Blog Ljucibaste vjeverice

subota, 15.12.2007.

Institucija 'Uredske kokoši'

Po definiciji, uredska kokoš bila bi osoba muškog ili ženskog spola koja:
- ne razgovara nego drži monolog
- poznaje jednu jedinu rečeničnu strukturu i to u obliku zapovjedi (makar nije šef/ica)
- ponaša se kao da upravo on/a radi najviše
- drži se kao da je važniji/ja i od samog direktora i kao da firma uopće nebi ni mogla funkcionirati bez dotičnog/dotične
- što god ne valja - drugi su krivi
- tko god se suprotstavi uredskoj kokoši biva javno verbalno razapet i to po principu što više publike, to bolje
- kukavički bježi od bilo kakve odgovornosti i preuzima zasluge koje nisu njegove/njene.
- sve druge optužuje za stvari koje on/a radi
- bolesno je ambiciozan/na i spreman/na je za apsolutno sve ne bi li stigao/la do cilja

Svaka firma ima bar jednu kokoš.
Prošli petak otkrih ju u odjelu u kojem radim. A dan je tako divno počeo: osim što je kraj tjedna, idem navečer na koncert sa škvadrom, i najljepše od svega, sutra mogu spavati cijeli dan ako poželim. Dakle, ušla sam u ured, upalila komp kad je zazvonio telefon. Pogledam broj - ona je. Nisam još ni zaustila 'halo' kad se začuo krešt
- daj mi informacije o tom i tom klijentu
- ok, javim ti - kažem
Madame spušta slušalicu (i kladim se da mi štopa vrijeme u kojem ću joj se javit). Povlačim mailove i s oduševljenjem ustanovljavam da ih danas nema puno - za sad.
Nalazim potrebne informacije za damu i zovem je. Ukratko objašnjavam zbog čega dotični klijent ne bi trebao dobiti novu uslugu, našto se ona posprdno nasmije i odvrati da to i nije tako bitno. Pokušavam joj skrenuti pažnju da je direktor izričito zahtjevao da pratimo njegovu uputu što se tiče takvih klijenata našto kreće paljba u obliku sirene za opću opasnost (njezin glas stvarno tako zvuči), a između zavijanja razabirem da njoj moj glas ide na živce, da se ponašam kao da je ona klijent koji nešto nije izvršio, bla, bla, bla..... zavijanje...
Nastojim smiriti situaciju jer se ova već toliko pjeni da mi sapunica izlazi na slušalicu, ali na svaki slog koji ja izgovorim, ova ispaljuje salvu koja traje minimalno 3 minute.
Poludim i odvratim joj da se tak ne razgovara samnom i da se smiri. Ona mi sklapa slušalicu.
Ja joj dostavljam mail sa tekstom: ovo stvarno nije bilo lijepo :-)
U privitku se nalazi file koji si tražila.
Nije prošla ni minuta, zove ona opet i sirena se ponovo pali. Ponavlja sve što je rekla u prošlom razgovoru i dodaje da se ja previše ponavljam, da ju tretiram ko debila.......
Dodajem da se ona ponaša ko debil i da je bahata i arogantna i da je prevršila svaku mjeru, te da završavam razgovor. Sklapam slušalicu. I sretna sam što nismo u istom uredu. U mom uredu se svi smijulje. Svatko je bar jednom prošao svađu sa 'Prvom damom' kako je zovu 'od milja'.
Žena koja radi možda godinu dana ima obraza soliti pamet svima oko sebe, a da ne pričamo da ima obraza omalovažavati sve odjele koji ne rade što radi njezin odjel - tj. što ne radi ona. Osobito je ponosna na glasinu da se par puta potrošila sa šefom i zbog toga para strop nosom.
Zbog toga si dozvoljava da tužaka dotičnom šefu svakoga tko ne udovolji njezinim željama istog trena, ili čak prije nego što ona uopće shvati da ima neku želju. Onda šef urgira i diže dramu. I to, tko bi se nadao, izaziva opće zgražanje kod ljudi, tako da ju neki čak ignoriraju, pa ju stave na dno liste prioriteta. Ili ju jednostavno odjebu po kratkom postupku.
Ja pokušavam savladati tu vještinu, mislim si, ako je tražila rat, dobit će ga. Bit ću bitch. Ionako ne možeš biti i pošten i jeben... No uvijek mi bude žao i glupo mi je zaoštravati odnos kad s tom osobom moram raditi.
Ono što moram svakako savladati je sposobnost da se ne uvučem u raspravu i da smanjim komunikaciju na minimum. I odlučila sam ne dati da me gazi tko stigne. Sreća je što u firmi ipak ima puno normalnih ljudi s kojima čovjek, uz malo truda, može ostvariti i puno više od kolegijalnosti, dapače, neka od najboljih prijateljstava stekla sam upravo tamo.
S druge strane, tu su uredske kokoši. Tko zna, možda i oni imaju neku svoju ulogu. Možda moramo nešto naučiti od njih. A ako nema, za svađu će svakako biti još puno prilika cool

