16

četvrtak

studeni

2017

Nije lako odrasti

Neki dan vraćam se iz grada u pristojno vrijeme. Pola osam na večer , barem tako kažu, za ljude moje dobne skupine i adolescente, vrijeme je za ići doma.
Ja sam poštivala vrijeme dolaska, ali ona druga dobna skupina tek je išla u grad.
Da u grad?

Imam naviku uvijek skratiti put , pa sam tako i taj dan odlučila ići kraćim putem. Kroz školsko dvorište.
Zajedno samnom na semaforu, zeleno svjetlo čekala su i četvorica dječaka sa kapuljačama na glavi. Ma, simpa su mi te njihove kapuljače, samo što uz kapuljače narodnjaci nekako nisu pasali... O ukusima se ne raspravlja...Muziku je na skupom mobitelu puštao najmanji (vjerujem i najmlađi) među njima. Ako kažem da je imao dvanaest godina , rekla sam puno.
Nisam ni sumnjala da i oni idu na školsko igralište, bolje reći onaj neosvjetljeni dio gdje se uvijek na večer, posebno vikendima, sakupljaju djeca.

Poželjela sam ih zaustaviti i onako majčinski objasniti , kako je bolje otići na čaj ili kolače nego na njihova okupljališta.
Ništa im nisam rekla ni objašnjavala.Loša iskustva čine nas mudrijima.

Prije šest, sedam godina, na samu Novu godinu radila sam prvu smenu. Bilo je hladno, fordek smrznut, ja pospana....odlučila sam ići pješice.Do željezničke nisam srela ni živu dušu.
Poslije željezničke, po cesti su išla tri dječaka a četvrti po pješačkoj stazi. Bili su veseli i glasni . Bacali su petarde .
Zakašnjeli vatromet.
Korak po korak , polako sam išla za njima. Uvidjevši da ću zakasniti na posao, na semaforima kod studenta, odlučim kako ću ih ipak proći.
Onaj dečko na pješačkoj stazi ljubazno me upozorio neka ne idem ispred njih. Učinim li tako, slikovito mi je objasnio što će učiniti sa petardama. Ukočena od straha pitala sam ga da li se šali? Dečki se ne šale, rekao je.
I što sad? Ništa. Hrabro sam prošla ispred njih maksimalno se žureći.Nakon par minuta čula sam kako onaj najrazumniji viče...bježite gospođo.
Okrenula sam se i vidjela kako trojica trče zamnom.

Čitam ovdje neki dan kako dva blogera biže pred jednom blogericom? Neš ti bižanja.
Vidjevši kako je vrag uzeo šalu počela sam trčati. I u visokim petama bila sam brža od tri pijana balavandera. ( mislila sam da su samo pijani?!)
Nakon nekih desetak minuta, zaplakana i raščupana utrčala sam na portu, a moja pratnja okrenula se i pobjegla na drugu stranu.
****
Poučena tim iskustvom ništa nisam rekla. Gledala sam kako nestaju u mračnom dijelu dvorišta odakle se čula galama.
Stvarno stanje njihovih izlazaka vidljivo je drugi dan.

Svi mi osuđujemo. To je nekako ljudski i normalno.
S duge pak strane, istina je da djeca moraju odrasti.
Svi mi kažemo... ne tako i ne na takav način.....zaboravljajući žalosnu činjenicu da oni osim kafića, mračnih dijelova školskih igrališta, parkova i bedema staroga grada, i nemaju veliki izbor.

Lanjsko proljeće, na korzu su me znali zaustaviti mladi ljudi nudeći knjižice i brošure o tome, što oni žele poduzeti i napraviti za boljitak mladih. Da bi mogli ostvariti ono što su zacrtali , naravno da su za knjižice tražili i novac. Koliko imamo i koliko možemo dati.
Bila sam sretna jer se nešto ipak počelo događati. Barem na papiru. Kao ideja.
Da to nebi bila i ostala samo ideja, nakon nekoliko druženja i podužih razgovora, rekla sam mladiću kako ovaj put neću dati novac za brošuru.
Dat ću ti za kavu , rekla sam pokazavši mu na vrata vijećnice.
Tamo su vrata na koja trebate pokucati.

