Ljubav kroz riječi jedne žene

Razumijevanje

Dravska šetnica u svakom godišnjem dobu lijepa je i zanimljiva. Mališani uživaju u onome što vide. U jeseni su uživali u šarenilu boja i šuštanju lišća. U onome što je ostalo od zime, u vjetru koji grane njiše. Najljepše im je ipak na dječjem igralištu, na kojem su uz njihaljke, tobogan i klackalice, na drvenim kockama koje se okreću, naslikane biljke i životinje.
Kućica je posebna priča. Izvana, najdraža im je strana sa slikama i pjesmicom. Unutra, na svakoj strani kuće oslikana su godišnja doba. Prepoznaju put prepun šarenog lišća, a posebno ih veseli sunce na vrhu krova.




(Pjesmu polako, svojim riječima, usvajaju:))

Dolaskom proljeća, kad su slike oživjele, ćićibabe zabijelile šumu, veselju nema kraja. Šumom odzvanja pjesma ; ći, ći, do, do:))
Jedan od mališana obožava cvijeće. Mali botaničar kod svakog cvijeta stane. Dok mi dođemo do igrališta, drugi je već bio na njihaljci i spušta se niz tobogan. Njega zanimaju druge stvari koje s dedom istražuje.

Taj dan, mali botaničar uplašio se ugledavši puža. Upoznavanju novog stanovnika šume pridružili su se deda i mali mudrac. Puž se, naravno, povukao u kućicu. Pjevali smo poznatu pjesmicu; Puž muž kaži roge van“. Bezuspješno. Ostavili smo ga na miru i nastavili šetnju. Zaboravili smo na puža. Tako se barem činilo.

Nakon nekog vremena, mali botaničar ponavljao je riječ pud. Znamo da je pud puding kojeg će, kako smo mu objašnjavali, dobiti poslije ručka. Na kraju, odlučili smo prekršiti pravilo i ponuditi mu kida (Kinder čokola). Mali botaničar nevoljko je uzeo čokoladicu. Zabrinuto, čučnem se i pitam ga što bi htio? Tužnog lica, opet kaže; pud. Mali mudrac (iznerviran našim nerazumijevanjem i bratovim ponavljanjem), držeći kida u ruci, pogleda me i ozbiljno kaže; Puz! Malom botaničaru osmjeh je ozario lice.

A joj baka, sakrij se u puževu kućicu!
****
Najteže je kad s osmjehom i radošću govore, kad jednu riječ ponavljaju, kad te gledaju s očekivanjem u pogledu, a ti ne znaš o čemu pričaju.
Gledamo li ih u oči, pratimo li njihove izraze na licima, brzo naučimo jesmo li blizu razumijevanju riječi, koju nam strpljivo i uporno ponavljaju.

To iskustvo potaknulo me na razmišljanje o onome što danas često, razgovarajući mobitelima, kažemo sugovorniku s druge strane; Razumijem te!
Istina, po boji glasa možemo prepoznati radost, tugu, zabrinutosti, ali, koliko uistinu razumijemo jedni druge ne gledajući se u oči, ne gledajući izraz lica, upitno je.
Kad naučimo gledati i vidjeti, slušati i čuti, možemo pričati o razumijevanju.

Oznake: djeca, riječi, razumijevanje

17.04.2023. u 20:31 | 13 Komentara | Print | # | ^

Ukradena radost odrastanja


Postoji jedan kvart u kojemu se već godinama ne čuje dječja galama. U kojemu se djeca ne igraju. Ne zato što djece nema. Ne zato što djeca ne žele, već zato što nemaju gdje. Zašto je tako? Tko je djeci ukrao radost odrastanja?

Bilo je nekoć u tom kvartu veliko igralište. Veći su na igralištu igrali tenis, košarku, nogomet, manji graničara. Sa strane je bio travnjak sa drvenim stolom i klupama. Iza travnjaka stari voćnjak i vrtovi.

Došlo je vrijeme da vrtove i voćnjak prenamijene. Stare, pripadajuće objekte poruše i izgrade nove zgrade. I gradilo se par godina. Zgradu po zgradu. Sa postojeće dvije zgrade, izgrađeni kompleks, zatvoren je krugom nepravilnog oblika, sa prolazima koji vode na glavne ulice. Taj prostor između zgrada, nadali su se stanari, idealan je za dječje igralište, malo zelene površine, pokoje drvo i klupicu.

