ljudevitanja https://blog.dnevnik.hr/ljudevit

četvrtak, 18.05.2006.

Oproštajni koš

Atmosfera u publici bila je na vrhuncu. Ostao je samo završni hitac prije nego se sve i formalno završi. Iako se pobjednik već odavno znao, svi su napeto iščekivali veliki zaključak, kapetana poraženog tima da konačno odapne.
On je smireno zauzeo pravi položaj, netremice gledajući u metu. Nije želio gubiti glavu. Znao je da neće promašiti, ali, u biti, to uopće nije bilo važno. Taj čin ništa neće promijeniti. Njegova je posljednja sezona, došao je kraj. Izgubio je i sa tim se morao pomiriti.
Sjećao se mladosti kada je u očima ovih istih ljudi bio kralj, u punoj formi i spreman na velika djela. Nikada mu nisu oprostili prelazak u drugi tim. Danas je došao trenutak za osvetu.
Pomalo se znojio i neuspješno je gutao slinu iz suhog ždrijela. Izgledalo je da mu grkljan sporo titra oko zamišljene osi, u nemogućnosti da se odluči na kojoj će se strani zaustaviti. U još laganijem ritmu smjenjivali su se osjećaji tjeskobe i ravnodušnosti.
U masi je vladao muk, kao da prisutni promatrači još uvijek nisu mogli povjerovati da je i on napokon zaustavljen. Sada se, na prvi pogled, nije ćutila njegova veličina, prividno je bio jedan od njih. Ali svi su imali na umu da to nije istina. Iz ovog čovjeka pomirenog sa sudbinom i dalje je zračila karizma koju je gradio tokom karijere i to mu nitko nikada nije mogao oduzeti.
Namjestio se, dat je znak za izvršenje, odsječan udarac i - pogodak, gotovo je.
Ostao je bez daha ležati na prizorištu, ništa ne osjećajući, ništa ne misleći...
Charles Henri Sanson, glavni pariški krvnik, je podigao glavu Louisa XVI visoko u zrak. Gomila je proključala. Neprijatelj revolucije i izdajnik domovine bio je mrtav.

Nedugo poslije tog događaja, isprovociran napisima u nekim revolucionarnim novinama gdje se pokojni kralj (pogubljen je kao običan građanin) naziva kukavicom koja je, silom dovedena na gubilište, molila za milost, gospodin Stanton, čija je porodica nasljedno obavljala ovaj nezahvalan posao 159 godina, napisao je pismo u kojem opisuje svoja iskustva sa egzekucije. U njemu navodi da se osuđenik vladao izuzetno dostojanstveno i da je prije smrti krvnicima rekao da je nevin za sve za što je optužen i da bi želio da njegova krv može cementirati sreću francuskog naroda (nedavno se pojavila vijest da se originalno pismo nalazi više od dva stoljeća u posjedu anonimne obitelji, i da će uskoro biti prodano na dražbi uz očekivanu zaradu od oko 120 tisuća funti).
Osnovni dokaz za konspiraciju Louisa XVI i stranih snaga bio je manifest vojvode od Brunswick - Luneburga, komadanta pruskih snaga, u kojem je prijetio osvetom ukoliko revolucionarne snage povrijede kralja ili njegovu porodicu. Povijest danas na smaknutog kralja gleda kao na žrtvu okolnosti, a ne kao na zločinca. On je bio samo jedna od 20-40000 žrtava giljotine u vrijeme poznato kao Vladavina terora (1793-1794), diktaturi Robespierrea, Komiteta javne sigurnosti i Revolucionarnog tribunala.

