ljudevitanja http://blog.dnevnik.hr/ljudevit

četvrtak, 18.05.2006.

Oproštajni koš

Louis XVI neposredno po tretmanu giljotinom

Atmosfera u publici bila je na vrhuncu. Ostao je samo završni hitac prije nego se sve i formalno završi. Iako se pobjednik već odavno znao, svi su napeto iščekivali veliki zaključak, kapetana poraženog tima da konačno odapne.
On je smireno zauzeo pravi položaj, netremice gledajući u metu. Nije želio gubiti glavu. Znao je da neće promašiti, ali, u biti, to uopće nije bilo važno. Taj čin ništa neće promijeniti. Njegova je posljednja sezona, došao je kraj. Izgubio je i sa tim se morao pomiriti.
Sjećao se mladosti kada je u očima ovih istih ljudi bio kralj, u punoj formi i spreman na velika djela. Nikada mu nisu oprostili prelazak u drugi tim. Danas je došao trenutak za osvetu.
Pomalo se znojio i neuspješno je gutao slinu iz suhog ždrijela. Izgledalo je da mu grkljan sporo titra oko zamišljene osi, u nemogućnosti da se odluči na kojoj će se strani zaustaviti. U još laganijem ritmu smjenjivali su se osjećaji tjeskobe i ravnodušnosti.
U masi je vladao muk, kao da prisutni promatrači još uvijek nisu mogli povjerovati da je i on napokon zaustavljen. Sada se, na prvi pogled, nije ćutila njegova veličina, prividno je bio jedan od njih. Ali svi su imali na umu da to nije istina. Iz ovog čovjeka pomirenog sa sudbinom i dalje je zračila karizma koju je gradio tokom karijere i to mu nitko nikada nije mogao oduzeti.
Namjestio se, dat je znak za izvršenje, odsječan udarac i - pogodak, gotovo je.
Ostao je bez daha ležati na prizorištu, ništa ne osjećajući, ništa ne misleći...
Charles Henri Sanson, glavni pariški krvnik, je podigao glavu Louisa XVI visoko u zrak. Gomila je proključala. Neprijatelj revolucije i izdajnik domovine bio je mrtav.

Nedugo poslije tog događaja, isprovociran napisima u nekim revolucionarnim novinama gdje se pokojni kralj (pogubljen je kao običan građanin) naziva kukavicom koja je, silom dovedena na gubilište, molila za milost, gospodin Stanton, čija je porodica nasljedno obavljala ovaj nezahvalan posao 159 godina, napisao je pismo u kojem opisuje svoja iskustva sa egzekucije. U njemu navodi da se osuđenik vladao izuzetno dostojanstveno i da je prije smrti krvnicima rekao da je nevin za sve za što je optužen i da bi želio da njegova krv može cementirati sreću francuskog naroda (nedavno se pojavila vijest da se originalno pismo nalazi više od dva stoljeća u posjedu anonimne obitelji, i da će uskoro biti prodano na dražbi uz očekivanu zaradu od oko 120 tisuća funti).
Osnovni dokaz za konspiraciju Louisa XVI i stranih snaga bio je manifest vojvode od Brunswick - Luneburga, komadanta pruskih snaga, u kojem je prijetio osvetom ukoliko revolucionarne snage povrijede kralja ili njegovu porodicu. Povijest danas na smaknutog kralja gleda kao na žrtvu okolnosti, a ne kao na zločinca. On je bio samo jedna od 20-40000 žrtava giljotine u vrijeme poznato kao Vladavina terora (1793-1794), diktaturi Robespierrea, Komiteta javne sigurnosti i Revolucionarnog tribunala.

Giljotina se nije počela primjenjivati u Francuskoj. Nalazimo je u Engleskoj (Halifax Gibbet), gdje se koristila od 1286. do 1650. godine, zatim u Škotskoj (Scottish Maiden) i Italiji.
Tražeći što humaniji način izvršenja smrtne kazne, francuski političar dr Joseph Ignace Guillotin (1738-1814), predlaže 10. listopada 1789. novoosnovanoj Nacionalnoj skupštini Pariza da se egzekucija izvodi isključivo odsijecanjem glave, i, u tu svrhu, uvođenje naprave, koju je dizajnirao u suradnji sa njemačkim izrađivačem čembala i inženjerom Tobiasom Schmidtom (nova ideja: dijagonalna umjesto ravne oštrice). Rekao je:"Mehanizam pada kao munja, glava odleti, krv šiklja, čovjek više ne postoji. Gospodo, sa mojim strojem odrubit ću vam glavu u trenu, a vi čak nećete ni osjetiti bol." Nakon što su ga nervozno ismijali, prijedlog je ponovio kroz dva mjeseca, da bi poslije dvije godine dočekao zakon po kojem se sve smrtne kazne moraju izvršiti dekapitacijom.
Uslijedile su probe na ovcama i leševima, da bi prva zvanična stranka bio, 25.04.1792. Nicolas Jacques Pelletier, osuđen na smrt zbog oružane pljačke. Ovo oruđe smrti je u ovim nemirnim godinama, neposredno po nastanku, doživjelo punu afirmaciju, preuzevši vremenom ime čovjeka najviše zaslužnog za njegovu primjenu.
21. siječnja 1793. obezglavljen je Louis XVI, 16. listopada iste godine i njegova žena, Marie Antoinette, doživjela je istu sudbinu, dok 28. srpnja pod nož giljotine dolazi i vrat Maximiliena Robespierrea.
Poslije revolucije glave padaju i u Belgiji, Grčkoj, Švicarskoj, Švedskoj i nekim njemačkim zemljama, giljotina postaje učinkovita u francuskim kolonijama i nacističkoj Europi.
Posljednja javna egzekucija u Francuskoj obavljena je 17.06.1939. nad Eugeneom Weidmannom, a posljednji giljotinirani čovjek bio je emigrant iz Tunisa Hamida Djandoubi, 10.09.1977.
Smrtna kazna je u Francuskoj ukinuta 1981. godine.





18.05.2006. u 05:11 • 6 KomentaraPrint#^

subota, 13.05.2006.

Jean de La Ljudevitaine: Žohar, Zebran i Kvisko u Čarobnoj šumi (ne Striborovoj, ova je bliža Vinkovcima)