Vrlo brzo, vidjeli su stanari, da od toga neće biti ništa. Umjesto zaravnavanja terena, nikli su novi stupići, nove ograde, stigli bageri…..i počela je gradnja! Čega? Spomenika ljudskoj pohlepi i gluposti! Ogorčeni stanari, predvođeni mladim ljudima, sakupljali su potpise, pisali žalbe i peticije. Sve peticije, sve pritužbe, sve žalbe, ostale su arhivirane kod tadašnje ministrice.

Za to vrijeme, iskopani temelji napunili su se vodom. Stanari su govorili da u svemu ima pravice, objašnjavajući da, sve što je oteto, je i prokleto. Kako je bazen bez kupača stajao između zgrada, a gradnja stala, opet se rodila nada. Tada su stanari, na žalost, naučili da je malo toga što moćnici s novcem ne mogu napraviti. Dvadeset i četiri sata, tone i tone betona sipali su u bazen s vodom.
Da li djeca, stari i bolesni, i oni zaposleni mogli spavati, nije bilo važno!?
U pohlepi za vlastitim interesima, nema ljudskosti ni empatije.

Gradili su i izgradili velebno zdanje. A onda je sve stalo. Kad je već sve bilo gotovo, netko „gore“ sjetio se, da tu nešto ipak smrdi. I dok su se tražili, naravno, krivci bez krivnje, zgrada je stajala kao upozorenje na koje nitko osim stanara, nije obraćao pažnju. Zgrada, kuća, ogledalo je vlasnika. Tako se i na ovoj zgradi vidio glamur, a okoliš zgrade podsjećao je stanare na nutrinu vlasnika iste. Oko zgrade ostali su otvoreni šahtovi, slabo ili nikako izolirani kabli…Djecu koja su odrastala, roditelji se nisu usudili pustiti ni na taj mali dio oko zgrade.

Opet je prošlo nekoliko godina. U Spomeniku, i oko spomenika ljudskoj pohlepi, počelo se nešto raditi. Kad već nema dječjeg igrališta ni zelenila, govorili su stanari, barem se više neće kotiti štakori.

Samo je ljudska glupost, pohlepa i bešćutnost neizmjerna.
Novi vlasnik, ili vlasnici, dragom Bogu i stanarima, svejedno, opet rade ono što najbolje znaju. Vjeruju da su nedodirljivi i besmrtni.

Ovih dana, ti neki ljudi, otišli su korak dalje. Jednog dana osvanule su na parkiralištima žute trake s upozorenjima o zabrani parkiranja na privatnom posjedu! Ne samo unutar onog čarobnog kruga, nego i izvan njega. Mnogi stanari s početka ove priče zamijenili su svjetove. Oni koji su svjedoci priče od samog početka, gledaju u nevjerici i šute. Naučili su , da se nema smisla buniti.

Tako je, u začaranom krugu vlasnika i vlasništva, prava i bespravlja, mjesto na kojem su se djeca trebala igrati dobilo ime Bermudski trokut. Mjesto koje je, u borbi za imanjem materijalnog, progutalo mnoge radosti odrastanja.

Gdje su sada djeca s početka ove priče? Odrasli igrajući se u drugim kvartovima, pod tuđim prozorima, neki su se odselili s kartom u jednom smjeru. Drugi su se doselili. Djeca odrastaju. I njima je netko, davno prije rođenja, ukrao radost odrastanja.

Nadam se iskreno, da nigdje nema kvartova, u kojima se ne čuje dječji smijeh i galama. Nema tog bogatstva, koje to može nadoknaditi.

Oznake: djeca, odrastanje, materijalno

12.01.2023. u 18:26 | 16 Komentara | Print | # | ^

Djeca su mali čovjek



Za prst me čvrsto drže;
oslonac i sigurnost trebaju,
najljepšim osmjehom na svijetu
sreću i privrženost pokazuju;
plaču kad su bolesni i gladni
jer, drugačije ne znaju.

Dok prvim koracima nesigurno koračaju;
pokazujem im sunce, mjesec, oblake
ptice što nebom lete
rijeku što žubori i teče;
pokazujem im cvijet
pokraj puta list žut.

Pričam im priču o vjetru
što grane njiše i uspavanku šapuće,
o kiši što nježno škrapuće,
o pahuljama bijelim i snenim;
pričam im priču o zimi
proljeću, ljetu i jeseni.

Pričam im o ljepoti i ljubavi
o svijetu, kakav bi trebao biti;
prešućujem ono manje lijepo
ono, čemu će ih, život naučiti.

Trče u susret Suncu. Ruke dižu put neba.
Malo im za sreću i osmjeh na licu treba.
Istinska ljepota postojanja,
radost i ushit otkrivanja
u nevinim je
dječjim očima.

Djeca su mali čovjek
onakav
kakav bi čovjek trebao biti;
lekcije koje smo zaboravili,
djeca će nas naučiti.

Oznake: radost, djeca

14.12.2022. u 17:58 | 11 Komentara | Print | # | ^

Strpljivost

Učimo li se strpljenju, ili se strpljivi rodimo?
****
Puno vremena provodim s dva mala dječaka. Dva mala leptirića. Svaki dan donosi nešto novo. Sada su, s četiri mjeseca, na prvoj abecedi. Mašu rukicama i nogicama, rade balončiće od sline, smiju se, dok im nešto ne paše plaču.Kažem im da nije lako dijete biti, nije lako odrasti, strpljivi moraju biti.
Naravno da me ne razumiju i da oni mene uče strpljenju i razumijevanju. To je lekcija koju svaki dan učimo i sa svakom novom generacijom, ponavljamo i nadograđujemo.


A oni....iako mali leptirići, već sad imaju prepoznatljive karakterne osobine. Jedan voli da mu se više priča, drugi da se pjeva. Jedan u šetnji njurga, drugi dok dođe doma. Jedan voli da ga se pusa, drugi baš i ne. Što se pusa tiče, za sada, nitko ih ništa ne pita. Puse i čuvanje u krilu, jednako dijelim.

Pričam im kako je lijep ovaj svijet. Tada, s obzirom na sve što se događa s vremenom i ljudima, osjetim krivnju. Kakav je svijet koji smo im u naslijeđe ostavili?

Onda se raznježim. Oni su ti, koji su nam postojanje u ovom vremenu učinili ljepšim. Veselijim. Radosnijim.Oni nas ponovo uče da je za sreću potrebno puno krilo nježnosti, pregršt pusa, mir, sigurnost i ljubav.
****
Gledam drugu generaciju blizanci kako odrastaju. Uče se dijeljenju pažnje, uče se da istovremeno baš sve ne mogu dobiti. Blizanci se od rođenja uče strpljenju. Možda su se, uzimajući u obzir skučeni prostor u kojem su odrastali, strpljivi i rodili:))))?

Strpljivost je skromnost i zahvalnost. Kako u djetinjstvu, tako i u životu.

Oznake: djeca, odrastanje, strpljivost

27.08.2021. u 22:17 | 15 Komentara | Print | # | ^

Šetnja

Prije šest tjedni postala sam baka. Blizanci. Ovaj put dva dječaka.

Svako rođenje je čudo priroge. Genetika se pobrinula da je jedan sličan mami, drugi tati. Roditelji u malom izdanju:)).
Ne traže puno. Važno je da su siti, suhi i jedan drugome blizu. Dodamo li tome puno pažnje i ljubavi, zadovoljni su i mirni.

Nevjerovatna je njihova povezanost. U isto vrijeme su gladni. Kad jedan spava, spava i drugi, i naravno , plaču u duetu:))

Tako su mali i tako slatki. Dok gledam kako se u snu mršte ,a odmah poslije anđeoski smiješe; pitam se što sanjaju?

Svako jutro donosi nešto novo. Jači stisak prsta. Prepoznavanje. Radoznalo promatranje. Anđeoski osmjeh. Radost.
****
Malo je lijepih dana za šetnju. Ili kiša pada, ili vjetar puše. Gledamo različite prognoze vremena po satu. Da bi mogli s malcima u šetnju, lijepo vrijeme mora biti između dva hranjenja. Na početku, šetnja nam se činila kao nemoguća misija. Dok ih spremimo i stavimo u kolica, moramo na lajnu staviti i malog peseka. Svi zajedno, krećemo s trećeg kata bez lifta. Moram priznati da je odlazak i povratak najteži dio. Ili jedan od težih dijelova šetnje!? Zašto?