- 23:50 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 20.07.2007.

Život po špranci 2 – snobovi naši svagdašnji

Kasna jesen. Dan je započeo sjajno. Probudila sam se odmorna, popila kofi, izvela psića, proćaskala sa ljubaznom susjedom i najzad krenula prema poslu. U tramvaju gužva – kojeg li iznenađenja u 8 ujutro – ali čovjek se s vremenom navikne. I tako lijepo stojim, pristojno, po strani, torba uz tijelo da ne bi koga ometala ili nedajbože lupila, držim jezik za zubima i mislim si svoje. U jednom trenu, tramvaj staje na stanici, ljudi izlaze, pardon, pokušavaju izaći iz istog, kadli!! - spazim bačicu od svojih cca. 67 godina kako naprosto nadire kroz gomilu. I što napravi?? Sparkira se na vratima. To što bi još netko htio možda ući u tramvaj iza nje – zaboga, pa neće se valjda zamarati takvim sitnicama. No, da ne skrećem s teme, ona je u tramvaju, to je jedino bitno i idemo dalje. Gledam ju ispod oka i snimam kako patnički uzdiše: nitko u cijelom tramvaju joj se nije ustao!!!
Ali, mislim si, none of my business, čubim dalje i veselim se što imam još samo 5-6 stanica do cilja. Vozimo se... Pogledom zujim oko sebe. Ugledam 3 kikača od svojih 13-14 godina kako negdje taman između 2 stanice – dakle, na vrijeme - kreću prema izlazu. Obzirom da je, kad prolaziš kroz krcati tramvaj, nemoguće ne dodirnuti nekoga/svakoga osim ako si veličine mikroba ili manji, i još kad imaš na leđima torbu (neki ljudi se svaki put začude, ali da, istina je, školske torbe su doista predviđene da se nose na leđima) naši momci hrabro su prošli kroz gomilu i došli do prave prepreke, jer tamo se ispriječila naša neman, ups, pardon, bakičica. Ni mrdac. Ništa. Ona stoji. Pustila korijene, reklo bi se. Obzirom se radilo o starom tramvaju sa onim rukohvatom na sredini kod vrata, a junakinja jedrih grudi i pozamašne stražnjice se ugnjezdila taman tako da zadihta između rukohvata i stakla iza zadnjeg sjedala u redu, nitko nije mogao proći. Vrata se otvaraju, 3 klinca se proguravaju van i tada je počela paljba:
'Kakva neodgojena djeca!!! Gurati nemoćnu staricu!!! Jeste do zadnjeg trena morali sjediti??? Umjesto da se ustanete starijima!!! Sram vas i stid bilo! Današnja mladež.....ser ser ser...'
Vrata se zatvorila, klinci ošli, bačica ostala i nastavila s trkeljanjem '..ser ser ser...nemogu vjerovati... takva nekultura... kad sam ja bila mlada, starije smo poštivali... kuda ide taj svijet......'

