Nedavno sam bio svjedok kućne prodaje usisača za prašinu. Nakon upoznavanja i probijanja leda neobaveznim razgovorom, prodavač se pohvalio da se njihov proizvod nigdje ne reklamira, već ga odabrani smrtnici mogu naručiti samo osobno, od njega i njegovih putujućih kolega. Zatim je pola sata davio sa napamet naučenom, dosadnom pričom o čistoći, mikroorganizmima, šumama, zdravlju i svježini prostorija, koristeći se prigodnom slikovnicom sa shematskim prikazima. Slijedila je demonstracija praktičnih mogućnosti izuzetne naprave - uništavača svih prljavih i dišnim putevima škodljivih sranja u stanu. Nema vreća za prašinu, sve se rastvara u vodi i ne vraća se nazad u zrak, dodaje se i neko sredstvo blagotvorno za pluća i ostale organe, u prostoriji je svježije nego u Amazonskoj prašumi poslije dvomjesečne kiše itd.
A onda je mladac prešao na stvar. Rekao je cijenu usisača, koja je minimum pet puta veća od realne, a kada se potencijalni kupac skoro onesvijestio od šoka, nazvao je šefa i pitao ga kako pomoći čovjeku da brzinom vakuuma dosegne 22. vijek.
I sa nadređenim na vezi počeo je nesretnika ispitivati gdje radi, koliko zarađuje mjesečno, koliko troši, da li bi mu odgovaralo da plati 15% od cijene sada, a ostalo na rate u roku od jedne godine, ili 7,5% na ruke, plus dvije godine na rate. Ne može? Riječ dvije sa šefom - dobrom vilom, i tu je već, samo za tebe i samo sada, ponuda na 4 godine i bez učešća, pa, nakon pauze za razmišljanje, na 5, zatim, na sugestiju nevidljivog svemogućeg, opraštamo prvu ratu, poklanjamo nastavke za dubinsko čišćenje, sve ćemo ti pružiti, samo ti potpiši...
Kada je, poslije sat i pol žestoke borbe, lovac postao siguran da mu je žrtva odoljela, mirno je pokupio stroj, koji je po izgledu i kvalitetu, podsjećao na veliki plastični mlin za kavu, pristojno se zahvalio na pozornosti i ukazanom gostoprimstvu, i dostojanstveno otišao ostavivši domaćina potpuno iscrpljenog, ali i zadovoljnog činjenicom da nije podlegao iskušenju.
Mislim da je u ovim vremenima otuđenosti i nemilosrdnog obračunavanja oko pridobijanja stranaka, ovaj princip prodaje daleko najbeskrupulozniji. Jer zaista je krajnje bezobrazno ulaziti ljudima u domove i, koristeći se apsolutnom agresijom, izrabiti njihovu elementarnu kulturu i neke slabosti karaktera, i uvaliti im robu po višestruko većoj cijeni. Te prezentacijske prodaje vode osobe koje su obučavane najviše mjesec dana, i rade na postotak, tako da vlasnik nema nikakvih troškova. Jednostavno, nabriju početnike da grizu, obećanjem lake zarade, daju im adrese kupaca (dobili su je od vrijednih telefonista čiji je zadatak da nalaze mete) i puste ih na ulice u rojevima, poput muha ili komaraca. A onome tko se ne zna sam obraniti, ili nema Autan, neka Bog pomogne!
| < | travanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ne daj se, Ines.
Ne daj se godinama,
moja Ines, drugačijim pokretima i navikama,
jer još ti je soba topla;
prijatan raspored i rijetki predmeti.
Imala si više ukusa od mene.
Tvoja soba - divota - gazdarica ti je u bolnici.
Uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama, po poklonima,
pratila me slijedećeg jutra oko devet do stanice.
I ruši se zeleni autobus
tjeran jesenjim vjetrom, kao list,
niz jednu beogradsku padinu.
U večernjem sam odijelu i
opkoljen pogledima.
Ne daj se, mladosti moja,
ne daj se, Ines.
Dugo je pripremano naše poznanstvo
i onda, slučajno, uz vruću rakiju,
i sa svega nekoliko rečenica loše prikrivena želja.
Tvoj je način gospođe i obrazi seljanke.
Prostakušo i plemkinjo moja!
Pa tvoje grudi, krevet,
I moja soba obješena u zraku kao naranča,
kao narančasta svjetiljka,
nad zelenom i modrom vodom Zagreba;
Proleterskih brigada 39, kod Grković.
Pokisla ulica od prozora dalje i šum predvečernjih
tramvaja.
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva,
upotreba zajedničke kupaonice
i - molim vas ako me tko traži...
Ne daj se, Ines - evo me,
ustajem tek da okrenem ploču.
Da li je nepristojno u ovakvom času,
Mozart, Requiem, Agnus Dei.
Meni je ipak najdraži početak.
Raspolažem s još milion nježnih i bezobraznih
podataka naše mladosti,
koja nas pred vlastitim očima vara i krade i napušta.
Ne daj se, Ines,
poderi pozivnicu, otkaži večeru,
prevari muža odlazeći da se počešljaš
u nekom boljem hotelu.
Dodirni me ispod stola koljenom,
generacijo moja, ljubavnice.
Znam da će biti još mladosti, ali ne više ovakve;
u prosjeku 1938a.
Ja neću imati s kim ostati mlad,
ako svi ostarite,
i ta će mi mladost teško pasti,
a bit će ipak da ste vi u pravu,
jer ja sam sam na ovoj obali
koju ste napustili i predali bezvoljno,
a ponovo počinje kiša kao što već kiši u listopadu
na otocima.
More od olova i nebo od borova.
Udaljeni glasovi koji se miješaju:
glas majke, prijatelja, kćeri, ljubavnice, broda, brata.
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
i nestalo je svjetla s tom bjelinom.
Još malo šetnje uz more i gotovo;
ne daj se, Ines.