toga gradimo na prvom dojmu. Kako o osobi s kojom se prvi puta srećemo ništa ne znamo, prvi dojam uglavnom se gradi na osnovu fizičkog izgleda. Zato onima koji su drukčiji prvi dojam na druge može biti puno teže ostvariti u pozitivnom svijetlu. Što god bio razlog zbog kojeg nas ostali doživljavaju drugačije, prvi je korak osvijestiti tu činjenicu i prihvatiti je. Tek kad saznamo kako nas javnost doživljava, možemo birati i odlučiti sviđa li nam se imidž koji imamo, želimo li ga promijeniti ili zadržati. Ako smo odlučili nositi se s drukčijim izgledom jer smo svjesni sebe kao osobe i njegujemo svoje kvalitete koje čine čovjeka. Tada smo definitivno pobjednici u borbi s predrasudama. Do tog puta ja sam prošla pravu kalvariju ali nakon puno godina volim sebe jer sam drukčija. I pobijedila sam samu sebe ali i sve one koji me gledaju i vide drukčije.
Moj put i borba s teretom drukčija koju sam od najranije dobi nosila je debljina. Ruganje i osuđivanje pratilo me kao moja sijena. Iako sam imala već kao dijete divnih kvaliteta i talenata. Nikako nisu dolazili do izražaja i uvijek je fizički izgled presudio u korist protivnika. Protivnik (sugovornik) nije imao priliku saznati ništa o meni i o mojim kvalitetama i talentima jer si nije dao priliku za to zbog predrasuda. A mogao je saznati to da sam bila umjetnički nadarena, da se bavim borilačkim sportovima, da sam duhovita i da se volim smijati. I još puno više od toga.
Od rođenja sam mala bucka. Mala, pjegava, plava s viškom kilograma. Kao hodajuća loptica. Ništa pretjerano, ali uvijek okruglih pjegavih obraščića i istaknute bušice. Do početka osnovne škole nisam osjetila da sam drukčija niti znala da sam debela. Jer mi nitko nije rekao da sam debela. Bila sam sretno i bezbrižno dijete s puno prijatelja. I svi su me voljeli zbog moje duge plave kose. Po tome sam bila posebna. Sve do početka osnovne škole. Kada mi se svijet okrenuo naglavačke. Jer cijelu osnovnu školu nosila sam se s verbalnim maltretiranjem vršnjaka. Otprilike scene kao u Američkim filmovima gdje lijepe i popularne ali zle djevojčice maltretiraju jednu drukčiju ali s druge strane pametnu i zabavnu. Nitko me nije zvao imenom nego su mi dodijelili imena kao što su Debela, Slonica Nelica itd...Od prvog do četvrtog razreda i nije bilo toliko teško. Ali od petog do osmog je bio pravi pakao. Iako sam bila vrlo dobra učenica s vrlo dobrim rezultatima s matematičkih, likovnih i sportskih natjecanja. To nisam bila ja u tuđim očima! Jer ja sam za druge bila samo ona debela!
Bližila se srednja škola i sada imam priliku biti potpuno nova ja. Odlučila sam tu priliku i iskoristiti. Imala sam tri mjeseca do početka srednje škole i 85 kg . Odlučila sam smršaviti. Uz podršku obitelji. Mama mi je spremala posebne lagane obroke i svaki dan sam trenirala. Kada sam počela skidati kilograme i vidjela da to ide dosta sporo krenula sam s izgladnjivanjem i znala cijeli jedan dan biti samo na jednoj jabuci i vodi. Tako bi prošlo i po deset dana da bi pojela samo kad bi roditelji bili kod kuće i to vrlo malo, da ne primijete da sam odlučila gladovati jer je malo vremena do početka srednje škole, a puno kilograma za skinuti. Bilo je loših dana kada se nisam mogla ustati iz kreveta jer nisam imala snage. Bolovi u trbuhu zbog gladi i slabost nije prestajala ali niti ja nisam odustajala. Nije baš bilo lijepo iskustvo ali kada sam napokon doša do svog cilja po prvi puta sam bila mršava. Mršava i po normama. Imala sam puno prijatelja, nitko mi se nije rugao, prstom pokazivao na mene i smijao mi se iza leđa. Napokon su moja osobnost, hobiji i talenti došli do izražaja. Po prvi puta moje ime nije bilo izmišljeno. Niti me se opisivalo znaš ona debela. Od tada ja sam ona Valentina koja ti je nacrtala divnu sliku, ili ona Valentina koja je na natjecanju iz matematike osvojila treće mjesto ili ona Valentina koja je dobar prijatelj.
Strah da to izgubim doveo me do toga da sam bila opsjednuta prehranom i svakodnevnim treniranjem. Imala sam oko 50 kg, a ja još uvijek mislim da sam debela i da moram nastaviti s gladovanjem i naporno trenirati da se ne bi vratila na staro. Počeli su zdravstveni problemi i često ležanje u bolnici na infuziji zbog bolova i slabosti. Iako sam bila sretna što sam bila prihvaćena. Moji zdravstveni problemi i simptomi bili su sve veći. Čekala me cijela lista pretraga koje sam trebala napraviti kako bi se otkrili uzroci bolova zbog kojih nisam više mogla normalno funkcionirati. U međuvremenu moja trenerica koja je jedina primijetila da sve to ne ide u dobrom smjeru, poklonila mi je knjigu Jasne Šurine "Polupani lončići" i moli me da pročitam knjigu pa da bi nakon toga voljela da malo popričamo o knjizi. Tada kada sam čitala knjigu ništa mi nije baš imalo smisla. Knjiga je o djevojci koja se bori s anoreksijom i bulimijom. A ja se borim s debljinom. Pa kako je to povezano? Sto upitnika iznad glave. A onda mi je moja draga trenerica Goga u zadnji čas otvorila oči i pomogla da shvatim u kojem smjeru sam krenula. Na vrijeme sam upozorena i sada znam sve o poremećaju u prehrani. I o tome da još uvijek nisam u fazi kada mi je potrebna liječnička pomoć ali samo ako odmah promijenim sliku koju imam o sebi. Jer ja nisam stvarno fizički bila debela nego samo u svojoj glavi. Tada je krenula nova borba. Mislim da je bila još teža od one prve. Jer svjestan si da imaš problem i znaš sve kako sada treba dalje, ali nikako se pomaknuti s mrtve točke. Bilo je dobrih perioda kada sam normalno jela i možda čak dobila koju kilu, ali kaos u glavi i ne samopouzdanje je bilo ogromno. Ne znam dali mi je bilo teže kada sam bila stvarno debela ili sada kada mislim da sam debela. Zbog društva koje me nije prihvaćalo kao drukčiju dovela sam se do toga da sam se razboljela. Tuđe mišljenje me do toga dovelo. A ja sam samo kriva što sam si to dopustila.
Završavam srednju školu s dijagnozama; Gastroezofagealna refluksna bolest (GERB), Sindrom iritabilnog kolona, policistični jajnici, gubitak menstrualnog ciklusa, operacija žuči i anksioznost. Sve to donijela mi je mršavost, a ne debljina tj. potreba da mršava budem prihvaćena. Kada sam bila debele bila sam i zdrava. Ali vrijeme ne mogu vratiti. Sve te dijagnoze i simptomi s kojima sam morala živjeti trgnule su me i počela sam se vračati polako u normalu. Malenim koracima ali sam uspjela. Još par godina nakon toga držala sam normalnu kilažu. Ali nezadovoljstvo izgledom je stalno bilo prisutno. Bilo je i dobrih dana ali rijetko. Sve to samo zato što sam nosila ožiljke iz djetinjstva. Sve je to cijena koju ću sada plaćati doživotno. Jer sam bila emocionalno nezrela da bi se mogla boriti s okolinom. A s obzirom na to da okolinu ne možemo promijeniti ja sam odlučila mijenjati sebe. Promijenila sam svoj fizički izgled ali potisnula svoje talente jer zbog psihičkog stanja u kojem sam bila ništa nije dolazilo do izražaja osim stalne potrebe da budem prihvaćena.
Sada sam već sretno udana žena i ne borim se s debljinom niti mršavosti. Ali me stalno prate posljedice koje sam si sama nanijela. Jer nakon onih silnih dijagnoza saznajem da neću moći roditi dijete. Bio je to prevelik šok za mene jer je želja za time da postanem mama bila prevelika. I tu kreče još jedna moja nova borba. Na žalost pala sam u tešku depresiju i hranila emocije. Neki emocije liječe cigaretama, tabletama, alkoholom. Ja sam ona koja to radi hranom. Na žalost ali to sam ja. Tako depresivna i stalno gladna dovela se u svoje prvobitno stanje, stanje debljine. U samo godinu dana dobila sam 40 kg. I opet bila na početku svoje priče. Kada sam vidjela do kuda sam se dovela prestala sam sa prejedanjem i odlučila malo odmoriti od svega. Od debljine, neplodnosti, opsjednutosti izgledom od svega što me psihički izjedalo. Kada sam to iskreno i s olakšanjem napokon i uspjela dogodilo mi se nešto najljepše što sam mogla poželjeti.
Nakon dvije godine ja sam ipak trudna. Iako trudnica s 95 kg ali kojoj trudnoća prolazi u najboljem redu. I s još dodatnih 30 kg u trudnoći. Našla se u situaciji da su me liječnici i medicinsko osoblje vrijeđali i omalovažavali kao ona djeca koja su me maltretirala u osnovnoj školi. Naslušala sam se svega. Od toga da sam debela krava do toga da ću zbog debljine roditi malo, zakržljalo i bolesno dijete. Ali ja sam rodila velikog i zdravog dečkića. I najsretnija sam debeljuca na svijetu. Nakon trudnoće kile koje sam dobila izgubila sam i vratila se na kilažu koju sam imala na početku trudnoće. Koju i danas nakon osam godina uredno držim. Kada će mi debljina smetati u zdravstvenom smislu sigurno ću u buduće potražiti stručnu pomoć, a ne sama ulaziti u tu avanturu. Za sada sam odličnog zdravlja osim onih sitnica koje sam zaradila zbog gladovanja. I u odličnoj formi za jednu debeljucu.
Moja potreba za pisanjem o sebi na ovaj način je prvenstveno iz razloga da oni koji možda ovo pročitaju izvuku neku pouku. Možda, da nitko nije savršen u niti jednom pogledu bio on mršav, debeo ili nešto treće, da možda ta osoba ima razlog zašto je takva kakva je, da ta osoba prije svega ima osjećaje. I da se može desiti da to dovede do toga do čega je dovelo mene u najosjetljivijim godinama, kada sam bila emocionalno nezrela. Preslaba da bi se nosila s predrasudama. Zato molim one koji si daju za pravo da odlučuju što je normalno, a što drukčije i time još omalovažavaju druge, drugi puta uključe savjest ako ju imaju. Jer mogu uništiti nečiji život samo izgovorenim riječima. A riječi su najjače oružje. A svima onima koji se nose s teretom drukčiji, da to ne primaju srcu i da se drže one poslovice koja je : NIJE BITNO ŠTO NETKO KAŽE, NEGO TKO TO KAŽE!. Iako sam ja u svojoj borbi pobjednica. Ima još puno ovakvih priča i možda ne znaju kako se boriti. Zato svima drukčijima želim da shvate da niste vi ti koji ste drukčiji nego su svi drugi isti. Život nema reprizu zato živite baš onako kako želite i radite baš ono zbog čega volite samog sebe!
Oznake: debljina
|