Jebote nikad kraja! Očima zvjera uokolo tražeć' žrvu s kojom će dalje razglabati o groznoj djeci i – naiđe na mene. HA! Gledam ju pogledom ubojice i grizem se za jezik. Ona melje i melje i traži od mene suosjećanje. Ja nemam. Uopće više neznam kakvu je glupost prosrala, ali mora da je bilo nešto žestoko jer sam u jednom trenu postala svjesna da na glas izgovaram: 'Dobro gospođo, dosta! Mogli ste se maknuti s vrata i nikom ništa, kako možete od ranog jutra toliko zvocati?'
Uznevjereni babac me gleda, donja usna joj počinje lagano podrhtavati i zatim sav svoj gnoj usmjeri na mene: 'Balavica jedna neodgojena (stvano izgledam balavo, nema pomoći), sram te bilo! (vjerojatno ste primjetili, odmah je prešla na 'ti'). Tko je tebe odgajao? Nemogu vjerovati... Prije su ljudi bili bolji...
Jebiga, kad sam se uvalila u to, ne mogu ostat dužna, pa izvaljujem nakon nekog vremena: 'Gospođo, ako sam ja neodgojena balavica onda ste vi, logično, stara neodgojena kokoš'.
Raspad sistema. Na te moje riječi našla se i jedna sredovječna ženica i stala na stranu, kao što smo se uvjerili, nemoćne bake i kaže: 'Žalim tu majku' (oh, jadna moja majko)... Ako ste i u jednom trenu pomislili da je baba zašutjela tijekom ove digresije sa drugom ženom, ne. Ne, ne, ne, ne.... Saznali smo da je ona bila učiteljica, odgojila mnoge generacije (naravno da sam rekla da žalim te generacije koje je protisnula kroz svoje kandže itd...)
Obzirom da sam ja to ovdje maksimalno skratila, a cijela noćna mora trajala je punih 5 stanica, ne znam što je bilo dalje jer sam morala sići iz tramvaja.

