Jučer je dan loše počeo. Probudio sam se prekasno, tako da sam uobičajene pripreme za službu značajno skratio. Čim sam otvorio oči bio sam vrlo nervozan, a žurba je samo pogoršala moje stanje. Ubrzo sam uvidio da raspoloženje među kolegama nije bilo ništa bolje i znao sam da mi komunikacija ne može pomoći. Nisam se uspijevao posvetiti poslu i jedva sam čekao da vrijeme prođe, da se što dostojanstvenije izvučem iz nezavidnog položaja, pazeći da ne ulazim u nepotrebne sukobe, željan povlačenja u svoj svijet gdje ću pregrupirati uzdrmane mentalne snage.
I to je nekako prošlo, izletio sam van što sam prije mogao i u rekordnom roku stigao do stana. Istuširao sam se, presvukao, i grčevito razmišljao o najbržem načinu za istjerivanje nemira koji je na neobjašnjiv, ali temeljan način tokom sinoćnjeg sna protkao moju utrobu. Obično mi u ovakvim situacijama pomaže iskren razgovor sa bliskom osobom, čitanje, pisanje... Nije mi bilo do toga. Bio sam gladan. Letimičan pogled na zalihe hrane zaustavio se na pilećim prsima. Nakon par sekundi prošarao je dalje na sir, pa na jaja. I upalila se žarulja. Rodila se ideja, postojao je plan, iza mutne bezličnosti nazirala se kontura. Izvadio sam meso, podijelio ga na dva dijela, dobro ga izlupao i posolio. U svaku polovicu stavio sam komadić sira, preklopio ih i zatvorio sa po tri čačkalice. Našao sam bocu vodke i natočio jednu čašicu. Razmutio sam dva jaja, pronašao brašno i mrvice. Pustio sam glazbu Davida Bowie-a. Osjećao sam se sve bolje. Meso se pohalo u maslinovom ulju na laganoj vatri. Postavljao sam stol i pjevušio Let`s dance.
Dok sam jeo, razmišljao sam koliko je priprema obroka mala stvar, a može mnogo toga promjeniti. Treba samo osjetiti trenutak, dozvoliti, nebitno zbog čega skrivenom ja, izlazak na površinu, nebitno na koji način. Opuštanje i zadovoljstvo dolazi samo po sebi. Tako jednostavno, a ponekad tako teško.
Bio sam sretan. Kasnije sam nazvao prijatelja i izašao van. Napio sam se. Dozvolio sam sadržaju želuca izlazak na površinu. Danas sam opet neraspoložen. Ne radim. Ne čitam. Ne kuham. Ležim i gledam u strop koji se valovito pokreće...
Jebi ga. Nitko nije savršen.
| < | svibanj, 2006 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ne daj se, Ines.
Ne daj se godinama,
moja Ines, drugačijim pokretima i navikama,
jer još ti je soba topla;
prijatan raspored i rijetki predmeti.
Imala si više ukusa od mene.
Tvoja soba - divota - gazdarica ti je u bolnici.
Uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama, po poklonima,
pratila me slijedećeg jutra oko devet do stanice.
I ruši se zeleni autobus
tjeran jesenjim vjetrom, kao list,
niz jednu beogradsku padinu.
U večernjem sam odijelu i
opkoljen pogledima.
Ne daj se, mladosti moja,
ne daj se, Ines.
Dugo je pripremano naše poznanstvo
i onda, slučajno, uz vruću rakiju,
i sa svega nekoliko rečenica loše prikrivena želja.
Tvoj je način gospođe i obrazi seljanke.
Prostakušo i plemkinjo moja!
Pa tvoje grudi, krevet,
I moja soba obješena u zraku kao naranča,
kao narančasta svjetiljka,
nad zelenom i modrom vodom Zagreba;
Proleterskih brigada 39, kod Grković.
Pokisla ulica od prozora dalje i šum predvečernjih
tramvaja.
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva,
upotreba zajedničke kupaonice
i - molim vas ako me tko traži...
Ne daj se, Ines - evo me,
ustajem tek da okrenem ploču.
Da li je nepristojno u ovakvom času,
Mozart, Requiem, Agnus Dei.
Meni je ipak najdraži početak.
Raspolažem s još milion nježnih i bezobraznih
podataka naše mladosti,
koja nas pred vlastitim očima vara i krade i napušta.
Ne daj se, Ines,
poderi pozivnicu, otkaži večeru,
prevari muža odlazeći da se počešljaš
u nekom boljem hotelu.
Dodirni me ispod stola koljenom,
generacijo moja, ljubavnice.
Znam da će biti još mladosti, ali ne više ovakve;
u prosjeku 1938a.
Ja neću imati s kim ostati mlad,
ako svi ostarite,
i ta će mi mladost teško pasti,
a bit će ipak da ste vi u pravu,
jer ja sam sam na ovoj obali
koju ste napustili i predali bezvoljno,
a ponovo počinje kiša kao što već kiši u listopadu
na otocima.
More od olova i nebo od borova.
Udaljeni glasovi koji se miješaju:
glas majke, prijatelja, kćeri, ljubavnice, broda, brata.
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
i nestalo je svjetla s tom bjelinom.
Još malo šetnje uz more i gotovo;
ne daj se, Ines.