Giljotina se nije počela primjenjivati u Francuskoj. Nalazimo je u Engleskoj (Halifax Gibbet), gdje se koristila od 1286. do 1650. godine, zatim u Škotskoj (Scottish Maiden) i Italiji.
Tražeći što humaniji način izvršenja smrtne kazne, francuski političar dr Joseph Ignace Guillotin (1738-1814), predlaže 10. listopada 1789. novoosnovanoj Nacionalnoj skupštini Pariza da se egzekucija izvodi isključivo odsijecanjem glave, i, u tu svrhu, uvođenje naprave, koju je dizajnirao u suradnji sa njemačkim izrađivačem čembala i inženjerom Tobiasom Schmidtom (nova ideja: dijagonalna umjesto ravne oštrice). Rekao je:"Mehanizam pada kao munja, glava odleti, krv šiklja, čovjek više ne postoji. Gospodo, sa mojim strojem odrubit ću vam glavu u trenu, a vi čak nećete ni osjetiti bol." Nakon što su ga nervozno ismijali, prijedlog je ponovio kroz dva mjeseca, da bi poslije dvije godine dočekao zakon po kojem se sve smrtne kazne moraju izvršiti dekapitacijom.
Uslijedile su probe na ovcama i leševima, da bi prva zvanična stranka bio, 25.04.1792. Nicolas Jacques Pelletier, osuđen na smrt zbog oružane pljačke. Ovo oruđe smrti je u ovim nemirnim godinama, neposredno po nastanku, doživjelo punu afirmaciju, preuzevši vremenom ime čovjeka najviše zaslužnog za njegovu primjenu.
21. siječnja 1793. obezglavljen je Louis XVI, 16. listopada iste godine i njegova žena, Marie Antoinette, doživjela je istu sudbinu, dok 28. srpnja pod nož giljotine dolazi i vrat Maximiliena Robespierrea.
Poslije revolucije glave padaju i u Belgiji, Grčkoj, Švicarskoj, Švedskoj i nekim njemačkim zemljama, giljotina postaje učinkovita u francuskim kolonijama i nacističkoj Europi.
Posljednja javna egzekucija u Francuskoj obavljena je 17.06.1939. nad Eugeneom Weidmannom, a posljednji giljotinirani čovjek bio je emigrant iz Tunisa Hamida Djandoubi, 10.09.1977.
Smrtna kazna je u Francuskoj ukinuta 1981. godine.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ne daj se, Ines

Ne daj se, Ines.
Ne daj se godinama,
moja Ines, drugačijim pokretima i navikama,
jer još ti je soba topla;
prijatan raspored i rijetki predmeti.
Imala si više ukusa od mene.
Tvoja soba - divota - gazdarica ti je u bolnici.
Uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama, po poklonima,
pratila me slijedećeg jutra oko devet do stanice.
I ruši se zeleni autobus
tjeran jesenjim vjetrom, kao list,
niz jednu beogradsku padinu.
U večernjem sam odijelu i
opkoljen pogledima.
Ne daj se, mladosti moja,
ne daj se, Ines.
Dugo je pripremano naše poznanstvo
i onda, slučajno, uz vruću rakiju,
i sa svega nekoliko rečenica loše prikrivena želja.
Tvoj je način gospođe i obrazi seljanke.
Prostakušo i plemkinjo moja!
Pa tvoje grudi, krevet,
I moja soba obješena u zraku kao naranča,
kao narančasta svjetiljka,
nad zelenom i modrom vodom Zagreba;
Proleterskih brigada 39, kod Grković.
Pokisla ulica od prozora dalje i šum predvečernjih
tramvaja.
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva,
upotreba zajedničke kupaonice
i - molim vas ako me tko traži...
Ne daj se, Ines - evo me,
ustajem tek da okrenem ploču.
Da li je nepristojno u ovakvom času,
Mozart, Requiem, Agnus Dei.
Meni je ipak najdraži početak.
Raspolažem s još milion nježnih i bezobraznih
podataka naše mladosti,
koja nas pred vlastitim očima vara i krade i napušta.
Ne daj se, Ines,
poderi pozivnicu, otkaži večeru,
prevari muža odlazeći da se počešljaš
u nekom boljem hotelu.
Dodirni me ispod stola koljenom,
generacijo moja, ljubavnice.
Znam da će biti još mladosti, ali ne više ovakve;
u prosjeku 1938a.
Ja neću imati s kim ostati mlad,
ako svi ostarite,
i ta će mi mladost teško pasti,
a bit će ipak da ste vi u pravu,
jer ja sam sam na ovoj obali
koju ste napustili i predali bezvoljno,
a ponovo počinje kiša kao što već kiši u listopadu
na otocima.
More od olova i nebo od borova.
Udaljeni glasovi koji se miješaju:
glas majke, prijatelja, kćeri, ljubavnice, broda, brata.
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
i nestalo je svjetla s tom bjelinom.
Još malo šetnje uz more i gotovo;
ne daj se, Ines.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr