|
Kada bi rjeci mogle da placu,
Ti bi u svakoj mojoj rjeci osjetio suzu.
Onu pravu , onu koja ti je pala na dlan.
Onu koju si minutima vjecnosti nepomicno gledala.
Suzu koja se istopila na tvom dlanu.
Gledam besciljno , u nekom neznanom pravcu,
I trazim one izgubljene ne izrecene rjeci.
One rjeci koje razdovijse tvoju i moju misao.
Prekinuta misao , izgubljena u sivilu zivota.
Tamo negdje , gdje se razdvajaju srca.
Znam, da mozda kadkad pomisls na mene.
U nekom vec zaboravljenom svjetu.
Nasmjesis se , okrenes glavu i odes svom zivotu.
Bas kao sto si odlazio i kada zajedno smo bili.
I onaj posledni put , i onaj nas zadnji pogled.
Nisam slutila da je to bio kraj.
Ni ti nisi slutio, to dobro znam.
A taj nas posledni dan bio je toliko saren.
Kao da je samo vrjeme slutilo nas kraj.
I pruzilo nam sve boje zivota u tom trenu.
Ne volim Novembar, nekako je siv.
Ispija iz mog mozga sve ljepe misli.
I one najlepse sto imasmo nekada
One samo tvoje i moje , sakrivene pod nekom zvjezdom.
Koja je izgubila svoj sjaj zauvjek.
Zelim te zaboraviti , zauvjek.
Nekako ,mi to ne polazi u mislima.
Kao da su moje misli neki zid izgradile.
I tamo te skrivaju od mene same.
Ja te stvarno zelim zaboraviti.
Ps. dragi moji ovaj stih nema nikakve veze sa mojim privatnim zivotom samo me povukla zelja da napisem jednu tuznu pjesmicu posto sam gledala sinoc jedan veoma tuzan film....
|