Jednog toplog svibanjskog jutra tri stara prijatelja Žohar, Zebran i Kvisko krenuše pješice iz predgrađa Markušice, gdje se nalazio Zebranov ranč, u kojem su cijelu noć pili, prečicom prema Vinkovcima, ne bi li postali svjedocima jedne u nizu povijesnih pobjeda Cibalie. Na taj podvig su ih natjerali vrtoglavi rast cijene benzina i avanturistički duh koji su očuvali i u ranim četrdesetim godinama.
Njih trojica su išli u isti razred vinkovačke srednje ekonomske škole, a onda ih je život odveo različitim putevima, mada su se često čuli i povremeno se susretali baš kao i u vrijeme ove naše priče. Zebran je ostao u kući svojih roditelja, obrađivao zemlju i živio skromno i pošteno. Žohar je živio tu i tamo, bavio se svim i svačim, nije birao načina da dođe do novca, bio je sitni lopov, prevarant i ratni profiter. Jedino je Kvisko nastavio školovanje, završio književnost u Zagrebu, zaposlio se na TV na poznatom kvizu, a kasnije prešao u privatnike otvorivši frizerski salon u Zaprešiću. Ostao u kontaktu sa Mlakarom i Golužom.
Kako je vrijeme bilo kao stvoreno za laganu šetnju, dečki su se raspričali o starim dobrim vremenima prateći u stopu Zebrana jer nitko u kraju nije poznavao teren bolje od njega. Dođoše tako do ulaza u veliku hrastovu šumu i do ploče sa natpisom: "Čarobna šuma". Zebran je sa čuđenjem konstatirao da prvi put vidi tu ploču, zatim je odmahnuo rukom i zakoračio među drveće. Unutra je bilo vrlo mračno i dok su se oči navikavale na mrak omami ih divna melodija proizvedena u trenutno nevidljivom saksofonu. Krenuše za zvukom, i kako su se približavali njegovom izvoru, Zebran shvati da su se izgubili. Malo zatim ugledaše Monicu Lewinski i bivšeg joj šefa u duhačkom duetu. Zebran ih upita da li znaju za put do Vinkovaca, ali kako su oni pristojno odgojeni, znali su da se punim ustima ne govori, i ostavili su naše junake bez odgovora. Sada su i Žohar i Kvisko postali svjesni ozbiljnosti situacije, ali oni su bili savim cool dečki, i odmah su utješili Zebrana, pa svakome se može dogoditi da zaluta u šumi.
Krenuli su hrabro dalje i poslije desetak minuta naletjeli na muppet-ovce, Kusturicu i cijelu filmsku ekipu. Kvisko opazi Kermita i upita ga što se događa. Snimamo filmsku basnu "Slavonija dream". Dobio sam milion dolara za nekoliko kadrova - nije izdržao da se ne pohvali zelenko. Sranje - pomisli Kvisko - pa i ja sam neko ime, brand. U ovoj sam basni besplatno, a o filmu uopće ne smijem ni razmišljati. Jebi ga, nije ovo Amerika. Žohar je bio više praktičan tip i želio je znati da li radnja filma ima veze sa autocestom od Mađarske prema moru. Kermit je nervozno rekao da još ništa ne zna, "sorry guys, time is money", i izgubio se među statistima. Naši prijatelji krenuše dalje ubijeđeni da će im sudbina ubrzo pokazati izlaz.
Žohar pokraj jednog velikog stabla opazi smiješnog čovječuljka kako ide lijevo-desno po ugaženoj stazici . Prepoznaše profesora Baltazara. Nakon što su mu razložili svoj problem, on se zamislio počeškao po glavi, uključio čudesni stroj i puf, stvorio zlatnu ribicu. Ona će vam pomoći - bilo je sve što je mudrac izustio. Zahvališe se i nastaviše put. Kvisko se pitao kako nam ova ribica može pomoći, Zebran je isto pitanje postavio njoj, ali općenito je poznato da ribe ne govore, tako da je ta akcija bila potpuno besmislena. Nije baš velika, ali smiriće nam glad barem za neko vrijeme - dosjeti se na koncu Žohar. Rečeno - učinjeno, ode ribica na ražanj. Nakon objeda dogovorili su se da više ne prave pauze i ubrzano produžiše dalje.
Na jednom proplanku vidjeli su veliku vatru i oko nje, poput amfiteatra, devet koncentričnih krugova sjedala, koji su bili numerisani od oboda prema centru. U posljednjem krugu, tik do vatre, sjedili su ljudi u lijepim odijelima i zalijevali oganj sa bačvama nafte. Bili su opečeni po licu i rukama, ali su i dalje uporno hranili vatrenu zvijer novim porcijama goriva, dok su ih plameni bičevi nemilice šibali. Zebranu se učinilo da na sjedalima piše: "rezervirano - vlada". Ovi su nešto dobro zajebali - pomisli Kvisko udaljavajući se.
Sada je već nastalo loše raspoloženje. Neki strah i pesimizam se lagano, ali temeljno uvlačio u misli trojice pustolova. Počeli su se svađati i međusobno optuživati za bijednu situaciju, a kada je prijetilo da će se sasvim zakuhati, iz ludila ih prene kristalno jasan smijeh. Iznenađeni se nađoše pred Davidom Coperfieldom. Izlaz je upravo pred vama - izusti, smijući se iz sve snage. Samo ga ne vidite, ja sam ga učinio nevidljivim. Znate, ja sam svjetski poznati iluzionist. Budala - prođe kroz glavu Žoharu. Mi ovdje imamo takve iluzioniste, da bi ovaj jadnik, ako bi proveo kod nas neko vrijeme, ubrzo ostao bez kruha.
Odista, ispred njih se neobjašnjivo pojavio kanjon na čijem početku je bilo isklesano u stijeni: "Izlaz iz Čarobne šume". Kanjon je bio uzak i dug svega oko sto metara, a kako se isušio, prijatelji su brzo napredovali. Na samom kraju pojavila se zapreka - nekoliko metara živog pijeska. Zebran je jedini mogao preskočiti, ali nije htio ostaviti Žohara i Kviska, pa su se dogovorili da on, kao najveći, uđe u zamku, a da ova dva prijeđu preko njega i potom ga izvuku. Međutim, kada su se našli na sigurnom, Zebran je već propao i nije mu bilo spasa. Dugo su Kvisko i Žohar nijemo sjedili na zemlji gledajući kroz suze udaljenu panoramu Vinkovaca...
Zebranova smrt je ostavila neizbrisive posljedice na Kviska koji je ubrzo prodao svoj salon i pridružio se nekoj sekti na Madagaskaru, gdje mu se gubi svaki trag.
Žohar je, u razdoblju od par godina, opljačkao šest banaka, odselio se u Detroit, kupio većinski paket akcija Forda i postao guverner Michigana. Navukao se na DDT i poživio u izobilju 136,5 godina.