Ova priča odvila se prije 3-4 godine. Svjesna sam da sam mogla izbjeći sve samo da sam nastavila šutjeti, al jebiga, nitko nije savršen. Svjesna sam i da sam mogla biti taktičnija, ali žena mi se stvarno smučila. Kao što mi se i inače gadi kada netko – bilo tko ZAHTJEVA a priori poštovanje jer je na nekoj poziciji, u nekoj životnoj dobi, jer ima neku titulu....
Za to sam da svatko, bez obzira na boju, dob, spol, vjeru i sl. bude tretiran sa poštovanjem dostojnim svakog živog bića. Za to sam da se u busu, tramvaju ili bilo gdje lijepo i pristojno ustati osobi kojoj je teže stajati, što su u najčešćem slučaju stariji ljudi ili trudnice. Ali isto tako, ustat ću se i mlađima od sebe ako vidim da im nije dobro ili ako me zamole. Kad i ako netko zamoli. E, ali to je rijetkost. Ispod časti je i daleko izvan dosega za tašte pripadnike ljudskog roda reći 'Molim'.
I na kraju se sve svede upravo na to – taština. Ego. Zašto sam se dotakla svega ovoga? Sjetila sam se događaja u tramvaju danas kada sam čula jednu famoznu rečenicu: 'Ja sam managerica i ne može me se uspoređivati sa jednim/jednom običnim/nom prodavačem/prodavačicom!!!' Nevezano za kontekst u kojem je bila izrečena, ovakve je rečenice moguće čuti svakodnevno.
U nekom trenutku svog života radila sam kao administrativna djelatnica – tajnica u jednom uredu (jedne organizacije jedne političke stranke – manje iste od svih drugih) i naslušala sam se takvih izjava do povraćanja. Toliko puta su mi ponovili da sam ja jedna najobičnija tajnica (ono, ko uvreda), čak su neki znali posprdno reći: sekretarica, s obaveznom poveznicom na scene iz nekih filmova gdje si dotične žene lakiraju nokte, tipkaju i javljaju se na telefon (mala opaska: takva čašćenja je bilo obično za čuti u trenucima kada sam tražila da mi napokon daju plaću ili da mi – koje li blasfemije – daju novce za sav silan prekovremeni rad, koji mi, btw, još uvijek nije plaćen). Kao da se bavim najgorim kriminalom. Zamisli, tajnica. To što malo ljudi uopće zna koji su sve zadaci jedne tajnice, to je druga stvar. Ali strpana sam u ladicu 'niža vrsta'. Zajedno sa prodavačima i svim 'radnicima'. Mi nismo ljudi. Mi smo potrošna roba. I trebali bi biti polaskani što uopće imamo priliku diviti se svima onima koji su 'iznad' nas. Trebali bi biti sretni svaki put kad se poseru na nas, jer to su počasna govna. Blagoslovljena. Nitko od tih i takvih neće reći: 'Ja sam bolje obrazovan' (obzirom da se već imaju potrebu uspoređivati). Ne, oni će reći: 'Ja sam bolji'. Kao, po defaultu sa školskom spremom dolaze i super moći i fantastične karakterne osobine. S tim da, naprosto se moram osvrnuti na to, najglasniji u takvim usporedbama su oni koji su do diplome došli uz malu pomoć papira (prije su bile marke, sad se, navodno, primaju kune, euri... konvertibilne valute uglavnom). Što sve rade kompleksi i nečista savjest! Tako je i moj bivši šef, nazovimo ga Mislav Ž., kupio diplomu na jednom zagrebačkom faksu, te je sad dipl.ing. i zna sve o cestama. O vođenju organizacije, s druge strane, nije imao pojma. Nije baš bio ni elokventan. Nije baš imao ni ideja. Ali se odlično uvlačio u dupe nadređenima dok je dobivao što mu je trebalo.
Kada je opalio cipelu matičnoj grudi, te se odmetnuo u bespuća samostalnosti i 'neovisnosti', zamijenio ga je isti takav, samo nešto stariji gad, zovimo ga Stipe T. Taj nije znao govoriti hrvatski, kamo li koji 'strani' jezik. Ali je bio tim veća faca. Velevažan i velepametan. Veleseronja! Obožavao je ulizice. Nije zapravo toliko važno da znaš obaviti posao, koliko je važno da plaziš pred njim. Obzirom da nisam blagoslovljena sposobnošću da ljudima serem u facu da su divni a da to ne mislim (čak i ako mislim, nisam se sklona baš klanjat), imala sam nezahvalnu poziciju osobe koja je stvarno nešto i radila u toj organizaciji, te je, kao takva bila i kriva za sve što eventualno nije bilo u skladu sa željama povijesne ličnosti. Ali, i tome je došao kraj, jer su u toj stranci ljudi fantastično uigrani i samo se jedan po jedan (ili trenutno jedna) smjenjuju na tronu. Stipe T. si je našao novog mecenu u liku i djelu prvog čovjeka jedne mediteranske metropole, a na njegovo mjesto zasjela je željezna lady, kojoj moram priznat da, ako ništa drugo, stvarno zna puno pričat (čak više nego ja).
Ok, uzela sam na zub bivše šefove, ali politika mi je tu najeklatantniji primjer licemjerja, tj. primjer kako 'veliki' koji u većem dijelu svog postojanja ovise o 'malima' gaze te iste 'male' i na tome grade svoje samopouzdanje. Jer je zapravo, najvažnije da imaš nekog 'goreg' od sebe s kim se možeš uspoređivat i tješit se. I naš sustav dušom i tijelom podržava takvo ponašanje, jer kad netko gazi mene, najlakše je naći nekoga koga ću ja moći nagaziti da izlječim svoje boljke i tako redom.

Rezime ove čitabe možda bi se mogao svesti na ovo: mali, veliki, sa diplomom ili bez, crni, bijeli, žuti, plemeniti, plave krvi ili obične crvene – na kraju je tak svejedno. Buhuhu! Zajeb je to kad si velik...

- 23:14 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 16.06.2007.

Život po špranci (part 1)

1. korak: ustajanje
2. korak: pišanje
3. korak: jutarnja higijena (tko upažnjava)
4. korak: kava (sa/bez pljuge)

(međukoraci: (ne)zadovoljavanje svojih i/ili potreba (van)bracnog druga, pelene/peglanje, sminkanje, brijanje, suočavanje s vagom, jutarnje gundjanje, svadja, bioaktiv-jer je superheroj koji stiti nase tijelo....)