Tek kad dođemo vani, na onaj dio koji je predviđen (tako je barem nekada bilo) za pješake, nastane problem. Sada je taj prostor žutom crtom(s obadvije strane ceste), podijeljen na dva dijela. Logično bi bilo da se( ako poštujemo prometna pravila)jednim dijelom trotoara voze biciklisti,a drugom stranom hodaju pješaci. I s jedne i s druge strane.

Tako bi trebalo biti, ali tako nije.Vozi se kako kome paše, a žene s kolicima, stariji sa štapovima i pomoćnim hodalicama ,nek se snalaze kako znaju i umiju.

Da su samo bicikli u pitanju, bilo bi lako i jednostavno. Gradski oci hvale se kako su nabavili određeni broj električnih romobila. Iznajmljuju ih po simboličnoj cijeni. Rekla bih da je akcija hvale vrijedna, kada bi uz to bila propisana i pravila u prometu istima.

Najgori su oni što voze skateboard. Balansiraju trotoarom. Još gori su oni koji voze skuplje i brže hoverboarde i longboarde. Manje nevješti kao da voze spust na ravnom, oni vještiji kao da treniraju za natjecanje u snowboardu. Sve zimske discipline,bez skijaške opreme, sretnemo na trotoaru. Sretnemo li u šetnji gospona koji vozi monocikl, a travnjak nije u blizini, u ozbiljnim smo problemima.

Dok smo izbjegavale jedan bliski susret s bešumnom jurilicom, rekla sam kako bi bilo dobro da pješaci na ramenima nose prilagođene retrovizore. Ne bi bilo loše i žmigavce namontirati, samo, jedino mjesto na kojem bi to izvodljivo bilo je stražnjica, a to , priznat će te, ne bi bilo prikladno .
Sada je, uvjetno rečeno, situacija na nekadašnjim trotoarima podnošljiva. Kako će to izgledati u ljetu kad sva djeca i odrasli s modernim prometalima krenu u šetnju, ostaje nam da vidimo.
****
Mali ljudi spavaju nesvjesni džungle na trotoaru. Dok sjedimo u parku i pijemo kavu koju smo usput kupile, uživamo u miru i tišini.
Ne trebamo gledati na sat. dok se mrvice počnu meškoljiti, vrijeme je za povratak.

Oznake: djeca, radost, šetnje

29.05.2021. u 21:51 | 16 Komentara | Print | # | ^

Pečat ljubavi

Djeca su mali čovjek koji je ljubav, dobrota , nevinost, iskrenost, neiskvarenost. Djeca su ljubav i radost. Svako dijete treba imati dom, oca i majku i topli kruh na stolu.Potrudimo se da smijeh i radost odzvanjaju dolinom djetinjstva. Da odrastaju slobodno, da koračaju bezbrižno. Da budu zdravi.Mazimo ih i pazimo.
U dječjim očima su nebo i zvijezde, mora i rijeke. Djeca su znatiželjna. Djeca su željna znanja. Učimo ih da izvršavaju dužnosti i obaveze, da vole i poštuju roditelje i sve ljude oko sebe. Učimo ih odgovornosti, požrtvovnosti, zahvalnosti i humanosti.Učimo ih praštati i činiti ustupke. Naučimo ih što znači voljeti i voljen biti.



Ida i Jan gradili su dvorac u pješčaniku. Ida je stalno pričala. Jan je prestao graditi, ozbiljno pogledao Idu, pitajući je zašto stalno priča?
-Da ljubav ne ode, odgovorila je.
-Glupost, rekao je Jan .Ljubav nikud ne ide.
- Ide, ide. Ako prestanemo pričati, ljubav jednostavno ode, odgovorila je.
-Kuda? Tko ti je to rekao?, vidno iznerviran pitao je Jan.
- Ne znam kuda ljubav ode. Kada sam pitala mamu zašto ona i tata nisu zajedno, rekla mi je kako je ljubav otišla. Nestala. Rekla je mama da su je tražili. Nisu je mogli naći. Znaš li zašto je nisu mogli naći?Zato jer su zaboravili razgovarati. Zato ja stalno pričam. Da ljubav ne ode.
-Ne znam, zamišljeno je rekao Jan, moji su se dugo i često glasno razgovarali. Poslije jednog razgovora tata je otišao. Kad sam pitao mamu zašto je tata otišao, rekla mi je da se ljubav izgubila. Nisam znao da se ljubav može izgubiti!? Ako se ljubav može izgubiti, možda se može i naći? Kao moja najdraža igračka. Što ti misliš?, s nadom u pogledu pitao je Idu.
-Ne znam. Odrasle je ponekad teško razumjeti, propuštajući pijesak kroz prste, iskreno je odgovorila. Znaš li ti, kad se ljubav izgubi, ili nestane,zašto s njome i tata ode?
Slegnuo je ramenima , dignuo se i stao pokraj Ide.
-Možda zato što na vrijeme ljubav nisu zapečatili, rekao je ljubeći je u obraz. Sad ti mene poljubi. Poljubac je pečat ljubavi. Tako, zadovoljno je rekao. Naša ljubav je sigurna. Idemo dvorac dovršiti.