PORUKE:
1. Ako nešto možeš uraditi sam, ne traži pomoć. Nije ni Baltazar svemoguć.
2. Konj ostaje konj i u prugastom odijelu.
3. Krađa se ne isplati ako ne uspije i/ili ako te uhvate. Da bi smanjio stres pri istoj, možeš se politički aktivirati.
4. Pohlepa je smrtni grijeh. Znanstveno je dokazano da oni koji su pohlepni umiru.
5. Ako drugima donosiš sreću, ne znači da je sam imaš.

13.05.2006. u 07:40 • 3 KomentaraPrint#^

četvrtak, 11.05.2006.

Male tajne velikih majstora...

Jučer je dan loše počeo. Probudio sam se prekasno, tako da sam uobičajene pripreme za službu značajno skratio. Čim sam otvorio oči bio sam vrlo nervozan, a žurba je samo pogoršala moje stanje. Ubrzo sam uvidio da raspoloženje među kolegama nije bilo ništa bolje i znao sam da mi komunikacija ne može pomoći. Nisam se uspijevao posvetiti poslu i jedva sam čekao da vrijeme prođe, da se što dostojanstvenije izvučem iz nezavidnog položaja, pazeći da ne ulazim u nepotrebne sukobe, željan povlačenja u svoj svijet gdje ću pregrupirati uzdrmane mentalne snage.
I to je nekako prošlo, izletio sam van što sam prije mogao i u rekordnom roku stigao do stana. Istuširao sam se, presvukao, i grčevito razmišljao o najbržem načinu za istjerivanje nemira koji je na neobjašnjiv, ali temeljan način tokom sinoćnjeg sna protkao moju utrobu. Obično mi u ovakvim situacijama pomaže iskren razgovor sa bliskom osobom, čitanje, pisanje... Nije mi bilo do toga. Bio sam gladan. Letimičan pogled na zalihe hrane zaustavio se na pilećim prsima. Nakon par sekundi prošarao je dalje na sir, pa na jaja. I upalila se žarulja. Rodila se ideja, postojao je plan, iza mutne bezličnosti nazirala se kontura. Izvadio sam meso, podijelio ga na dva dijela, dobro ga izlupao i posolio. U svaku polovicu stavio sam komadić sira, preklopio ih i zatvorio sa po tri čačkalice. Našao sam bocu vodke i natočio jednu čašicu. Razmutio sam dva jaja, pronašao brašno i mrvice. Pustio sam glazbu Davida Bowie-a. Osjećao sam se sve bolje. Meso se pohalo u maslinovom ulju na laganoj vatri. Postavljao sam stol i pjevušio Let`s dance.
Dok sam jeo, razmišljao sam koliko je priprema obroka mala stvar, a može mnogo toga promjeniti. Treba samo osjetiti trenutak, dozvoliti, nebitno zbog čega skrivenom ja, izlazak na površinu, nebitno na koji način. Opuštanje i zadovoljstvo dolazi samo po sebi. Tako jednostavno, a ponekad tako teško.
Bio sam sretan. Kasnije sam nazvao prijatelja i izašao van. Napio sam se. Dozvolio sam sadržaju želuca izlazak na površinu. Danas sam opet neraspoložen. Ne radim. Ne čitam. Ne kuham. Ležim i gledam u strop koji se valovito pokreće...
Jebi ga. Nitko nije savršen.

11.05.2006. u 04:18 • 1 KomentaraPrint#^

srijeda, 26.04.2006.