Znamo kako je kod nas dug put od ideje do realizacije. Proći će još dosta godina dok mladi ne dobiju odgovarajuća mjesta za druženja. Grad je prepun praznih prostora. Ne fali ni sportskih dvorana. Ono što fali jest dobra volja .
Uvijek se nađu ljudi koji bi nešto radili . Puno je toga što bi se dalo napraviti. Naravno , sve ono što bi se ponudilo trebalo biti besplatno.

Roditelji danas nemaju novaca.
Unatoč tome što su knjige besplatne, školovanje kod nas je skupo u odnosu na plaće. Svaki roditelj svjestan je kako danas, više nego ikad , djeca trebaju sportske aktivnosti, a svaka aktivnost se plaća. I ne samo sportska aktivnost.

Vrijeme u kojemu današnja djeca odrastaju nije ni lako ni jednostavno, unatoč tome što kažemo kako oni danas imaju previše. Nemaju sva djeca previše. Većina njih za sretno odrastanje ima ono najosnovnije.
Nikada nije bilo ugodno odrastati i biti svjestan da imaš manje nego drugi. Danas je to posebno izraženo. Iskrivljeni svijet na dlanu postavlja granice. Htjeli mi to ili ne,to je njihov način odrastanja sa kojim se nose kako znaju i umiju.
Znam da nije lako odrastati i sazrijevati. Previše je onoga što bi htjeli doživjeti u malom koraku između djetinjstva i svijeta odraslih. Previše htijenja i izazova bilo je i biti će, samo što današnje vrijeme nosi više izazova.
Društvo, narav i odgoj su ono što će ih maknuti, ili približiti izazovima.

I djeca iz moje priče , kao i mi, naučit će kako je....

Lijep i zanimljiv svijet odraslih.... dok ne odrastemo.
Kad odrastemo tada naučimo kako je ipak.... najljepše djetinjstvo.



Oznake: Mladi, izlasci, odrastanje

13

ponedjeljak

studeni

2017

Neka tako i ostane



Dobro je ponekad davno zaboravljenu knjigu otvoriti. Ponovno je pročitati. Znanje ponoviti.
Htjela sam nešto drugo u Zakonicima drevne Mezopotanije pročitati. Na ovaj dio gotovo sam i zaboravila.
Znam da znate , ali svejedno, sa vama ću ga podijeliti.
****
Bilo je to davno. Prije 50 stoljeća, u drevnoj zemlji Sumerana, Asiraca i Babilonaca.....
Vjerovali su da –prvi sveti prostor- ima značenje praizvora vidljivog stvaranja gdje je, Kozmička planina izronila iz mora u obliku neba i zemlje.
Znali su već tada, kako Majka Zemlja nebi mogla postati ni opstati bez temeljnih kozmičkih sila -neba,zraka i vode.
Tako sumeranski zigurat (brijeg) sa četiri terase, simbolizira četiri kozmičke sile- zemlju, nebo, vodu i zrak.

Uvidjevši važnost temeljnih kozmičkih sila za život na zemlji, čiju su moć osjećali i uvažavali (ono što mi danas probamo učiti i naučiti), sedam planetarnih božanstva postaviše za vladare svetog planetarnog tjedna, povjeravajući svakome od njih po jedan dan. Svako božanstvo , svaki dan, imao je važnu ulogu u ostvarenju ili stvaranju kozmičkog života.
Ništa nisu izostavili. Ništa nisu zaboravili....

1-Ponedjeljak- gospodar magije.
Mjesec
( Nanna, bog neba)

2-Utorak- proljetno sunce, gospodar rasta i sazrijevanja vegetacije.
Mars.
( Nergal, bog proljetnog sunca, bog plodnosti)

3-Srijeda-gospodar znanja i sklada.
Merkur.
(Nabu, bog pisma, mudrosti i znanja)

4-Četvrtak-opstanak i poredak
Jupiter
(Marduk, gospodar skladnog poretka u kozmosu. Uništava staro i stvara novo. Riječju)

5-Petak- kozmička ljubav
Venera
(Ištar, boginja ljubavi koja daruje život)

6-Subota-blagonaklonost kozmičkih sila.
Saturn
(Ninurta, bog Južnog vjetra i rata)

7-Nedjelja-izlazak na svjetlost. Gospodar svjetlosti i proricanja.
(Šamaš, bog Sunca i prirode)
****
Prošla su stoljeća. Postojali su narodi i civilizacije. Civilizacije su nestajale, narodi izumirali.
Još uvijek je Zemlja Majka , nebo , zrak i voda.
Još uvijek je Mars, Merkur, Jupiter, Venera, Saturn. Još uvijek je Mjesec i Sunce.
Još uvijek je čovjek, još uvijek su ljudi i civilizacije.
Koliko dugo?
Ovisi o nama.
I danas , nakon toliko stoljeća, Monday je ponedjeljak, Sonday je nedjelja.
Neka tako i ostane.