5. korak: izlazak iz stana i kretanje prema drugom domu – poslu
6. rad
7. pauza
8. rad
9. rad
10. rad
11. prekovremeni rad
12. jos rada

(medjukoraci: tracanje glupog kolege/ice, browsanje po internetu, planiranje godisnjeg, mastanje o godisnjem, jebote kad ce vise taj godisnji, flertanje sa zgodnim kolegom/icom (ukoliko ima takvih), planiranje sto ce se gablat, gablanje, pljuga/kava poslje gablanja, dostavljanje izvjesca šefu/ici, 5-10 minuta intenzivnog mrzenja sefa jer nesto sere, kukanje jer ima puno posla, telefoniranje doma da se vidi dal je sve u redu, svadja sa partnerom preko telefona, mirenje s istim/om.....)

13. korak: izlazak iz ureda
14. korak: piva/kava sa ekipom/frendicama
15. korak: dolazak kući
16. korak: večera
17. korak: televizija
18. korak: zasp sa daljinskim u ruci sa potočičem sline koja curi niz bradu

(međukoraci: razgovor na mob sa dragim/dragom, prepirka oko toga kad će se doći doma i što se još treba kupiti, pretresanje proteklog dana/političke situacije/ah-te-žene/muškarci, odlazak prema domu, bacanje cipela u kut, živciranje oko bilo čega što ne valja (djeca, pas, žena/muž, obžderavanje, dnevnik/nogomet/serija...)

Jer tako smo odgojeni. S tim smo rasli. To je 'normalno'. To je ispravno. Za bijeg iz stvarnosti imamo filmove obzirom da tamo ljudi ne prde, ne smrde im noge, luk ne uzrokuje loš zadah, čokolada i sir ne debljaju, šminka se sama stavlja na lice, problemi se rješavaju u tren oka, likovi savladavaju najzahtjevnije vještine u superkratkom roku i uz njih su super mentori i duhovni vođe, ako je film sa malo 'dubljim' poukama onda likovi dolaze do spoznaja koje im mijenjaju život iz temelja i više nikada se ne moraju nositi sa starim obrascima ponašanja i naravno, većinom hepi end (kako bih ja voljela živjet u filmu....)

Ali kad prođe odjavna špica evo nas opet u stvarnosti. I nedajbože da bi se možda pokrenuli i da bi napravili nešto za sebe. Jer život je takav da se živi po špranci. Uče nas da budemo realni – gdje je realno gotovo nužno loše. Svi 'freakovi' koji se drznu željeti nešto drukčije, koji žele malo više od ispraznih i usamljenih večeri, više od svađa sa partnerom kojeg ne mozemo promijeniti (a tko zeli mijenjati sebe kad smo tako savrseni), koji žele neki sadržaj i žive svoj san, zapravo...mora da su sigurno nesretni. Tako se tješimo, jer, kada bismo pogledali istini u oči (čast iznimkama), zapravo smo mi ti koji smo nesretni jer radimo sve osim onoga o čemu sanjamo (što god to bilo). Jer su snovi za djecu.

Kako spadam u kategoriju 'freakova' u ovom slučaju, počesto sam od raznih tetaka i stričeva (i inih) slušala mnogu prodiku o 'odrastanju' (u prijevodu, trebaš bit ko mi). Kad sam bila mlađa sam čak ulazila i u rasprave oko toga da se radi o MOM životu, da želim uživati u njemu, da želim imati sretan brak u kojem neću biti inferiorna (niti superiorna), da želim putovati, baviti se aktivnostima koje me ispunjuju.. Ali svaki put su mi potkresali krila, jer oni znaju bolje obzirom da imaju više iskustva i odrasli su. I žive svojim nesretnim životom koji je ispravan.

U zadnje vrijeme (obzirom sam u braku 3 godine a nemam djece) došla je na tapetu i ta tema: 'pa kad će djeca? Krajnje je vrijeme. Muž ti je stariji, treba i na to misliti (kad smo kod starijeg muža, ni to baš nije normalno, a malo je i puniji pa sam se zacjelo udala za njega samo zbog nekog skrivenog razloga kojeg niti ja još nisam svjesna). Biološki sat ti kuca (iako još nisam ni blizu 30, ali eto, kuca čovjek/sat). Muž bi također trebao naći stalan posao tako da imate sigurnost' (da, kažem, ako već ne stvarnu sigurnost, onda da se bar možemo zavaravati, jer svi znamo kako je 'teško' ostati bez posla). U svakom slučaju, trebali bismo se prilagoditi standardima i biti kao svi ostali. Uspješno se opiremo za sada.