Prodaj po svaku cijenu

Nedavno sam bio svjedok kućne prodaje usisača za prašinu. Nakon upoznavanja i probijanja leda neobaveznim razgovorom, prodavač se pohvalio da se njihov proizvod nigdje ne reklamira, već ga odabrani smrtnici mogu naručiti samo osobno, od njega i njegovih putujućih kolega. Zatim je pola sata davio sa napamet naučenom, dosadnom pričom o čistoći, mikroorganizmima, šumama, zdravlju i svježini prostorija, koristeći se prigodnom slikovnicom sa shematskim prikazima. Slijedila je demonstracija praktičnih mogućnosti izuzetne naprave - uništavača svih prljavih i dišnim putevima škodljivih sranja u stanu. Nema vreća za prašinu, sve se rastvara u vodi i ne vraća se nazad u zrak, dodaje se i neko sredstvo blagotvorno za pluća i ostale organe, u prostoriji je svježije nego u Amazonskoj prašumi poslije dvomjesečne kiše itd.
A onda je mladac prešao na stvar. Rekao je cijenu usisača, koja je minimum pet puta veća od realne, a kada se potencijalni kupac skoro onesvijestio od šoka, nazvao je šefa i pitao ga kako pomoći čovjeku da brzinom vakuuma dosegne 22. vijek.
I sa nadređenim na vezi počeo je nesretnika ispitivati gdje radi, koliko zarađuje mjesečno, koliko troši, da li bi mu odgovaralo da plati 15% od cijene sada, a ostalo na rate u roku od jedne godine, ili 7,5% na ruke, plus dvije godine na rate. Ne može? Riječ dvije sa šefom - dobrom vilom, i tu je već, samo za tebe i samo sada, ponuda na 4 godine i bez učešća, pa, nakon pauze za razmišljanje, na 5, zatim, na sugestiju nevidljivog svemogućeg, opraštamo prvu ratu, poklanjamo nastavke za dubinsko čišćenje, sve ćemo ti pružiti, samo ti potpiši...
Kada je, poslije sat i pol žestoke borbe, lovac postao siguran da mu je žrtva odoljela, mirno je pokupio stroj, koji je po izgledu i kvalitetu, podsjećao na veliki plastični mlin za kavu, pristojno se zahvalio na pozornosti i ukazanom gostoprimstvu, i dostojanstveno otišao ostavivši domaćina potpuno iscrpljenog, ali i zadovoljnog činjenicom da nije podlegao iskušenju.
Mislim da je u ovim vremenima otuđenosti i nemilosrdnog obračunavanja oko pridobijanja stranaka, ovaj princip prodaje daleko najbeskrupulozniji. Jer zaista je krajnje bezobrazno ulaziti ljudima u domove i, koristeći se apsolutnom agresijom, izrabiti njihovu elementarnu kulturu i neke slabosti karaktera, i uvaliti im robu po višestruko većoj cijeni. Te prezentacijske prodaje vode osobe koje su obučavane najviše mjesec dana, i rade na postotak, tako da vlasnik nema nikakvih troškova. Jednostavno, nabriju početnike da grizu, obećanjem lake zarade, daju im adrese kupaca (dobili su je od vrijednih telefonista čiji je zadatak da nalaze mete) i puste ih na ulice u rojevima, poput muha ili komaraca. A onome tko se ne zna sam obraniti, ili nema Autan, neka Bog pomogne!

26.04.2006. u 00:52 • 3 KomentaraPrint#^

subota, 22.04.2006.

Maska

Iz igre u igru
pretače se dan,
sve si bolji igrač
što imaš bolji plan.

Ispeglaj odijelo
i razvedri lice,
da bi bio pravi
moraš imat živce.

Slučaju nikad
ništa ne prepusti,
sto puta premisli,
pa onda izusti.

Od jutra do mraka
sa vala na val,
sve je ovo jedan
velik maskenbal.

Ako želiš plivat,
osjećaj isklopi,
tko poštuje pravila
tu se ne utopi.

Odglumi ovdje,
pretvaraj se tamo,
ponosan si na se,
ma, pogledaj me samo.

I kad kući dođeš,
željan dobrog sna,
prestraši te pitanje:
da li sam to ja?

22.04.2006. u 00:05 • 1 KomentaraPrint#^

srijeda, 19.04.2006.

Put

Dok nervozno lutaš između perona
i uplašen gledaš
za odlazećim vlakom,
misli se miješaju u košmaru,
i jedino si siguran
da nikad nećeš znati
da li je baš ovaj bio tvoj.

Prilika je sve manje,
i sve je veći nemir
koji guši želju.
Ne možeš ovdje,
ne smiješ tamo.
Otići - voli me,
ostati - ne voli me,
e, da je sve samo igra.

Jesi li ikada pomislio
da staza nema kraja,
a pitanja nemaju odgovora?
Donesi odluku, ne čekaj na spas,
ti si na svakom vlaku,
jer stvar nije u odredištu,
nego u putovanju.




19.04.2006. u 02:25 • 3 KomentaraPrint#^

nedjelja, 16.04.2006.