*****
Nemojmo dozvoliti da djeca plaču. Za dječje suze nema isprika ni opravdanja.
Djeca s povjerenjem pružaju ruku. Nemojmo iznevjeriti njihovo povjerenje, jer sutra, za krive postupke, teško ćemo naći opravdanje.





Oznake: djeca, ljubav

19.10.2020. u 22:39 | 15 Komentara | Print | # | ^

Tako to mame rade


Nakon mjesec dana provedenih kod prijateljice Anje, Marta se u dom vratila. U sobu broj pet. Svaka na svom krevetu, s nestrpljenjem i znatiželjnim pogledima dočekale su je njezine cimerice. Jana i Iva imale su deset godina, Sara i Melani osam . Marta je bila najmlađa. Sedam godina je navršila. Jedva je čekala da im ispriča što je sve doživjela, no prije toga svakoj je čokoladu dala. Teta Inga im je poslala.
-Kuća na kraju grada zove se dom, uzbuđeno je Marta pričala, pravi pravcati dom u kojem žive sretna djeca, mama i tata. Ispred kuće je travnjak, na travnjaku veliki bazen . Ispod trešnje u hladu je tobogan, njihaljka i pješčanik. Oko kuće sve je puno cvijeća. Iza kuće vrt i voćnjak. Prvi put jela sam voćke ubrane sa stabla. Teta Inga stalno kuha i peče kolače. Cijelo dvorište miriše Striček Ivan navečer travu kosi.
-Nije to ništa posebno, rekla je Jana. Što ste cijele dane radile?
-Svaki dan na drugo mjesto smo išli. U kino, na bazen, na piknik, u šoping. Puno novih stvari sam dobila. Druge godine ići ćemo u Gardeland. Tako su mi obećali.
- Nemoj se previše nadati. Svi oni puno toga obećaju, ali nikad obećanja ne ispune. Jednostavno te zaborave. Meni su svašta obećavali, nitko od njih obećanje nije ispunio,nikad se nitko po mene nije vratio- tužno je rekla Iva.
-Oni su drugačiji, uznemireno je rekla Marta. Vodili su me na selo kod Anjine bake. Hoćete li da vam pričam što sam tamo sve vidjela i doživjela?
-Nećemo. Tebi je ovo prvo iskustvo. Zato si tako uzbuđena. Idemo spavati. Deset sati je odavno prošlo. Privikavaj se ponovno na kućni red i pravila, rekla je Jana i svjetlo ugasila.
Marta je tužno uzdahnula. Baš im je htjela ispričati ono najljepše što je doživjela. Svaku večer teta Inga u sobu je dolazila. Nakon što bi provjerila jesu li oprale zube , jastuk im je namjestila, laganom plahtom pokrila i nakon toga pokraj prozora u fotelju, s knjigom u ruci sjela. Kada je priču pročitala onda im je pjevala. Anja je obično već zaspala , a ona je oči zatvorene držala. Teta Inga bi se tada nad krevet nagnula i svakoj pusu dala. Dok je vrata sobe zatvarala još jednom bi ih sa smiješkom na licu pogledala. Tako to mame rade, sada je sa sigurnošću znala. Tiho je plakala. Silno su joj Anja i teta Inga nedostajale.
-Hoćeš li da s tobom spavam?- tiho je Iva pitala i dodala kako će njezini prijatelji po nju doći. Ona se samo šalila.
Uplakana Marta k Ivi stisnula i ubrzo zaspala.
***
Inga i Ivan na terasi su sjedili.
-Idemo unutra, rekla je Inga, komarci su užasno dosadni.
-Što si rekla?
- Slušaš li ti uopće što ti ja govorim?
-Oprosti, nisam te slušao.Razmišljam.
-O čemu?
-O Anji i Marti. Anja je večeras jako tužna bila.
-Znam. Večeras , umjesto priče cijelo vrijeme o Marti je brinula. Pričala je kako na more najrađe ne bi išla. Objasnila sam joj kad se s mora vratimo i kupimo knjige , škola će početi i one će opet zajedno, u prvoj klupi sjediti. To ju je još više zabrinulo. Tko će Marti knjige kupiti?