Enihau, nastavak slijedi jer sad moram ići.

- 20:21 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.06.2007.

Moj najprviji post ikad

pozdrav Nei - mah Nea

Moram se osvrnuti na naslov i priznati da ovo zapravo nije najprviji post ikad obzirom da sam neki dan, onako nadobudna, puna inspiracije, euforična usudila bih se reći, istresla brdo umotvorina u siroto računalo i tako, pročitavši još jednom (s divljenjem naravno) produkt mnogog promišljanja/svađanja u svojoj glavi – sasma naivna, rekla bih, nesvjesna grube stvarnosti, kliknula na 'objavi'...
na moj opći užas te zgražanje, otvorio se potpuno nov bijeli screen sa onom fantastičnom jebemtimaterdatijebem rečenicom
'The page cannot be displayed'
Nope, nisam prvo napisala tekst u word. Nope, nisam niti spremila tekst, igdje. Ošlo u nepovrat. Dakle, ovo će biti najprviji objavljeni post ikad


Anyway, dobih inspiraciju za pisanje nakon svadbe na kojoj sam jučer bila. Da se razumijemo, radi se o jako dragoj kolegici s posla, ne mogu reći da se nisam zabavila, ali malo sam se zamislila nad vezama, brakovima, slavljima (iz perspektive udane osobe koja je imala svoju ceremoniju te 'guli' treću godinu u, narodski zvanoj, bračnoj zajednici.)

Nevjerojatno mi je koliko škvadra brije na protokol i rutinu. Na svim svadbama na kojima sam prisustvovala (uključujući moju) stvari idu tokom:

Prvo naravno matičar i/ili crkva, nakon toga bančenje do sitnih sati (da me netko ne bi krivo shvatilo, nemam ništa protiv bančenja – ikad u životu, bez obzira koji povod bio)
1. mladenci dolaze u salu – svi plješću (fotograf, priče radi nek se zove Marko, trčka za njima)
2. trkeljanje za stolom (što ovisi o tome koliko dobro se poznaju oni koji sjede skupa ili u blizini) – Marko ide okolo i hvata dokazni materijal
3. prvi đir hrane u vidu pršuta/šunkice, sira i tomu sličnog te lagano zagrijavanje uz alkohol (čast iznimkama koje preskaču zagrijavanje te direktno uskaču u fazu pod 9.) – Marko snima
4. prvi ples mladenaca, te kumovi koji im se pridružuju, pa starci i onda ostatak naroda (Marko se već cijedi ko svinja)
5. znojenje mnogog tijela na podiju uslijed izvijanja u nemoguće olfo-znam-plesat poze (ovaj i dalje neumorno klikče po fotiću)
6. juha (slikanje)
7. još malo znojenja (naravno, još fotaka)
8. glavno jelo (i Marko bi jeo, ali ne može jer slika)
9. opet pjesma u sad već urokanom stanju (kako se taj objektiv zamuti s vremenom...)
10. još hrane (Marko pizdi jer je gladan)
11. torta (sline mu cure, ali on je profesionalac)
12. bacanje buketa/kravata/podvezica sa, u zadnje vrijeme kreativnim zahtjevima za zasluživanje istog (lagano mu drhte ruke i nada se da se nečuje kruljenje u želucu)
13. plesanje (ne)sretnika koji su ulovili komad tkanine/cvijeće (moli boga da ponestane filma)
14. opet hrana – ovaj put kakvo odojče/janjac (poluonesvješten, znojan, nada se fajruntu)
15. pjesma, pjevanje, vlakići, raskopčavanje košulja, hlača, plesanje po stolicama, stolovima (trči, Marko, trči)
16. gulaš/čobanac (i uspomene na isti)
17. poluprazna sala sa ponekim hrabrim pojedincima koji se nedaju kući/u hotelsku sobu te nemilice snube svirače (ukoliko je živa muzika) da sviraju još, gdje to još svakako ide u smjeru turbo folka ili tomu sličnom... (Marko na izdisaju)