Prozor u svijet

Iako je televizija već desetljećima najpopularniji elektronski medij, ne bih rekao da u svom razvitku, generalno gledano, pridobiva na kvaliteti programa, već se jednostavno raslojava poput sunčeve svjetlosti pri prolasku kroz prizmu, sa tom razlikom da je većina tako dobijenih boja jedna od nijansi sive. Premda ni izdaleka nisam amater u praćenju raznih TV sadržaja, uvijek se iznova iznenadim količinom beskorisnog materijala kojom nas preplavljuju sa maloga ekrana.
Obično uključim svoj TV ne bih li se informirao što se dogadja u ovom sve manjem i sve ludjem svijetu i onda kombiniram sve domaće, susjedne, europske i svjetske kanale ne bih li izmedju redova spoznao istinu, i tako izbjegao sve globalističke, unitarističke, lokalno-političke, turističke i druge zamke postavljene u namjeri da nam se tok razmišljanja skrene u neprirodnom smjeru. Kada, prilično iscrpljen, shvatim da je naš svjetski brod i definitivno ostao bez kormilara, to me malo smiri, jer od sudbine se ne može pobjeći, i tada me ne mogu uplašiti ni svi teroristi sa Bin Ladenom i Ali Babom na čelu, a bogami ni ptičja gripa, vodene kozice, Iranci, Sjeverni Korejanci, Eskimi, pingvini i amebe.
Sigurnom rukom pritisnem dugme na daljincu i krenem na zabavno- sportski program da se opustim i zaboravim na svakodnevne probleme. E, tu tek ima svega. Glazbeni program je, i u domaćim i u svjetskim razmjerama, poplavljen šundom, shit-folkom i ultra-shit popom mnogo više nego Vukovar Dunavom, i najčešće ga vade stare dobre stvari iz doba gramofonskih ploča i kaseta, uz nešto klasične glazbe, i vrlo rijetko, ponekom edukativnom emisijom iz ove oblasti, i sa gostima koji znaju sastaviti dvije rečenice u nizu, a da pri tom ne opsuju ili ne podrignu. Filmski program na nacionalnoj TV je prilično solidan uz možda pretjerana ponavljanja, na stranim je to vrlo varijabilno, dok na lokalnom nivou, naravno, nema nivoa. Ovdje moram konstatirati da je kvalitet filmskog programa u zadnje vrijeme jako opao, barem što se tiče dostupnog nam repertoara iz holivudske prezasićene produkcije.
Dok se na nekim programima ekipe mehaničara utrkuju u sastavljanju najnevjerojatnijih vozila iz brda željeza i smeća, na drugim vrijedne ruke mladih sportaša od gotovih strojeva ponovno stvaraju otpad.
Eto, tako ciklički funkcionira život. A što reći na skrivene kamere u kojima se poznati i nepoznati ismijavaju do besvjesti ili na potpuno isprazna isticanja debilizma koja su učestala i vrlo popularna na nekim poznatim kanalima (Jackass). A Jerry Springer i ostali? Od naših početaka, preko antičkih vremena pa do sada, gladni smo kruha i igara, i što su te igre bile bizarnije i surovije više su budile ono životinjsko u nama i imale su veću privlačnost. I ljudi sa televizije često zaborave na svoju obrazovnu i odgojnu misiju i ugode požudi publike, ne bi li podigli gledanost.
No, treba pohvaliti i pozitivne primjere i dosta dobrih sadržaja na kanalima kao npr. Discovery, National geographic, Animal planet (mislim da bi u Africi trebalo uvesti barem popodnevni odmor od 14 do 17 h, kako bi jadni lavovi, hijene, majmuni i zmije predahnuli od ovih TV ludaka koji ih nemilice uznemiravaju).
Najveća katastrofa su lokalne mini postaje čiji program se svodi na blijedo kopiranje velikih uzora, a mnogi od njih, pokušavajući da povećaju svoju proizvodnju programa, idu ispod svih granica dobrog ukusa i tolerancije. Treba cijeniti pokušaje da se opstane u ovom surovom svijetu, ali kada ne postoji nikakav kvalitet koji bi privukao pažnju TV konzumenata, a samim tim i sponzore i kada se poseže za svakojakim senzacionalizmima i idiotizmima, onda se tu ne može govoriti o nekom novinarstvu i mediju.
Zbog svega ovoga je moj zaključak da televizijski program treba pratiti što rjedje, uz izrazito selektivan pristup, pa ako baš nemate pametnija posla sjednite, prepustite se svojim mislima i gledajte u zrak. Zdravije je.

16.04.2006. u 00:53 • 4 KomentaraPrint#^

utorak, 07.12.2004.