-Ne znam kako bih ti rekao o čemu sam razmišljao. Ne bih te htio povrijediti, znam kako si teško prihvatila da drugu bebu ne smijemo imati. Razmišljao sam kako bi Martu mogli posvojiti- u jednom dahu Ivan je izgovorio .
-I ja sam o tome razmišljala. Sam znaš kakva je kod nas birokracija. Nisam sigurna da možemo sve zahtjeve ispuniti. Da je to lako ne bi toliko djece na posvojenje čekalo. Mi imamo dvije solidne plaće, kuću i auto. Bojim se da to nije dosta. Ono što mi možemo u izobilju dati, je ljubav i topli dom. Nisam sigurna da to kao uvjet postavljaju.
-Ništa nas ne košta probati. Ono što je Marti i svakom djetetu potrebno, imamo. Ono što Anji pružimo, pružit ćemo i Marti. Još nikad nitko u vrtiću ni u školi nije primijetio da Anji nešto fali. Uvijek nam govore da se vidi kako je ona sretno i zadovoljno dijete. Lijepo bi bilo još jedno sretno dijete imati.
- Kada ćemo zahtjev dati?
- Već sutra direktoricu ću nazvati. Prije toga s Vesnom, Martinom najdražom tetom ću se posavjetovati. Sama znaš da to dugo traje. Djeci nećemo ništa govoriti, nećemo im lažne nade davati.
****
Godinu dana kasnije...
Vesna je polako otvorila vrata sobe broj pet.Na stolici pokraj kreveta Marta je sjedila i nožicama mahala.
-Teta Vesna , jesu li stigli?- s nadom i iščekivanjem u glasu je pitala?
-Jesu. U boravku te čekaju. Obukla joj je kaputić, kapu na glavu stavila i na kraju nestašne plave kovrče poravnala.
Sve potrebne papire riješili su prije , tako da je Vesni preostalo još samo napomenuti kako je mogu nazvati u bilo koje doba, ako nešto ne bude kako treba. Marta ju je čvrsto zagrlila šapnuvši joj kako će biti jaaako dobra i poslušna. Nije ni pomislila da bi moglo drugačije biti. Marta je njezina miljenica usprkos tome što tako ne bi smjelo biti. Srcu ne možeš zabraniti. Marta je ovdje prohodala, prve riječi progovorila.Mama ju je zvala sve dok joj druga djeca nisu objasnila. Poslije tog saznanja na svako otvaranje vrata s nadom je gledala. Mamu je čekala.
Izašla je na ulicu i mahala sve dok auto iza zavoja nije skrenuo. Tiho je uzdahnula i prema sobi broj pet se uputila. Martinim cimericama sada je potrebna. Dobro zna kako odlaske, udomljavanja i posvajanja proživljavaju oni koji ostaju.
Jedni ljudi griješe, drugi ljudi greške ispravljaju.

Oznake: djeca, majke, ljubav

03.09.2018. u 23:22 | 13 Komentara | Print | # | ^

Tatin dan

Na njihovim ramenima maleni, bili smo jako veliki.
Visoko u zrak su nas bacali, u čvrste ruke primali.
Oni su rame na koje se naslanjamo kad nam je potreban oslonac.
Oni su krilo u koje se zavučemo kada trebamo sigurnost.
Njihova ruka je oko ramena kad trebamo hrabrost.
Sve je to utkano u jednu riječ......Tata.
O svojoj ljubavi ne pričaju previše.
U njihovim očima o ljubavi sve piše.
*******
Za sretno odrastanje svako dijete treba dva roditelja. Majku i Oca. Majka je nježnost i brižnost, otac je čvrst oslonac i sigurnost. Roditeljstvo je nesebična ljubav i odgovornost.
Mi žene o majčinstvu puno pričamo. Priroda nam je podarila privilegij rađanja, samim time drugu i drugačiju ulogu u odrastanju i odgoju djeteta. Da li zbog toga muškarci manje pričaju o očinstvu ? Možda zato što je njihova uloga na početku bila osigurati krov nad glavom i kruh na stolu?
Bilo kako bilo, ipak mi se čini da su muškarci što se tiče roditeljstva, malo zakinuti. Premalo svi skupa( posebno oni sami ) o njihovoj ljubavi i očinstvu pričamo.