Ponavljam, dakle, to su svadbe na kojima sam ja bila, te sam od mnogih ljudi koji su bili po drugim svadbama dobila istu informaciju. Daleko od toga da nema vrlo inventivnih ljudi koji naprave cijeli spektakl od toga. Isto tako, da se ogradim, nisam apsolutni mrzitelj običaja i tradicije, nekim ljudima je to super i uživaju svaki put znati što da očekuju, bla, bla... Ali, postoji 'ali'. Sva silna lova koja se utuče u taj 1 dan nerijetko završi kao začin u brakorazvodnoj parnici. Znam tako malo ljudi koji se i nakon cijelog života provedenog skupa i dalje vole i poštuju. Što dalje idem, nekako mi cijeli taj koncept sve manje drži vodu.

Obrazloženje: cijeli život nas uče da se treba držati nekih pravila (koja mogu i ne moraju imati nekakvo razumno značenje). Također, uče nas da se stvari trebaju napraviti 'jer je red' bez obzira osjećamo li se mi u tom trenu voljno/spremno napraviti što god taj red bio. Uče nas protokolima, uče nas da ne slušamo svoje instinkte nego da treba biti kako rade svi ostali. Ima idiotskih običaja koji nemaju nikakvu svrhu, ali su tu jer tako odgovara... nekome, starcima...
Ne nama - njima. Moj stari je, primjerice imao ideju da zove SVOJE prijatelje na MOJU svadbu. Jer kao, sramota da ne pozove ljude (op.a. dotične sam vidjela jednom do dvaput u životu), s kojima si je dobar. APSOLUTNI IDIOTIZAM (na stranu što se radi o mom starom). Da ne pričam da je bilo nebuloza tipa: mora se zvati sva rodbina do u neznam koje koljeno, nema veze što te ljude znam slabije od bilo kojeg susjeda u 8-katnici u kojoj živim, nema veze što si ne čestitamo Božiće, Nove godine, rođendane i ine...
NE NA MOJOJ SVADBI, rekoh. Moj muž i ja ćemo zvati koga MI hoćemo, zato jer su to ljudi koji nam nešto znače u životu. Skoro sam se posvađala sa starim, jer je i nakon svih razgovora i objašnjavanja da je on imao svoju svadbu te je na istu zvao kog je on htio, pokušao priredit 'iznenađenje': ti njegovi frendovi su trebali banut na svadbu ničim izazvani, kao, da ja budem super sretna jer su oni došli (???????!!!??????? headbang ) Sve i da je bilo još mjesta u sali - a nije, te ljudi ne bi imali gdje sjest, ovo je neviđena glupost. Čula sam još nebuloza sa isprošavanjem mlade i kozama i svim nečim, da sad ne idem u detalje...

Da bi stvar bila gora, ovakve stvari se ne odnose samo na svadbenu svečanost, koja, ruku na srce, predstavlja najmanje važnu stavku kad se uzme sve što bračni parovi zajedno prolaze, nego na cijeli život. Radimo ono što smo naučili raditi a ne ono što stvarno želimo. Često nismo ni svjesni da se ponašamo po špranci. Prihvaćamo zdravo za gotovo stvari na koje smo navikli bez da zastanemo i pitamo se: OK, običaj, ali da li je to uopće DOBRO za mene?

Znam ljude, istina vrlo rijetke, koji su toliko spontani i ne opterećuju se time što drugi žele od njih, niti time što će 'selo' reći, nego žive svoja uvjerenja. I koliko vidim, ti ljudi su stvarno sretni. Nisu ubijeni sistemom. Nemaju crni oblak nad glavom. I što je najljepše od svega, ne seru nikom drugom kako bi trebali živjeti svoj život, niti kome nameću svoj stil života kao jedini ispravan.

Moj zaključak iz cijele ove priče (koja je vrlo lijepo posložena i ima smisla u mojoj glavi, što se ne mora nužno vidjeti i u ovom postu) je da, kad bi više ljudi radilo ono što stvarno želi, bilo bi puno manje nesretnih brakova.

To be continued...





- 18:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< prosinac, 2007  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Prosinac 2007 (1)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kakva vjeverica takav blog

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se