Jutarnja idila

Vani pada kiša. Budim se znajući da imam nekoliko sati slobodnog vremena koje ću ispuniti udovoljavajući sebi. Opušten sam, još pod utiskom nekog lijepog, nažalost vec zaboravljenog sna. Slušam lagani ritam udaranja kišnih kapi od prozorsko okno i razmišljam kako je malo potrebno čovjeku da bi se osjetio zadovoljan. Svuda oko sebe ćutim nevidljivi plašt koji me čuva od svih briga i svakodnevnih problema i uvjeren sam da u ovom trenutku nijedna sila na svijetu nije dovoljno jaka da ga razbije. U glavi mi se miješaju nedovršene slike, nezavisni fragmenti prošlih i budućih događanja, neraskidivo pomiješani sa potpunim fantazijama u jednu omamljujuću cjelinu koja me drži u posebnom, nedefiniranom stanju sličnom opijenosti. Granica izmedju realnosti i iluzije više ne postoji, ali to me uopće ne uzrujava jer sam cijelim svojim bićem predan slatkom nedjelovanju. Ne usuđujem se otvoriti oči niti pomjeriti bilo koji dio tijela svjestan izuzetne krhkosti stanja koje bi bilo kakva moja akcija nepovratno uništila baš kao što upaljena žarulja rastjera mrak u sobi. Zvukovi narastajuće prometne gužve izgore u dodiru sa mojim oklopom poput komete u atmosferi dok ležim okupan u savršenosti postojanja. Zzzzzvvvvvvvrrrrrrrrr!!!!!!!!!!!! Ah, ne, telefon. Stvarnost je pronašla način da me porazi. Odbijam prvi napad, ali znam da ce se ponoviti i da ce vjerojatno već drugi nalet biti fatalan. Pokušavam uživati još malo, a misli mi se nepopravljivo sređuju. Danas je utorak, moram …Zzzzzzvvvvvvrrrrrrr!!!!!!! Definitivno priznajem poraz, bilo je lijepo dok je trajalo. Progledam, stvari oko mene dobiše uobičajene forme. Sjednem, uzmem telefon u ruku. Molim?

07.12.2004. u 20:41 • 5 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 06.12.2004.

O kompleksima, njihovim posjednicima i jos ponečemu

Svi mi imamo veće ili manje komplekse, kojih smo ponekad svjesni, a ponekad ne.
Većina od nas ih vremenom sve bolje i uspješnije podnosi i savladava, dok ih drugi ignoriraju dajući im još veću moć nad sobom.
Počnimo sa tjelesnim kompleksima. Mnogi ljudi veoma rijetko odu na plažu ili u saunu jer se stide prekomjernog sala, premale težine, prevelike i premale dlakavosti, predimenzioniranih i premalih grudi, iks i oks nogu, i svakojakih drugih sranja, te na taj način sve dobrobiti socijalizacije prinose kao žrtvu svom kompleksu. Crvene zbog velikog nosa, krivih i žutih zuba, buljavih očiju, velikih usta, klempavih ušiju... Zbog toga su ograničeni u komunikaciji, i, ne iznoseći svoj stav, često u društvu bivaju proglašeni čudacima i budalama iako to u biti nisu.
Međutim, ovo su blaži oblici nesigurnosti rezervirani uglavnom za neiskusnije kompleksaše. A što reći za razne oblike kompleksa nize vrijednosti čiji korijeni sežu u najranije djetinjstvo i koji se ne mogu savladati bez duge i mukotrpne borbe za koju većina nije spremna. Koliko nas je ostalo bez posla jer smo na prijemnom razgovoru zvučali kao kreteni iako smo bili sposobni za obavljanje posla, koliko nas je ostalo bez prilike da se bolje upozna sa simpatičnom osobom jer smo u prvom kontaktu ostavili lažan dojam mentalne i emocionalne praznine... Neki izlaz traze u prekomjernom radu osjećajući sigurnost zbog profesionalnih rezultata, zanemarujući privatan zivot, drugi si govore da je sa njima sve u redu i da su za probleme krivi ostali, treći sve razumiju i plaču na nečijem ramenu nad svojom jadnom sudbinom ne pokušavajući da bilo što promijene, četvrti stalno negiraju svoj kompleks, silom se ponašajući potpuno suprotno...
Nitko nije idealan i to moramo sebi priznati, svako ponaosob. Drugi nas vide onako kako vidimo sami sebe i ako se ne poštujemo ne možemo to od nikoga očekivati. Ako u odnose sa ljudima ulazimo svjesni svojih vrlina i svojih mana, ništa ne očekujući i u želji da kvalitetno razmijenimo energiju i da sami budemo bolji, onda ne možemo izgubiti. Sama ta akcija čini nas pobjednicima u igri koja se zove život.