10

petak

studeni

2017

Sreća



Mislimo da je daleko. Stalno se žurimo. Moramo je stići. Bojimo se da će nam pobjeći!?
U toj potrazi lutamo bespućima besciljno, uzaludno. Gubimo vrijeme tražeći.
Ono što tražimo, u nama je. Ono što želimo naći, imamo, samo što ne znamo da ono što tražimo nije nigdje spremljeno.
Ono što tražimo u oku nam je, u srcu nam je. Sami je rađamo, sami je stvaramo.
Sreća nije u bespućima! Sreća je u jutru što se budi, u ruci koja te grli, u pogledu koji te čeznutljivo gleda.
Sreća je sve ono i svi oni oko nas.
Sreća je sve ono što si ti nekome i netko tebi.

Oznake: sreća

08

srijeda

studeni

2017

Osobine

Dobro je činiti dobro.

Dobrota je jedina lijepa osobina koju svaki od nas stvara. Obojana je bojama našeg Ja. Dobrota nikad nije dovoljno velika. Traži vječnu nadgradnju i učenje. Ako misliš da si dobar učinivši dobro djelo, u zabludi si. Dobrota je uistinu samo i onda kada si naučio davati i ne očekivati ništa zauzvrat. Dobrota je razumjeti i onoga koji to baš ne zaslužuje. Samo i onda kada nesebično dijeliš svoje misli, svoje spoznaje ne očekujući razumijevanje.
Kada ono materijalno što imaš, daš uz duhovno, postaješ svjestan da si na dobrom putu, naučiti kako pokušati biti dobar.
Velika je razlika između pokušati i biti. Najveća žalost je ne pokušati naučiti.

Poglavlje po poglavlje u knjizi života zatvaramo. S razumijevanjem i ljubavlju ostavljamo ga gdje mu je i mjesto. U prošlosti. U sjećanjima. No, ništa nismo naučili ako nas znatiželja ili želja za više i dalje, ne nužno i bolje, gura dalje. Promatrajući kroz slike sjećanja, događaje vezane za ljude koji me znaju, koji uz moje riječi poznaju i moj lik, našla sam mir.
Naučila sam o sebi stvari s pozitivnim, ali i one s negativnim predznakom. Prihvatila sam ih kao istinu, kao nešto što jest i postoji u meni, kao dio mene. Utkano u dušu, pretočeno u auru. Postoji, tu je. Ja sam ga svjesna. To je ono što je u svemu važno.
Svjesnost i dobrog i lošeg.

Naglost i nepromišljenost
je situacija u kojoj je jezik brži od pameti....Tako su ljudi govorili nekada, tako govore i sada.
Zašto je tako?

„To je stanje kada energija našega tijela, stvorena životnom situacijom, prebrzo šalje poruku mozgu. Energija kao takva, nabijena negativnim nabojem putuje prebrzo. Kao takva u svjesnom se zadržava prekratko te mozak ne stvara sliku, ne šalje sliku snazi misli da utječe na moć riječi. Znači, energija ima snagu i emocionalni naboj, koji je brži od snage misli. Prilikom takvog stanja nastaju riječi koje ne želiš, koje kažeš nepromišljeno ili u afektu. Kad već riječi nađu svoj put prema onome kome su upućene, prekasno je. Tada nastaje nerazumijevanje i neprihvaćanje kao pojam.

Stvarna pozadina toga je osobina ili mana ili kako god je zvali, a to je naglost i nepromišljenost.
To je stanje duha i uma kada emocionalno nadvlada duhovno, kad moć riječi nadvlada snagu uma.

Samo i onda, kada je emocionalno jednako duhovnom, kada je duhovno u balansu s misaonim, samo tada događa se ono što treba.
Snaga duha daje snagu uma, dok snaga uma daje moć riječi.
Pravilan protok!