Sjećam se mog tate..... Čvrst, snažan, hrabar muškarac. Brižan i pažljiv tata.. Uvijek me ispraćao nježnim zagrljajem i suzom u očima. O ljubavi nikada nije pričao. Ljubav se podrazumijevala. Takva su bila vremena.
Gledala sam i još uvijek gledam muža. Nježan, brižan i nadasve popustljiv prema svojim mezimicama. Ulogu onoga koji postavlja ograničenja i zabrane, ja sam preuzela. Malo je toga što bi on djeci zabranio.

Uloga oca velika je i nemjerljiva ,kako sada, tako i nekada......
*****
Najstariji zapis na kojem se spominje Dan očeva datira još iz vremena starog Babilona. Pronađena je pločica na kojoj je dječak Elemesu napisao čestitku svom ocu i to prije više od 4000 godina! Elemesu je u toj poruci svom ocu poželio dobro zdravlje i dug život. Ne znamo što se poslije dogodilo s Elemesom i njegovim ocem, ali znamo da se običaj obilježavanja Dana očeva održao do danas.

Prvi je Dan očeva održan još daleke 1908. u SAD-u nakon velike rudarske katastrofe u kojoj je poginulo više od 250 očeva. Jedna kći koja je ostala bez oca u toj katastrofi zamolila je lokalnog pastora da održi misu za sve njih. Ubrzo se proslava proširila i po drugim gradovima Sjedinjenih Američkih Država, a nije dugo trebalo da se proširi na cijeli svijet, ali ne slavi svaka zemlja na isti dan.
(Wikipedija)
*****
Dan očeva u hrvatskoj obilježava se 19. ožujka. Ovaj datum u našoj je zemlji odabran zbog blagdana sv. Josipa, Isusova oca.
U 52 zemlje svijeta Dan očeva najčešće se slavi treće nedjelje u lipnju.Ostale zemlje imaju različite datume.

Nije važan datum kojim obilježavamo Dan očeva. . Nije važno koliko o ljubavi pričaju. Važno je da su tu, da djeca očinsku ljubav imaju.

Svaki dan u životu djeteta je ...Tatin dan. Kad bi djecu pitali, uvijek i samo, o tatama bi pričali. O Ocu i očevima samo bi, u službenim dokumenti pisali.

-Što poželjeti svim tatama?
Isto ono što i nekada davno Elemes....dobro zdravlje, dug život i naravno , puno ljubavi.

-Što pokloniti tati za njegov dan?
Pusu i zagrljaj.


Oznake: otac, tata, djeca, ljubav

18.03.2018. u 21:34 | 20 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< ožujak, 2024  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Ožujak 2024 (1)
Veljača 2024 (2)
Siječanj 2024 (4)
Prosinac 2023 (3)
Studeni 2023 (1)
Listopad 2023 (2)
Svibanj 2023 (4)
Travanj 2023 (3)
Ožujak 2023 (6)
Veljača 2023 (4)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (4)
Studeni 2022 (5)
Listopad 2022 (7)
Rujan 2022 (3)
Kolovoz 2022 (3)
Srpanj 2022 (4)
Lipanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (4)
Veljača 2022 (6)
Siječanj 2022 (1)
Prosinac 2021 (4)
Studeni 2021 (5)
Listopad 2021 (3)
Rujan 2021 (4)
Kolovoz 2021 (4)
Srpanj 2021 (6)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (5)
Siječanj 2021 (6)
Prosinac 2020 (5)
Studeni 2020 (5)
Listopad 2020 (4)
Rujan 2020 (4)
Kolovoz 2020 (5)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (8)
Travanj 2020 (12)
Ožujak 2020 (10)
Veljača 2020 (8)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (8)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (5)
Rujan 2019 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

SPOZNAJA

Linkovi

MALE MUDROSTI

Loading