06.12.2004. u 00:51 • 6 KomentaraPrint#^

nedjelja, 05.12.2004.

Preseravanja jednog Ljudevita

U življenju sve je krasno
samo kad je ovo jasno:
sve što jesam, sve sto želim,
sa šupcima ja ne dijelim,
od mog svijeta nek ne bježi
onaj tko mom biću leži.
Jebeš Blera, jebeš Buša,
kad je meni puna duša,
dobra družba dok se kuša
dok u srcu nije suša.
Od izgleda nemaj srama,
ljepota je sva u nama,
pusti novce, pusti krizu,
jer to nije bistvu blizu.
Za opstanak dok se boriš
kol`ka god da blaga stvoriš
kupiti ti neće sreću
ako nemaš metu veću.
Spoznaj sebe, imaj jaja
provjerama nikad kraja,
vrele krvi, hladne glave
poteze ćeš vući prave.
Nijedno pravilo nek za te ne vrijedi
kroz plime i oseke samo sebe slijedi,
nisi zombi, ti se pitaš
kuda u životu skitaš.
Uvijek moraš biti iskren prema sebi
druge laži rijetko, po potrebi,
čuvaj se gadova, od stoke se skloni,
otkači ulizice, što će ti moroni.
I sam ćeš priznati da lako nije,
na putu zadovoljstva opasnost se krije.
Ali, glavu gore i naprijed smjelo
svakog dana jača je i duša i tijelo!!!!


05.12.2004. u 15:07 • 4 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

< svibanj, 2006  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Ne daj se, Ines

Ne daj se, Ines.
Ne daj se godinama,
moja Ines, drugačijim pokretima i navikama,
jer još ti je soba topla;
prijatan raspored i rijetki predmeti.
Imala si više ukusa od mene.
Tvoja soba - divota - gazdarica ti je u bolnici.
Uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama, po poklonima,
pratila me slijedećeg jutra oko devet do stanice.
I ruši se zeleni autobus
tjeran jesenjim vjetrom, kao list,
niz jednu beogradsku padinu.
U večernjem sam odijelu i
opkoljen pogledima.
Ne daj se, mladosti moja,
ne daj se, Ines.
Dugo je pripremano naše poznanstvo
i onda, slučajno, uz vruću rakiju,
i sa svega nekoliko rečenica loše prikrivena želja.
Tvoj je način gospođe i obrazi seljanke.
Prostakušo i plemkinjo moja!
Pa tvoje grudi, krevet,
I moja soba obješena u zraku kao naranča,
kao narančasta svjetiljka,
nad zelenom i modrom vodom Zagreba;
Proleterskih brigada 39, kod Grković.
Pokisla ulica od prozora dalje i šum predvečernjih
tramvaja.
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva,
upotreba zajedničke kupaonice
i - molim vas ako me tko traži...
Ne daj se, Ines - evo me,
ustajem tek da okrenem ploču.
Da li je nepristojno u ovakvom času,
Mozart, Requiem, Agnus Dei.
Meni je ipak najdraži početak.
Raspolažem s još milion nježnih i bezobraznih
podataka naše mladosti,
koja nas pred vlastitim očima vara i krade i napušta.
Ne daj se, Ines,
poderi pozivnicu, otkaži večeru,
prevari muža odlazeći da se počešljaš
u nekom boljem hotelu.
Dodirni me ispod stola koljenom,
generacijo moja, ljubavnice.
Znam da će biti još mladosti, ali ne više ovakve;
u prosjeku 1938a.
Ja neću imati s kim ostati mlad,
ako svi ostarite,
i ta će mi mladost teško pasti,
a bit će ipak da ste vi u pravu,
jer ja sam sam na ovoj obali
koju ste napustili i predali bezvoljno,
a ponovo počinje kiša kao što već kiši u listopadu
na otocima.
More od olova i nebo od borova.
Udaljeni glasovi koji se miješaju:
glas majke, prijatelja, kćeri, ljubavnice, broda, brata.
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
i nestalo je svjetla s tom bjelinom.
Još malo šetnje uz more i gotovo;
ne daj se, Ines.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se