ljudevitanja http://blog.dnevnik.hr/ljudevit

ponedjeljak, 06.12.2004.

O kompleksima, njihovim posjednicima i jos ponečemu

Svi mi imamo veće ili manje komplekse, kojih smo ponekad svjesni, a ponekad ne.
Većina od nas ih vremenom sve bolje i uspješnije podnosi i savladava, dok ih drugi ignoriraju dajući im još veću moć nad sobom.
Počnimo sa tjelesnim kompleksima. Mnogi ljudi veoma rijetko odu na plažu ili u saunu jer se stide prekomjernog sala, premale težine, prevelike i premale dlakavosti, predimenzioniranih i premalih grudi, iks i oks nogu, i svakojakih drugih sranja, te na taj način sve dobrobiti socijalizacije prinose kao žrtvu svom kompleksu. Crvene zbog velikog nosa, krivih i žutih zuba, buljavih očiju, velikih usta, klempavih ušiju... Zbog toga su ograničeni u komunikaciji, i, ne iznoseći svoj stav, često u društvu bivaju proglašeni čudacima i budalama iako to u biti nisu.
Međutim, ovo su blaži oblici nesigurnosti rezervirani uglavnom za neiskusnije kompleksaše. A što reći za razne oblike kompleksa nize vrijednosti čiji korijeni sežu u najranije djetinjstvo i koji se ne mogu savladati bez duge i mukotrpne borbe za koju većina nije spremna. Koliko nas je ostalo bez posla jer smo na prijemnom razgovoru zvučali kao kreteni iako smo bili sposobni za obavljanje posla, koliko nas je ostalo bez prilike da se bolje upozna sa simpatičnom osobom jer smo u prvom kontaktu ostavili lažan dojam mentalne i emocionalne praznine... Neki izlaz traze u prekomjernom radu osjećajući sigurnost zbog profesionalnih rezultata, zanemarujući privatan zivot, drugi si govore da je sa njima sve u redu i da su za probleme krivi ostali, treći sve razumiju i plaču na nečijem ramenu nad svojom jadnom sudbinom ne pokušavajući da bilo što promijene, četvrti stalno negiraju svoj kompleks, silom se ponašajući potpuno suprotno...
Nitko nije idealan i to moramo sebi priznati, svako ponaosob. Drugi nas vide onako kako vidimo sami sebe i ako se ne poštujemo ne možemo to od nikoga očekivati. Ako u odnose sa ljudima ulazimo svjesni svojih vrlina i svojih mana, ništa ne očekujući i u želji da kvalitetno razmijenimo energiju i da sami budemo bolji, onda ne možemo izgubiti. Sama ta akcija čini nas pobjednicima u igri koja se zove život.

06.12.2004. u 00:51 • 6 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

  prosinac, 2004 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Ne daj se, Ines

Ne daj se, Ines.
Ne daj se godinama,
moja Ines, drugačijim pokretima i navikama,
jer još ti je soba topla;
prijatan raspored i rijetki predmeti.
Imala si više ukusa od mene.
Tvoja soba - divota - gazdarica ti je u bolnici.
Uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama, po poklonima,
pratila me slijedećeg jutra oko devet do stanice.
I ruši se zeleni autobus
tjeran jesenjim vjetrom, kao list,
niz jednu beogradsku padinu.
U večernjem sam odijelu i
opkoljen pogledima.
Ne daj se, mladosti moja,
ne daj se, Ines.
Dugo je pripremano naše poznanstvo
i onda, slučajno, uz vruću rakiju,
i sa svega nekoliko rečenica loše prikrivena želja.
Tvoj je način gospođe i obrazi seljanke.
Prostakušo i plemkinjo moja!
Pa tvoje grudi, krevet,
I moja soba obješena u zraku kao naranča,
kao narančasta svjetiljka,
nad zelenom i modrom vodom Zagreba;
Proleterskih brigada 39, kod Grković.
Pokisla ulica od prozora dalje i šum predvečernjih
tramvaja.
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva,
upotreba zajedničke kupaonice
i - molim vas ako me tko traži...
Ne daj se, Ines - evo me,
ustajem tek da okrenem ploču.
Da li je nepristojno u ovakvom času,
Mozart, Requiem, Agnus Dei.
Meni je ipak najdraži početak.
Raspolažem s još milion nježnih i bezobraznih
podataka naše mladosti,
koja nas pred vlastitim očima vara i krade i napušta.
Ne daj se, Ines,
poderi pozivnicu, otkaži večeru,
prevari muža odlazeći da se počešljaš
u nekom boljem hotelu.
Dodirni me ispod stola koljenom,
generacijo moja, ljubavnice.
Znam da će biti još mladosti, ali ne više ovakve;
u prosjeku 1938a.
Ja neću imati s kim ostati mlad,
ako svi ostarite,
i ta će mi mladost teško pasti,
a bit će ipak da ste vi u pravu,
jer ja sam sam na ovoj obali
koju ste napustili i predali bezvoljno,
a ponovo počinje kiša kao što već kiši u listopadu
na otocima.
More od olova i nebo od borova.
Udaljeni glasovi koji se miješaju:
glas majke, prijatelja, kćeri, ljubavnice, broda, brata.
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
i nestalo je svjetla s tom bjelinom.
Još malo šetnje uz more i gotovo;
ne daj se, Ines.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se