utorak, 18.11.2008.

Lopov moje sreće

Ne znam kako je,
ni gdje su mu dom i ulica.
Samo gorko sjećanje ostaje,
na crtama ovog umornog lica.
Ne znam dali ću ga ikada više čuti,
ni hoću li mu izdaju oprostiti.
Ali znam da nakon njega,
teško je živjeti,
teško se nečem drugom veseliti.
Od kada nemam ga,
kao da živim na pola.
Jedna strana srca živi od uspomena,
a druga umire od bola.
Voljela bi da mogu izbrisati
mjesece
i dane
provedene s tobom.
Voljela bi da mogu zacijeliti sve one rane,
koje ostale su nakon zadnjeg zbogom.
Voljela bi da mogu ljudima priznati,
istinu koja toliko boli.
Da ti si lopov moje sreće
i da srce te bezuvjetno voli.

- 07:20 -

Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.