Život po špranci 2 – snobovi naši svagdašnji
Kasna jesen. Dan je započeo sjajno. Probudila sam se odmorna, popila kofi, izvela psića, proćaskala sa ljubaznom susjedom i najzad krenula prema poslu. U tramvaju gužva – kojeg li iznenađenja u 8 ujutro – ali čovjek se s vremenom navikne. I tako lijepo stojim, pristojno, po strani, torba uz tijelo da ne bi koga ometala ili nedajbože lupila, držim jezik za zubima i mislim si svoje. U jednom trenu, tramvaj staje na stanici, ljudi izlaze, pardon, pokušavaju izaći iz istog, kadli!! - spazim bačicu od svojih cca. 67 godina kako naprosto nadire kroz gomilu. I što napravi?? Sparkira se na vratima. To što bi još netko htio možda ući u tramvaj iza nje – zaboga, pa neće se valjda zamarati takvim sitnicama. No, da ne skrećem s teme, ona je u tramvaju, to je jedino bitno i idemo dalje. Gledam ju ispod oka i snimam kako patnički uzdiše: nitko u cijelom tramvaju joj se nije ustao!!!
Ali, mislim si, none of my business, čubim dalje i veselim se što imam još samo 5-6 stanica do cilja. Vozimo se... Pogledom zujim oko sebe. Ugledam 3 kikača od svojih 13-14 godina kako negdje taman između 2 stanice – dakle, na vrijeme - kreću prema izlazu. Obzirom da je, kad prolaziš kroz krcati tramvaj, nemoguće ne dodirnuti nekoga/svakoga osim ako si veličine mikroba ili manji, i još kad imaš na leđima torbu (neki ljudi se svaki put začude, ali da, istina je, školske torbe su doista predviđene da se nose na leđima) naši momci hrabro su prošli kroz gomilu i došli do prave prepreke, jer tamo se ispriječila naša neman, ups, pardon, bakičica. Ni mrdac. Ništa. Ona stoji. Pustila korijene, reklo bi se. Obzirom se radilo o starom tramvaju sa onim rukohvatom na sredini kod vrata, a junakinja jedrih grudi i pozamašne stražnjice se ugnjezdila taman tako da zadihta između rukohvata i stakla iza zadnjeg sjedala u redu, nitko nije mogao proći. Vrata se otvaraju, 3 klinca se proguravaju van i tada je počela paljba:
'Kakva neodgojena djeca!!! Gurati nemoćnu staricu!!! Jeste do zadnjeg trena morali sjediti??? Umjesto da se ustanete starijima!!! Sram vas i stid bilo! Današnja mladež.....ser ser ser...'
Vrata se zatvorila, klinci ošli, bačica ostala i nastavila s trkeljanjem '..ser ser ser...nemogu vjerovati... takva nekultura... kad sam ja bila mlada, starije smo poštivali... kuda ide taj svijet......'
Jebote nikad kraja! Očima zvjera uokolo tražeć' žrvu s kojom će dalje razglabati o groznoj djeci i – naiđe na mene. HA! Gledam ju pogledom ubojice i grizem se za jezik. Ona melje i melje i traži od mene suosjećanje. Ja nemam. Uopće više neznam kakvu je glupost prosrala, ali mora da je bilo nešto žestoko jer sam u jednom trenu postala svjesna da na glas izgovaram: 'Dobro gospođo, dosta! Mogli ste se maknuti s vrata i nikom ništa, kako možete od ranog jutra toliko zvocati?'
Uznevjereni babac me gleda, donja usna joj počinje lagano podrhtavati i zatim sav svoj gnoj usmjeri na mene: 'Balavica jedna neodgojena (stvano izgledam balavo, nema pomoći), sram te bilo! (vjerojatno ste primjetili, odmah je prešla na 'ti'). Tko je tebe odgajao? Nemogu vjerovati... Prije su ljudi bili bolji...
Jebiga, kad sam se uvalila u to, ne mogu ostat dužna, pa izvaljujem nakon nekog vremena: 'Gospođo, ako sam ja neodgojena balavica onda ste vi, logično, stara neodgojena kokoš'.
Raspad sistema. Na te moje riječi našla se i jedna sredovječna ženica i stala na stranu, kao što smo se uvjerili, nemoćne bake i kaže: 'Žalim tu majku' (oh, jadna moja majko)... Ako ste i u jednom trenu pomislili da je baba zašutjela tijekom ove digresije sa drugom ženom, ne. Ne, ne, ne, ne.... Saznali smo da je ona bila učiteljica, odgojila mnoge generacije (naravno da sam rekla da žalim te generacije koje je protisnula kroz svoje kandže itd...)
Obzirom da sam ja to ovdje maksimalno skratila, a cijela noćna mora trajala je punih 5 stanica, ne znam što je bilo dalje jer sam morala sići iz tramvaja.
Ova priča odvila se prije 3-4 godine. Svjesna sam da sam mogla izbjeći sve samo da sam nastavila šutjeti, al jebiga, nitko nije savršen. Svjesna sam i da sam mogla biti taktičnija, ali žena mi se stvarno smučila. Kao što mi se i inače gadi kada netko – bilo tko ZAHTJEVA a priori poštovanje jer je na nekoj poziciji, u nekoj životnoj dobi, jer ima neku titulu....
Za to sam da svatko, bez obzira na boju, dob, spol, vjeru i sl. bude tretiran sa poštovanjem dostojnim svakog živog bića. Za to sam da se u busu, tramvaju ili bilo gdje lijepo i pristojno ustati osobi kojoj je teže stajati, što su u najčešćem slučaju stariji ljudi ili trudnice. Ali isto tako, ustat ću se i mlađima od sebe ako vidim da im nije dobro ili ako me zamole. Kad i ako netko zamoli. E, ali to je rijetkost. Ispod časti je i daleko izvan dosega za tašte pripadnike ljudskog roda reći 'Molim'.
I na kraju se sve svede upravo na to – taština. Ego. Zašto sam se dotakla svega ovoga? Sjetila sam se događaja u tramvaju danas kada sam čula jednu famoznu rečenicu: 'Ja sam managerica i ne može me se uspoređivati sa jednim/jednom običnim/nom prodavačem/prodavačicom!!!' Nevezano za kontekst u kojem je bila izrečena, ovakve je rečenice moguće čuti svakodnevno.
U nekom trenutku svog života radila sam kao administrativna djelatnica – tajnica u jednom uredu (jedne organizacije jedne političke stranke – manje iste od svih drugih) i naslušala sam se takvih izjava do povraćanja. Toliko puta su mi ponovili da sam ja jedna najobičnija tajnica (ono, ko uvreda), čak su neki znali posprdno reći: sekretarica, s obaveznom poveznicom na scene iz nekih filmova gdje si dotične žene lakiraju nokte, tipkaju i javljaju se na telefon (mala opaska: takva čašćenja je bilo obično za čuti u trenucima kada sam tražila da mi napokon daju plaću ili da mi – koje li blasfemije – daju novce za sav silan prekovremeni rad, koji mi, btw, još uvijek nije plaćen). Kao da se bavim najgorim kriminalom. Zamisli, tajnica. To što malo ljudi uopće zna koji su sve zadaci jedne tajnice, to je druga stvar. Ali strpana sam u ladicu 'niža vrsta'. Zajedno sa prodavačima i svim 'radnicima'. Mi nismo ljudi. Mi smo potrošna roba. I trebali bi biti polaskani što uopće imamo priliku diviti se svima onima koji su 'iznad' nas. Trebali bi biti sretni svaki put kad se poseru na nas, jer to su počasna govna. Blagoslovljena. Nitko od tih i takvih neće reći: 'Ja sam bolje obrazovan' (obzirom da se već imaju potrebu uspoređivati). Ne, oni će reći: 'Ja sam bolji'. Kao, po defaultu sa školskom spremom dolaze i super moći i fantastične karakterne osobine. S tim da, naprosto se moram osvrnuti na to, najglasniji u takvim usporedbama su oni koji su do diplome došli uz malu pomoć papira (prije su bile marke, sad se, navodno, primaju kune, euri... konvertibilne valute uglavnom). Što sve rade kompleksi i nečista savjest! Tako je i moj bivši šef, nazovimo ga Mislav Ž., kupio diplomu na jednom zagrebačkom faksu, te je sad dipl.ing. i zna sve o cestama. O vođenju organizacije, s druge strane, nije imao pojma. Nije baš bio ni elokventan. Nije baš imao ni ideja. Ali se odlično uvlačio u dupe nadređenima dok je dobivao što mu je trebalo.
Kada je opalio cipelu matičnoj grudi, te se odmetnuo u bespuća samostalnosti i 'neovisnosti', zamijenio ga je isti takav, samo nešto stariji gad, zovimo ga Stipe T. Taj nije znao govoriti hrvatski, kamo li koji 'strani' jezik. Ali je bio tim veća faca. Velevažan i velepametan. Veleseronja! Obožavao je ulizice. Nije zapravo toliko važno da znaš obaviti posao, koliko je važno da plaziš pred njim. Obzirom da nisam blagoslovljena sposobnošću da ljudima serem u facu da su divni a da to ne mislim (čak i ako mislim, nisam se sklona baš klanjat), imala sam nezahvalnu poziciju osobe koja je stvarno nešto i radila u toj organizaciji, te je, kao takva bila i kriva za sve što eventualno nije bilo u skladu sa željama povijesne ličnosti. Ali, i tome je došao kraj, jer su u toj stranci ljudi fantastično uigrani i samo se jedan po jedan (ili trenutno jedna) smjenjuju na tronu. Stipe T. si je našao novog mecenu u liku i djelu prvog čovjeka jedne mediteranske metropole, a na njegovo mjesto zasjela je željezna lady, kojoj moram priznat da, ako ništa drugo, stvarno zna puno pričat (čak više nego ja).
Ok, uzela sam na zub bivše šefove, ali politika mi je tu najeklatantniji primjer licemjerja, tj. primjer kako 'veliki' koji u većem dijelu svog postojanja ovise o 'malima' gaze te iste 'male' i na tome grade svoje samopouzdanje. Jer je zapravo, najvažnije da imaš nekog 'goreg' od sebe s kim se možeš uspoređivat i tješit se. I naš sustav dušom i tijelom podržava takvo ponašanje, jer kad netko gazi mene, najlakše je naći nekoga koga ću ja moći nagaziti da izlječim svoje boljke i tako redom.
Rezime ove čitabe možda bi se mogao svesti na ovo: mali, veliki, sa diplomom ili bez, crni, bijeli, žuti, plemeniti, plave krvi ili obične crvene – na kraju je tak svejedno. Buhuhu! Zajeb je to kad si velik...
|