Svjesnost ne znači potpunu kontrolu vlastitih osobina.
Svjesnost negativnih osobina (onaj mali ego u nama koji stalno kopa i ruje), je znak da je učenje tek počelo. Sada svjesnost onoga na čemu trebamo raditi, što trebamo modelirati ima i svoje ime. Kod jednoga je to zloća, kod drugoga nerazumijevanje, kod mene naglost i nepromišljenost. Ta osobina, danas znadem, bila je uzrok mnogočemu lošemu što mi se vraćalo kao bumerang, na rečeno a nepromišljeno.

Ponekad je dobro ponoviti ono što smo naučili. O ljudima, o ljudskim osobinama ....O sebi.






05

nedjelja

studeni

2017

Korijeni


Bili smo djeca. Igrali smo se i maštali.
Kada imate puno bratića i sestrični, onda imate i one koji su vam draži. Nas troje, sestrična , bratić i ja, bili smo nerazdvojni svako ljeto. Imali smo naše knjige, naš svijet. Ostali su nam se smijali. Tri knjiška moljca su nas zvali.
Na večer , pod zvjezdanim nebom, sjedili smo na vrh brijega , ispod tri hrasta ,gledajući zvijezde i sazvježđa maštali, planirali, željeli.
Nekada davno, dogovorili smo se kako ćemo uvijek zajedno biti. Ako nas život i na kraj svijeta odnese obećali smo, kako se nećemo zaboraviti.
Baka nas je često upozoravala da trebamo paziti što želimo, te kako nikad ne smijemo zaboraviti ono što sada obećamo.

Razbacao nas je život na sve strane svijeta . Pisma su na početku sporo putovala....ali su stizala. Onda smo se nekako udaljili. Pisma su bila sve rjeđa . Na kraju su prestala stizati.
Promijenile su se adrese, prezimena, države, gradovi, brojevi telefona......

Istina ili opravdanja, za davno data obećanja?
****
Trebamo li brojati godine?

Da se mene pita sigurno ih nebi brojali. Ne zbog mojih godina, nego zato što mislim da godine nisu važne. Ako ih već moramo brojati ,onda ih brojimo do osamnaeste. Do one čarobne i dugo iščekivane godine u kojoj stječemo(barem tako kažu) samostalnost, sami donosimo svoje odluke i sami postajemo odgovorni za svoje postupke.
Ovih dana poželjela sam, kako bi bilo lijepo imati još koju godinu od osamnaest manje. Onu godinu, dok još nismo odgovorni za svoje postupke....

-Halo srećo. Sjećaš li se tko te tako zvao? Koliko je godina prošlo?
Sjećala sam se. Kako se nebih sjećala. Od tada pa do danas prošle su godine. Skoro pa jedan cijeli život.
Tužna istina.

Dugo smo razgovarale. Smijale se i plakale. Mnoga poglavlja u knjigama smo zatvorile. Bez zajedničkih uspomena. Ostala su nam sjećanja i vrijeme koje je pred nama . Za nova , zajednička druženja.
Dogovorile smo se za veliko okupljanje svih nas na velikom brijegu u lipnju.
Nema više naših dragih. Nema ni tri hrasta. Ali ima nešto duboko u nama....

Korijeni

Jabuku iščupaše
daleko je odnesoše i presadiše...
Jabuka korijene u zemlju pusti
i zazeleni...
Grane joj nabujaše
mladice propupaše
plodovi sazreše....

Baš nikada
nitko
slutiti nije mogao
da je nekada davno
da je negdje daleko
iz najljepšeg voćnjaka na svijetu
jabuka iščupana
daleko presađena
plodove sočne dala...

Možete me odnijeti daleko
možete me presaditi duboko...
Korijeni moji sada su čvrsti
mladice moje u punom su cvatu
voćnjak moj
sada je ovdje...

Samo ponekad
dok mjesec nad krošnjom se kupa
jabuka osjeti čežnju
vidjeti barem još jednom
voćnjak stari
gdje ostadoše korijeni njeni....

Možete me odnijeti daleko
možete me posaditi duboko...
Korijeni moji i dalje žive
u voćnjaku starom
najljepšem na svijetu....
(iz naše zajedničke zbirke)

Mogu nas dijeliti daljine... Može protjecati vrijeme....
Ništa ne može izbrisati korijene... i uspomene.
U voćnjaku starom posadit ćemo jabuku
nek pusti korijenje...

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se